eksperiment

Nedavno sam u novinama čitao o neobičnom eksperimentu "Vašington posta". Jednoga juta pred jednom vašingtonskom metro stanicom pojavio se čovjek sa violinom i počeo da svira. Ljudi su prolazili, pogledali bi ga, a neko bi mu dobacio i dolar. Niko se nije ni za trenutak zaustavio. A on je svirao 45 minuta i za to vrijeme pored njega je prošlo hiljadu ljudi. Kad je završio, pokupio je 32 dolara, koliko mu je bilo udijeljeno.

Međutim, niko nije znao da je to Džošua Bel, najveći živi umjetnik na svijetu, svirao Baha, odnosno, jednu od najveličanstvenijih kompozicija ikad napisanih, da je u njegovim rukama bila Stradivarijeva violina, vrijedna 3,5 miliona dolara, da je tih dana tom muzikom ispunjavao i najveće sale uz ulaznice od 100 do 1.500 dolara i da je do karte bilo teško doći.

Neobičan eksperiment koji mnogo govori, a ima, čini mi se, i neke daleke veze sa naša dva ranija posta. Istina, kod nas to ne bi ni bio eksperiment, kod nas je to svakodnevna pojava.

Pored čega sve prolazimo!?

Pravdanje

Kada sam napisao posljednji tekst, mislio sam da će izazvati buru reagovanja. Vjerovao sam da će se mnogi prepoznati i pokušati da se odbrane. Ali, desilo se ono najgore, ono što se kod nas najčešće dešava, odnosno, ništa se nije desilo. A to ništa znači: Možeš ti da pišeš, možeš da govoriš što god hoćeš, to je nama svejedno, govoriš "u prazno". A ne vjerujem da je to baš tako, jer kad bi bilo tako, ne bismo imali nikakve šanse, nikakve perspektive. Možda oni koji misle drukčije, jednostavno - ne čitaju ovo. Ako uopšte misle i ako bilo šta čitaju. Uh, ova mi je dilema baš uvredljiva. A ovdje nikoga ne treba vrijeđati, to je najopasnije. Uostalom, neko rješenje ove dileme će se naći, neko opravdanje, jer mi opravdanja imamo za sve i uvijek. O tome kako smo nekada "komunistički" pravdali odlazak naših ljudi na "privremeni" rad u kapitalističko inostranstvo, govori i gornji aforizam.

Gdje smo?

Književnost se na ovom poluostrvu nikada nije razvijala u kontinuitetu. Ratovi su iza sebe ostavljali brda patriotskog i "patriotskog" zanosa i trebalo je vremena da se brda pređu da bi se nastavilo sa onog mjesta gdje je kontinuitet prekinut. Tako smo, kao i u svim drugim oblastima, i u ovoj zaostajali za svijetom, ali i za sobom.

Nakon Prvog rata prošle su godine dok smo nekako stigli do Rakića i Dučića, kada smo zakratko bili na evropskom nivou, a nakon Drugog trebale su decenije da, uz borbu "realista" i "modernista" i uz vrijedne napore vraćanja lirici i subjektivizmu, stignemo do Kiša i Pope.

Ali, i prije svega ovoga, čak je i Vojislav Ilić bio svjedok vremena "kad vrlina beše ne misliti mnogo, / kad se i Slepčević proslaviti mogo".

A gdje smo sada? Čini se - ponovo u jednoj provaliji. Opet su pred nama i za nama brda patriotskih i "patriotskih" nanosa i potpuno potisnuti pokušaji istinskih duhovnih promišljanja i novog savremenog izraza. Trebaće vremena da stignemo gdje smo bili. Novo vrijeme je izbacilo neke nove glasove, neke stare pojačalo, a među njima ima, istina, pokušaja da se bude na nivou savremenosti, pa je u toj književnosti često i previše plagijatorskih mrvica i podražavanja, a mnogi novi pisci zahtjeve za oslobođenim duhom tumače kao dozvolu da pišu o intimnostima na "neprimjeren" način. Nametnute tržišne uslove ispunjavaju manirima estrade, od koje uče.

Na našim brojnim književnim manifestacijama više od decenije čuju se isti krici i povici, a nagrade zvučnih naziva dijele se kao što se pogužvane novčanice lijepe na čelo novokomponovane pjevačice pod raspetim šatorima naših uzvišenih osjećanja. Stvarno, gdje smo?

odgovor

To je, dakle, moj davni odgovor na aktuelna pitanja. Možda će i vama nešto ispasti iz džepa... A što se cvjetova tiče, sudbina svih je ista, bili oni metafore društvenih zbivanja ili pravi.

Ne radi se o režimu

Za ova proganjanja pjesama i drugih razmišljanja , već sam to, čini mi se, rekao, ne bih optuživao (što je uobičajeno) režim, iliti politički sistem. Svi sistemi se od toga brane kako znaju, možda je to kod nas samo pretjerano, kao i mnoge druge stvari, pa sam zato i pomenuo promajni Balkan. A znam, svuda je to slično. Svi sistemi se brane. A ono što im je nejasno, to im se čini i najopasnijim. Uostalom, u svim kulturama generacije koje dolaze smatraju se izgubljenim, iščašenim, promašenim. Samo u periodima velikih društvenih snova - zabluda moguće je osjećanje smisla, ali i to ne baš za sve, a i ono se od nemilosrdne istine brani nemislosrdno. Kako je Marks, na primjer, mogao da zna šta sve u njegovo ime radimo? Na teorijskom planu još se jadan za života ograđivao od "marksista". Zato sve ovo i ilustrujem ovim svojim davnim aforizmom na način kako je tada objavljen u "Ježu".

Prkos

Evo, dakle, te knjižice iz koje sam prepisao tu priču o prkosu, o inatu... Jer, to je u stvari jedino uz pomoć čega se na ovim balkanskim promajama može opstati. S poštenjem, iskrenošću, dobrotom, bogatstvom duha... nećete ovdje ni dugo ni daleko. Pa, premda je ono Jovanovo drvo palo tek kad su nestali oni koji su ga obarali, Jovan Pusti je još živ i još svira u blage večeri, jer još ga zadirkuju, još ovim ulicama dovikuju za ludim Jovanom Pustim.

A život ide i... prolazi.

...i kraj priče

To davno drvo granate su zatekle u ljetnoj igri i, premda su se bjesomučno zarivale u vazduh i zemlju, ono se ni pomaklo nije. Ostalo je indiferentno kao na mrazeve i oluje. I ni okretalo se nije za svojim djetinjim lišćem, koje su granate raznosile po sunčanoj svjetlosti. Jovan je osjetio svaki put kad je drvo bilo ranjeno i kad je više puta bilo upravo smrtno pogođeno. Ali ono je jednako stajalo, mirno pomičući i dalje tihu sjenu, iz koje se dizala prašina i dim. Izgleda da je to u dolini izazivalo još veći bijes i kao da su pucnji postajali glasniji i češći, a udarci tačniji i dublji. Ono je, ipak, stajalo. U smiraj dana, dok je još u njegovoj krošnji žuborilo zapadno sunce, topovi su se pružili u dugu kolonu i izvukli se iz doline. Kada su nestali iz vida, Jovan je zaneseno pogledao hrabro drvo djetinjstva i ono mu se u trenutku široko osmijehnulo svjetlošću koja mu se u granama gasila. Istog časa pod blagim povjetarcem, koji ga je drago dotakao po krošnji, srušilo se na ranjavu zaravan. U stvari, ono je već bilo odvojeno od rodnog brijega i bio je potreban još samo jedan pucanj, možda samo dah jedne od ražešćenih metalnih sivih zvijeri iz doline, ali Jovanu se više dopadala misao: "Nije htjelo pred njima da padne". I o tome on i danas, eto, svira na trgu u tople večeri.

I dobro je što se ljudi još skupljaju oko njega, što djeca bučno dovikuju za ludim Jovanom Pustim, jer, bojim se, kad jedne noći ostane sam i kad ga više ne budu ni vrijeđali ni primjećivali, pašće pravo licem i osmijehom na sred neke puste ulice.

nastavak priče

Da bi uvjerio okolinu u to da zaista tako i misli, da mu ništa nije značajno, čak ni mišljenje te okoline o njemu, a i sam sve više vjerujući u to, počeo je u tople večeri na trgu da svira na tankom žičanom instrumentu. Svira zaneseno, ne obraćajući pažnju na prisustvo ljudi koji ga poznaju i bez instrumenta. Njima je to u početku izgledalo sablažnjivo i bestidno, jer su znali da to govori pravi Jovan ono što zaista i misli i jer su primjećivali da nije osmijehnut dok svira, a kasnije su se na to privikli i sada se oni osmjehuju. To je posljednje i najveće bjekstvo Jovanovo.

Pošto ništa ne razumiju od svega onoga što im na ovaj način saopštava, jedne su ga noći znatiželjno upitali: "O čemu Jovan svira?" Pretpostavljajući nekog drugog Jovana, bolnijeg i osjetljivijeg od ovog iza kojeg se skriva, uputili su mu pitanje u trećem licu. Jovan to nije shvatio, ali je od takvog načina, na koji mu je pitanje bilo upućeno, osjetio mučninu i na pretpostavljeni napad isturio široki i bezazleni odbrambeni osmijeh. Nije im odgovorio, jer se više ničega nije baš toliko plašio da bi morao upotrijebiti i riječ, već tada je bio pobjegao isuviše daleko, nije bilo izgleda ni na najintimniji povratak.

A svira o drvetu. Od njega sam, dok je još bio sasvim malo osmijehnut, čuo tu priču.

Drvo je živjelo na sredini brijega i bilo je vrlo pitomo i tiho. Po zaravni na vrhu brijega nebo je po čitav dan vrtilo njegovu sjenu, punu ptica i lakog listanja. Duge zime probdjelo bi samo i crno, dostojanstveno indiferentno na mrazeve i oluje, a već s proljeća bi se razigralo, naivno, djetinje, dotičući brijeg širokom krošnjastom sjenom čas po jednoj, čas po drugoj strani. Bilo je to najljepše drvo Jovanovog djetinjstva. Kada su topovske cijevi stigle u dolinu, izabrale su za metu tog zelenog samotnika. Jovan je sa drugog brijega posmatrao neravnopravnu borbu, iz koje je, po njegovom mišljenju, drvo izašlo kao sjajan pobjednik.

(Nastavak i kraj u narednom broju)

Jovan Pusti

Odnos sredine prema tim naporima u kulturi, često omalovažavanim, napadanim, protjerivanim, zabranjivanim... ostavljao je tragove i na njihovim nosiocima. Mislim da se o tome govori u mojoj priči "O čemu svira Jovan Pusti", objavljenoj u knjizi Pahuljice i ludaci 1980. godine, a prije toga u Politici. Zato sam odlučio da ovdje, u nekolika nastavka, tu neveliku priču prenesem.

O čemu svira Jovan Pusti

Dugo već nije primjećivao sve ono što se oko njega ziva na onaj način kako je to činila većina drugih. Nije shvatao kada je napadnut, a kad srdačno primljen, samo je u najbukvalnijim situacijama razlikovao pogrde od pohvala. Sve se više od drugih udaljavao i nije ni to primjećivao. Nepravde koje su mu činili, objašnjavao je njihovim neznanjem ipravdao ih. Oholosti i podrugljivosti svojih prijatelja iz djetinjstva i mladosti nastojao je takođe da ne primjećuje, jer bi osjetio sram kada bi oni shvatili da on njihovu drskost razumije i kada bi postalo sasvim očito da ne postupaju lijepo i dobro. Tako je postepeno sve više bježao u izvjesnu otupjelost, sramežljivo se smješkajući na uvrede i poniženja, kojih je bilo sve više i više, jer se stalno nalazio u povlačenju.

Svi su dobro znali da je sve što je onda radio, radio predano i da je u svemu tome bilo dosta njegove neizgovorene ljubavi, ali su uvijek nestrpljivo čekali priliku da sve što napravi, bezdušno poruše i poharaju i da se onda ogledaju u njegovom blagom osmijehu, u kojem se nije mogao nazrijeti ni zračak bola ili prijekora. Ponekad je znao da se na račun toga i našali i tako se dešavalo da se on prosto ismijavao sa sobom i stvarima koje su drugima, a i njemu, bile inače vrlo značajne. To je bilo svjesno malo ludilo, u koje je, takođe, bježao Jovan Pusti.

Bilo bi grubo u ovoj priči pominjati sve male i velike nepravde koje su mu smišljane, jer im ni on nije pridavao nikakav značaj i jer je čak razgovore o tome smatrao nepristojnim i banalnim, nedostojnim njegove ozbiljnosti, koja u ovom gradu i nije mogla naći odgovarajući predmet, pa je i zbog toga najčešće ovim ulicama prolazio vedro i naivno osmijehnut.

Kasnije je često govorio da za život i nije potrebno mnogo, da je dovoljno da se ima krov nad glavom, nešto hrane, koju čovjek može jednostavnije da pribavi i, naravno, malo osmijeha u duši. Pošto čovjek ne može ni razlikovati bitno od nebitnog, ništa ne može biti značajnije od lijepog vremena. To je bilo njegovo malo lukavstvo duha, bezazlena filozofija, u koju je Jovan Pusti, takođe, bježao.

Sve je to, ipak, značilo da je ludo osmijehnuti i mudri Jovan vrlo ranjiv i da je u povlačenju, odnosno, već u bjekstvu, a ja sam upoznat sa svim pojedinostima kojima se upravo smije i znam da je sada, ne samo ranjiv, nego i već teško, gotovo smrtno ranjen.

(Nastaviće se)

"politika" i kultura

Ranije smo dosta pažnje posvetili satiričnim večerima "Bakšiš", pa evo i jedne ulaznice za prvo dobojsko satirično veče. "Bakšiš" je, dakle, ocijenjen kao "političko podzemlje". Pojava prvog broja dobojskog časopisa "Značenja" dočekana je aplauzima, ali nije izostalo ni ogorčenje "kulturnog centra" što se časopis pojavljuje u provinciji i bavi se temama koje nisu provincijske. O tome svjedoči i ovo naše reagovanje na jednu od tih ocjena, objavljeno u sarajevskom "Oslobođenju" 16. septembra 1982. godine. Nepune dvije godine nakon toga zabranjeno je izvođenje recitala, kojim je trebalo da bude otvorena tradicionalna manifestacija Aprilski kulturni mozaik 1984. Recital je pripremao Književni klub "Ivo Andrić", biblioteka, dobojski horovi i tuzlanski simfonijski orkestar. Pošto je Mozaik otvaran povodom 17. aprila, dana oslobođenja Doboja, sinopsisom je bilo predviđeno da se izabranom poezijom članova ovog Kluba označi, ne, kako je bilo uobičajeno, borba i oslobođenje, nego proljeće i ljubav, da to bude u svakom smislu - svečanost. Nažalost, na sam dan izvođenja (16. aprila) stiglo je iz Opštinske konferencije Socijalističkog saveza saopštenje da se izvođenje recitala zabranjuje. Nemoguće opasnosti pronašli su "dušebrižnici" u tim ljubavnim pjesmama, čak su u jednoj pjesmi o sjećanju na ljubav u čamcu pored mora prepoznali poziv stranim ratnim flotama da napadnu našu zemlju. Beogradska "Politika" je ovu vijest objavila pod naslovom "U Doboju zabranjena ljubavna poezija".

Nije se, dakle, bilo lako baviti kulturom, skoro kao i sada. Jer, ne radi se tu o nekim političkom sistemima, režimima i sl. O nama se radi. Takvi smo.

Pjesma o spasenju II

...
A kod crkve čudno čudo ima
ludi oblak zemlji prigovara
zavodi je plavim ponorima
i tebe mi u sunce pretvara
*
nigdje sjene da se skrije zbilja
niti zore gase zaboravi
vječna mudrost zelenilo bilja
sve će ove žeđi da objavi
*
u buduća čudesna neznanja
Bezbroj gine po zemlji plodova
sanjajući nebeska cvjetanja
a ko bijela jat galebova
*
popadali po zemlji grobovi
Zar sav život izgovor za pjesmu
Kao vruć hljeb brane te dlanovi
i pčela te skriva u vrijesu

***

Šta mi nesnom odnesoše tmine
U grlu su grke riječi spasa
zvonkim nebom obnavljam ti ime
tišine mi rastu oko glasa
*
Riječ posljednja nema utočišta
ko zvijezda se otkida i pada
nasred neba vedrog gubilišta
posred oka porušenog grada
*
Čime da te zaklonim od noći
i od jutra i od straha Ni kraj
ni početak nisu mi u moći
prebrzi su zaboravi a sjaj
*
oka ludo rasipaju zvijezde
okrutna je ljepota u želji
spremaju se opake najezde
samo su ti snovi prijatelji

***

Svijet se bijeli danas preseljava
vesele se odmetnule riječi
u tvom sjaju ljepotu spasava
nebo staro i dok sužanj klečim
*
tumači mi tišinu poraza
svi su prošli napušteni dani
svijet je odjek vlastitoga glasa
rovovi su novi iskopani
*
u sred duše u sred gore tavne
nasred naše nade starostavne
upamti mi radosti potajne
sačuvaj mi od sunca kolajne
*
po čemu ću tebe prepoznati
u tminama vlastitoga vida
po svom strahu tebe dozivati
S kojom ćemo zvijezdom preko zida

Pjesma o spasenju

Na prijedlog jednog čitaoca ovog bloga (Č. V.) objavljujem i poemu Pjesma o spasenju, prvi put objavljenu 1985. godine, vjerujući da to što je izgubio original nije i jedini razlog njegovog prijedloga.

U ovom postu objavljujemo prvi dio poeme, a drugi u narednom.

Pjesma o spasenju

Šta se zari na umornom čelu

po kojem su pogašena slavlja

ko to traži zvijezde po pepelu

koga ovo ljubav zaboravlja

*

na opasnim pustarama mojim

Ovaj kraj se ničega ne sjeća

ja na rubu samog sebe stojim

i nabrajam imena nesreća

*

Noć je crna moje pomračenje

tamni potop samo moga vida

Jesi li mi smislila spasenje

s kojom ćemo zvijezdom preko zida

*

Šta javljaju žile kucavice

kolike su dubine u tami

Znaš šta kažu moje nesvjestice

strašno ćemo osvanuti sami

***

Naše glave zaboravi žele

dan opsijeda noćne ruševine

zora zlatne podiže čengele

strah uhodi naše svetkovine

*

a noć misli najtiše odaje

topla usna žarku ranu sluti

bol noževe vadi iz potaje

samo sunce kruži oko mrti

*

Sastale se vesele aveti

s kojima smo gorke snove pili

ranjene se rađaju plaveti

kojeno smo u snu pohodili

*

Vedar plamen o požaru sanja

dušu traži zvijezda večernja

nadom gore strašna radovanja

požari su proljećna znamenja

***

Hvalu pjevam svevišnjem neznanju

bijelu crkvu gradiš mi u oku

kraj potoka vičnog poniranju

u prazninu živu u duboku

*

zoru mojih uzaludnih noći

kao hajduk il uhoda gluva

nasred neba krijem tvoje oči

nježnu vjernu ljubav da sačuvam

*

od rušenja moga Svi su znaci

odlaženja meni izrečeni

budući se ne čuju koraci

za proljeća ne znaju jeseni

*

Svake noći svjetla žedne tmine

tajno misle ove razgovore

dolaze mi danu pod zidine

najljepše mi kradu odgovore

...

Opet aforizmi

A sada ćemo se, radi neophodnog opuštanja, vratiti aforizmima, o kojima je ranije bilo riječi. Evo, dakle, nekih koji su objavljivani u Ježu, Odjeku, u programima dobojskih satiričnih večeri Bakšiš i u drugim prilikama i listovima.

***

DOVOLJNO STE ME UBIJEDILI,
VEĆ SAM
BIJEDAN.

***

Snaga klade valja,
a cara
nećemo!

***

Nije on nepismen
nego je potpis
deponovao u banku.

***

DO SADA NAM JE STANDARD
SAMO RASTAO,
SADA JE POČEO DA DOBIJA I NA
TEŽINI.

***

Svi se bore za moj bolji život,
ali
ja im ga ne dam.

***


Kako neki tvrde da se jednim aforizmom može više reći nego čitavom knjigom drugih tekstova, ostaćemo na ovih pet aforizama. Ipak, jedan moj davni aforizam često mi se u posljednje vrijeme vrti po glavi, pa onda – evo i njega (da ga se nekako oslobodim).

Jedni idu trbuhom za kruhom,
a drugi se
vraćaju.

Do ozbiljnijih tema – srdačan pozdrav.

Grijeh pjesme

I, eto, u novu godinu ušli smo sa jednim novim imenom u literaturi. Milan Garić. Možda je red da prošlim podacima dodamo i neke biografske, makar samo one koje je izdavač njegove knjige (Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Istočno Sarajevo) naveo u Bilješci o piscu.

Milan Garić je rođen avgusta 1955. u Doboju. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Zenici, diplomirao na Odsjeku za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

Živi u Doboju.

Mislim da će to za sada biti dovoljno, uz zahvalnost ovom autoru što se bavi pjesmom, koja je, prema njegovim stihovima

"... neizlječiva rana

koja se samoj sebi predstavlja kao nadahnuće i kao spas,

ako ne pomen na izgon, kaznu stalnog otkrivanja

golotinje, mirisa zemlje u poljupcu,

izvjesnost da pad u jezik morao je biti smrtonosan

samo zato da zlo ne bi bilo vječito

i da se ne bi ono samo, bez obala raspjevalo."

(Grijeh pjesme)

Milan Garić

Dragi prijatelji, stigla nas je još jedna srećna nova godina. Nadam se da ćemo i u njoj nastaviti sa ovim književnim i sl. druženjima. Čini mi se da smo u dosadašnjim razmatranjima dosta crnom prikazali našu kulturnu stvarnost, posebno, stanje književnosti u našim krajevima.

Ipak, istinski vrijedna književnost i u toj stvarnosti postoji! Istina, u društvenoj svakodnevici ona nije dominantna, nema potrebnu odgovarajuću društvenu podršku, ali je u mnogo prostranijem i dugovječnijem duhovnom životu, koji ostaje u istorijskom pamćenju, superiorna. O tome svjedoči pjesnička knjiga Dobojlije Milana Garića Ekstatične i druge rečenice. Ne bismo ovdje detaljnije analizirali ovaj izuzetno vrijedni i originalni pjesnički rukopis, navešćemo samo nekolike kraće pjesme i stav recenzenta Ranka Risojevića da je ova knjiga doprinos savremenoj književnosti i da korespondira sa velikom svjetskom poezijom.

Milan Garić:

*

Pjesma koja je život

Na kraju čovjek jasno vidi ono

čime je vrijedilo ispuniti pjesmu:

životom sa kojim smo se mogli sudariti

da smo u sebi htjeli nositi išta

teže od sopstvenih misli.

*

Pjesma o jeziku

Jezik je sjenka svjetla

što pada na nas.

*

Pjesma bez igdje ičega

Postoji vrijeme bez svijeta.

Postoji svijet bez jezika.

Postoji jezik bez govora.

Postoji govor bez rečenica.

Postoje rečenice bez riječi.

Postoje riječi bez života.

Postoji život bez pjesme.

Postoji pjesma puna sebe.