27.12.09

Đorđo Vasić (2)



Da ne bismo ponovo smišljali lijepe riječi za ovu knjigu, objavićemo recenziju koju smo napisali o Vasićevom rukopisu.


ТРАГАЈУЋИ ЗА СОБОМ


Некада изврсни преводилац вриједних књижевних и фолозофских текстова са њемачког језика Ђорђо Васић у далеком избјеглиштву из свог босанског завичаја и сам је почео да пише. Његово избјегличко искуство није се имало одакле превести, морало се лично проживјети и изрећи. „Јер писање ослобађа и помаже да нађемо пут до дубоко скривених осјећаја“, читамо у причи о удесу Стефана Цвајга Карневал у Рију. И он је то, ево, и урадио.
Пред нама су врло модерне и врло актуелне приче о свим стрепњама савременог човјека који трага за собом и за срећом, која је омеђена општим човјековим удесом, али и оним међама које му праве други.
Кад се ломe државe, са живих пукотина отпадају многи појединци. Неки се нађу у сасвим другим, мирнијим, срећнијим пејзажима, али са истом тугом коју у себи носе, болним осјећајем неприпадања и још већим страхом од неизвјесности. У већ навођеној причи Стефан Цвајг пише:
„Свијет који смо вољели неповратно је нестао... Бићемо без домовине у свим земљама. Немамо садашњости ни будућности...“
Кроз овдје детаљно описана тешка психотичка стања емигранта, избјеглице, осамљеног снивача, који се на разне начине бори са својом прошлошћу, својим сјећањем и негдањим надама., прелама се сво наше вријеме, све наше историјске трауме с краја оног и с почетка овог вијека, али и неизбјежне личне.
„У временима која су дошла – ваљда је то био инстинктивни одбрамбени механизам – почео сам нехотимично, али помало и намјерно, да из свијести бришем читав свој пријашњи живот... Све етапу по етапу. Тако сам у времену које је дошло загубио своје писце, музику, филмове које сам волио, али, што је најгоре, загубио сам и себе самог... Као да сам ушао у чекаоницу, а при том нисам знао шта чекам...“(Дра-ги Влатко).
Премда се догађања из ових прича крећу кроз више држава , „оних“ и „ових“, мјесто радње свих приповијести су најосјетљивији предјели човјекове душе. И то је оно што ову књигу чини кохерентним рукописом, поред врло оригиналних стилских рјешења и других несумњивих вриједности. Многе од ових приповијести су свједочанство о врло крхкој истини савременог човјека, о феномену потрошачке свијести, на примјер, која људе гура у „житко блато тржних центара“ (Испразност). Безобзирност према брижности и разумијевању овдје је тема безобзирности свакодневице према тим осјетљивим личним човјековим предјелима. Трамвајска карта је прича која нас оставља забринутим за човјекову судбину.
И потпуно је ирелевантно колико је у овом рукопису на примјер постмодернистичких поступака, а колико оних који их у потпуности одбацују, а има их, свакако, и једних и других, па чак и оних који су обликом и нивоом више коментаторског кaрактера. Снага дубоко проживљених и исказаних истина, увјерљивост која се ни у једном тренутку не доводи у питање, сва књижевно-формална питања чине беспредметним.
Наравно, овдје има и других мотива и тешко рањених дјечјих душа и многих других описаних ситуација, али овај мотив удаљености од једног живота, и то властитог, доминира.
„Налазим се већ четири године у Канади и, што да ти кажем, можда би мој уздах да га можеш чути, реко све – обојица бисмо вјероватно зашутјели након тога и све би ти било јасно – емиграција као емиграција – поломљени снови, илузије, спознаја да за нас избјеглице и емигранте и нема више смирења...“ (Драги Влатко).
Колико аутобиографског – не треба сумњати, уосталом, свеједно је, болест је заједничка, терапија – нека завичајна пјесма, мисао, апстрактни додир са изгубљеним.
Чак и многе натуралистички сурове слике распада сваког човјековог смисла (Бунтовник) урамљене су у оквир прошлих и савремених емигрантских судбина, па и личности које у емиграцији траже и налазе спас, не успјевајући да избјегну из завичајне туге и посрнућа.

Ако каквим немилим случајем дођете у ситуацију да морате да бјежите у непознато пред неком природном или друштвеном стихијом, напуштајући завичај, пријатеље, снове и наде, као што се десило аутору ових прича, немојте у трци, страху и збуњености да заборавите ову књигу.


Павле Станишић

24.12.09

Đorđo Vasić





















Danas je, nakon kraćeg boravka u Doboju, otputovao za Beograd, a onda i dalje - za Kanadu, Đorđo Vasić. I on je ovdje, kako su to ranije činili Jozefina Dautbegović, Željko Štenger, Fausta Marjanović, Božidasr Stanišić... ostavio svoju knjigu. To je knjiga emigrantskih priča Čuvar riznice snova, koja se upravo sada promoviše u Beogradu, pošto je već predstavljena u Frankfurtu.

Đorđo Vasić, danas Kanađanin, nekadašnji profesor njemačkog jezika iz Maglaja, prevodilac vrijednih književnih i filozofskih djela, bio je redovni saradnik časopisa Značenja.

Ovom autoru i njegovoj knjizi vratićemo se još koji put jer sada nam se nameće misao šta je za kulturu ovih krajeva značio taj časopis, pokrenut 1982. godine da bi nam život učinio bogatijim i logično pitanje koliko smo - osiromašeni.

16.12.09

Vila "Bosna" III

(Nastavak)


OTAC:
(Prilazi Onome, dovodeći majku.)
Gospodine, molim vas.

ONAJ:
Šta sad ti hoćeš?

OTAC:
Otkup.

ONAJ:
O, otkup! Imaš nešto za otkup? Da vidim.

MAJKA:
Da otkupimo djevojku.

ONAJ:
A! Humanost! Lažna humanost. A vi? Vi ćete da letite?

OTAC:
Da.

ONAJ:
Da vidim šta imate.

MAJKA:
(Skida prsten, gleda ga. Za sebe:)
"Da ti donosi sreću. Sreću kroz ćitav život..."

ONAJ:
(Uzima joj prsten iz ruke, gleda ga, odmjerava mu težinu na dlanu.)
Zlato, je li?

OTAC:
Najfinije. Ja sam ga kupio.

ONAJ:
Ti ga kupio! Onda ste vi bogati kad ste kupovali takve gluposti.

MAJKA:
Bili smo srećni i bogati. Srećni i bogati smo bili.

ONAJ:
Prihvata se. Otkup se prihvata. Djevojka će izaći iz ove kuće na vrijeme. (Gleda na sat.) Možda malo i prije vremena. Je li pošteno?
(Djevojci:) Jesi li srećna, lutko? Pogledaj! (Pokazuje joj prsten.) Vidi šta su ti dali ljudi dobre volje. Ljudi dobre volje! Ha, ha, ha. To su za tebe dali, za tvoj život. Ali ono što su doživjele sve poštene djevojke, moraćeš i ti da probaš. (Pokušava da joj skine jaknu.)

OTAC:
Molim vas, kad smo dali otkup, mi smo računali i na... Ovaj...

ONAJ:
Na šta ste računali? Na silovanje?

OTAC:
Da.

ONAJ:
Ne znaš ni da kažeš. Ili se stidiš. Stidi se! Stidi se dripac. Poštenjačina! A ne stidiš se da klečiš ovdje za svoj prljavi život. To se ne stidiš. Uostalom, kako hoćeš, možeš da je otkupiš i od silovanja. Zašto ne?

OTAC:
Kako? Zar nije dovoljno?

ONAJ:
Ako ti više odgovara, da silujem nju? (Pokazuje na majku.) Ili i jednu i drugu. Kako hoćeš, ti odluči.

DJEVOJKA:
Ostavi ženu na miru. Kako te nije stid? Nikoga ti nećeš da siluješ. Ja to znam da radim i za novac, pa mogu i za život. Neće mi biti prvi put. (Skida jaknu i baca je na pod.)
Hajde, skidaj se i ti! Brže! Ne podnosim uniformu, žulja me. Pa, i to će biti silovanje, jer te ne podnosim.

ONAJ:
Je li? Želiš nekog drugog?

DJEVOJKA:
Sasvim drugog.

ONAJ:
Je li? Možda ga i ja znam.

DJEVOJKA:
Znaš, znaš i to vrlo dobro. A i on zna tebe i neće ti ovo oprostiti.
(Odsutno:) Bio je plav, nježan... blag. Kao nesigurni proljećni trag sunca. (Gleda u Onog.)
Imao je takvu kosu, padala mu je po čelu. Godinama sam ga gledala sve dok nisam odrasla uz tu sliku. On to nije znao. Gledala sam ga s prozora kad je dva puta dnevno prelazio preko drvenog mosta. Uvijek sam. Uvijek zamišljen.

ONAJ:
(Začuđeno:) Preko drvenog mosta? Dva puta?
(S pažnjom i čuđenjem prati njenu priču.)

DJEVOJKA:
"To je najtužniji, a možda baš zbog toga i najdraži dječak", rekla sam Vesni. "Tako bih voljela da mu pomognem... da ga obradujem." Jednom smo odlučile da mu pošaljemo anonimnu čestitku za Novu godinu.

ONAJ:
Lažeš. Izmišljaš, Kako se zove? Kaži. Ali, ne! Kaži samo prvo slovo.

DJEVOJKA:
Sjećaš li se, M? Napisale smo: "Pogledaj oko sebe..." "Pogledaj oko sebe i vidjećeš da nisi baš tako usamljen kako ti se čini. Ako iduće godine budeš srećan onoliko koliko ti to mi želimo, i mi ćemo biti srećne."

ONAJ:
(Stoji nepmičan, ispada mu puška iz ruke.)
Nije tačno. Sve je to izmišljeno. Nije tačno.

DJEVOJKA:
(Publici:) Sve je istina, kad vam kažem. To je taj. Dva puta dnevno je prelazio preko drvenog mosta. Pitajte ga poslije ove predstave. Vidjećete.
Jednom smo se čak i susreli. I plesali smo. Gostovalo je "Bijelo dugme".

ONAJ:
Nije tačno. Nikada ovdje nije gostovalo...

DJEVOJKA:
Bila sam u crvenoj haljini...

ONAJ:
Nije tačno. U plavoj.

DJEVOJKA:
Da. U plavoj.

VLASNIK:
(Uznemireno:) Gospodine! Gospodine Onaj!

DJEVOJKA:
Eto, dobio si prsten za moj život. Kao da sam ti ga ja poklonila. Je li?

VLASNIK:
Gospodine!

DJEVOJKA:
Zar to nije dosta? Još treba da me siluješ pred ovolikim svijetom. (Pokazuje na publiku.) Pred ovim nesrećnim zarobljenicima.

VLASNIK:
(Panično:) Gospoddine, zaboga! Koliko je sati?

ONAJ:
(Trgne se. Pogleda na sat. Onda u publiku. Ponovo na sat. Ponovo u publiku.)
Vrijeme stoji! Već dugo vrijeme stoji.

VLASNIK:
Budalo, sat ti je stao.

ONAJ:
(Ponovo pogleda na sat, zatim ga primakne do uha. Osluškuje.)
Vrijeme je stalo.

OTAC:
Kako? Vrijeme stoji?

VLASNIK:
Tišina. Ovo je jedinstvena prilika da slušamo kako vrijeme stoji.

MAJKA:
Sad je neko prošao gore. Gore neko boravi svake noći.

VLASNIK:
I svakog dana, gospođo majko. Ali vi danju obično niste tu. Ništa ne brinite. To je pisac. Pisac drame.

OTAC:
Pisac drame? Kakve drame?

VLASNIK:
Ove drame, gospodine. Ove drame. Ovo je drama. Niste znali? Sigurno je on zaustavio vrijeme dok smisli kako da ovo razriješi.

MAJKA:
Znači, ovo je pozorišna predstava?

VLASNIK:
Znači. Sve ovo što se dešava je obična pozorišna predstava.

MAJKA:
Hvala ti, bože. Ovo je, znači, samo pozorišna predstava. A ja sam, ja sam mislila da se ovo uistinu dešava. A sve je samo ružan san tog gore pisca. (Ocu:) Razumiješ li? Sve je ovo predstava.

VLASNIK:
Obična predstava.

MAJKA:
Obična? (Zamišljeno:) A gdje je naš sin?

DJEVOJKA:
Sad je neko prošao stepeništem.

VLASNIK:
Ne pričajte gluposti. To je pisac. Rekao sam već.
(Majci:) A zašto vi to mene pitate? Sami ste rekli da je na spisku.

MAJKA:
Kako? Ako je ovo samo predstava... Pisac je to tako zamislio. Ali to nije stvarnost.

VLASNIK:
Pisac zapisuje samo ono što mu vi kažete. On ne izmišlja. Jeste, ovo je predstava, ali vaš sin je na spisku.

MAJKA:
Šta se ovo dešava? Pa, ja sam ga vidjela.
Vidjela sam ga sa prozora. Skoro svakog dana ga vidim. A noću mi se javlja telefonom.

VLASNIK:
Gluposti! Sve same gluposti! I, otvoreno da vam kažem, svi se ovdje ponašate očajno glupo. Šta ste napravili od ove predstave! Kakvi ste vi to ljudi? Slabići, mekušci, nitkovi... Ovdje su potrebne jake, karakterne ličnosti, koje će da nose dramu. (Djevojci:) Pogledajte samo šta ste vi uradili. Kad je zaplet išao ka kulminaciji, vi ste ubili glavnu ličnost. (Pokazuje na Onog.)

DJEVOJKA:
Ja?

VLASNIK:
Ubili ste ga smišljeno, hladnokrvo, anđeoski čisto.

DJEVOJKA:
(Drma Onog, vuče ga za rukav...) Šta je vama? Tvrdite da sam ubila čovjeka koji je živ.

VLASNIK:
Za dramu je mrtav, gospođice anđele. Ubili ste ga tako jeftinom, sladunjavom pričom. On više nije ličnost. (Odmahne rukom prema Onom, koji stoji nepomičnan, nezainteresovan.)

DJEVOJKA:
Bože, šta sam uradila!

OTAC:
A šta vi ovdje izigravate? Presuditelja? Svjesnu žrtvu? Bijedna uloga.Vrlo bijedna. Niko i ne zna otkad postoji ova ruševina, a vi se sad javljate kao vlasnik.

VLASNIK:
Sad joj je najteže, gospodine oče. Sad su joj odbrojani trenuci i zato se baš sad javljam. Uostalom, ja sam je kupio. Ja sam pošteno platio...

MAJKA:
Ima stvari koje se ne mogu kupiti.

VLASNIK:
Ma, nemojte? I vi, znači, nešto znate.

OTAC:
To što ste vi pošteno (ironično) platili, to vam daje pravo da se muvate ovuda s tim bijednim namještajem. Ali, vila nije vaša. Uvjerićete se u to dok ponovo počne da teče vrijeme. A i kakva je ovo vila?

VLASNIK:
A, vi? Kakav ste vi otac? Kad su mobilisali vaše dijete, niste pošli s njim da ga podržavate u vašoj svetoj (ironično) borbi. Mnogi očevi su tako postupili, mnogi su tako i živote izgubili. A, vi? Vi se vučete po mojoj vili i još tvrdite da nije moja. Da nije, možda, vaša? I ne sviđa vam se, kažete?

OTAC:
Oprostite, ali ja ne dozvoljavam. Ja sam pošten čovjek.

VLASNIK:
Samarićanin. Jel' te? Dobrotvor? Dajete posljednje što ima vaša supruga da, navodno, spasite djevojku. Vi nekog da spasite? Vi, zapravo, samo plaćate da ne bi pred vama bila silovana. Vaša bolesna podsvjesna ljubomora. Ništa drugo. Sažaljenje prema samome sebi. Zbog toga što vi to niste u stanju da uradite. A i njoj i njemu i ovoj publici pokušavate da uskratite neslućeno zadovoljstvo.

OTAC:
Da nije, možda, i vama?

VLASNIK:
Pa, i meni, ako hoćete. I meni kao vlasniku.

MAJKA:
Kao vlasniku? Čega? Da niste, možda, kupili i ljude?

OTAC:
I anđele? Da nije ovo vaš privatni anđeo?

VLASNIK:
Vas sigurno nisam kupio. Niti bih. A anđeli ovdje ne dolijeću zbog vas nego zbog mene. Ja se ne krijem kao vi. A znate ko se krije? Onaj koga traže đavoli. Taj se skriva po tuđim vilama.

OTAC:
A zašto bi zbog mene dolazili i anđeli i đavoli? Ja nisam na samrti.

VLASNIK:
Mislite? (Smije se.) Svaki čovjek je na samrti. Svaki čovjek u svakom trenutku je na samrti.

ONAJ:
Prestanite! Prestanite! (Smirenije:) Za ovu nesreću nije kriv ovaj jadnik (pokazuje na vlasnika) , ni vi, kukavice bijedne (pokazuje na majku i oca), ni ona (pokazuje na djevojku). Ni ja nisam đavo. Za ovo je kriv on. On! On je sve ovo smislio. On vodi spiskove onih koji su nestali i onih koji će nestati. On planira dizanje u vazduh ove ruševine, (vlasniku:) on tebe šalje na onaj svijet, pravi od tebe budalu, a od mene idiota i razbojnka.

VLASNIK:
Ko?

ONAJ:
(Pokazuje rukom gore.) Đavo.

MAJKA:
Pisac?

ONAJ:
Pisac. Treba ubiti pisca ako hoćemo da izađemo iz ovog zla.

VLASNK:
(Sa zaprepaštenjem.) Ubiti? Pisca ubiti?

MAJKA:
Ubiti.

OTAC:
Treba ga ubiti.

DJEVOJKA:
On je izmislio rat, pljačku, ubistva, silovanja... Treba ubiti pisca.

OTAC:
On je izmislio nas. Izmislio je mene, bijednka i ništavnu kukavicu. Evo, ovdje je moja supruga, koja me najbolje zna, pa neka kaže jesam li ja takav. Kaži, slobodno kaži.

MAJKA:
(Skrušeno:) Jesi, dragi.

OTAC:
Ti ne znaš šta govoriš. Gladna si, isuviše si gladna. Ni ova jadna djevojka nije kurva.

DJEVOJKA:
(Sliježe ramenima. Snebivajući se:) Pa, sad... Nisam ni anđeo. Ali, to se njega ne tiče. To je moj lični izbor.

MAJKA:
(Uzbuđeno:) Neko hvata za kvaku! Pogledajte!

DJEVOJKA:
Pisac! To je on! (Dohvata pušku i dodaje je Onom.) Pucaj!

ONAJ:
(Odbacuje pušku.) Ne! Ja - ne!

MAJKA:
(Nespretno ponovo dodaje pušku Onom.) Pucajte u đavola! On je pisac. Pucajte i spasite nas.

(Onaj uzima pušku, ispaljuje kratak rafal u pravcu vrata i baca pušku na pod.)

VLASNIK:
Pogođen je. Vidite li crveni trak ispod vrata? Pogođen je.

MAJKA:
To su kapi sunca. Tako sunce zalazi posljednji put.(Ocu:) Hajde, otvori vrata da vidimo.

OTAC:
Ja - ne. Ne mogu.

ONAJ:
(Gleda na sat.) Ljudi! Vrijeme više ne stoji. Pisac je, znači, živ.
(Sa radio-telefona, kojeg Onaj ponovo uzima u ruke, čuje se:)

Onaj, javi se! Onaj, javi se!
(Onaj baca napravu na pod, ali iz nje se ponovo čuje isti glas:)
Onaj, javi gdje se nalaziš!
(Tišina. Djevojka i vlasnik gledaju u aparat na podu, ali mu ne prilaze. Glas:)
Štapin je potpaljen. Za koji minut napuštena kuća odletiće u vazduh. Onaj, javi gdje se nalaziš. Pokret je prema pavcu Sjever. Pravac Sjever.
Prostoriju postepeno ispunjava dim.)

VLASNIK:
Izlazite! Izlazite! Spasavajte se! ... Molim vas.
(Niko se ne pomijera.)
Molim vas. Ostavite me da makar jednom budem sam u svojoj kući.
Idite! Idite!

MAJKA:
(Iz tame.) Sine moj, bježi! Bježi! Bježi što dalje!

ONAJ:
(Djevojci.) Idi. Požuri!

DJEVOJKA:
Gdje? Zašto?

ONAJ:
Izlazi odavde! Gubi se!

DJEVOJKA:
(Prilazi mu koketno.) Ne želim.

VLASNIK:
(Prilazi Onom i dodaje mu radio-telefon.) Javi snajperisti da ne puca. Javi mu.

ONAJ:
(Uzima napravu.) Ovaj, javi se. Zove Onaj. Ovaj, javi se!
A, ne. Pokvario se. Ne radi.

VLASNIK:
(Ustaje, uzima vješalicu, kišobran, tranzistor. Teatralno:)
Kad nećete vi da ostavite mene, ostaviću ja vas. Pokušaću, pa šta bude. Taj snajperista izgleda više i nije tamo gdje je bio, a i ako jeste, svako ponekad promaši. Doviđenja, gospodo. I pored svega, bilo mi je prijatno. Srećan put.
(Izlazi, ali se sa vrata vraća i dovikne im, pokazujući gore:) Vidjećemo se... jednoga dana.

***


POST SCRIPTUM

(Ostaci porušene kuće. Vješalica sa kišobranom. Vlasnik piše komadom nagorjelog drveta po kartonu, okrenutom poleđinom prema publici.)

VLASNIK:
(Publici:) Znači, ipak je promašio. Kako se meni čini, vidi se to na meni. Zar ne? Znao sam da svako nekada mora da promaši. Ali, da bi čovjek bio promašen, treba mu hrabrosti. A ja sam je imao. Otkud mi, pojma nemam. U stvari, nikada nisam znao da sam hrabar. Mislio sam da sam neizlječiva kukavica. I svi su tako mislili. Šta mi bi, ne znam. Kada sam izlazio, vjerujte, ni pognuo se nisam. Evo, ovako sam išao. Vidite, ovako! (Demonstrira.) Tačno ovako. Oči u oči sa snajperistom. Ovako. A i njima sam lijepo govorio da izađu. Uostalom, čuli ste. Da su oni izašli, ja bih ostao. To je moj princip. Ali oni su sami izabrali svoj put. Usput i moj. I sad, neka im bude.
A bio sam odlučio da odletim s tom kućom. Jesam, stvarno. Kad vam kažem. Ali, priznaćete, ja sam ipak nešto drugo. Ja sam delikatan, imam istančan ukus, ja sam esteta. Pa, ne mogu ja na tako dalek put sa onakvim društvom. Vidjeli ste, uostalom. I šta mi je drugo preostalo nego da napišem ovu dramu, koju ste maločas vidjeli. Da, da, dobro ste čuli. Ja sam pisac. Nisam vam tako izgledao, a? Znate, morao sam da se pretvaram, nisam smio dozvoliti da me otkriju. Vidjeli ste šta bi oni uradili sa piscem. Vlasnicima zavide, mrze ih, ali ih i cijene. A pisca bi jednostavno - ubili. Zato sam se izdavao za vlasnika one ruševine. Vidite šta je ostalo od nje? Sad nije ni ruševina. Kao i ja. S pravom su me pokojnici pitali čega sam vlasnik. Čega? Zapravo, kao i svi drugi, svoje drame. Svoje lične drame. Da, i ovog tranzistora, nisam ga zaboravio.

(Uključuje tranzistor. Muzika. Npr.:"Kad zima poslije svega dođe / i vojnička me muka prođe,/ bole grudi balkanske..." Dolaze djevojka i Onaj pjevajući istu pjesmu, zastaju kod vlasnika, koji i dalje piše.)

ONAJ:
Oprostite, znate li gdje se nalazi vila "Bosna"?

VLASNIK:
Ovdje.

ONAJ:
Gdje?

VLASNIK:
Pa, zaboga, ovdje. Evo, ovdje! (Pokazuje rukama po vazduhu oko sebe.) Tu je, kao što se vidi, sa kompletnim namještajem.

DJEVOJKA:
A da, možda, niste vi vlasnik?

VLASNIK:
Anđele! To ste vi! Onaj!

(Razdragani, smiju se, grle, tapšu... zajedno pjevaju uz muziku sa tranzstora.)

Srećan sam što vas vidim. Zaista sam srećan. Vjerujte.

ONAJ:
Pa, sad... Čuli smo već. Sve smo čuli šta si ovdje maločas govorio ovim ljudima.

DJEVOJKA:
(Zagleda u karton po kojem vlasnik piše. Smije se.)
Mislite da će vam ponovo uspjeti ista prevara?

(Vlasnik zbunjen, djevojka i Onaj nastavljaju da pjevaju.)

VLASNIK:
(Gasi tranzistor.) Čekajte! Pa, zar vi niste... Zar niste...

ONAJ:
Jesmo.

VLASNIK:
(Nesigurno.) Kako? Ovaj...

ONAJ:
Jesmo, jesmo. Poginuli smo.

DJEVOJKA:
Odletjeli smo... Onako kako ste vi zamislili.

VLASNIK:
Ma, nemojte? Žao mi je. Zaista mi je žao. Pa, otkud onda ja s vama? Onda sam i ja na nebu?

ONAJ:
Sve je, čovječe, na nebu, sve... Čak i zemaljska kugla.

DJEVOJKA:
Da, sve se ovo dešava na nebu.

VLASNIK:
(Publici:) Znači, nije promašio.

ONAJ:
Promašio je, promašio. Bio mu je to prvi promašaj.

VLASNIK:
Promašio? Kako? Pa, jeste li vi ovdje ili niste?

DJEVOJKA:
Kako sad vi ne razumijete? Sami ste tvrdili da je ovo samo pozorišna predstava. Mi smo samo glumili one koje ste vi izmislili.

(Upadaju otac i majka. Veseli.)

MAJKA:
Znači, ipak je ono bila samo predstava! Obična predstava.

VLASNIK:
Evo srećnih roditelja. Znate da sam vas poželio. Nedostajali ste mi.

OTAC:
Od nas zaista niko nije srećniji otkad smo čuli da je ono bila samo predstava.

VLASNIK:
(Zabrinuto.) Jeste, to je bila predstava, ali gdje je onda vila "Bosna"?

ONAJ:
Evo je ovdje! Sam si rekao.

OTAC:
Ma, kakava vila! Kome je sad do nekakve stare kućerine!

VLASNIK:
Nemojte tako, gospodine oče. Ja sam, ipak, vlasnik. Izborio sam se za to kad je bilo najteže i sasvim se uživio u tu ulogu. Nije to baš jednostavno.
(Kači na vješalicu ispisani karton: PLAC NA PRODAJU i sjeda ispod vješalice.)

MAJKA:
A gdje je moj sin?
Da. Gdje je moj sin?
(Vlasniku.) Znate li vi nešto o njemu? Vi ste pisali...
(Vlasnik i ostali obaraju poglede.)
(Publici:) Znate li vi? Gdje je?
(Muzika. "Sanjarenje", npr.)


KRAJ

15.12.09

Vila "Bosna" II

2. ČI N

1. SLIKA

(Sirena označava prestanak opasnosti. Reflektori osvjetljavaju prostor za igru. Otac i majka leže na podu sa glavama u rukama, vlasnik u istom položaju na krevetu, prašina lebdi u vazduhu, čiviluk pao na pod, a na sred sobe stoji uplašena mlada djevojka u džins odjeći. Djevojka stresa prašinu sa odjeće i kose, a onda začuđena razgleda popadale po prostoriji. Pridiže se majka, otresa odjeću i kada ugleda djevojku, vrisne. Djevojka zanijemila. Ustaju i otac i vlasnik.)

OTAC:
Šta se dešava? Jesmo li svi živi?

VLASNIK:
(Stresa prašinu, podiže vješalicu, kišobran...)
Bez panike, molim vas. Vidite da smo svi živi, ima nas i više. I budite malo tiši. Opasnost je prošla. Ovaj put. Čeka nas još mnogo, mnogo veća. Definitivna. I to vrlo brzo. Uskoro.

MAJKA:
Bože, pomozi nam! Bože, pomozi!
(Djevojci.) A vi? Šta vi ovdje tražite? Ko ste vi?

VLASNIK:
Maločas ste postavili sasvim umjesno pitanje koliko je sati, a sad tako glupo pitate. Pa, valjda i sami vidite da je to anđeo. Traži nas. Mene traži. Kad se neko sprema za odlazak sa ovog svijeta, prvo ga posjete anđeli. Naravno, ako je to zaslužio. (Posmatra djevojku od glave do pete.) I mogu vam reći da smo imali sreće. Naše zasluge su dobro ocijenjene. Dobar, vrlo dobar zgoditak. Znao sam ja da će se nebo smilovati nesrećnom vlasniku, makar i u posljednjim trenucima.

DJEVOJKA:
Prolazila sam ovuda. Sasvim slučajno sam se tu našla kad je počelo.

VLASNIK:
Ne treba da objašnjavate. Sve znam. Sve. Uplašili ste se i sklonili se ovdje. Je li tako? Tako se to obično dešava. Sve izgleda kao slučajno. A, sve je, sve, krvavo zasluženo. Krvavo. To samo ja znam.
Hoćete li da sjednete, anđele? (Dovlači iz tame drvenu klupu.) Izvolite. Opustite se. Jedna opasnost je prošla. Ja sam druga. Sigurno ste uznemireni?

DJEVOJKA:
(Sjeda.) Da, bilo je strašno. Napolju su se čuli jauci. Sigurno ima povrijeenih. Užasno je bilo.

VLASNIK:
Ma, nemojte! Užasno?

DJEVOJKA:
Da. Užasno.

MAJKA:
Oh, sine moj! Gdje si se ti sklonio? Zašto se ne javiš? Bože, kako je sve ovo surovo!

OTAC:
(Majci.) Smiri se. Za sada je sve dobro prošlo. A i njega ćemo naći. Samo ako u to budemo vjerovali, sigurno ćemo ga naći.

VLASNIK:
Svako će tražiti sebe, kaže knjiga prorokova.

MAJKA:
Ja vjerujem, vjerujem.

OTAC:
(Vlasniku.) A mene zanima kako ste vi znali kad će oni da nas gađaju. Vrlo interesantno.

VLASNIK:
E, pa i vi nešto treba da znate, gospodine oče. Valjda se to na prvi pogled vidi da ja nisam od ovih skorojevića, koji preko noći postanu vlasnici tih betonskih bunkera, oko kojih sade ruže, ukrašavaju ih kitnjastim lusterima i nazivaju vilama, a pojma nemaju da prava vila ima dušu, o kojoj se treba brinuti i sudbinu, koju s njom treba podnositi.

MAJKA:
Zašto da mi podnosimo sudbinu vaše vile? (Trči do oca, uzima nekakve stvari...)

VLASNIK:
(Zadržava je.) Čekajte, molim vas, ne ide to tako, nismo prostaci. Ova je vila vama pružila gostoprimstvo kad vam je to trebalo, a sad biste je ostavili samu, pustili biste je da se sama i napuštena pretvori u prah i pepeo.
(Ocu.) Da, da. Vlasnik mora sve da zna. I šta se dešava tamo i šta se dešava ovdje. Jer vlasnik i njegova vila dijele udes čitavog pejsaža. Mi moramo znati i šta se dešavalo i šta će se dešavati. (Pogleda na sat.) Naročito, šta će se dešavati.

DJEVOJKA:
Samo da se sve ovo već jednom završi.

VLASNIK:
Hoće, hoće i to vrlo brzo će se sve završiti. (Gleda na sat.) I skoro bezbolno. Negdje sam pročitao da ni jedan bol ne traje duže od života.

DJEVOJKA:
(Ustaje.) Hvala vam na tome, vrlo je utješno. Sad moram da idem. Valjda neće ponovo...

VLASNIK:
Ni govora! Kako? Pa tek ste stigli. Ne padaju ovdje anđeli svakog dana. Evo, popićemo kafu. (Ocu i majci.) I vi ste sigurno za kafu. Ko zna otkad to sebi niste priuštili. (Vadi iz kovčega kuhalo, lončić, šoljice...)

OTAC:
I mi treba da idemo. Već nam je bilo krajnje vrijeme. Moramo u sjeverne krajeve...

VLASNIK:
U sjeverne krajeve? Ha, ha... Sad više ne funcionišu one strane svijeta što smo učili u školama. Sad postoji samo gore i dole. Ili, i gore i dole istovremeno. (Tapše oca po ramenu.) Ne brinite. Ja ću vam reći kad treba da odete. (Gleda na sat.) Imamo još vremena. (Pruža ocu lončić.) Donesite vode iz prizemlja.

OTAC:
Ali, ja nisam... Ne znam.

VLASNIK:
Slavina je kod zelenih vrata. Toliko dugo ovdje stanujete, a ne znate da donesete lončić vode. (Otac se snebiva posmatrajući lončić u svojoj ruci.) Požurite. U vašem interesu je da požurite.

MAJKA:
(Ocu.) Požuri. Šta čekaš? Evo, i ja ću. (Potrči za njim, ali joj vlasnik prepriječi put.)

VLASNIK:
A, ne! Nikakve podvale ne dozvoljavam. Vi ostajete kao zalog. (Otac odlazi, osvrćući se.Majci.) On će se radi vas vratiti, premda vi ne biste radi njega. Tome nas uči istorija čovječanstva. Ali mene ne možete prevariti. I, pravo da vam kažem, nije meni do vašeg društva, sad imam mnogo ljepše društvo, ali, ostao bih bez lončića. Ostao bih, dakle, bez posljednje zaslužene kafe. I pored moje beskrajne dobrote, mog poznatog altruizma, to ne mogu dozvoliti. I sa tog aspekta, ovaj vaš pokušaj bjekstva, odnosno krađe, i jednog i drugog zapravo, vrlo je ružan. (Majka stoji zbunjena, sa poluotvorenim ustima, a vlasnik joj se unosi u lice.) I što je najgore, ja vidim da vi to uopšte ne shvatate.

MAJKA:
Slušajte, gospodine, mi imamo sina i moramo ga naći jer njemu nema ko da pomogne osim nas.

VLASNIK:
A ja imam lončić i (Pogleda na sat.) još malo vremena. Malo i svakim trenutkom sve manje.

DJEVOJKA:
(Ustaje.) Svako je osuđen na svoje vrijeme, a moje je već isteklo. Stvarno, žurim.

VLASNIK:
Ovdje ste sklonili tu lijepu glavicu kad je bilo opasno, a sad vam se žuri. Ne budite nezahvalni. Anđeli, koliko znam, nisu takvi. A vi, svakako, volite što ste anđeo. A ja od vas samo to tražim, da budete anđeo i da se osjećate prijatno. (Ulazi otac.)
Evo, stiže i sporni lončić. Jesam li rekao da će se vratiti. Znam ja istoriju. (Priprema kafu na stoliću.)

MAJKA:
(Djevojci.) Vi biste takođe napolje?

DJEVOJKA:
Kako da ne. I to što prije. Ali, sačekaću kafu. Gospodin je zaista ljubazan. (Sjeda na klupu, prebacuje nogu preko noge.) Možda ćemo biti počašćeni i cigaretama.

VLASNIK:
Svakako. Vi to zaslužujete, premda imam još samo jednu kutiju.

OTAC:
Ah! Znači stići ćete da popušite čitavu kutiju? Imaćete vremena?

VLASNIK:
Zaboga! Vama su u prošlom sistemu potpuno isprali mozak. Pa, šta vi mislite? Kad bi svi tako gledali na stvari, niko ne bi imao ništa. Ja želim da imam sve što mogu da imam bez obzira da li će mi trebati ili ne. To nije nepošteno. Molim vas, pa ja zbog toga i odlazim. Jer, vlasnik bez vlasništva ne postoji. A ja ništa drugo ne znam da budem. Ali, dobićete i vi jednu cigaretu pošto ste me pažljivo saslušali. Sjedite, molim vas, i vas dvoje pored gospođice anđela i osjećajte se ugodno.

(Oni sjedaju na klupu i on im dodaje jednu po jednu šoljicu, zatim djevojci i ocu pruža po jednu cigaretu, majka odbija pokretom ruke. Sjeda na krevet, spuštajući svoju šoljicu na stolić. Pali cigaretu i duboko uvlači dim.)

Vidite da i u tom vašem ratu ima prijatnih trenutaka. Ali, kratko traju. Kao i život, uostalom.
Šta je sad to? Čujete li? Kao da se dole otvaraju vrata! Neko ulazi! Čekajte! (Pogleda na sat.) Još nije vrijeme.
To je, dakle, Onaj! Otkud sad on?

OTAC:
Ko?

VLASNIK:
Đavo.
Jeste, on je. Sada baš nije neophodan. Dolazi da mi pokvari posljednje trenutke. Poslije anđela, znači, dolaze đavoli. Istorija se ponavlja.

MAJKA:
(Ispija kafu na brzinu. Ustaje.) Da mi idemo?

VLASNIK:
Kuda ćete? Šta vam je? Đavo je pred vratima. Strpite se i budite hrabri. Imajte na umu da će sve brzo proći. "Ni jedan bol ne traje duže od života."

MAJKA:
Ali mi moramo da nađemo sina. On se, znate, vodi na spisku nestalih...

VLASNIK:
Na spisku nestalih! Onda baš sad imate priliku da ga nađete ako se pridružite nama i poletite.

OTAC:
Vrlo ste surovi, gospodine vlasniče.

VLASNIK:
Da, u pravu ste. Zaboravio sam da vi ništa ne razumijete, da vam je mozak ispran. (Osluškuje.) Ipak, ide ovamo! (Ispija i on kafu na brzinu i skuplja šoljice.)
Provod je završen. Kratko je trajao, ali kafa nije bila loša. A? Šta kažete? Pa, mogli biste makar iz pristojnosti... A možda ste i u pravu. Pazite, sada, kad dođe, isto ovako ćutite, govorite što manje...
DJEVOJKA:
Ko kad dođe? Đavo?

VLASNIK:
Imaćete priliku, gospođice anđele. Ništa suvišno ne treba reći. Samo odgovarajte na postavljena pitanja. Vi, naročito vi treba da se pripazite. Poznat je stav đavola prema anđelima.

MAJKA:
(Potrči prema tami gdje su vrata.) Ja moram. Ja idem!

VLASNIK:
Šta to radite, luda ženo?

OTAC:
(Pođe prema vratima.) Stani! Sačekaj!


(Čuju se glasovi i lupa na stepeništu. Snažan muški glas: Nećeš mi umaći ptico!, ženski vrisak. U prostoriju bučno upada mlad čovjek u šarenoj maskirnoj uniformi i sa čizmama na nogama. U jednoj ruci drži automatsku pušku, a drugom gura majku ispred sebe, držeći je za lakat. Kad uđe, gurne je prema ostalima.)

ONAJ:
Meni još niko nije umakao, pa nećeš ni ti. (Razgleda ostale.)

(Majka i otac jedno uz drugo. Djevojka sjedi sa nogom preko noge i puši. Vlasnik ustaje sa kreveta i pozdravlja Onog.)

VLASNIK:
Duboko poštovanje, gospodine.

ONAJ:
(Pogleda vlasnika prezrivo. Ostalima:) Tu ste se, dakle, zavukli, kukavice? Sram da vas bude. Dok ljude muče, progone, kolju... Jeste, kolju! Vi ovdje krijete svoje glupe glave. Sramota.

OTAC:
Oprostite, gospodine. A ko ste vi? Možda smo isti.

ONAJ:
Ti i ja isti?! Stidi se. Ti pitaš ko sam ja! Jesam li ja to dobro čuo? (Publici:) Jeste li vi čuli?

OTAC:
Ma, nije važno. Ništa, ništa nisam pitao.

ONAJ:
Jesi, jesi, pitao si. (Publici:) Je li pitao? Jeste, pitao je. Lijepo je pitao. E, pa, kad već pitaš, odma' ću da ti objasnim...

OTAC:
Nije potrebno. Zaista... Upitao sam tek onako.

ONAJ:
Znači, priznaješ. Pitao si. I šta "tek onako"? Lijepo si pitao. "A ko ste vi?" Tako si rekao. I šta je tu loše ako si pitao?

OTAC:
Ništa. Zaista, ništa.

ONAJ:
E, onda da ti odgovorim. (Skida pušku, uzima je u desnu ruku, prilazi im bliže.)

OTAC:
Nije potrebno. Stvarno...

ONAJ:
Zaveži! Pitao si i dobićeš dogovor. (Naginje se prema ocu.) Ja sam Onaj.

OTAC:
Onaj?

MAJKA:
O, bože moj!

VLASNIK:
Znate, Onaj! (Očima pokazuje prema gore.)

ONAJ:
(Vlasniku.) Koji? A?

VLASNIK:
(Nesigurno.) Onaj.

ONAJ:
Nemamo vremena za gubljenje. (Pogleda na sat.) Vidjećete vi već koji sam ja. Nemamo mnogo vremena.
(Vlasniku.) Šta si ti odlučio? Da ostaneš?

VLASNIK:
Da letim, gospodine, da letim. Ja moram da dijelim sudbinu vile "Bosna", ja sam njen vlasnik.

ONAJ:
Ti si budala. Šta ima ti da dijeliš? Ova je kućerina gora i starija možda i od tebe.

VLASNIK:
Pet stotina godina je stara, gospodine. Pet stotina!

ONAJ:
Šta tebe briga za njenu sudbinu, nisi je ti pravio!

VLASNIK:
Kad sam je kupio, gospodine, ja sam isplatio i one koji su je gradili prije pet stotina godina.

ONAJ:
Aha! To je, znači. Sad ideš da ih obiđeš, da vidiš jesu li zadovoljni? Budala. To si ti. Kakav vlasnik, kakve gluposti. Nema više vlasnika. Svuda su samo budale. Ali, šta se to mene tiče! Budi budala kad voliš da to budeš.

VLASNIK:
Volim, gospodine. Kad ne mogu da budem vlasnik, volim da budem budala.

ONAJ:
(Ostalima.) A vi, kukavice? Sram da vas bude! Ugledajte se na ovog gospodina, na ovu budalu. On ima hrabrosti da život da za svoja ubjeđenja, to jest, za ovu vilu. A šta ste vi u stanju da date? A?
Sakrili ste se u ovu smrdljivu rupu kako biste živi dočekali kraj rata. E, kraja neće biti, da znate! Nema kraja i nećete ga dočekati. Umjesto da izađete na bojno polje gdje se pošteni ljudi na svježem vazduhu kolju. Kolju! Razumijete li? Kolju! Vi u ovom smradu krijete svoje ušljive živote. Umjesto da ginete, spomenike od vas da pravimo. Izdajnici.

MAJKA:
Mi ovdje nismo iste nacionalnosti, gospodine.

ONAJ:
Niste? Još gore ako niste. Znači, udružili se izdajnici svih naroda. Šta mene briga koje si ti nacionalnosti! Ne interesuješ me uopšte ni ti ni tvoja nacionalnost.
(Prilazi djevojci, mjerka je.) A ti? Koje si ti nacionalnosti, lutko?

VLASNIK:
To je anđeo.

ONAJ:
Ma nemoj? I ti nešto znaš.
(Djevojci.) Čuješ li šta te pitam? Koje si nacionalnosti?

DJEVOJKA:
(Drsko.) Druge.

ONAJ:
Druge? Koje druge?

DJEVOJKA:
Sasvim druge. (Ustaje i hoće da izađe, ali je Onaj uhvati za ruku i gurne na krevet pored vlasnika.)

ONAJ:
Šta ti misliš da se tako lako možeš izvući? Preko vrata i - doviđenja! E, to neće ići baš tako lako.
Znate li vi uopšte da će ova kućerina uskoro... (Pogleda na sat.) ...da , da, vrlo brzo, da odleti?
(Vlasnik pogleda na sat.)
Daj ovamo taj sat.
(Vlasnik se snebiva.)
'Ajde, 'ajde, skidaj ga. Tamo ti neće trebati. Tamo vrijeme ne znači ništa. A zakasnit nećeš, ne boj se. Sve je odavna spremno. Skidaj taj sat, nemoj da ti ga ja skidam, inače tamo ne bi stigao s obe ruke.

VLASNIK:
(Nevoljno skida sat, dugo ga gleda, ustaje.) Kupio sam ga sinu... onda kad sam imao sina.

MAJKA:
O, sine moj! Vidiš li ovo? Nemoj da gledaš, okreni glavu!

VLASNIK:
...i kad je dobio prvu ocjenu... (Briše suzu.) Ne, ne mogu ga dati.

ONAJ:
A, tako! Znači, sad 'oćeš da mu ga ponovo odneseš i lično uručiš. Pa, kad je to u pitanju... Daj ga ovamo, neću ti ga uzeti... (Uzima sat od vlasnika, baca ga na pod i razbija čizmom.) ...ali ga ni ti nećeš nositi na onaj svijet da tamo ne ispadneš smiješan, pa da pomisle da smo mi ovdje preostali svi budale. Gore idu samo duše, čovječe! Stvari, sve stvari ostaju ovdje. Je li pošteno?

OTAC:
Slušajte, gospodine, mi na ovom svijetu imamo još vrlo važnih poslova. Ne možete vi raspolagati našim životima. Ne možete nas spriječiti da izađemo iz ove ruševine.

ONAJ:
Je li? A zašto ste ulazili? Niste nikoga ni upitali možete li ući. Tad niste mislili kako ćete izaći.

OTAC:
Treba da se ispita ko je ovdje ko i šta ovdje radi. Mi smo tu samo u prolazu, sasvim slučajno. I ova djevojka...

DJEVOJKA:
I ja sam tu sasvim slučajno.

VLASNIK:
O, to se tebi samo tako čini. Tebe su poslali odozgo isto kao i njega što su poslali odozdo. (Pokazuje na Onog.)

MAJKA:
Naš sin se hrabro borio i sad je na spisku...

OTAC:
Molimo vas, gospodine.

VLASNIK:
Tišina! Sram vas bilo! Kukavice bijedne! Nisam ja svetac da se meni molite.

OTAC:
Ma, slušajte! Uostalom, postoji K. O. S. I. N. B.

ONAJ:
(Podrugljivo.) Vidi, i on je čuo za K.O.S.I.N.B. Budalo, pa, ja sam Kosinb. Samo me iz milošte zovu Onaj.
Polako, polako. Sve će vam biti jasno. (Pogleda na sat.) Imamo još malo vremena. Ne treba žuriti. Dakle, ko vas uopšte prisiljava da ostanete ovdje? Ko? Niko. Ko ne želi da ostane, kao ovaj uvaženi gospodin ovdje, može da ide kud god mu je volja. Ali, prvo, e, prvo mora da se otkupi. Što da ne? Otkupite se i idite. Treba da i vi doprinesete našoj borbi. Jer, kad ja odavde izađem, nemojte se šaliti da pokušate i vi da izađete za mnom. Moj snajperista drži na oku izlaz iz ovog vašeg bunkera.

(Uzima džepni radio-telefon i govori:)

Ovaj! Ovdje Onaj. Čuješ li me?

Radio-telefon: Onaj! Ovdje Ovaj. Čujem te.

Imaš li u nišanu ulaz u zgradu?

Radio-telefon: Kao na dlanu.

Drži ga i dalje i gađaj svakoga ko pokuša da napusti zgradu dok ti ja drukčije ne naredim.

Radio-telefon: Razumijem.

Mislim da sad shvatate da su vam veće šanse ako ostanete ovdje. Jeste dole veliki eksploziv, sve će se raspršiti, kamenje će da leti kao perje, ali i u takvim slučajevima ponekad neko preživi. Naročito oni koji imaju važnog posla na ovom svijetu. Bilo je slučajeva da neko zaista ostane. A ovaj snajperista - još nije promašio.
'Ajde sad, požurite. U obzir dolazi zlato, novac, sve vrijednosti koje imate.

(Svi stoje kako su stajali. Onaj prilazi djevojci.)

Ustani, ustani! Dođi ovamo na svjetlo. Da vidimo šta ti imaš. (Prstima joj podiže bradu.) Šta? Zar niko nije htio na ovaj labudov vrat da okači zlatni lančić, ili (podigne joj ruku) kakvu narukvicu na ovu ručicu? Ništa nemaš?

DJEVOJKA:
Nemam.

ONAJ:
(Za sebe.) Nemaš? Nemaš? (Razmiđlja držeći djevojku za ruku. Naglo se trgne.)
Jesi li silovana?

DJEVOJKA:
(Počinje da plače, otima se...) Pusti me! Ostavi me!

ONAJ:
Ja idiot? Ti si to meni rekla? (Uvrće joj ruku, djevojka se izvija, vrisne.) Pitam te jesi li silovana!

DJEVOJKA:
(Kroz plač:) Nisam.

ONAJ:
Nisi? Uopšte nisi silovana?
(Publici začuđeno:) Svašta. Sve poštene djevojke su silovane. Koliko ja znam. Sve koje to zaslužuju. E, onda ćemo sad to da uradimo. (Vlasniku:) Gdje ti je onaj radio? (Vlasnik otključava kovčeg.) Htio si da ga sakriješ? Da ti svira u paklu?
(Uzima tranzistor od vlasnika i uključuje ga. MGT: zabavna muzika, npr. "Najljpše je bilo prvi put..." Postavlja radio na sto i, plešući uz muziku prilazi djevojci i pruža joj ruku. Ona se protivi, ali je on prisiljava na ples.)
(Ostalima:) Plešite i vi. Šta ste zinuli? Rekao sam: ples! 'Ajde, 'ajde, brzo!
(Plešu i otac i majka.)
(Vlasniku:) I ti, i ti, matori! 'Ajde!
(Ustaje i vlasnik i sam pleše.)
Tako, tako! Neka se zna kad se mi povlačimo. Neka se priča i na onom svijetu. Neka se i tamo zna ko je Onaj!
(Jednom rukom diže pušku i okreće cijev uvis. Ispaljuje kratak rafal.)
Neka se pamti ovaj dan! (Vlasniku:) Gdje ti je ono piće? Brzo čaše na sto! Brzo!
(Vlasnik užurbano otključava kovčeg,vadi četiri čaše i bocu viskija. Onaj gasi tranzistor, prilazi stolu.)
Tako! Sipaj svima! Ja častim! (Vlasniku:) A htio si i ovo da prokrijumčariš. Da tamo s đavolima piješ. Da anđele opijaš, da praviš budale od njih... 'Ajde da ispijemo! 'Ajde, 'ajde, 'ajde! Svi čaše u ruke! Da ispijemo u čast njene prve bračne noći! (Djevojka jetko uzdahne.) Svi! Odjednom! Do dna! (Ispijaju. Vlasnik se stresa, majci i djevojci je mučno.) Tako! U čast prve bračne noći!

VLASNIK:
Ali, sada je dan, gospodine.

ONAJ:
Ma, nemoj? Ti znaš! Ugasi to svjetlo!

VLASNIK:
To je sunce, gospodine.

ONAJ:
Ugasi ga!
(Vlasnik uzima deku sa kreveta i nosi je da
zakloni prozor.)
(Djevojci:) A ti se skidaj, ljepotice! (Gleda na sat.) Požuri da vidimo šta ti to imaš što drugi nemaju. Čime ti to meni prkosiš. Požuri! Nemoj da ti ja cijepam te prnje!

MAJKA:
(Osvrće se prema tami gdje bi trebalo da je prozor. Glasno:)
Sine, evo me! Čujem te, čujem! (Otrči u tamu.) Vidim te, dobro te vidim. Kako si lijep! Slušaj me dobro. Ne idi ovamo, dijete moje. Bježi! Bježi što dalje od ove kuće. Brzo, što brže možeš.

(Svi se zgledaju.)

ONAJ:
(Ocu:) Šta je sad ovo?

OTAC:
Glad, gospodine. Gladna je.

MAJKA:
Bježi, molim te!

ONAJ:
Prestani! Misliš mene da zaplašiš. Nije ona gladna nego pokvarena. Pokvarena i luda.
(Djevojci:) Skidaj se! Šta čekaš?


(Nasstavak slijedi)

13.12.09

Vila "Bosna"

Pokušaćemo da ovdje prenesemo onaj dramski tekst iz knjige "Mladić iz 'Kaprija' " Vila "Bosna".


VILA "BOSNA"

(drama)





LICA:

Majka
Otac
Vlasnik
Djevojka
Onaj







1. ČIN




(Tama. Sa magnetofona se čuje razgovor:

SIN:
Alo, majko. To sam ja.

MAJKA:
Sine moj!

SIN:
Ne budi tužna, majko.

MAJKA:
Sine moj!

SIN:
Ne budi tužna.

MAJKA:
Kako da ne budem...

SIN:
Ja sam dobro. Ti mene ne vidiš, ali ja sam dobro.

MAJKA:
Vidim. Kako da ne vidim! Tako često te gledam. Pa, ti to znaš.

SIN:
Odavde se vidi i naša kuća. Pogledaj i ti, možda ćeš vidjeti. Vidiš li kako pada snijeg? Kako su krupne pahuljice! Čini mi se da nikada ranije nisu bile takve. A na krovu dimnjačar... Vidiš li?

MAJKA:
Je li ti hladno, sine?

SIN:
Upali svijeću, majko, da ti vidim oči.


Čuje se signal prekinute telefonske veze. Slabo se osvjetljava prostor, na kojem se naziru dvije prilike koje leže na podu na trošnim prostirkama. Majka ustaje, pali svijeću, nosi je preko prostora, koji se više osvjetljava. Otac se pridiže, oslanjajući se na laktove.)

***

OTAC:
Zašto pališ svijeću? Znaš da vrata i daske na prozoru propuštaju svjetlost!

MAJKA:
On mi je rekao da upalim svijeću da može da mi vidi oči. Sad sam s njim razgovarala.
Ti ništa ne čuješ. Kad god se on javi, ti nisi kod kuće.

OTAC:
Zapamti već jednom: mi nemamo kuću!

MAJKA:
Imamo, samo ti to ne znaš. Po našoj kući pada snijeg, krupan snijeg kakav nikada ranije nije padao. Sad sam s njim o tome razgovarala. On sve vidi.

OTAC:
S kim si razgovarala?

MAJKA:
Javio mi se. Živ je.

OTAC:
Kako ti se javio?

MAJKA:
Telefonom. Maločas smo razgovarali.

OTAC:
Bezbroj puta sam ti već rekao da ovdje nema telefona.

MAJKA:
Nema? Da, zaista, ovdje nema telefona. Ali ja sam, ipak, razgovarala. Veza je bila dobra, odlično sam čula.

OTAC:
Ma, sanjala si. Opet si sanjala.

MAJKA:
Nisam sanjala. Cijelu noć nisam zaspala i nisam mogla sanjati. Čini mi se da se još čuje onaj signal. Zatvori oči i slušaj.


(Sa magnetofona: signal prekinute telefonske veze.)


Čuješ li?

OTAC:
U ovoj straćari nema telefona.

MAJKA:
Koje je doba?

OTAC:
Možda sviće... a možda je ponoć.

MAJKA:
Jesi li već čuo korake?

OTAC:
Mislim da još nije sišao.

MAJKA:
Trebalo je da ponesemo sat. Lijepo sam ti govorila da treba da ponesemo sat, a ti si ga bacio niz livadu. Sad bismo u svako doba znali koliko je sati. Bio je tačan i veseo.

OTAC:
Sat bi nas odao. U ovoj tišini čuje se svaki zvuk.

MAJKA:
Kako ti nikada ne čuješ telefon?

OTAC:
Ne čujem jer ovdje telefona nema.

MAJKA:
Čini mi se da si to već rekao.

OTAC:
Evo ga! Silazi. Slušaj!

(Magnetofon: koraci. Koraci nestaju.)

MAJKA:
Otišao je. Znači, brzo će da svane.

OTAC:
Vrijeme je da se spremimo.
MAJKA:
(Prikuplja stvari i sprema ih u putnu torbu. U prostoriji postaje vidnije. Gasi svijeću.)
A on ne skriva svoje korake. Svakog jutra i svake noći on javno korača. A mi se plašimo svoga glasa. Ne znam zašto.

OTAC:
Plašimo se njega zato što se krije. Zato što on, možda, uhodi nas. Možda mu je naš sin učinio zlo i želi da se osveti.

MAJKA:
On nikome nije učinio zlo.

OTAC:
To ti ne možeš da znaš.

MAJKA:
Bože, šta pričaš! Kako možeš tako nešto da kažeš? Ko bi to mogao znati ako ja ne znam?
OTAC:
Ti to najmanje znaš.

MAJKA:
Uvijek je htio da nas obraduje. Znao je šta nam znači. A kako je to teško! Koliko se samo trudio u onoj muzičkoj školi samo zato što smo mi to htjeli.

OTAC:
Zar je to loše što smo htjeli da i to zna?

MAJKA:
To je za njega bila velika odgovornost. Prevelika. Bio je slab i nježan a morao je da ostvari sve naše snove i puste želje.

OTAC:
Kako "puste"? Po čemu su to bile puste želje?

MAJKA:
Htjeli smo da svira samo zato što mi to nismo znali. Ono što smo znali, nije nam bilo stalo da nauči.
A trudio se. Danima, mjesecima... dok jednom nije zasvirala i naša tužna kuća.

(Sa magnetofona: klavir)

Nikada ranije nisam čula takvu muziku.
ČujeŠ li? čuješ li, barem sad? To je njegova tuga, njegove nade da će zaslužiti našu radost.

OTAC:
"Ko zna hoćemo li se ikada više vidjeti", rekao je. A šta to znači? Zašto je to rekao? Kada su javili da ga nema među poginulima i da se vodi na spisku nestalih, mislio sam šta je u stvari tada rekao. Je li to bila samo slutnja ili obavještenje?
Odakle nam je stigla ta poruka? Sa ovog ili sa onog svijeta?

MAJKA:
Kako si surov. Kako je sve to surovo. Bože, smiluj se!

(Muzika postepeno nestaje.)

Ne, on nikome nije učinio zlo. Za ovo kratko vrijeme svijet se izmijenio. Možda bi trebalo da ga tražimo negdje drugo. Rekli su da je među nestalima. Kako ti ne znaš gdje to nestaju ljudi?

OTAC:
Ne znam. Samo znam da njemu nema ko da pomogne osim nas.

MAJKA:
A kako ćemo mu mi pomoći? Mi nikome pomoći ne možemo. Jedva se snalazimo za ovo malo sna i hljeba u ovom gluvom gradu, u ovoj napuštenoj kućerini. Kako njemu da pomognemo?

OTAC:
Znači, ne želiš da ga nađemo?

MAJKA:
Bože, oprosti mu. Ne zna šta govori.... Kako možeš tako da pomisliš? Samo sam upitala kako ćemo mu pomoći. Ti o tome i ne misliš. Ti samo sanjaš.

OTAC:
A ti telefonom razgovaraš sa duhovima... Slušaš ono što se ne čuje.

MAJKA:
Čitavog života sanjaš. Uvijek si govorio da treba da se strpimo, da će jednoga dana i nama da svane. A, evo, do čega smo dogurali. Pogledaj nas! Mi smo aveti.

OTAC:
Ti to opet mene optužuješ. Loše ti je bilo, je li? Kako si nezahvalna. A bili smo srećni. I bogati smo bili.

MAJKA:
Mi bili srećni? I bogati? O, bože moj! Kad je to bilo?

OTAC:
Kad smo se nadali, draga. Čekali smo sreću, a nismo ni znali da smo već srećni.
To je, u stvari, bio pravi život. Vjerovao sam. To samo po sebi mnogo znači. A bio sam siguran da ćemo i da ostvarimo nešto od onih snova. Bar nešto. A, ko zna šta bi bilo da nije izbio ovaj rat.

MAJKA:
Ništa ne bi bilo.

OTAC:
Ti to ne znaš.

MAJKA:
Znam.

OTAC:
Ponovo koraci.

MAJKA:
Možda je onaj odozdo. (Pokazuje u pod.) U početku nam je on bio najveća opasnost, najviše smo se plašili njegovih koraka. A sada smo ga potpuno zaboravili.

OTAC:
Ne. Dole već dugo nikoga nema, makar noću. Ovo je ovaj (Pokazuje rukom gore.)
To su njegovi koraci. Vraća se. Možda je nešto zaboravio. Sigurno je zaboravio da ukloni neki trag.

MAJKA:
Je li otišao?

OTAC:
Sad će. Već silazi.

MAJKA:
(Za sebe.) Možda se i on sad tako negdje skriva. Bez sna i hrane, sam bez igdje ikoga... Možda je to on!

OTAC:
Već si na pravom putu u ludilo. Samo još to treba da mi napraviš.

MAJKA:
A šta sam ti to još napravila?

OTAC:
Hoćeš li da te podsjetim? A? Hoćeš li?

MAJKA:
Zaboga! Nemoj. Nisi, valjda...

OTAC:
Hoćeš li?

MAJKA:
Bože moj, pomozi nam! Zašto mi prijetiš? Zašto? A, možda je baš on.

OTAC:
Shvati makar toliko: ovaj nas uhodi. Ni noću nas ne napušta. Boji se da mu ne umaknemo.

MAJKA:
Do sada bi nam se već osvetio. Zašto bi ovoliko mučio i sebe i nas. Ili ste vi svi takvi?

OTAC:
Nismo svi takvi. Ali, on je takav. Očekuje da ćemo se sastati sa sinom, pa da se tako dočepa i njega.

MAJKA:
Da li taj čovjek gore uopšte zna da smo mi ovdje?

OTAC:
Zna. Isto kao što i mi znamo da je on gore. Ali je bolje da se pretvaramo da ne znamo ništa. Tako i on misli.

MAJKA:
Kako ti znaš šta on misli? (Bogu:) Bože, sve se više bojim. (Ocu:) Bojim se i tebe. Ko si ti? Jesi li s njima u dogovoru? Ti mene uhodiš! Ti! čitavog života me uhodiš.
Ne daš mi ni sa svojim djetetom da razgovaram telefonom. Ti si mi prekinuo vezu. A praviš se da ništa ne čuješ. Čuješ li sad? Čuješ li?

(Magnetofon: signal prekinute veze.)

Ne čuješ? Pa, to svak može da čuje. Samo ti ne čuješ. Ili, možda, baš hoćeš da poludim? Ali on će se ponovo javiti. Obećao je. Javiće se iako mu vi prekidate veze. Ne možete ga spriječiti da mi se javi. A zašto se ne javi tebi? Hajde, reci mi! Zašto se tebi ne javlja? Zar ti to nije malo čudno, oče?

OTAC:
Danas ćemo da prodamo prsten.

MAJKA:
Znači, pokajao si se što si mi ga dao. A ja sam bila naivna, mislila sam da mi donosi sreću. (Gleda prsten na svojoj ruci.) Sreću!
Gdje je sad ono beznadežno poslijepodne?

(MGT: muzika, možda Šuman: "Sanjarenje").

Sunce je zalazilo ružičasto i tužno kao da zalazi zauvijek. Kao da odlazi u neki drugi kraj odakle se više neće vratiti, pa se oprašta sa svakim prozorom. A ja sam bila na prozoru, gdje svi čekaju da im se nešto desi. I meni se desilo. Došao je on. Ozaren. I dao mi ga. (Gleda i opipava prsten.) "Da ti donosi sreću." Tako je rekao. "Sreću kroz čitav život."

(Muzika postepeno nestaje.)

OTAC:
Pa, valjda sam ti ga ja dao.

MAJKA:
I sad hoćeš da mi ga uzmeš! Hoćeš zaista da me uništiš. Nije se onda sunce šalilo. Nije to bio privid. To je bio definitivni rastanak. Samo se još malo zadržalo da nas bolje pogleda.
Hoćeš da ga prodaš. A tek si mi ga dao. I sad hoćeš da ga uzmeš i da ga prodaš!
Zašto mi to radiš?

OTAC:
Zato, draga, jer tako misliš pošto si gladna. Sve je to od gladi. Moramo ga prodati.
Nećemo sve potrošiti, ostavićemo i za njega kad ga nađemo. (Uzima torbu.)

MAJKA:
Kad ga nađemo? A možda on sada traži nas i još se može desiti da nas nađe i tako upadne u ovu klopku koju ste mu ovdje pripremili.

OTAC:
Šta to sad znaći? Hoćeš li da se vratimo?

MAJKA:
Gdje da se vratimo? Mi nemamo gdje da se vratimo. I mi smo nestali. (Plače.)
I mi smo na nekom spisku onih kojih nigdje nema. Uselili su u našu kuću. Nisam to htjela da ti kažem, ali sad hoću da znaš.

OTAC:
Ko ti je to rekao?

MAJKA:
Niko. Zar treba da mi to neko kaže? A zašto bi dimnjačar bio na krovu ako nikog unutra nema?

OTAC:
Kakav dimnjačar? O čemu to govoriš?

MAJKA:
Noćas sam vidjela našu kuću. Padao je snijeg. Sipale su krupne pahuljice, krupne kao nikada ranije. A na krovu - dimnjačar.
Šta znači taj san? Ti se razumiješ u to, ti čitavog života samo sanjaš.

OTAC:
Ne znam, aveti. A ti si, znači, ipak spavala. A tvrdiš da si probdjela noć.

MAJKA:
Kako sam mogla spavati kad sam gledala našu kuću?
Evo, ponovo se vraća. Čuješ li? Opet ide uz stepenište. Zastao je tu, pred našim vratima. (Gleda u tamu.) Pogledaj! Pomijera kvaku!
Aaaa!
Aha, bježi! Znači, prepao se. (Odlazi na drugu stranu tame.) Pomozi mi da skinem ove daske sa prozora. Odatle ćemo ga vidjeti.

(Otac sjedi na torbi, nalakćen, sa glavom među rukama.)

Eno ga! Bježi preko polja. Osvrće se. Gospode! Pa, to je on! On! Živ je! Hvala ti,
Gospode, hvala! Živ je.
Kako je lijep. U bijeloj košulji i farmerkama. Isti je kakav je bio još kad je išao u školu.
Zovi ga! Zovi ga, jer ja nemam glasa. Ne mogu ime da mu izgovorim. Požuri! Nestaće.
Nestaće nam iz vida.
... Zastao je na ivici šume. Gleda ovamo! Kako ne vidi da mu mašem?
Nemoj da bježiš, sine moj! Ne boj se! To smo mi! Vrati se! Zovi ga! (Tiše:) Zašto ga ti ne zoveš? Sad je već kasno. Nestao je. (Vraća se u osvijetljeni prostor.)

OTAC:
(Prilazi joj.) Hajde, smiri se. Strpi se još malo.

MAJKA:
Odmah sam ga prepoznala, odmah dok sam skinula prvu dasku. Živ je. Razumiješ li? Živ...

OTAC:
Okreni se i pogledaj. Vidiš li da ni jedna daska nije pomjerena.

MAJKA:
Zašto tako govoriš? Dobro znaš da sam ga vidjela.

OTAC:
Ne plaći. Sve će biti u redu. Danas ćemo prodati prsten. (Uzima putnu torbu i spušta je pored sebe.) Požurimo. Jutros smo se ovdje predugo zadržali, a čeka nas čitav dan. Danas ćemo u sjeverne krajeve. Tamo još nismo bili. Možda će nam se baš tamo nešto desiti. Imao sam tamo jednog vrlo uticajnog prijatelja, možda ćemo ga sresti... možda ćemo prepoznati nekoga... možda će nam neko nešto reći. Napolju je prostrano i svijetlo. Hoćeš li moći?

(Majka odobrava glavom. Vrata se bučno otvaraju, padaju daske kojima su poduprta i u prostoriju nespretno ulazi vlasnik, proćelav, dežmekast, stariji čovjek sa poljskim krevetom na ramenu i malim drvenim stolom na rasklapanje u ruci. Otac i majka iznenađeni, uplašeni, jedno uz drugo. Vlasnik nezainteresovano razgleda prostoriju.)

MAJKA:
(Kad je dotakne vlasnikov pogled.) Upomoć!

VLASNIK:
Molim?

MAJKA:
(Nesigurnije.) Upomoć!

VLASNIK:
Dajte, molim vas! Šta vam je? Svakom čovjeku je danas potrebna pomoć. I zamislite da svi tako počnu da se deru kao vi. Na šta bi svijet ličio? Na ludnicu. (Zagleda se u majku. Zabrinuto:) Jeste li vi normalni?

OTAC:
Jeste, jeste. Samo je malo gladna.

VLASNIK:
Gladna? Ha, ha... Zamislite da svi koji su malo gladni počnu da zovu upomoć. Ha, (Nogom gura torbu.) sklonite ovo! Stavili ste je na sred sobe kao da vam je ovdje tijesno. Tu će od sada da bude moj ležaj i drugi namještaj. (Rasklapa ležaj i postavlja ga na sredinu prostora, postavlja i sto.)

OTAC:
Jeste li vi, možda, ovaj odozgo?

VLASNIK:
(Gleda gore.) Nisam odozgo.

MAJKA:
A znate li ko je gore?
VLASNIK:
Gore? Pa, to, valjda, svak zna.

MAJKA:
Svak?

OTAC:
Pa, ko je onda gore?

VLASNIK:
Bog. Ima i nekih drukčijih mišljenja, ali ništa nije dokazano. Uostalom, šta se to vas tiče? Ovdje sam ja!

OTAC:
Oprostite. Ali... Ko ste vi?

VLASNIK:
(Pogleda oca ispitivački, okrene se i odlazi, a zatim se ponovo vraća sa jastukom i drugom posteljinom, koju razmiješta po krevetu.)
Ja sam vlasnik. Ako to zaista niste znali...

(Ponovo izlazi i vraća se sa drvenom vješalicom za odjela i drvenim kovčegom sa poklopcem i bravom. Vješalicu postavlja pored kreveta i kači o nju kišobran. Skida sako i vješa ga na vješalicu. Otključava kovčeg i vadi kućne papuče. Sjeda na krevet, skida cipele, koje ostavlja ispod kreveta, oblači papuče...)

Niste znali da sam ja vlasnik?

OTAC:
Ja nisam znao. Stvarno nisam znao. Vjerujte. Oprostite... A, čega ste vlasnik?

VLASNIK:
Kako: čega? Ovoga. Vile "Bosna". Ove vile, gospodine. Da, da... Ovo je moja vila. Moja! Sada je, istina, opljačkana, prilično je oštećena, ali je moja.
(Posmatra torbu pored oca.)
A, vi ste se već spremili za šetnju?

OTAC:
Da. Ne. Ovaj... Mi smo ovdje slučajno. Samo u prolazu.

VLASNIK:
U prolazu? Svaku noć ste ovdje u prolazu? A zorom redovno idete u cjelodnevnu šetnju. Čudno. Jutros ste, čini mi se, zakasnili. I bili ste prilično bučni. Da se to ranije dešavalo, otkazao bih vam gostoprimstvo. Sada sam dobio uvjeravanja da se to više neće ponoviti.

OTAC:
Uvjeravanja? Kakva uvjeravanja? Od koga ste ih vi to dobili?

VLASNIK:
Od komande, gospodine. Da, da. Od komande koja sve zna. Zašto se čudite? Tamo sam dobio čvrsta uvjeravanja da se to više neće ponoviti, da više nećete praviti onakvu buku kako jutros.
Uostalom, ja imam i razumijevanja. Vas su sigurno istjerali iz vaše kuće ili su vam je potpuno uništili.

MAJKA:
Ne, ne! Naša kuća je još uvijek divna. I po njoj pada snijeg.

VLASNIK:
Snijeg? U ovo doba godine? E, onda ste, bogami, stigli iz daleka... Au!
(Ocu:) Nadam se, gospodine, da vi niste tako daleko otišli.

OTAC:
Nisam. Samo je noćas tako malo padao, sasvim malo.

VLASNIK:
(Publici.) Zanimljivo društvo. Vrlo zanimljivo.
(Ocu i majci.) Mogu li ja vas da upitam a ko ste vi? A?

MAJKA:
Mislite na naciju?

VLASNIK:
Gluposti! Nas vlasnike to ne zanima. Mislim na sve ostalo.

MAJKA:
Ja sam majka.

VLASNIK:
Majka?

MAJKA:
Ja sam majka, a on je otac.

VLASNIK:
Zamislite! Niste mogli naći neko bolje zanimanje?

OTAC:
Ranije smo bili i nešto drugo, ali sada, otkako je rat, sada smo samo to.

VLASNIK:
Rat? Gdje je rat?

OTAC:
Svuda je rat, gospodine vlasniče.

VLASNIK:
Ma, nemojte! A meni niko ništa nije javio. Ja sam mislio da to neki pakosnici gađaju samo moju vilu. Znači, rat! Lijepo, bogami. Eto, vidite šta nas je snašlo! Da vas nema, ja to nikada ne bih saznao.
A znate li vi, kad već sve znate, gdje ste se naselili?

OTAC:
Pa, ovdje.

VLASNIK:
Rekli ste da ste ovdje samo u prolazu. Tako ste sami rekli, a ja vam moram reći istinu:
Ovdje ste u prolazu za onaj svijet. Ova će kuća uskoro da odleti u vazduh.

MAJKA:
U vazduh? (Gleda gore.)

VLASNIK:
Da, da. Gore. (Pokazuje rukom.)

OTAC:
Vi to ozbiljno?

VLASNIK:
Sasvim ozbiljno. Kad ste čuli da se neki vlasnik šali? Nikad. Nemamo mi za to vremena. Odletiće u vazduh. (Pokazuje rukom zamišljeni pravac leta kuće.) Tako je odlučila K. O. S. I. N. B.

OTAC:
K. O. S. I. N. B. ?

VLASNIK:
Komanda ovog stanja i naše budućnosti. Niste ni čuli? Bože moj! Ne znam kako ste saznali da je rat.
Slušajte. Prizemlje je puno eksploziva. Od poda do plafona - mine, granate, meci svih vrsta i kalibara. Pošto im je naređeno da se u toku dana povuku sa ovih položaja, a nemaju načina da to izvuku, odlučili su da sve pošalju tamo. (Pokazuje rukom i smije se šeretski.)

OTAC:
A gdje ste do sada stanovali?

VLASNIK:
Do sada sam bio dole. (Pokazuje rukom.) Ali sada je tamo vrlo neprijatno i, ipak, neznatno opasnije nego ovdje. Predlagali su mi, istina, neku drugu kuću... Ma, kakvu kuću! Kućerak u odnosu na moju vilu, obični kućerak. Normalno da sam odbio. Zar da se ja sad pod stare dane seljakam sa svim ovim namještajem, da se povlačim po tuđim straćarama? Koji bi to pravi vlasnik uradio? Vlasnik mora da dijeli sudbinu svog vlasništva. Kapetan posljednji napušta brod, a vlasnik - nikada! Ako leti ona, letjećemo zajedno.

MAJKA:
Znate li vi, možda, koliko je sati?

VLASNIK:
Čudno! Postavili ste pravo pitanje. Ko bi to od vas očekivao? (Gleda na sat.) Pravo pitanje u pravom trenutku. Imamo još malo vremena do polijetanja. Ali, prethodni opominjući napad samo što nije počeo. Upravo je vrijeme da oni tamo izvrše na nama artiljerijsku probu. Pripremite se!

(Legne na krevet potrbuške i dlanovima zakloni glavu na jastuku.)

(Otac i majka se zgledaju. Čuje se prodorno zavijanje sirene za uzbunu. Nestaje svjetla. Potpuni mrak. Snažna eksplozija, lom stakala... Još dvije eksplozije koje smjenjuje blago umiksana muzika . Šuman, "Sanjarenje", na primjer. Zavjesa.)


(Nastavak slijedi)

7.12.09

Kapi

Evo jednog pregršta stihova pod zajedničkim naslovom


Kapi

Vjerni psi iz davnih zima
laju oko napuštenih vremena
na moje ime što se ne odziva

***
Prošla ognjišta
napuštena predgrađa
bez mene tinjaju večeri moje

u životu koji se ne događa
vjetar nosi sutrašnje novine
niz ulicu davnu

***
Osluškujem
svoje korake
pod prozorom

***
Ja sam onaj
zbog kojeg ne smijem
da se osvrnem u mraku

***
Onaj sam
koji posrće ulicom
i onaj
koji ga posmatra sa balkona

***

Otkad nam je dodijala igra
bacanja kamenčića u vodu

bacamo riječi
i posmatramo koncentrične krugove

***
Kako je lijep kanjon
u koji sam se
strmoglavio

***
Sunčani mi dani
raspeti
na Trgu slavlja

***
Golub kojeg hranim na balkonu
i koji ima puno povjerenje u moj lik
užasno se boji moje ruke
i moju sumnju podgrijava

***
Postelja prepuna opasnosti
a negdje treba ugasiti lampu

***
Doletjeli smo na riječima
i još se držimo za njih
lebdeći nad provalijom tišine

***
Neki pričaju da su me vidjeli
a ja se još sreo nisam

***
Oni čekaju vaskrsenje mrtvih
a mi smo već odavna
ovdje

***
Dan me nosi oko svoje osi
oko tvog lica staha mog
a ja u obratnom smjeru žurim
da za vidjela do mraka stignem

***
Stari ulica kojom je prošla

***
Gori prozor tvoj
u kojem zalazim

***
Izmičem se samo zato
da bih bolje vidio

šta smo ovo uradili od svijeta
ljubavi

***
Sve se desilo odjednom
u samo jednom životu:
vidjeh kako otiče sunce rijekom
pored koje smo zauvijek prolazili

4.12.09

"Oslobođenje"





Ne, ovo nije nekadašnje sarajevsko "Oslobođenje" iz 1975. godine, kada je u njemu objavljena ova priča, nagrađena na konkursu "Ivo Andrić". Ovo je isti list, ali od 22. novembra 2009. godine. "Oslobođenje" se sjetilo sebe. I meni je bilo drago što sam bio povod njegovog sjećanja. Jeste, bio je to prvi konkurs koji je ponio ime našeg novelovca, prvog predsjednika žirija "Oslobođenja" za kratku priču. Ovaj put predsjednik žirija je bio ugledni književnik Ćamil Sijarić, a svečanom uručenju nagrada u Travniku, pored mnogih gostiju i uglednika, prisustvovao je i tadašnji predsjednik Saveza udruženja književnika Jugoslavije Gustav Krklec.

Kada sam ovog novembarskog dana 2009. godine pročitao u "Oslobođenju" svoju priču, bio sam začuđen činjenicom da je i sada, nakon 34 godine, dobro stajala u ovim novinama. Znam da je rat porušio mnoge vrijednosti, ali ovo je dokaz da se neke ne mogu porušiti.

29.11.09

Harasimovič

Neki od cijenjenih posjetilaca ovog bloga izrazili su zanimanje za poljskog pjesnika Ježija Harasimoviča (1933-1999), čije smo stihove iz pjesme Bliži se jesen citirali u postu Antologija (25. 10). Tim povodom, evo, objavljujemo tu pjesmu u prevodu Petra Vujičića.

***

Bliži se jesen


Evo Lešek već se bliži jesen
Već i trideseta i proseda griva
I stalno je čovek prepušten milosti metafore
I stalno za svet beznačajni divljak

I deklamuje se taj život na maloj sreskoj sceni
Ponekad kroz novine pesmica ko vrabac proleti
I prvi se za mršavu isplatu guramo
A za nas ionako veći na Olimpu sedi

I tako Lešek bliži se jesen
Postajemo ravnodušni s rutinom prolaze i sanje
O drugačije sam video te naše lovore i želje
I drugačije taj život što svetu nešto mrmlja u svitanje

***
Pjesma je iz Harasimovičeve zbirke Blizu je jesen (1963), koja, kako piše P. V., donosi jedan novi ton, "ton crnog nezadovoljstva sobom i svetom oko sebe, ton sumnje, gorčine i oštre autoironije..."

26.11.09

Stari link

Pošto nam iz Izraela na linku Alekse Blagojevića stižu i neke nove stvari, a u ovom blogu taj link nam se prilično udaljio, pozivamo vas da ga pregledate i preslušate. Dakle, kliknite na:


http://video.yahoo.com/mypage/video/6524275

19.11.09

Recenzija

Pošto u knjizi Teutino blago iz tehničkih razloga nije mogla da bude objavljena recenzija Božidara Stanišića, objavljujemo je ovdje.
***
KA IZVORIMA OSJEĆANJA I MIŠLJENJA
(recenzija zbirke Teutino blago)
*

Poetska zbirka “Teutino blago – izabrane i nove pjesme” Pavla Stanišića je djelo proisteklo iz autorovih dostignuća poetske i refleksivne zrelosti zasnovane na govoru koji spaja sva autorova vremena sadašnja i memoriju u jedinstven kompleks poetskog u nastojanju da se svaka od pjesama vrati svojim korijenima, poiesisu koji spaja misao, riječ i djelo. Ostvareno u širokom tematsko-motivskom dijapazonu, ovo djelo u svojoj sintezi izabranih prethodnih i novih pjesama obasjava svijet stvarnosti i intimni mikrokozmos pjesnikov drugom svjetlošću. Čitaocu ove knjige često se čini da se ta svjetlost javlja iz nekog svog, samoostvarenog izvora, čija ljepota nije ni u dekoru na koji su naviknute oči pjesnikovih savremenika, ni u retorici koja ugušuje i zaglušuje svijest i savjest, već u istini – subjektivnoj, dakako, koja je usud onih koji se poezije nisu odrekli ni kao čina, ni kao načina recepcije bitka, vlastitog i drugih. Još na početku svog pjesničkog puta i putovanja Pavle Stanišić se odricao masovnog ukusa i povišenog tona onomad, u ideološkom kontekstu jednog već bivšeg svijeta, a čini se i danas vladajućih u estradnom konceptu književnosti (ne samo u jednoj literaturi na periferiji evropskih, već i u svjetskom kontekstu), ostajući na osi poezije kao sublimnog govora koji vrijeme, prostore, stvari i bića uvodi u čin preobraženja koji nije izdaja njihove esencijalnosti. Vjerujem da je ovdje riječ, uopšte i konkretno, u biti pjevanja koje je mišljenje i sentiment pred suočenjem sa – koliko samo subjektivnom? – istinom da je većina ljudi ravnodušna i ne samo prema poeziji već i umjetnosti u kompleksu njenih pluralnih izričaja. Imperativ izlaska iz svake geometrije dogovorenog, težnja ka nalaženju iskaza na vertikali poetskih orijentacija u kojim rimovanje stvari postaje važnije od rimovanja riječi – sve to, nenametljivo i bez imperativa drugima, stiže drugima iz autorove poetske radionice. U svemu tome pjesnika, čini se, odredjuje, i to ne tek u (samo)ironiziranju dok označuje svijet (“prilično čiste svijesti i normalno tragične pameti”), jedna sasvim konkretna egzistencijska situacija (čitajmo: vrijeme uvijek-naše koje njemu ne pripada) u kojoj se njegov “pjev” situira “na olupini planete”. To je samo oznaka odnosa prema davno “izgubljenom alibiju”, onom za sve ono što je nestalo i otišlo u nepovrat svačijeg (i ničijeg?) vremena? Kao i svako pjesništvo koje se ne pokorava zahtjevima dnevnim, recimo od Ovidija pa do tzv. našeg danas, i ovo, Pavla Stanišića, ima svoj jeretički karakter, svoje dramatično nepristajanje na imperative epohe. (Možda je fenomen poezije i njenog stvaraoca danas, u svijetu koji se poezije odriče, pojava jednaka – lako ili teško? - zamislivoj situaciji posljednjeg zanatlije koji stvara svoj predmet sam, od početka do kraja, dakle u anahronizmu čiji je vlastiti stvaralac?) Osluskujući kakofoniju svijeta pjesnik, čini se, ne želi zatvoriti oči - ni ispred čega, ni ispred koga. Kao da je oslušnuo sve i potom, još davno-davno, upio misao onih koji su poeziju živjeli kao neprekidno probudjenje i onih pjesnika koji su smatrali da čovjek, kad jednom otvori oči, više ne može reći svijetu da. Svako da vratilo bi ga u opšte mišljenje, u kanon koji je ubica svega artističkog, u negiranje svega poetsko-spoznajnog kao mogućnosti otkrića druge i drugačije svjetlosti. Ni Pavle Stanišić “ne zna mudrosti što drugima gode” (Baljmont); i on u sebi ima spoznaju da “korak gomile nije ritam pjesme” (Borovski); i on sluti da poezija “stoji u tajni susreta” (Celan). Jeste, ova knjiga pjesama budi u nama vrela pod-sjećanja na veliko u poeziji i umjetnosti uopšte, njen govor nas tiho a uporno vraća ka izvorima osjećanja i mišljenja svijeta u konstantnom unakrsnom odnosu izmedju poetskog ja, svjetova vidljivih i svjetova prosanjanih.
*
Božidar Stanišić
***

16.11.09

Nova knjiga, 2

Mrlje

Mi svijest smo
dodijeljena ovim pejzažima
za jednokratnu upotrebu
smišljamo oslobođenje
riječima zvucima bojom
ostavljajući mrlje po stvarnosti
kao one vinske koje su pijani gosti
ostavljali po stolnjacima nakon gozbe

(Na aukcijama su najviše cijenjeni
stolnjaci sa vječnim mrljama
koje svjedoče o kvalitetu
nekad ovuda proslavljanih tuga)

***

Da li je moguće oko jednog naslova okupiti vlastite
riječi, i to one iz pedesetih, šezdesetih... i svih kasnijih
godina prošlog vijeka i ovovjekovne?
A to je ambicija ove knjige, koja bi trebalo da zao-
kruži jedan pjesnički opus, da sva ta vremena poveže u
jedan niz čovjekovih misli.
Knjiga je, evo, objavljena. Možda njen smisao
najbolje objašnjava pjesma Mrlje koja se i nalazi u knjizi.

15.11.09

Nova knjiga





Pavle Stanišić:

TEUTINO BLAGO

IZABRANE I NOVE PJESME

"Besjeda", Banja Luka, 2009.

***

Konačno je, dakle, i autor došao do svoje knjige, koja je samostalno živjela jedno vrijeme, obišla čak i beogradski sajam, ali je sada ipak ovdje, odakle je i krenula. Tim povodom ćemo još koji post posvetiti ovom izdanju.

10.11.09

Povratak poeziji, 5

Onu pjesmu objavljenu u nšem postu od 3. novembra (Povratak poeziji, 1) sada možemo slušati u obradi i interpretaciji Alekse Blagojevića:

http://www.youtube.com/watch?v=HGGVMXVy6Cs

9.11.09

Povratak poeziji, 4



Kiša


Noć je u zori umivaoniku ogledalu
na zidu u sapunici ljubavi
misao pretura isti šljunak koji voda rastače u
krajnjem ishodu
otresam pepeo cigarete u keramičku urnu
dok kiša pada po provinciji
“na surom dalekom pontu
gde borje stoletno krasi” moju mladost
Tu sam mjerenja radi

***

Nikakve intimnosti sa sobom prije isteka
skrij se ispod bojlera
ugledaj se nasmijan u televizijskom ekranu
ne misli na ulicu koja ti je pusta obećana
na vrača u neizbježnoj bolničkoj noći
iza toplog hladnjaka odakle se ne vidi ništa
kiša koja pada noć koja tinja bez obzira na oči
ugrušak tuge koji luta njenim krvotokom
i ima svoju nevolju da se zaustavi
Kucaj tačno i do isteka
ne smišljaj drugi razlog svoj
plašeći se crva osuđenog na svoje vrijeme tvoju glavu
ni noći koja se razbuktava na vrhu žileta super silver

***
u zbijegu iza zvona električnog zvonca na vratima
iza prozorskog stakla po kojem se hvata očajna samoća
dok kiša pada
iz ogledala odlaze prijatelji
malo svjetlosti po zidu iza leđa
malo zlobe oko usana sreće u uglovima stakla

***
Svjetlost obriši mokrom krpom
vrati lik svoj nebu
koje brižno bdi nad televizijskim antenama
i bunarima provincijskim

***
Otresam se u keramičku urnu
i kucam svoje izgubljeno vrijeme
dok kisne prostor izvan sna

***
Dolje na svetom trotoaru
uz lokvu iz koje mačka liže svoj
nedostižni crni lik
polažem glavu suvih otpadaka
dok mi još traje svjetlost

vraćam ti izobličenu sliku
kojom me ciklično
svakih 360 najuspjelijih poraza
opisuje tvoja sjena
na ovom slučajnom mjestu
po strogim zakonima sitnih iluzija
bezutješno uvjerenog u princip nevjerovatnoće
Surova prinudo smisla

***
Nakon kiše koja danima nije prestajala
(tako je počinjao roman i tako svaki put počinje
u svijesti na kojoj se već providi crna poleđina)
lokva sunca

7.11.09

Povratak poeziji, 3








Prozori



Svak sa svoga prozora
gleda prostrani svijet
dok ne ugleda sebe

kako sa sred trga
gleda u svoj prozor
na kojem nikoga nema






5.11.09

Povratak poeziji, 2



Svici


S glavom punom opalog lišća
sa daljinama koje se hvataju po mislima
stara ruševina koju snovi napuštaju
pjevaš svicima ljetnim koji te bolnog obilaze

cijediš tu boju zvuk misao u suzu
u pjesmu nebu
izmrvljenom na dlanu
u slova u glasove u zvijezde u krase jedne duše

Blato je uokolo
umiješeno riječima i sjećanjem na život
a on lebdi oko zidina koje te pamte kao pogled
kao pokret kao glas svjetlosti

Ili u sve praznine pusti tu noć
što nadire na tvoje besane prozore
oko tvrđava srednjevjekovnih

Sjećaš li se sebe moje slike izgubljene
između dva rata
moje ljubavi koja se ukazuje na sred mora brodolomcima
pa je halapljivo ispijaju po krčmama bučnim
zagubljenim u vremenu i talasima

Zapjevajte svici onim sjajem
da ko riječi poteku mi dani
koje naivne uzgajam
oko ove noći velike
vjeran sudbini

Svojom biste iskrom da osvijetlite tren ni treptaj
a svijet ste

.

3.11.09

Povratak poeziji, 1



Jutro

Sutra će ponovo sunčano ili plačno
širom otvoreno jutro
kafa cigareta i ja
sam pred tako velikim iskušenjem

Javlja mi se stalno
po ko zna koji put
nešto traži od mene
ili me progoni

čeka odgovor
koji još nisam naučio
hoće da mi nešto strašno javi
ili da me samo još jednom pogleda

Uhodi me uporno i znam već je tamo
u oblaku iznad solitera i sačekaće me
kod prvog ugla iza ove noći
u kojoj stanujem

Zna mi dobro staze i namjere
gdje se pojavljujem gdje jutrom idem na kafu
i čeka Ipak strahujem:
jednom će odustati


.

30.10.09

U međuvremenu

Kao što se vidi, nema komentara. A čitalaca... Ko će znati!
Pa vas, evo, pozivamo da ovih dana opet preslušamo stare stvari.
Link je:
http://video.yahoo.com/mypage/video/6524275
Hvala.

25.10.09

Antologija





I dok sad smišljam kako da se ovdje malo pohvalim za zastupljenost u prvom broju beogradskog časopisa "Antologija", a da to izgleda skromno i da ne bude nametljivo, iz sjećanja mi se javljaju stihovi sjajnog poljskog pjesnika

Ježija Harasimoviča:

***

***

***

"... I deklamuje se taj život na maloj sreskoj sceni

Ponekad kroz novine pjesmica ko vrabac proleti

I prvi se za mršavu isplatu guramo

Ionako veći od nas na Olimpu sjedi..."

Upravo tako, kao vrabac, doletjela je iz mojih Preživjelih riječi jedna moja pjesmica u ovaj časopis koji ima pretenziju da objavljuje pjesme antologijskih vrijednosti koje su objavljene u jednoj, ovaj put u 2008, godini. Premda sam sasvim siguran da je nevjerovatno i gotovo nemoguće da je jedne godine objavljen toliki broj antologijskih pjesama i da je taj izbor vrlo relativan i apsolutno subjektivan, obradovalo me saznanje da nije baš sve što ovdje radim - nezapaženo. Poneki vrabac ipak proleti. I to je, eto, nekakva "mršava isplata", a "ionako veći od nas na Olimpu sjedi". Vjerujem Harasimoviču.

24.10.09

Povodom priče

Završili smo, dakle, sa objavljivanjem pripovjetke Božidara Stanišića Susret u šumi i ne bismo je kvarili dodatnim promišljanjima koje ona pobuđuje i zavređuje. Dosta smo je već oštetili nevještim prelomom i nemogućnošću da pismo uskladimo sa našim znacima, premda mislimo da je i ovakva čitljiva strpljivim i vjernim čitaocima ovog bloga. Priča je objavljena u Božidarovoj knjizi Il cane alato (Krilati pas) 2007. O nastanku priče Božidar nam je pisao:

Sve se desilo, što se tiče prve stranice i početka, onog davnog
jutra kad sam pročitao, negdje u uglu, krajnjem naravno,
jednih ital.skih novina, da su u Americi među najvećim dobrotvorima
upravo bivši menadžeri, i to oni koji nisu pozivani za neki
progres i velike projekte, već oni koji su imali zaduženja da
otpuste radnike... Deset godina sam proveo po fabrikama u ovom
kraju Italije, ponešto sam vidio, više osjetio (zna s e kojim metodom),
ponešto naslutio, i tako - sve to pokušao dati na način priče, ne želeći
da bude lokalna već opšta u vremenu koje traje od prve akumulacije
kapitala, te prenosiva na sva podneblja u kojim se fenomen očituje...


U svakom slučaju, zahvaljujemo se Božidaru na priči, koja će ostati kao svjedočanstvo o našem vremenu, ali i o načinu na koji smo ga mi doživljavali.

Susret u šumi (6)

*
"Dakle, kao sto vidis, suma nije kriva ni za sto..." rece onaj.
"Ne znam o cemu govoris..." rece Paolo Della Fava, njegovim rijecima


naglo otrgnut od indijskih slika. "Naprimjer?"
"Nije kriva ni za ratove..."
"Naravno da nije, to svi znamo!"
"Ko je kriv?"
"Zasto to mene pitas?"
"Onako... Mozda znas?"
"Ne znam... Jednostavno, uvijek ih je bilo..."
"I danas ih ima... Ginu i djeca, i zene, i starci... "
Poce ga nervirati uzastopni niz suparnikovih pitanja.
"Ima ih... Sta da cinimo?" rece i nervozno odmahnu rukom. "U tome ne
vidim nikakvu moju narocitu krivicu. Ako sam kriv, kriv sam kao i milioni
ostalih..."
"Dakle, gdje su svi krivi niko nije krivac?"
"Ni manje ni vise! Ako mislimo da mozemo nesto posebno uciniti, varamo se.
Mozemo protestovati, nositi antiratne transparente, na kuce stavljati zastave
mira..."
"Jednu si stavio i ti?"
"Nisam, to bi bilo smijesno!"
"Smijesni su milioni ljudi koji su je stavili na balkone, fasade i krovove?"
"Da... Smijesni su! Sve je smijesno sto ne daje odredjene rezultate! Zar u
Iraku jos uvijek nije rat?"
"Suparnik je cuteci gledao preda se.
"Naravno, da jeste!" odgovori sam na vlastito pitanje.
"Kad bi ti ponudili direktorsku duznost neke fabrike oruzja, da li bi to
prihvatio?" njegov suparnik se javi novim pitanjem.
"Sta te briga za to!" ostro mu odvrati.
"Da ili ne?"
"To trziste ne poznajem, prema tome..."
"To bi bio jedini razlog?"
"Moje zanimanje je ozbiljno, ne podnosi improvizacije..."
Od suparnika opet ni glaska, ni pokreta. U drustvima u kojim bi se
Paolo Della Fava u posljednje vrijeme zaticao rijetko se govorilo o ratu u
Iraku, kao i o ratovima uopste. Tokom jednog poslovnog rucka u Udinama,
govoreci o povecanju energetskih troskova, predstavnik jednog partnerskog
preduzeca iz Torina, rece da mozemo biti za ratove ili protiv njih, ali protiv
petroleja nikako. "To," misli taj inace mladi covjek, "bilo bi kao da
pripremamo stolicu i uze posmatrajuci s osmijehom ludaka koja je greda
u nasoj kuci najcvrsca da mozemo biti sigurni da cemo se zaista ubiti,
to jest staviti tacku na nas ekonomski sistem. Zalosno je sto to zahtijeva
ljudske zrtve, i sa nase, italijanske strane. Ali i nas ekonomski sistem mora
prezivjeti..." Taj mladic mu se inace dopao i zbog svoje odredjenosti u
misljenju i sigurnosti u ponasanju. Takav je bio i on u mladosti; vec tada
odredjen u svemu, samopouzdan pred drugima.
Ponesen ovim sjecanjem, on kliktavo uzviknu: "Cijenim moju profesiju!"
Osjeti da mu se povratila sigurnost i da postaje onaj sebi znani Paolo
Della Fava, koji, samo ako bi to pozelio, mogao bi opet biti trazeni
menadzer, a ne samo generalni direktor jedne fabrike. Sjeti se, sa
simpatijom, jednog susreta sa svojim bivsim profesorom, koji ce mu,
nakon trece case bijelog, povjerljivo staviti ruku na rame i reci: "Slusaj,
ovakvi seminari ne trebaju ljudima kao sto si ti. Ako nikad ne zaboravis
da moras biti jak kao lav, oprezan kao zec i prepreden kao lisica,
poslovi ce ti uvijek ici od ruke! To je samo jedno od zlatnih pravila
ne samo ekonomije i posebno managementa, vec i zivota uopste!"
Nije mu bilo jasno kako je profesor znao koje je jedno od njegovih
zlatnih pravila zivota i da ih i on bas tako naziva, ali, svejedno,
prijao mu je ton profesorovog iznenadno povjerljivog obracanja.
"Da li si o tome ikad govorio sa svojim ocem?" upita ga suparnik.
"O cemu? O zlatnim pravilima zivota?" zapita i osjeti se prevarenim.
"Zasto sam mu to rekao? Postace ubijedjen da umije citati moje misli?"
Opet zatvori oci kao da zeli, kad ih opet bude otvorio, da nije na panju
pred onim nagim... Nacas stisnu pesnice kao da se zeli obracunati
sa neugodnim sagovornikom.
"Sta bi na to rekla tvoja majka?"
"Moja majka..." zamucnu i sastavi vrhove prstiju, kao sto uobicajeno
cini na vaznim sastancima. "Vazno je da nasi pokreti odgovaraju
nasim rijecima, zato jedan uspjesan menadzer mora voditi racuna
i na tom planu," stoji u jednom od poglavlja knjige Teorija i praksa
poslovnog uspjeha, koju Paolo Della Fava cesto prelistava iako ju
je vise puta citao. Neki sadrzaji te obimne knjige, po njegovom
misljenju, veoma su korisni i za njegovu sadasnju ulogu.
Nagi ponovi isto pitanje.
"Moja majka je mrtva..."
"Ali sta bi rekla da cuje neka od tvojih zlatnih pravila?"
"To ne mogu znati... O tome nisam nikad razmisljao..."
U tom trenutku se prisjeti da ga je jutrosnji pjev nekih ptica u krosnjama
drveca ispod kojih je prolazio podsjetio na zik-zik sivace masine njegove
majke. Za jedan Uskrs, prije nego sto je krenuo u skolu, sasila mu je
mornarsko odjelce. Ni po cemu se nije razlikovalo od onih iz izloga jedne
prodavnice odjece u njegovom rodnom gradu. Svaki put kad bi mu majka
probavala odjelce, bilo je toplo od njenih ruku. "Ne mozemo sebi priustiti
robu iz radnje, ali mozemo se truditi..." govorila bi njegova majka.
"Majka je cijenila trud i rad... Nista mi ne bi prigovorila!" odgovori on.
"Tvoj otac?"
"Ah, moj otac je bio ponosan na mene! Neopisivo, da znas! On je cijenio
moju volju i moj trud. Da ne govorim o ostalom, da ne bih bio neskroman..."
"Govori, slobodno..."
"Govorio bih, ali necu da duzim... K tome, morao bih poci, moji me sigurno
cekaju na dorucak... "
"Jos je rano za dorucak."
"Zasto?"
"Jednostavno, vrijeme je sada tvoje!"
"Mozda je sve ovo neka strasna greska?" pomisli i pogleda na sat, ali
ekrancic nije davao nikakav signal.
"Dakle?"
"U redu... Odgovoricu, ali da znas da ce sve biti istina. Zasto me je moj
otac podrzavao i cijenio? Ti ne znas da sam svako jutro, bilo ljeto ili zima,
odlazio biciklom do najblize zeljeznicke stanice, pa u Padovu, na predavanja
na ekonomskom fakultetu. Isto sam cinio i za vrijeme gimnazijskog skolovanja.
Ne bas uvijek s voljom: bio sam mlad i nisam jos uvijek znao sta konkretno
zelim. U Padovi nisam mogao, niti htio traziti od mojih da iznajmim
sobu, cak ni krevet. Ali sam sanjao da nesto postignem, za razliku od mnogih
koji su studirali da bi zadovoljili roditelje, porodicnu tradiciju ili tek da bi
mogli reci da su diplomirali na nekom fakultetu. Gdje su takvi sada? Za
neke znam da se nisu pomaknuli dalje od obicnih komercijalista. Neki su
zavrsili kao nizi drzavni sluzbenici. Poneko je, istina, napravio karijeru.
Ali i ja sam medju njima! Ja, sin jednog metalskog radnika i jedne domacice,
koja je uzgajala kokoske, patke, guske, kunice i jednu-dvije svinje za zimu.
Moj otac je govorio da ce raditi i nedjeljom, ako bude trebalo. Samo da ja
zavrsim fakultet. I radio je, da znas..."
"Zasto se nisu skolovale tvoje sestre?"
"Ne guraj nos u porodicne stvari!"
"Pitam, usput..."
"Onda cu ti usput reci da je samo Maria, moja starija sestra, pokusala
da se skoluje u jednoj tehnickoj skoli, ali je ubrzo odustala. Nije joj isla
matematika, a i neki strucni predmeti. Poslije je zavrsila kurs za krojacice.
Anna nije nikada voljela skolu. Udala se s nepunih osamnaest. I odmah s
muzem otisla u Svajcarsku. Radila je u raznim fabrikama, u posljednje
vrijeme je magacinerka. Kako vidis, racuni su cisti... Pogotovo ako im
dodam cinjenicu da nisam zelio uzeti ni jednu liru obestecenja za moj
dio nase rodne kuce. Sta jos da kazem? Da se moje sestre ne zale na
protekli a ni na sadasnji zivot."
"U to si siguran?"
"Da nisam, ne bih to ni rekao!"
"Kada ste posljednji put razgovarali o tome?"
Paolo Della Fava je godinama, u svakoj prilici, uspijevao postici
unutrasnju kontrolu osjecanja. Veoma rano, pri prvim koracima na poslu
kojim se bavi vec vise od cetvrt vijeka, otkrio je da samokontrola donosi
odlicne rezultate. "Neka se drugi ljute, neka drugima adrenalin udara u
mozak, ja znam da uravnotezenost, pracena smijeskom, rukama koje
nikad ne mlataraju prijeteci i umjerenom a autoritativnom visinom glasa,
najbolji je recept u svijetu nervcika, bili oni vlasnici preduzeca, bankari ili
sindikalni predstavnici! Zato je mehanizam samokontrole onaj cinilac
pomoci u dominaciji situacijom i ljudima!" Po njegovom misljenju, iako
neki naucnici tvrde da je mentalni zamor tezi od tjelesnog, smatrao je
da se zamor radja prvo u tijelu. "Ni za sto na svijetu ne bih propustio
trcanje i vjezbe, naizmjenicno tusiranje hladnom i toplom vodom..."
Ali, u tom trenutku, osjeti kao da je onaj mehanizam poceo zakazivati.
"Dosta!" viknu kao da je glasom zelio uznemiriti ne samo svog nagog
suparnika vec i dati neophodnu energiju onom mehanizmu, da bi iznova
poceo funkcionisati. "Zar je moguce da sam povisio glas? Samo zato sto
uistinu nisam dugo razgovarao sa mojim sestrama? Ali sta se to njega
tice?! Kad razgovaramo telefonom, pitaju me kako sam, kako su moji i
ja isto tako pitam o njihovim porodicama... Uglavnom je sve u redu.
Prije dva mjeseca Marijin muz je operisao zuc i sada je dobro. Annin
stariji sin imao je laksi autombilski udes prosle godine i sada je dobro.
Tokom bozicnjeg rucka se znamo i nasaliti. Marija se sjeca kako sam joj
jednom ispao iz kolica, dok me je vozila po dvoristu. Ona to nije ni
primijetila, a ja, buduci da jos nisam bio prohodao, otpuzao sam u
kucu... " Pogleda prema svom suparniku koji ocito nije bio uznemiren
ovom promjenom njegovog ponasanja. Stavise, cupkao je prstima neke
rijetke travcice koje su stidljivo izbijale u sjenci stabala. Cinilo se da ga
zanima samo to i nista vise. Ipak, odignu glavu.
"Povik na druge je oruzje slabih..." rece suvo i nastavi cupkati one
travcice, polako kao neki vrtlar pred kojim je cijelo vrijeme ovog svijeta.
"Nisam slab, nisam..." prosikta on, nastojeci da prigusi narastajuci
bijes. "Nisam i necu nikad biti... Moj je otac iskusio sta znaci biti medju
slabijima u drustvu. Kad sam postigao ono sto sam zelio, govorio mi je
da ni sam ne znam koliko je srecan!"
"Sta se mijenja u siutuaciji u kojoj slabi ostaju slabi, a jaki su jaki i cak
jaci nego prije? Sta se, u sustini, mijenja ako jedan, predodredjen da bude
medju slabijima, nadje se medju jacima?
"Tvoja racunica je veoma rdjava! Mijenja se sve, itekako!"
"Mozda mislis na posljednja zbivanja?"
Tad se Paolu Della Favi zamuti pred ocima od poraznog saznanja da
nagi zna o njemu sve, da vise nista nije slucaj: ni njegova namjera da
izbjegne uobicajeni krug jutarnjeg trcanja, ni ova suma koja se sa balkona
njihovog apartmana u "Planinskoj zvijezdi" nije mogla ni nazrijeti, a
kao da se pojavila, sama od sebe, iz nekog nesanjanog i neobecanog
predjela. "Siguran sam da misli na listu radnika za otpustanje s posla iz
fabrike? Kako je to mogao saznati? Uostalom, sve je proslo glatko:
svi su vec bili pred penzijom, a samo jedan, koji se prosle godine zalio
zbog mobinga, jos nema pedeset godina. K tome, svi su dobili i novcanu
naknadu... To sto je bilo neugodnosti povodom jednog slucaja, sta sad
da se cini?"
"Jedan kao deset, jedan kao hiljadu, jedan kao milion..." prozbori
nagi.
"Odluku nisam donio sam. Pobunjenikovo ime je predlozio direktor
proizvodnje..."
"A ostala?"
"On, uz saglasnost vlasnika, sina i kcerke starog gazde... Za te ljude
je, inace, bolje da je tako zavrsilo. Neki su cesto odlazili na bolovanje,
neki su imali ljekarske potvrde o potrebi za smanjenim naporom. Podizanje
tereta i slicno. K tome..."
Paolo Della Fava zamucnu, ali ne zbog nesigurnosti, vec zato sto je
onim povikom ostetio grlo pa ga je nesto zagrebuckalo, kao da su glasovi
zivotinjice sicusnih dlakavih sapica.
"K tome?" javi se nagi, kao odjek.
"Kako da mu objasnim nesto sto se namece kao neminovno? Nisam
od onih povrsnih u mojoj aktivnosti, koji zagrizu kolac i ostave ga cim
nije vise po njihovom ukusu! Kad se proizvodnja nadje u krizi, jedino
rjesenje vidim u obaveznim rezovima. Kao u hirurgiji: ostavlja se ono
sto je zdravo, odsijeca ono sto je bolesno. Ali, ako to kazem, vec mogu
pretpostaviti da ce moj suparnik reci: Ti si, naravno, hirurg a drugi
su pacijenti! Ne, sve treba da mu objasnim na jednostavniji nacin..."
pomisli. Sa zadovoljstvom zbog pronadjene formule rece kratko:
"Krize su, na svoj nacin, izazov da se ucini nesto novo, drugacije!"
"Kako je onima nad kojim se to nesto cini? Kako se osjeca neko ko je
proveo vise od trideset godina u jednoj istoj fabrici i dozivljavao je kao
drugu kucu?"
"Pretpostavljam da se ne osjeca dobro, ali to nije samo stvar osjecanja
vec i jednog danas pogresnog dozivljaja radnog mjesta. S druge strane,
za sve godine, dobijao je platu. Dakle, racuni su cisti. K tome, stari
gazda je jedva pristao na nove mjere, ali njegovi, sin i kcerka, srecom
su ljudi novog vremena. On je covjek ponosan, ali morali smo ga ubijediti
da ponos ne donosi prihode..."
"Hoces reci da ste napravili dobar potez?"
"Zasluga je iskljucivo moja, jer cijeli plan je moj: radni i administrativni
aparat je glomazan, treba ga uciniti dinamicnim, u iducoj godini pokusati
primijeniti knowledge management, dakle upravljati znanjem i vrednovati
postojece intelektualne i proizvodjacke sposobnosti! Prvi korak je vec
nacinjen: postavili smo intranet, tako da vec pocinje razmjena znanja a ne
kao dosad - skrivanje znanja pred drugima... To cak zahtijeva i odredjeni
kulturni pristup!" rece ponesen ovom, kako je mislio, blistavom analizom.
"Dakle, sta kazes na ovo?"
"Nista, slusam te..."
"Samo to?"
"A zasto je pobunjenik zavrsio medju otpustenima?"
"U stvari, ne radi se o pravom otpustanju. Prava formulacija bi bila da
se nasao na jednoj listi mobilnosti..."
"Hoces reci da je rijec o licima koja imaju problema sa pokretanjem
vlastitih udova, koja, kad rijese taj problem, ponovo ce biti zaposlena?"
"Nije bas tako... Mogu da se zaposle u drugom preduzecu, a za to vrijeme
imaju odredjenu naknadu. Ali, salu nastranu... Da zavrsim, kako ti kazes,
o pobunjeniku. Ta kreatura je smatrala da je njegov sef odjela dugo vremena
na njega vrsio pritisak, takodje i zbog stvari koje nemaju veze s poslom..."
"Bas tako?"
"Kad su se jednom sukobili, veoma ostro, radnik mi se obratio i ja sam s
njim razgovarao, veoma uctivo, u mom uredu."
"Da li si ga poznavao otprije?"
"U kom smislu?"
"Kao covjeka!"
"Ne, zasto bih ga morao poznavati? Zasto bi, na kraju, on morao poznavati
mene? On je radnik, ja sam direktor. Niko se prije nije zalio na njega, dakle
bio je dobar radnik..."
"Da li si mu to nekad prije rekao?"
"Zar je to potrebno? U mom notesu uz njegovo ime bio je pozitvni znak...
Ali, zasto insistiras na tome?"
"Pitam te jer mi nije jasno kako zamisljas onu razmjenu znanja u fabrici?"
"To sa listama mobilnosti nema veze! Postavka knovledge managementa ima
svoju podlogu u filozofiji! Zar nije receno kod Aristotela da znanje cini
covjeka slobodnim i daje mu moc?"
Nagi na panju zacuta i duboko udahnu vazduh.
"Kazes li nekad vasoj kucnoj pomocnici da kod vas, u kuci, radi sasvim
dobro?" rece bas kad je Paolo Della Fava pomislio da je suparnika doveo
u skripac.
"Zar nije dovoljno da svaki mjesec bude uredno isplacena, da ima
penzijsko, zdravstveno, kao i osiguranje za eventualne povrede na radu?
To je jasan znak s nase strane, kao sto je jasan znak s njene da odrzava
kucu u redu... I ostalo."
"Sta znas o njoj?"
"O Dolores?" rece kao da zeli osvojiti malo vremena za razmisljanje. "Pa...
Ne bas mnogo... Zasto me to pitas?"
"Onako..."
"Vec osam godina je kod nas. Ili mozda cak deset? Nije vazno. Ocito joj
odgovara da radi kod nas... Koliko mi je poznato, ima muza. On je vozac.
Cini mi se da sam ga vidio dva ili tri puta. Kaze da ima dvije kcerke, vec
odrasle... Ne vidim nikakav razlog da u svemu tome ima nekih problema!"
"Recimo da je tako..." rece njegov supranik. "A onaj pobunjenik? Da li je
govorio istinu?"
"U glavnim crtama..."
"A u sporednim?"
"Ne znam zasto insistiras na jednom slucaju? Zasto se ne pitas sta bi bilo
da svaki radnik pocne da se zali zbog ovih ili onih stvari, na ovog ili onog
pretpostavljenog? Ne bi bilo proizvodnje, vec bi fabrike postale cekaonice za
sudske procese! K tome, pred njim mu nisam rekao nista, samo sam ga saslusao,
ali sam pozvao sefa i ocitao mu da u jednoj modernoj fabrici ne bi trebalo
trositi energiju na gluposti, vec na kreativnost... To sam mu, naravno, rekao
veoma obzirno, buduci da nam taj covjek treba. Da znas da je direktor
proizvodnje bio odmah za to da damo primjer drugima i, kako kazes, tom
pobunjeniku posaljemo pismo s opomenom, zatim da drugi sef mu nalazi
dlaku u jajetu sve dok mu se nadje neka stvarna greska nakon koje bi
regularno slijedio otkaz. Nisam bio za to..."
"Zasto?"
"Nisam bio i... Tacka!"
Paolo Della Fava, u trenucima kad je odbio prijedlog direktora proizvodnje,
covjeka naglog u reakcijama prema podredjenima, po njegovom misljenju
niske kreativne inteligencije i, istovremeno, osjecanja vise vrijednosti,
pomislio je na svog oca, na duge godine njegovih zamora i razocarenja.
Jednom, dok je jos bio student, otac ce mu za vecerom reci da, nakon svih
godina rada i svih protesta za dostojanstveniji zivot radnika, misli da je bolje
ne biti radnik, vec na strani jacih: gazda, bankara, notara, advokata,
direktora... (Otac je o tome raspravljao sa svojim prijateljem Giorgiom u
jednoj krcmi, u povratku s posla. Rekao mu je da zeli da barem jedno njegovo
dijete bude neko i nesto. Giorgio ga je upitao da li misli da su oni, radnici,
niko i nista. To bas ne, ali, odgovorio mu je, za bolji zivot ne pomazu ni knjizica
PCI, ni protesti, ni strajkovi. Prijatelj na to opsova zivot bez dostojanstva,
popi svoje vino i ode. Otac rece da ljudi ne vole istinu, zato se ljute.)
Pobunjenik, radnik tri godine mladji od njega, imao je oci slicne ocevim,
blage i mirne, uprkos nedacama koje je dozivio u fabrici. Na pocetku
razgovora ta cinjenica ga je veoma dotaknula, uprkos uvijek strogoj
primjeni jednog od njegovih zlatnih pravila: sentimentima nema mjesta.
"Naci ce neki drugi posao, a dok ga ne nadje vec ce se snaci..." Na kraju,
kad bude ustao sa stolice i rukovao se s njim, pobunjenik ce reci da ima
jednu veliku zelju: da jednog dana njegov sef upravlja odjelom u kojem
nece biti nijednog zivog radnika, vec samo roboti. Slijedice kratak
pozdrav. Ni prigovora njemu, ni treska vratima. Kad pobunjenik bude
izasao iz ureda, on ce odahnuti. Vec vise puta se pokajao zato sto je,
popustivsi pred Sarinim zahtjevom ("ili ultimatumom?") napustio Milano
i prosperitetnu ulogu zamjenika generalnog direktora one francusko-
-italijanske firme za proizvodnju kozmetike. Tamo je veoma rijetko imao
izravnih doticaja ne samo sa radnicima vec i sa obicnim sluzbenicima.
Bio je jedan od vaznih ljudi projekta sirenja aktivnosti prema azijskom
podkontinentu i Dalekom istoku. Nasao je veoma lako novi posao u
Friuliju, istina za manju platu i sa vise problema.
"Pobunjenik se ipak nasao na listi..."
"Jeste, ali to je debelo obrazlozio direktor proizvodnje... On zna koliki je ciji
radni ucinak, kako bi trebalo racionalnije postaviti proizvodnju..."
Precuta da se s mnogim prijedlozima tog pretjerano ambicioznog, k tome i
prepredenog covjeka cesto nije slagao, tako da ga je u sebi ironicno nazivao
pozitivnim idiotom. "Pozitivnim jer je neophodan, idiotom jer, u osnovi, nije
u potpunosti covjek projekta kakav ja, kao generalni direktor, zamisljam,
da bi se postigla kompetitivnost, smanjila cijena rada, povecala proizvodnja
i, istovremeno, bio zagarantovan kvalitet proizvoda u vremenu za ekonomiju
nikad tezem u posljednjih cetrdeset godina... Samo cekam pogodnu priliku da
ga se oslobodim! Taj je jos uvijek u taylorismu, s tim da ne zna ni ko je bio
Frederick Taylor, za kojeg je bilo dovoljno da se za povecanje proizvodnje
poboljsa tehnologija, a nije razlikovao radnika i masinu! Vec sam saznao
da pretendira na moje mjesto. Jadnik, ne zna kakvu cvrstu poziciju imam!
Svi koji me poznaju, znaju da nikad niko sa mnom nije raskinuo ugovor,
vec sam to cinio ja!" Prosle godine on nije pristao na prijedlog
direktora proizvodnje da ima jednog pomocnika. Ali gazde su popustile.
Tako ce biti primljen jedan mladic kojem ce radnici prvo dati nadimak
Pupillo direktora proizvodnje. Paolo Della Fava je cijenio sluh radnika
da prepoznaju neznalice. Pupillo, uvijek odjeven po posljednjoj modi,
skakutavog hoda, da bi sakrio svoje neznanje pred radmicima je
razmetljivo teoretizovao o proizvodnji, posebno o kvalitetu. Tako je
dobio i drugi nadimak: Kvalitet. Paolu Della Favi nije se dopadao
jer je imao zastitnika, a on je svoj put zapoceo zaista bez zastitnika:
svojim znanjem i svojom ambicijom. Koliko je bio ponosan kada je
svojevremeno postao jedan od najmladjih direktora u Trivenetu, mozda
i u cijeloj Italiji! "Ali, gdje bi me u objasnjavanju mom suparniku odveo
svaki detalj? Zar bi bilo korisno spomenuti kako sam dva puta dosad
izjavio da je moj otac bio opstinski sluzbenik, a ne radnik? Cemu bi to
sluzilo, pogotovo ako znam da bi mi moj otac to oprostio! Stavise, rekao
bi mi da sam u pravu sto se znam snaci u svakoj situaciji! Nesnalazljivi
ljudi su osudjeni na propast, u to je bio ubijedjen!" To pomisli i kratko
odmahnu rukom, kao da zeli nesto precrtati na nekom samo njemu
vidljivom papiru. Ili podvuci da je laz sasvim drugacije sredstvo kad je
u ustima jacih?
"Perem ruke... Dakle, idem dalje" rece nagi i pogleda uvis kao da se pita
kakvo vrijeme im nebo obecava.
"Varas se ako mislis da ljudi kao ja rade neke prljave poslove! U zivotu,
pa tako i u preduzecu, izmedju dva zla biramo ono manje. S nasim
prijedlogom za listu mobilnosti slozilo se i rukovodstvo sindikata...
Imacemo manje zaposlenih, smanjicemo dugove i troskove. Tako cemo
otvoriti nove perspektive za razvoj..." rece on, kao da nije bio usred jedne
sume, vec na nekom sastanku u preduzecu. "Voditi jedno preduzece nije
jednostavna stvar..."
"Nije, jer to znaci ciniti..."
"Lijepo, bas lijepo od tebe!" rece sa zadovoljstvom, ne skrivajuci cudjenje
sto mu suparnik dade za pravo.
"To podrazumijeva mnoge stvari..."
"Na sto sad cilja? Mozda na moje bavljenje rekreacijom? Ali to zaista kod
mene funkcionise! Ima i menadzera koji se na nogama odrzavaju uz alkohol,
a i onih koji uzivaju kokain ili marihuanu... Ne vjerujem u pozitivan ucinak
tih sredstava, iako je jasno da sve tenzije poziva treba izdrzati! Mozda misli
na posljednje godine mog rada u Milanu? Tada sam imao ljubavnicu.
Moju sekretaricu, Clodi. Zapravo se zvala Claudia... Nije bilo nista ozbiljno,
vec onako: malo njena simpatija prema meni, malo moja vecernja i nocna
usamljenost, malo njena potreba da dobije posao na nedoredjeno vrijeme,
malo moja potreba za zenom i... Tako! Sara nikad nije saznala za nju i svi
smo bili srecni i zadovoljni! Nikad nisam trazio drustvo zena ili djevojaka
koje se daju za novac, a koje su sastavni dio zivota mnogih ljudi mog
zanimanja... Hm, ne bas nikad. Jednom, u Kini. Ali to sam ucinio vise iz
radoznalosti! Nije bilo nista posebno..." pomisli ali bez ikakve zelje da to
kaze svom suparniku.
Odlucno, kao da zeli staviti tacku na taj motiv, pljesnu dlanom o dlan.
"To, dakle, zaista podrazumijeva mnoge stvari..." ponovi nagi, kao iz
sna probudjen i zijevnu.
"Mnoge stvari! Zalijepio se za tu apstrakciju kao krpelj!" pomisli
uznemireno. "Zasto me sad onako posmatra? Samo jos nedostaje da me
upita imam li prijatelje! Kako bi razumio moju istinu, da je, pogotovo na
poslu, tesko imati prijatelja? Posao i prijateljstvo ne idu skupa! Na poslu
mi trebaju saradnici i izvrsioci mojih naredjenja. Ako bih mu to rekao,
sigurno bi imao neku provokativnu opasku. Ali bi trebalo da zna da
prijateljstva nema ni medju radnicima, ni medju sluzbenicima. Svi su u
nekoj konkurenciji, svi ljubomorno cuvaju svoja znanja. Plase se da ih
neko drugi ne preskoci u plati ili se uspne na bolje radno mjesto! On ne
bi mogao razumjeti koliko je revolucionarno to sto zelim primijeniti
metode knowledge managementa i poceti upravljati njihovim znanjem!
To ne podrazumijeva procvat prijateljstva, ali bolje saradnje svakako.
Zar nam je u zivotu potrebno nesto vise? Pa, i izvan posla imam samo
poznanike koji se korektno ponasaju prema meni i ja prema njima!
Istina, kazemo da smo prijatelji, ali..."
"Mozda i ovo pismo..." rece nagi i pruzi mu koverat.
"Pismo?" rece, iako je odmah prepoznao koverat.


*
To pismo primio je sredinom oktobra dvije hiljade prve. Na
postanskoj markici bila je fotografija savane sa jednom zebrom u prvom
planu. "Postanski pecat sadrzavao je ime grada... Kabole ili Kolabe?
Nije vazno!"
U koverti su, zapravo, bila dva pisma. U prvom, nakon Postovani
gospodine Della Fava, bilo je napisano: Jucer, u zoru, preminuo
vas stric Giovanni. Danas, po vlastitoj zelji, sahranjen je u onom
ugandskom selu u kojem je proveo svoje posljednje godine predanog
posvecenja drugima, to jest obespravljenim, ponizenim, uvrijedjenim i
posljednjim na Planeti. Autor pisma kaze da su ga tamosnji ljudi,
posebno djeca, postovali i voljeli kao da im je rod i prijatelj, a ovo
posljednje im je bio svim svojim velikim srcem, ostrim okom i, do
posljednjeg daha, bistrom pamecu. Sahrana? Protekla je skromno
i dostojanstveno. Oni jednostavni ljudi pjevali su pobozne pjesme
na svom jeziku, plesali posmrtne plesove udarajuci se po cijelom
tijelu i stapovima o tlo, tako glasno da vjerujem da se culo ne samo
do Velikih jezera vec i iznad oblaka. "Molim vas da obavijestite vase
sestre o preminucu vaseg strica Giovannija. Iskreno..."
Potpis je bio necitak. "Alojz? Mozda je neki salezijanac iz Austrije ili
Slovenije? Nije Italijan, buduci da na nekim mjestima nedostaju clanovi
i dupli glasovi." Datum je bio: 12. septembar 2001. "Stric je umro dan
prije...Samo nekoliko sati zivota ga je dijelilo od vijesti o napadu na
Nebodere Blizance!"
Na pocetku stricevog pisma, nakon Dragi necace, slijedile su rijeci
o nebitnosti cinjenice da, dok on bude citao to pismo, autor vise nece
biti medju zivima, te o vaznosti one druge: u selu je zavrsena izgradnja,
imamo i zajednicku stalu u kojoj je sada osam krava, sto je dobro ali
nedovoljno za ovu mnogoljudnu populaciju. Stricu je bilo zao sto nece
vidjeti novu ambulantu, ni dolazak ljekara iz jedne francuske dobrotvorne
organizacije, ali tome se radovao: Kao da sam sve vec vidio mojim
ocima. Ovi ljudi ovdje, jednostavni i na svoj nacin dobri, dakle ljudi,
pomogli su mi da saznam da je nas svijet, onaj u kojem smo rodjeni ti
i ja, moguce vidjeti i spoznati samo kad se iz njega udaljis. To je za
mene bilo jedno od najsvetijih znanja! Zar nije receno kod Aristotela
da znanje cini covjeka slobodnim i daje mu moc? Mozda se pitas da
li zalim sto necu docekati jos jedan Bozic? Ovaj ovdje bih rado, ali
nas, tamo, nikako. Tako je zamoran Bozic na Zapadu! Kao da ga slave
i svi idoli konzumizma, neokolonijalizma i militarizma! Stric zatim
opisuje svoj posljednji boravak u Venetu tokom bozicnih praznika:
Vidio sam osvijetljene ulice, ukrasene izloge i bozicne borove na
trgovima. Na ulicama - nikog. Ali ima mnogo raskosnih kuca tvrdih
vrata. Slijedila je, nakon jasne aluzije na Veneto ekonomskog buma,
aluzija na Veneto nememorije. Tu se misao prekinula? Dalje:
Iznenadio bi te nacin na koji razmisljaju siromasi svijeta. Nije pomoc
u novcu ono sto zapravo zele (dakle, da ne mislis da te podsticem na
drugi prilog!), vec da zive i sami stvaraju izvore zivota. Nismo im uzeli
samo najbolju zemlju za plantaze, vec i vodu. A oni hoce da se nadaju
i vjeruju u sutra. (Jedna mlada zena, koja bi zeljela da postane
bolnicarka, nedavno mi rece da je nada u srcu jedno, a nada u
stvarnosti nesto drugo). Sljedeci reci su necitki. "Sta joj je stric odgovorio?"
Ako se ne varam, napisao je da se duboko zamislio nad njenim rijecima?"
Mi smo im zamijenili njihova bozanstva i idole za naseg trojedinog
Boga, ali im ni danas ne dopustamo da se nadaju. Uz Boga smo im
donijeli i moderna oruzja, granice i njima, prvo neshvatljivu a zatim
lose postavljenu demokratiju. Ah, da ne zaboravim i nase idole konzumizma!
Ja sam zapravo ovdje shvatio koliko su od bijede i ponizenja ovih ljudi
daleko kancelarije mocnih laika i najvisih crkvenih dostojanstvenika.
Ovdje sam shvatio nas egoizam. (Ti ga mozes shvatiti i putujuci kroz
Triveneto. Ah, sa koliko predubjedjenja, sumnji, nerijetko i straha se
dozivljava prisustvo imigranata! Za mnoge od nasih zemljaka,
medju kojim ima i mnogo onih koji misle da su cisti hriscani (kao da
se hriscani radjamo ili postajemo cinom krstenja!), opasnost je stranac,
a ne nase neznanje i nasa nememorija...
"Mozda aludira na masovnu emigraciju iz Veneta, nakon ujedinjenja
s Italijom? Ali zar covjek treba da se svaki dan sjeca proslosti i sudbine
nasih predaka? K tome, ako ja nisam liberalan u odnosu prema
imigratima, onda nije niko! Jedan dobar radnik, iz bilo koje zemlje,
uvijek mi je dobrodosao!"
Nije tacno da se mi, na Zapadu rodjeni, osjecamo superiorni samo nad
dvjema trecinama svijeta, vec i nad samom pomislju da bismo to osjecanje,
bez velikih odricanja, mogli svjesno izmijeniti u potrebu za kreiranjem
drugacijeg i humanijeg svijeta... Umoran sam, ne znam kada cu nastaviti
ovo pismo...
"Nije ga nastavio..." rece za sebe.

*
"Cutis?" rece nagi.
"Pismo sam vec procitao..." rece Paolo Della Fava, odjednom osjetivsi
zamor. "Otkud se naslo kod tebe?"
"Tako..."
"Kao da pisma tek tako lete iz jedne ruke u drugu..."
"Ne, uopste ne lete..."
Nije vise imao volje da razgovara. Ustade. Zasmetase mu ukoceni
udovi. Nacini nekoliko vjezbi za ruke i nekliko cucnjeva. Krv mu ugodnije
prokola zilama.
"Moram poci..." rece nagom.
"Podji..."
"Dakle, slobodan sam?"
"Zar dosad nisi bio?"
Natrenutak mu se ucini da mu se nagi podsmijeva.
"Mozda mislis da si slobodniji od mene?" rece mu Paolo Della Fava ne
skrivajuci sarkasticni ton. "Zato sto si nag?"
"Svi smo nagi, samo to neko vidi prije, neko kasnije..."
"Ja nisam!"
"Samo mislis da nisi..."
"Nisam..."
"Pogledaj se, Paolo Della Fava!"
On se pogleda i vidje da je nag i da nigdje uokolo nema njegove odjece.
To ga zaprepasti. Zacuta. Znao je da ako bi progovorio, mucao bi. I to kao
nikad prije.
"Kako i kada se to desilo? Zasto mi se desava sve ovo? Zasto, zasto, zasto!"
Od ljutnje koja ga obuze, zazuja mu u usima. Zeleci da dohvati jednu granu i
otkine nekoliko grancica s listovima kako bi pokrio stidna mjesta, poskoci uvis, ali
grane kao da se pomjerise visoko izvan dohvata njegovih ruku. Sagnu se da sa
zemlje dohvati koji suvi list, ali ovi kao da su bili zacementirani za tlo.
"Podji..." mirno mu rece njegov suparnik. "Sad smo isti!"
"N...nismo!" promuca on.
"Jesmo, na kraju, kao i na pocetku, nagi smo i sami..."
"Zar je ovo kraj?"
"Ne znam, ti to znas bolje od mene..."
"Kraj? Kraj cega? Zivota?"
Paolo Della Fava potrca. U pocetku bjesomucno, kao da bjezi ispred neke
velike opasnosti, ne gledajuci kuda se zaputio, ali nesto kasnije uspori trk i
zaustavi se da bi odahnuo. Sklopi oci i pomisli da ce, mozda, kad ih opet bude
otvorio biti u svojoj sportskoj odjeci.
Ali bio je nag. "Potpuno, ako ne racunam rucni sat i ovaj aparatic!" U sumi
i dalje nije mogao cuti ni najmanji sum. "Kao da sam usao u tisinu svijeta? Ni
ptice da se javi, ni grancica da krcne!" Osvrnu se oko sebe nekoliko puta, ali nije
bio u stanju odrediti smjer kojim bi se trebao zaputiti da bi stigao do hotela.
"To je problem, treba ga rijesiti..." pomisli i osjeti se nesto sigurnijim. "Ako
sam trcao sucelice suncu, kretao sam se prema istoku. Koliko vremena sam
mogao provesti u razgovoru s onim cudakom?" Pogleda na sat, po navici.
Iznenadi se jer je proradio. "Sad je 06.50! Nemoguce! Razgovor, trcanje
poslije razgovora, trenuci u kojim stojim i razmisljam - nula minuta? Bilo
se zaustavilo vrijeme ili sat?" Dotaknu aparatic za pritisak. "Ti-ti-tiiii..."
oglasi se alarmni signal. "Zasto? Oba pritiska su mi normalna, a i broj
otkucaja srca!" Iskljuci alarm i pozuri prema jednom proplanku. Kad stize,
pogleda prema suncu. "Treba da se krecem tako da mi je sunce za
ledjima..." Razgleda jedno pa drugo stopalo. Prljava i izgrebana krvarila
su na nekoliko mjesta.
"Nag sam! Problem je tu, treba ga rijesiti!" rece glasno i krenu laganim
trkom pazeci da mu je sunce za ledjima.
Brinulo ga je kako ce uci u hotel. "Ovako nag, nikako! Moram nesto smisliti
i to sto prije!" Njihov apartman je bio na prvom spratu, na strani prema uvali.
"To je planinska gradnja. Dakle, visina soba nije veca od dva i dvadeset
pet... Ako budem imao srecu da gosti u prizemlju jos uvijek spavaju, mogao
bih, popevsi se na ogradu njihove terase, da dohvatim rub nase i... Eto me!
Franka ne ustaje prije deset, ali, za svaki slucaj, uzecu dvije platnene sjedalice
sa stolica i pokriti se!"
To pomisli, ozaren mogucnoscu da se izvuce iz neprilike u koju je zapao.
"Ni u snu nisam mogao pomisliti da je moguc jedan ovakav dan!" rece sam
sebi, posve glasno, kao da neko treba da ga cuje. "Ali... Sta da kazem Sari?
Da su me susreli neki nepoznati ljudi, opljackali me i uzeli moju odjecu?
Dovraga, sta su mogli opljacakti? Novcanik sam ostavio u sobi. Da je nekom
lopovu stalo do moje odjece, to bi bilo tesko povjerovati! Sara bi zacijelo
trazila da slucaj prijavim policiji... Izjave, zapisnici, gubljenje vremena!
Vijest u hronici regionalne stampe? Ne, to nikako! A da kazem da sam pozelio
da se okupam u nekom od jezera? Bas tako cu reci: kupao sam se i kad sam
izasao iz vode - nisam nasao odjecu. Neki rani jutarnji setaci su se nasalili na
moj racun. Istina debelo, ali od toga necemo praviti nikakav slucaj. Bilo i
proslo! Odmor je pred nama, itd. itd.!"
Potrca bodrijim korakom, zaboravljajuci na ranjava stopala, sigurniji u
sebe nego koji trenutak prije. Na najnizoj grani jednog stabla pored kojeg je
trcao odjednom opazi nesto. "Komad platna!?" kliknu i poskoci da ga dohvati.
Obradova se i zacudi u isti mah: u rukama je imao svoju majicu. "Kako se
nasla na grani? Ne prepoznajem ovo mjesto?" Ali, pogledavsi prema tlu,
ustanovi da tragovi mogu biti samo njegovi. Ipak, njegova zbunjenost
neobjasnjivim nestankom odjece ne nadjaca radost zbog nadjene majice.
Stavi ovu oko pasa i potrca, no uskoro, buduci da mu je smetala, ponese
je u ruci. Opet se zaustavi. "Pantalone moje trenerke! Ovako, na liscu?"
Uskoro nadje jednu pa drugu patiku, carape i sportske gacice.
Zastade i duboko odahnu.
Kroz prorijedjena stabla vec je mogao nazrijeti "Planinsku zvijezdu."
"Kako je lijep efekat priblizavanja tacki spasa... Kao kod brodolomaca kad
opaze kopno ili neki brod?!"
*
Kad udje u sobu, Sara je jos bila u krevetu.
"Opet si trcao?" upita ga sanjivo zijevajuci.
"Da, trcao sam..."
"Bilo ti je lijepo?"
"Da..."
"Napolju je suncano?"
"Da... Idem u banju, moram se istusirati."
"Jos cu malo ljeskariti... Ponekad je tako dobro ostati u krevetu!"
"To ti vjerujem..."
"Zasto si onda trcao?"
"Tako... Navika, zivot je pun navika..."
"Zasto? Zar nismo trebali opet doci ovamo? Mislim da nismo
pogrijesili..."
On pocuta.
"Idi sad u banju... Poslije cemo sici dolje, na dorucak..." rece ona.
Pod mlazom vode iz tusa on sklopi oci. Zazelje da voda sapere s njega
to cijelo neovdasnje jutro, kao da je sloj znoja, prasine i truncica sumskog
lisca ga svrbi.
I spolja i iznutra.
Tako ostade dugo. Kad iskljuci tus i obrisa se peskirom, na plocicama
vlaznim od bezbroj najsitnijih kapljica pare opazi mutne obrise
tijela vec znanog mu suparnika. Jos mokar, umalo se ne okliznuvsi, brzo
omota peskir oko pasa i izjuri iz kupatila.
"Podjimo... Podjimo, sto prije, bilo kuda!" rece Sari koja se upravo
protezala krevetu.
"Naravno, cim doruckujemo!" rece mu ona cudeci se sto tako
obnazen ide prema vratima.
On se, s rukom na kvaci, osvrnu iza sebe, zatim pogleda prema
podu, bojazljivo kao da ga neko slijedi. Ali iza njega su bili tragovi samo
njegovih mokrih stopala.


(Kraj)