21.6.09

Polemika 2.

Poštovani čitaoci, pošto je kasno primijećen komentar na post od 14. maja i pošto smo dobili na njega i odgovor, prekinuli smo samo na jedan dan neplaćeni godišnji odmor da bismo vas s tim upoznali. Ovdje donosimo tekst Božidara Stanišića, objavljen u slovenačkom blogu Locutio, na koji smo vas u tom postu uputili, komentar anonimnog čitaoca i odgovor autora.

Božidar Stanišić:

HEMON, FUSNOTA
U Italiji, zemlji mog već dugogodišnjeg utočišta, više puta su me pitali o Aleksandru Hemonu, da li ga poznajem i da li sam čitao njegove knjige. Kažu mi da živi u Chicagu, piše na engleskom. Čitan je, veoma. I preveden, na mnoge jezike. Ponekad, kažu, navraća i u rodno Sarajevo. U godinama u kojim jesam teško mi je slijediti baš sve što se objavljuje koliko u ex Jugoslaviji, toliko izvan nje; naravno, na temu o bivšoj, mojoj i stotina hiljada onih koji već godinama ne žive ni u jednoj od novih država. Dugo sam već, dodajem, napolju. Kad se vraćam, unutra, tokom mog slučajnog turizma u Sarajevu, Banjaluci, Subotici ili Zagrebu, ne snalazim se ponajbolje u knjižarama. Mnogo je novih imena, jos više literature koja bi da tako bude shvaćena. Tako velim, u odgovor. A vec dugo obećavam da ću i ja, jednog dana, pročitati neku od knjiga tog mladog pisca.
Hemonovu knjigu priča (u originalu »The question of Bruno«, u italijanskom prevodu »Spie di Dio«, »Božji špijuni«, u izdanju torinskog izdavaca »Einaudi«, godina 2000), pozajmio u decembru prošle godine, u jednoj od biblioteka u Udinama. Slučaj je htio da sam tamo otišao zbog nekih djela Ive Andrića i Danila Kiša, na italijanskom. Hemonove »Božje špijune« počeo sam ćitati u vozu Udine-Padova, jednog zimskog jutra na izmaku prošle godine. U trenutku kad se voz zaustavio zbog kvara, u gustoj magli, bio sam stigao do 33. stranice, tj. do kraja druge priče u knjizi, »Život i djela Alfonsa Kaudersa«. Na toj stranici je ova fusnota o Ivi Andriću:
»Ivo Andrić, bosanac, jedini jugoslavenski autor dobitnik Nobelove nagrade. Godine ’41, kada je radio u ambasadi Jugoslavije u Berlinu, doprinosio je organizovanju susreta izmedju Hitlera i jugoslovenskih. političara kolaboracionista. Bio je džentlmen koji je napisao nekoliko romana o načinima na koje ljudi ostaju zarobljenici historije. Na ceremoniji dodjele nagrade govorio je o važnosti mostova. U mladosti je bio medju organizatorima atentata na nadvojvodu.«
Tako, sa sedmogodišnjim zakašnjenjem, pročitao sam kako u »Božjim špijunima«. Hemon čitaocima, prije svega američkim, predstavlja ko je Andrić. Ne bih o pomenu Andrića u istoj priči. I mnogo ko medju onim koji sebe smatraju samo-i-samo čitaocima vjerujem da bi pomislio da je riječ isključivo o vulgarizaciji. Svejedno, ostaviću to pjesničkoj slobodi, u kojoj su našli mjesto, izmedju ostalih, Tito, Gavrilo Princip, Rosa Luksemburg... O onoj fusnoti je riječ. (A biće, već sam natuknuo, i o magli, kroz koju se voz kretao kao kroz neki gusti pamuk.) Čudi me, ako je čudjenje još uvijek neko svojstvo i dvonošca koji se naziva čitalac, da je ta fusnota prošla nezapažena koliko kritičarima, toliko poznavaocima naše literature u ex Jugoslaviji i u svijetu. (U zemlji mog stranstvovanja upoznao sam i poneke univerzitetske mandarine koji, na sam pomen Andrića, počnu govoriti u petoj brzini.) Svakako, onima koji nisu pročitali ovu Hemonovu priču, opraštam lako. A nadam se da će oprošteno biti i autoru ovog teksta, ako se dokaže suprotno. Dakle, da je reakcija bilo.
Zašto je Aleksandar Hemon posegnuo za metodom redukcije Andrićevog života i djela na komponente izdvojene i protumačene na način njegove fusnote? To je učinio njegov editor a pisac je prihvatio njegov prijedlog? Ista pitanja uputio sam autoru, putem elektronske pošte. Nisam dobio odgovor. (Istina, u Italiji vec dugo živim i situacije kulture neodgovaranja, uslovljene postojanjem kasta i u kulturi, pa mi to nije neobično.) Možda se autor zastidio? Ne znam, ali dok to ne učini rado bih ga podsjetio da su o Andriću kod nas ostvarene i ozbiljne studije, napisani odlični eseji koji, izmedju ostalog, pružaju podatke i o autorovom životu. Niko od ozbiljnih autora koji su se bavili i bave se Andrićem (Karaulac, Lovrenović, da pomenem samo neke) nije opservirao Andrića kao ikonu, niti lik koji treba biti pod nekom zaštitom. U »Znakovima pored puta« Andrić i o tome govori, na nekim mjestima čak eksplicitno. Da je Hemon, nekim slučajem, konsultovao barem Dedijera, ne bi napisao ni ono o atentatu. Tako bi saznao, i ne samo kod ovog istoričara, da je Andrić bio u pokretu Mlade Bosne, ali niti medju atentatorima, niti u najužem krugu organizatora. A da je Hemon samo zavirio, ako ne u knjige a ono barem u internet stranice, saznao bi da Andrić na dodjeli primanja Nobelove nagrade nije govorio o mostovima već »O priči i pričanju«. (Kažu mi da Hemon piše i predgovore za neka izdanja naših pisaca u Americi. I o Kišu, ćujem, da je pisao. O onom istom Kišu koji pred smrt piše vanrednu priču »Dug«,hommage Andriću. O onom istom Kišu koji je govorio o Adriću kao učitelju. No, možda je tajna i u činjenici da zapadni izdavači nerijetko traže samo turban ispod kojeg nema hodže. Koga se tiče da li je neko čitao i studirao Kiša, Andrića, Krležu, Crnjanskog, Selimovića? Knjiga je, u toj optici, prvenstveno za prodaju. Mušterije, izvolite! Sada, evo, imamo i friškog Andrića iz Hemonove radionice za američko i druga tržišta!)
Što se tiče Andrićeve uloge u Berlinu materijala ima dovoljno da opovrgne i onu komponentu, (kao slučajno) uvrh Hemonove fusnote. U toj story of Berlin, kako bi autor želio da je naglasi, može se naći i fakat da je Andrić, 25. marta 1941. bio službenik u ostavci. O humanitetu Andrića čovjeka govore i istraživanja koja su pokazala da je nakon pada Poljske uticao na njemačke vlasti da budu spasene stotine poljskih intelektualaca. Treba li se podsjećati svetih riječi o onima koji spasu jednog čovjeka? Što je, da se podsjetimo, isto kao da su spasili cijelo čovječanstvo. Ne vjerujem da je suvišno reći: Andrić nije bio Hamsun. Bio je, kažu, i džentlmen. O tome Hemon ne dvoji, ali ne spominje da je taj džentlmen, 1962. polovinu iznosa Nobelove nagrade poklonio bibliotečkom fondu BiH, a tri godine kasnije ostatak.
Vjerujem da bi samo autor »Božjih špijuna« mogao objasniti prave motive one fusnote o Andriću. Isto tako i svi oni eksperti koji su čitali ovu knjigu razloge svog ćutanja. (A možda bi nam sve ponajbolje objasnio Crnjanski? Upitan jednom zašto je za protagoniste Romana o Londonu izabrao Ruse, odgovorio je da je naša emigracija bila najbednija.) Mene začudjuje i što je takva fusnota prošla kod izdavača koji nije bilo koji italijanski izdavač, vec Einaudi, kuća izuzetne povijesti. Ako je riječ o omašci, ni sve omaške nisu iste. No, da se vratim Hemonu. Znano mu je , kako mi veli jedan moj prijatelj iz Milana, vrstan poznavalac skandinavskih literatura, da na Ibzena i Strindberga niko ne baca blato? Možemo li zamisliti pljuvanje faslifikatima po Geteu ili, recimo, Dostojevskom? Kritike svakako! Ali blato? Ko zna, možda se oko pisca na vrhu brda prodatih knjiga uhvati neka magla gušća od one u kojoj sam bio onog jutra? Poneko, u podnožju, plaši se da ne bi s tog vrha bio popljuvan? Istina, to bi trebalo da znaju bolje oni koji bolje poznaju takva brda. Utješilo me, na trenutak, kad je voz krenuo, da je barem magla padanske ravnice bila prirodna.

ANONIMO KAŽE...
Ne mogu se sloziti sa Fosnotom Bozidara Stanisica o Hemonu i njegovoj navodnoj falsifikaciji cinjenica u vezi s Andricem. Ne mogu prihvatiti to rigidno moralisanje kao da se radi o naucnoj studiji a ne o jednom izvrsnom romanu, o Hemonovom literarnom tumacenju i vidjenju i istorije, dogadjaja a i licnosti. Skoro svaki srednjoskolac u cijeloj evropi poznaje fakta o Staljinu koja su prilicno dosadna. Hemonovo tumacenje i fantazija o Staljinu je umjetnicka vizija i nesto sto nije u kategoriji "vec vidjeno". Zato je njegovo pisanje jedno od najmodernijih i najsmjelijih koje se ovih zadnjih godina moglo vidjeti. Skoro novi pravac u knjizevnosti koji bih slobodno nazvala Hemonizmom. Rado cu ga i sama isprobati kao novi recept za sladoled. FAUSTA
2009. svibanj 29 21:50
BOŽIDAR ODGOVARA ANONIMNOM, U POTPISU: FAUSTI

Nemam osobito ništa ni da dodam, niti da odbijem na već napisani tekst mog pisma (kritike) “Novi Andrić u Italiji”, koji su, 2008, na prostorima naše bivše zajedničke zemlje, prvo objavile banaljučke “Nezavisne novine” i slovenački literarni blog “Locutio”, potom neki drugi blogovi, a u Italiji, nakon “Pagine zero” brojni drugi blogovi i internet časopisi (to sve se lako nalazi putem običnih internet-pretraživača). Dakle, ničeg ličnog nema u tom tekstu, ničeg što bi podsjetilo na eventualni “obračun” s ličnošću autora, kojem sam, ponavljam, zaista poslao pismo via mail na koje nikad nije odgovorio. Kojeg niti sam kada upoznao, niti ću ga, vjerujem, upoznati.
Autorica komentara mi prigovara na “rigidnom moralisanju”. Ne vjerujući da me pamćenje vara, vratiću se starom Fihteu koji je ponajbolje okarakterisao moralisanje kao doktrinu koja od istog kreira ključ interpretacije ukupne stvarnosti. Kasnije, moralisanje biva vidjeno, s pravom, kao način ponašanja prema kojem čovjek nastoji razumjeti stvari bez napora ulaženja u ove i analizu njihove suštine. U tom smislu moralisanje nije teško definisati ni kao formalizam, jos lakše kao konformizam.
Vjerujem da je sloboda stvaralaštva, u umjetnosti (i ne samo), jedno veliko civilizacijsko nasljedje, ali i da je sloboda krhka biljka ukoliko nije postavljena u kontekst odgovornosti prema samima sebi i prema drugima. Poruka, nimalo rigidna: Hemon može da piše kako hoće, o kome i čemu želi, ali u slučaju fusnote o kojoj je riječ, koja je čista reinterpretacija životnog puta jednog autora (nije važno, na kraju je li to Andrić ili neko drugi), s vjerovatnim ciljem blaćenja djela zbog kojeg je isti Kiš (i ne samo on) s pravom nazivao Andrića učiteljem, on je omanuo na etičkom planu. (Iskustvo me uči da ima autora koji pate od veličine i značaja prethodnika, ta patnja ih neminovno vodi ka pokušaju obezvredjivanja njihovog djela). Štaviše, pokušaj skrivanja konformizma (koji posmatram u odnosu prema američkoj i, inače, zapadnoj publici; čitaj: i kao dodvoravanje ukusu, opštem dakle) kod Hemona je neuspješan. Vjerovatno zbog toga je (mudro?) ćutao i on i još uvijek ćuti njegov italijanski izdavač, “Einaudi”, svejedno što je potonji nekad bio jedan od najsvjetlijih kulturnih fenomena poslijeratne Italije, kao što, uostalom, čine i mandarini, univerzitetski, koje sam pomenuo u mom pismu. Istina, autorica odgovora Anonimno nije ćutala. Učinila je dobro, svakako. Pomogla mi je da se iznova uvjerim da ima mnogo onih kojima je lakše ne pokušavati da udju u suštinu poznavanja jedne materije, već povjerovati piscu kojim je, očito, oduševljena. Ne vjerujem da treba bilo koga podsjecati da je oduševljenje jedna vrsta potrošne robe. Ima svoju emocionalnu dinamiku, a u dinamici se sve troši i potroši. S tim da izreći jedno navodno , koje kod Anonimnog u potpisu Fausta, nije bez opasnosti prikrivanja nepoznavanja teme i bezuslovne vjere u istinu autora koji se, malo pomalo, u komentaru na koji odgovaram, transformiše u gurua. Jeste, guru nam moze biti drag, svijet je pun gurua, ali i činjenica. A činjenice iz života Ive Andrica su nešto
drugo.
Ne, ne želim ulaziti u kontekst rasprava o vrijednosti Hemonove proze. Kad čitam romane, čitam druge autore. Vrijeme je dragocijeno da bih se vraćao nekom njegovom stricu i njegovom filozofiranju o komunizmu i proljevu. To što sam se posvetio kritici pomenute fusnote učinio bih i da bih dao vlastiti doprinos kritici jedne cijele vertikale višegodišnjih neutemeljenih negiranja Andrića čovjeka i pisca. Ne zanima me ni da li postoji hemonizam, ali sam siguran da postoji jedna vrsta pljuvaonice, svakako u glavama jednog broja autora kojim je dopadanje drugima i samodopadanje neka vrsta profesije. Ova tema bi svakako mogla da nas odvede koliko u tematski prostor ispitivanja odnosa kosmopolitskog i provincijalnog konteksta, toliko stvaranja i doživljaja književnosti. Ko želi da isproba hemonizam kao manir, literarni ili ini, široko mu polje, tj. ekran i tastatura. S tim da ne miješa Staljina i Andrica. Djeluje banalno, mada počesto na Zapadu pije vode. Poruka: Andrić je bio od prvih evropskih intektualaca koji je naslutio opasnost od fašizma i sovjetskog komunizma.
Na kraju, kao autor ovog odgovora želim reći da radije bih isprobao sladoled koji nije napravljen prema receptu hemonizma. Neki sladoled koji je sladoled.

AUTOR BLOGA DODAJE:
Cijeneći umjetničke slobode i zalažući se za njih, razmišljam o tome kako bi, na primjer, Amerikanci primili tu „slobodu“ da jedan njihov savremeni pisac napiše priču i navede da je američki pjesnik Ogden Neš ubio Kenedija. Da, priču, jer ovdje se očito radi o fusnoti u priči, a ne o „jednom izvrsnom romanu“. Ipak je ovdje riječ o receptima za slatkiše. Pitanje je samo kome su ti slatkiši potrebni i ko voli upravo takve.

14.6.09

Godišnji odmor

Pauza
Dragi prijatelji moji, posjetioci ovog bloga, da se ne biste iznenadili ili zabrinuli, obavještavam vas da se ovdje izvjesno vrijeme, a najvjeovatnije dok traju ove ljetne vrućine, neću pojavljivati pošto uzimam neplaćeni godišnji odmor do daljnjeg. Za ovo vrijeme od 9. decembra 2008. objavili smo ovdje 136 postova sa velikim brojem književnih i drugih tekstova gotovo svih vrsta, kojima se, ako ste baš toliko zainteresovani, možete vraćati kad god vam to padne na pamet, što vam iskreno i od srca želim. Onima čije adrese znam, javiću se kad odlučim da se ponovo na blogu angažujem. Želim vam prijatne dane ljeta.

13.6.09

Mladić iz "Kaprija"

(Nastavak 8.)
A, što se vas tiče, her Hans, naš let za danas je završen."
"Ne. Nikako. Molim vas! Još samo koji trenutak. To mi je neophodno radi neodložnih istraživanja, od kojih zavisi sudbina mnogih ljudi. Čak i vaša."
"Ali upravo ovdje treba sada da stigne voz za Berlin."
"Ako ja odmah ne preduzmem izvjesne mjere, nikada neće stići. A to mogu samo ako se vinem visoko, iznad svih vas i čitavog ovog haosa koji ovdje vlada. Molim vas."
"Dobro. Radi spasa svih nas produžićemo putovanje za pet poleta. Doktoru Bernsu ništa o tome nećemo govoriti."
"Ne, ne! On to ne bi mogao da shvati."
"Uredu. Vežite se, her Hans, polećemo!"
Izašao je iz autobusa i zastao zaslijepljen neobičnom svjetlošću. "Tamo je sve osvijetljeno", sjetio se, "otvorene su kafane, muzika, mnoštvo ljudi, glasova, smijeha... Učiniće ti se da si daleko..." Ali, tu su negdje i tajne patrole. Kako ih prepoznati? Ovdje Panterov potpis ništa ne znači. Otići će, zaključio je, u neki ovdašnji Kapri na hladno pivo da utoli žeđ nakon svečane i mučne cjelodnevne vožnje i da razmisli kako da savlada prvu noć slobode. "Uzmite svoje stvari", obratio mu se vozač autobusa kojim je stigao. "Ali ja nemam nikakve stvari." Vozač je pokazivao na crnu plastičnu i, vidjelo se, potešku vreću, koju je držao u ruci. "Ne, to nije moje. Unutra je mladić iz 'Kaprija'. Treba ga vratiti nazad da bi bio razmijenjen i sahranjen na tačno određenom mjestu." Vozač ga je gledao čitavim zaprepaštenim licem i on je taj pogled jasno shvatio.
"Voz za Berlin? Molim vas!"
Gospodin Hans ga je potapšao po ramenu:
"Za ovo ćete, mladiću, biti posebno nagrađeni kad budem uručivao odlikovanja zaslužnima za spas čovječanstva."
"Nažalost, voz za Berlin je otišao."
Kada je ušao u trpezariju, Krsto je, već završio sa ručkom, pomno gledao u nešto drugima nevidljivo. Jadni zemljak Krsto. Kako li je on zaslužio da dane svoje staračke istrošenosti provodi tako udobno? Ranije sigurno nije tako živio, jer ovdje se sve zaslužuje teškom mukom. Istina, niko od rodbine ili nasljednika nije dolazio da se neposredno kod osoblja zanima za njegovo zdravlje i veselje, ali, očito, računi su plaćani uredno.
"Je li prijao ručak, zemljače?"
"Pa, zadovoljan sam. Nije bio loš."
"E, onda ćemo morati da napravimo jedan mali račun. Imali ste, dakle, supu..."
"Sa povrćem. Bila je odlična, zaista, odlična."
"A dalje? Šta ste dalje imali?"
"Bečku šniclu. Jeste, dobru šniclu. A, prilog nije bio bogzna kakav..."
"Salata?"
"Zelena salata."
"Kolače niste imali?"
"Kompot."
"I, kažete, prijalo vam je? To će vas, dakle, koštati... supa dvadeset, šnicla... salata... Ukupno, pedeset maraka. Je li mnogo?"
"Mnogo. Skup si, zemljače. Previše si skup. Ali, ja nemam. Toliko stvarno nemam."
"Razmislite, Krsto. Moraćete da platite. Eto, sačekaću vas do večere. To mogu da uradim za vas. Odmorite se i razmislite. Mora da postoji neki način. Uvijek postoji izlaz, budite sigurni, treba samo dobro razmisliti."
Ostavio ga je zamišljenog. Krsto ga je našao i prije večere u holu dok je čekao voz za Berlin.
"Slušaj, zemljače! Je li ono tvoja njiva, ona sa izvorom ispod bukve gdje se od Krčmarice skreće prema Kalilu?"
Krčmarica? Kalilo? Neka mjesta ili brda u njegovom davnom zavičaju.
"Jeste, Krsto, to je moja njiva."
Krsto se razvedrio.
"Onda ćemo se lako dogovoriti za onaj račun."
"Kako?"
"Sutra, u subotu, pošto ne idem na posao, poraniću zorom i pooraću ti tu njivu. Maločas sam baš sve pregledao, traktor je ispravan, imam goriva... a i vrijeme odgovara. Do večeri sve će biti poorano. Je li pošteno?"
Srdačno je pružio Krsti ruku.
"Znao sam da ima neko rješenje, premda sutra nije subota...
A voz za Berlin, frau Bruder, stiže na vrijeme, kao i svakoga dana.
Vežite se, her Hans, polećemo!"
Dok je pratio let gospodina Hansa, čuo je iza sebe glas glavne sestre, kojim ga je pozivala da na trentak dođe u upravu.
"Tamo su dva nova radnika, koji su vaši zemljaci, pa je potrebno da im pomognete u konverzaciji sa Gospođom." Tako su svi oslovljavli strogu i uvijek ozbiljnu sredovječnu upravnicu.
Uvijek je strepio od takvih susreta. Nije znao tačno da odredi razloge svoje strepnje i, premda je priželjkivao razgovor onim nekada tako prisnim jezikom, više je volio da leti sa gospodinom Hansom i da čeka voz za Berlin.
Kada je ušao u sobu kod Gospođe, shvatio je da su te njegove strepnje bile vrlo razložne. Pred njom su stajali mladić iz "Kaprija" u crnom odijelu od tanke plastike, od koje se prave one poznate crne vreće, i onaj mladić sa kote 305, čiju mu je konzervu dobacio Panter onog tako davnog dana.
"A Ona?" upitao je. "Je li i Ona došla s vama?"
"Ne", odgovorio je mladić iz "Kaprija", "Ona te još tamo traži."

(Ovo je zaista kraj ove pripovijesti)

11.6.09

Mladić iz "Kaprija"

(Nastavak 7.)
7

U prostranom holu ispred trpezarije ljuljao je nekadašnjeg uspješnog industrijalca starog gospodina Hansa u ljuljašci, okačenoj na zahtjev Hansovih nasljednika o posebno ugrađeni metalni nosač ispod visokog plafona. Na svaki uzlet gospodin je nerazumljivim uzvicima izražavao oduševljenje, zahtjevajući da bude još jače odgurnut da bi se što više vinuo na debelim plavim plastičnim užadima, koji se inače koriste za vuču automobila. Gospodin Hans je letio svakoga dana pola sata prije ručka i, da mu ljekari nisu dozvolili samo toliki dnevni let, to bi vjerovatno trajalo mnogo duže, možda i čitav dan, jer niko nije znao gdje je zapravo letio gospodin Hans i šta je sve hvatao na ovaj način ispod visokog stropa trpezarijskog hola, što je ko zna kad i ko zna kud odlepršalo iz njegovog života.
I on je sve češće obnavljao onaj svoj let sa kote 305, sa Prokletog brda i mnoge možda i sasvim nevažne detalje.
A letio je prema sjeveru i preko rijeke. Strah, koji je već u najvećoj mjeri činio njegov život, povremeno je smjenjivalo nejasno osjećanje svečanog uzbuđenja zbog odlaska iz jednog teškog sna u mnogo svjetliju neizvjesnost, što je povremeno, naročito kada bi uspješno prošli kontrolu na nekom od mnogih vojno-policijskih punktova, ličilo na sreću. Ponovo je bio civil, čovjek koji putuje. Taj hrndavi, kloparavi šareni autobus, koji je polazio sa one autobuske stanice svakog sunčanog jutra koje je osvitalo bez zastrašujućih sirena, nosio ga je iz jedne u drugu stvarnost. Letio je kroz ruševine što ih je iza sebe ostavila njegova pobjednička vojska, istjerujući narod iz kreveta koji su jednog proljeća nenadno osvanuli u nekoj sasvim drugoj, pogrešnoj državi. Letio je prema obećanim svjetlima velikog grada preko rijeke, sa Panterovim potpisom u džepu. Nije ponio nikakve stvari da ne bi ličio na dezertere, koji su se svuda unaokolo sve češće pojavljivali sa vojničkim torbama punim civilnih, sasvim bezazlenih i često nepotrebnih stvari. "Svuda su razaslali tajne patrole. Hvataju one koji su izbjegli smrti i vraćaju ih nazad u rake..."
"Oprostite, molim vas, hoćete li mi reći kad polazi voz za Berlin?"
Opet je pred njim stajala gospođa Bruder, visoka, lijepo dotjerana starica sa nevelikim smeđim koferom u ruci.
"Ne brinite, frau Bruder, vaš voz samo što nije stigao. I ja putujem tim vozom, pa ću vas pozvati."
"Da li da i dalje čekam u čekaonici ili da ostanem ovdje, na peronu?"
"Najbolje je da legnete u vašu postelju, a ja ću vas svakako pozvati dok stigne."
"Hvala vam, vrlo ste ljubazni, ali ja nemam kartu za spavaća kola."
"Nemate? U tom slučaju budite i dalje u čekaonici..."
Primijetio je u jednom uglu lukavi osmijeh zemljaka Krste i riješio je da ga nakon objeda kazni na sličan način na koji je Krsto uživao u upornosti gospođe Bruder da otputuje sa psihijatrijskog odjeljenja ovog njemačkog doma za stare i onemoćale u Berlin.
Altenheim - pisalo je na velikoj zgradi pred kojom je stajao onog jutra sa bezrazložnom strepnjom, potpuno bezrazložnom, jer, premda je sasvim iscrpljen došao u taj nevliki grad i u već sasvim pocijepanim cipelama, bez feninga u džepu, ipak, imao je urednu vizu i dobro falsifikovano školsko svjedočanstvo, koje se tu tražilo.
"Voz za Berlin? Molim vas..."
"Pa, maločas je otišao. Niste bili u čekaonici, kako smo se dogovorili."
"Ah! Oprostite. Kad ide sledeći?"
"Poslijepodne. Prvo ćemo u trpezariju na ručak, pa, nakon kratkog odmora, opet ćemo ovdje da čekamo vozove, frau Bruder. Neka vas to ne brine.
(Slijedi još jedan nastavak)

10.6.09

Mladić iz "Kaprija"

(Nastavak 6.)

6

Noć je podrhtavala na plamu svijeće.
"Otišao je", rekla je majka.
"Otišao je."
"Gdje li je sada?"
"Svijet je velik", rekao je mirno i začuo poznati glas:
"Odavde se ide jedino na nebo."
"Javiće se odnekud."
"Vama je potrebna nada da negdje postojim."
"Možda će se javiti."
"Ali, kako?"
"Neki su se javili."
"A ako se ne javi?"
"Tu više nema šta da se poruši."
"Uradili smo sve što smo mogli", rekao je.
"Šta nam je preostalo?"
"Noć. A poslije nje..."
"Ovdje je sramno biti živ."
"Čuješ li?"
"Nemoj da govoriš. Slušaj."
"Slušaj!"
(Nastaviće se sutra)

9.6.09

Mladić iz "Kaprija"

(Nastavak 5.)
5

"Šta se to desilo s tobom?" pitao ga je otac, dok je on stajao pred njim blijed, podrhtavajući u nejasnoj groznici. Svijeća, koja je tinjala na stolu, poigravala se njihovim licima. "Svakako treba da odeš", govorio mu je. "Svako ko može, treba da se spasi."
A šta se to desilo s tobom? pomislio je on.
"Čini mi se da si ranije govorio o nekom svetom ratu i časti..."
"Mi novaca nemamo, a takva dozvola, pričalo se, vrlo je skupa. Nismo ti mogli omogućiti da odeš. A ovo što se dešava, mnogo lakše podnose oni koji vjeruju. Bilo mi je teško kad sam shvatio da sumnjaš."
Kako je sve to besmiselno i tužno!
"I onda si novac našao?"
"Molim te, idi. Biće nam pusto bez tebe, ali i majka i ja želimo da što prije odeš."
"Jeste", zaplakala je majka.
"A kuda?" upitao je.
"Bilo kuda. Samo idi odavde."
"Odavde se ide jedino na nebo."
"Nemoj tako da govoriš. Znaš da su mnogi otišli. Biće ti teško, ali bićeš živ. A gdje si bio čitavog dana? Ja sam mislio da se spremaš za put, a ti... Sigurno si opet bio s njom."
Gledao je oca suvog, prestarjelog, posivjelog, iskrivljenog u svjetlu plamička sa stola. Sad mu se osvijetlio blag, zabrinut za nešto čime nije mogao da upravlja. Njegova strogost, vidjelo se, u stvari, samo je prikrivala nesreću.
"Malo sam ratovao, oče. Onda sam posmatrao napad na 'Kapri'. A s njom..." Da li sam bio s njom? "Nisam."
Prolazio je pored "Kaprija", ne misleći da bi Ona mogla tu da ga čeka, jer ona, zapravo, i nije postojala. Ipak je pogledao u unutrašnjost ruševine, gdje je već bila noć. Ni stola, ni stolice, ni flaše, ni bilo kakvih tragova prethodne noći. Ni ta noć, dakle, nije postojala. Sve što se dešavalo, dešavalo se samo u meni. "Čime ste se bavili prije rata?" pitao ga je doktor, dok mu je lagani leptir nadlijetao glatku glavu. "Sobom", odgovorio je. "Sobom?" "Da, dobro ste čuli. Dok se bavimo sobom, bezopasni smo za druge." "O, da me još nećete optužiti?" "Ja se i sada bavim sobom." "Stoj!" povikao je neko iz utrobe porušenog "Kaprija". "Stoj! I nemoj da mrdaš!" To nije bio glas mladića iz "Kaprija". Neki drugi, nepoznati glas. "Šta tražiš ovdje?" "Gledam šta su danas porušili." "A čiji si ti vojnik? Naš?" "Panterov." "A, onda gledaj. Šta još ovdje ima da se poruši?"
"Je li Ona razlog što, kako kažeš, ne želiš da se spasiš?" upitao je otac. "Plašiš se da je ovdje ostaviš samu?"
"Ne", rekao je, "tu više nema šta da se poruši."
I nebo se otvorilo nad šankom kojeg nije bilo. Zvijede su kapale po ranjavim zidovima. Tu se više ni glas mladića iz "Kaprija ne može uhvatiti, mislio je. "Evo, ovaj zid su sad pogodili četvrti put", rekao je čuvar ruševine. Nije se vidio ni on ni zid. "Od osam granata, četiri su direktno pogodile 'Kapri'." "A zašto 'Kapri'?" "I u našim i u njihovim mapama 'Kapri' je označen." Označen? "Je li bilo žrtava?" "Samo jedna djevojka."
"Moraš naučiti da zaboravljaš", rekao je otac. "Bez zaboravljanja ne može se živjeti. Uostalom, imaćeš za to vremena kad odeš. Imaćeš mnogo vremena."
"Djevojka, kažeš? Koja?" "Ko zna. Nije imala nikakva dokumenta."
"Tu više nema šta da se poruši", ponovio je. "Ona je mrtva. I mladić iz 'Kaprija' je mrtav. I ja."
Majka je zaplakala, pritrčala mu sa ispruženim otvorenim dlanovima i počela da po njegovom licu opipava neuhvatljivo plamenje svijeće, kao što je on onda pored potoka opipavao njeno postojanje.
"Ne govori tako", rekao je otac.
"Zašto? Ovdje je sramno biti živ. I mi smo mrtvi. I za nas se negdje već pripremaju plastične vreće. Ali, otići ću. Vama je potrebna nada da negdje postojim."
(Naravno, nastavak slijedi)

8.6.09

Mladić iz "Kaprija"

(Nastavak 4.)
4

Pantera je našao na koti 305. Stupio je na brijeg sa otkočenom puškom i sa dozvolom za let iz grada prema sjeveru i preko rijeke. Odmah je otkrio mjesto svog prvog "iskustva", bila je to ta žuta zaravan na kojoj je stajao šef specijalaca. Stajao je blijed, širom otvorenih očiju na krupnoj okrugloj glavi, gazeći požutjelu travu oficirskim čizmama broj 45. Nije mogao da se dosjeti stiže li tu tražeći Pantera ili obilazeći svoje tragove. Kao da mu je učas postalo jasno da mu je taj snažni, veliki, nepoznati vojnik stao na život. Ali cijev koju je držao u rukama nije zbog toga okrenuo prema njemu, bilo je to slučajno.
"Poludio si!" potekao je promukli Panterov glas. "Skloni tu pušku i lijepo mi reci šta tražiš ovdje. O svemu se možemo dogovoriti."
"Onako kao što si se dogovrio s mladićem iz 'Kaprija'?"
"Kakav mladić iz 'Kaprija'? O čemu to buncaš?
"Ne znaš? Naravno da ne znaš. A znaš da prodaješ vojsku!"
"Nikakvu ja vojsku ne prodajem", zamumlao je Panter. "Samo sam htio da ti pomognem jer cijenim tvog oca."
"A mene zanima koliko to košta."
Ponovo je jasno čuo očev glas na vratima. "Ah, to ste vi! Dakle, konačno pismo od Pantera. Uđite, samo uđite!" A oni nisu imali vremena, trebalo je, valjda, da raznesu još Panterovih pisama, a otac je utrčao u sobu i pružio mu dozvolu s njegovim potpisom. "Evo, sad si slobodan, kad već to toliko želiš. Možeš da odeš gdje god hoćeš. Panter je obećao da će potragu poslati tek za pet dana." "Više bih volio da on ode odavde." "Šta je sad? Opet si nezadovoljan?" Majka je glasno zapalakala u kuhinji.
Panter je sve nervoznije gazio žutu travu njegovog prvog "iskustva" i njenog uzvišenog prelaska u obećanu stvarnost i on je osjetio njenu stidljivu blizinu i topli vjetar je donosio njene tihe, zasjenjene uzdahe, vidio je njenu živu kosu rasutu na travi koju je ovaj utabavao. A dolje iza Pantera neke pognute prilike pretrčavale su padinu. U jednom mnogo bližem zelenom gustišu primijetio je neobičan pokret. Njihova diverzantska grupa, sjetio se. Bacio se po zemlji i počeo da puca. Oružje se javilo njegovim strahom. Možda su došli po moj život, sjetio se i grčevito je stiskao pušku i obarač. Nad grmom se uzdiže glava sa izbuljenim očima i razjapljenim ustima i licem pade na tlo. Zalegao je i Panter i zavitlao bombu, koja se razglasi silnom jekom i diže prašinu. Odnekud istrčaše specijalci, koji se raziđoše padinom. Kad su kasnije na šatorskim krilima izvukli na kotu tri leša, on je prepoznao glavu iz grma, pogledao je bezbojne oči, koje je već vidio u knjižarskom izlogu.
"Tako se to radi", rekao je Panter i potapšao ga po leđima. "Tako se kali i stiče ratničko iskustvo. Sada si drugi čovjek."
Stajali su nad tri leša koja su još krvarila na sasušenoj travi.
"Znaš li koji je tvoj?"
Pokazao je glavom na prvi. Panter je kleknuo pored njega i počeo da raskopčava bluzu i otvara džepove.
"Uzmi ako ti odgovara, ima bolju uniformu od tebe. Ovdje si je izbušio na dva mjesta, ali to može lako da se popravi."
"Ne, ne! Ne treba."
"E, evo dokumenata! Bogami, ima i čin. Dobro ćemo ga razmijeniti. Znaš kako se zove..."
"Ne želim. Zaista, ne želim da znam."
"Hoćeš li ovu automatsku pušku? Ima i tri okvira..."
"I ova mi je suvišna."
"E, ovo ćeš uzeti", reče Panter i dobaci mu konzervu, koju on uhvati u vazduhu. Sagnu se i dohvati i ključ za konzerve, kojeg mu baci pred noge.
"Mogu ti reći da nisu loše. Vidjećeš."
Ubacio je konzervu u džep, nabacio pušku na rame i krenuo prašnjavom stazom kroz kupinovo granje prema gradu koji se slutio daleko dolje u dolini. Ponijeću je njoj, mislio je, kad večeras odem u "Kapri". Svakako joj nisam ponio tašnu. Gluposti! Sjetio se da ona uopšte ne postoji. Ona je moja halucinacija. Snoviđenje. Uostalom, ni dotakao je nisam, moji dlanovi ne pamte njen oblik. Glas? I glas sam izmislio. To i nije bio njen glas. Govorila je nekim nepoznatim šapatom. Možda je to samo topli vjetar duvao. Silazeći stazom prema širokom asfaltnom drumu, osjetio se lak ali pust. Šta se to desilo sa mnom? Sam sam, bez prijatelja, bez nje, bez sebe. Prošlosti nemam, ni postojala nije, sve je bio samo "san ludaka sanjan nerazumno", ni budućnosti koja se više ni sanjati ne da.
Prvo "iskustvo" i "prelazak njen"! Najobičniji nagon na razmnožavanje. I taj brijeg je kota 305 i ništa drugo. Sve o čemu sam mislio ili nije postojalo, ili više ne postoji. A to je isto, potpuno isto. Ništa ne ostaje. Leš na šatorskom krilu sve objašnjava i sve poništava. Nije osjećao krivicu, čak ni mučninu. Bio je lak, rasterećen i pust, prazan poput onih seoskih kuća kojima se približavao, u kojima više niko ne stanuje. Začudio se bistrom potoku ispod vrbe i zelenoj travi uokolo. Nebo se postepeno gasilo u vodi. Izuo se i otekle noge spustio u žubor. Nije se ni sjetio da se onda u povratku tu odmarao s njom, da joj je dlanovima opipavao mokro klisko lice, provjeravajući njeno postojanje. Nije se sjetio. Sjetio se Pantera. "Mogu ti reći da nisu loše. Vidjećeš." Izvadio je konzervu, otvorio je i nožićem sjekao crveno meso, halapljivo ga jeo i mislio kako su te njihove konzerve zaista ukusnije od onih koje su oni ponekad dobijali.
Zavitlao je praznu konzervu preko vrbovog granja kraj potoka i ispružio se po travi, predajući se srebrnastoj tišini rasutoj nad zemljinom kuglom. Veče mu se neobično javilo. Upravo nad njim oštar zvuk je zasjekao vazduh. Granata! Gađaju grad. Odmazda za trojicu specijalaca koji se još nisu vratili. Crni dim je izrastao dolje daleko, tamo negdje gdje se nalazi "Kapri". Eksplozija se čula slabo. Kao iz sjećanja. Zavapila je sirena. Jedini glas umirućeg grada. Drugi zvižduk, treći... Brojao je jecaje i crne fleke po gradu. Napad na "Kapri", dakle. Još jedan napad na ruševinu.
Ona tamo sigurno neće doći, mislio je, ona je nestala još prvog dana i ko zna gdje je. A šta tamo gađaju? Možda onaj glas mladića iz "Kaprija", koji se tamo još čuje u gluve večeri.
Napad je prestao. Nebo se više nije uznemiravalo, najavljujući eksplozije na zemlji. U večernjoj tišini rastvorile su se tamne mrlje po gradu. Ljeto se javilo zrelim mirisom i on je prepoznao slabašni žubor i čuo njen glas. "Lakše mi je. Ali, još se bojim nečega. Možda su to neke slutnje. Ne mislim da sam nešto izgubila... ali, plašim se da smo sami a svijet prevelik." "Gledaj dolje i vidjećeš", rekao je tiho i ponovo je pogledao u beskrajnu tamu, pod kojom se tek slutio život. "Tamo je naš grad, sav naš svijet. Sad ćemo mi u 'Kapri'. A?" Nasmijala se glasno i smijala se čitavo vrijeme dok je on otežalim nogama koračao prema gradu, sam, s "papovkom" o ramenu, bez želje i nade, bez konzerve u džepu.
(Sve se nastavlja)

5.6.09

Mladić iz "Kaprija"

(Nastavak 3.)

3

Jutarnje sunce našlo ga je u postelji. Kako je dobro i toplo! Svijetlo i prozračno! Ništa se, zapravo, nije desilo. Ovdje sam, majko. Istovremeno je osjetio da u toj postelji nema više mjesta ni za jedan besmisleni san. Dosjetio se: Rat je! I ja sam u ratu. Kako sam ovdje dospio? Trebalo je da budem na Prokletom brdu nad mladom šumom, punom glasova i koraka koji se dogovaraju o mojoj smrti. "Čovjek je pokorio prirodu oko sebe, ali sve njene porobljene surovosti sada se u njemu oslobađaju", govorio je njegov profesor, kojem je poveći komad granate raznio lobanju i njen sadržaj razlio po rovu, što su kasnije brisali prljavim maramicama sa odjeće i oružja. Iz kuhinje se čuo poznati bezdušni glas radija i prigušeno javljanje majke i oca. "Jesi li ti normalan?" rekao mu je sinoć, ili je to bilo jutros, nije mogao tačno da se sjeti. "Noću lutaš s njihovim duhovima, kući dolaziš pijan... sad kad se od tebe toliko očekuje." "Nisu to njihovi duhovi", odgovorio je. "To je moj prijatelj iz 'Kaprija'. Nije on duh." Ponovo ga je gledao. Imao je krupne crne oči na bijelom kelnerskom sakou, lice još nedovršeno, obasuto mnogim sjajnim slutnjama. "Ja sam mlađi od tebe", rekao mu je onda, "i radim u kafeu da bih kasnije mogao da studiram turizam." Na onom šatorskom krilu oči je bio negdje u sebi sakrio, ili ih je, možda, bio ostavio u šumi iz koje su ga dovukli, lice su mu unakazili strahovi. "Nemojte me zaklati!" molio je. "Bili smo u kafani", rekao je ocu, "slušali smo muziku, kantri i pop muziku, dosadio mi je ovaj vaš propagandni aparat." "Nijedna kafana u gradu ne radi", dočekao je otac. "Radi", rekao je, "radi jedna. A ni Ona nije njihov duh, da znaš! Ona je normalna djevojka." Rekao je to, premda je bio siguran da to nije bila stvarnost, da mu se ona pričinila kad je izašao iz "Kaprija".
Bila je sjajna i laka kao slika koju je krio u vojnoj knjižici. "Odlazi, molim te, ostavi me", rekla je, "ovo nisam ja", ali on je bio siguran da je to Ona, imala je haljinu boje neba one večeri. Bila je bosa, a u ruci je držala jednu bijelu sandalu. "Otpratiću te kući", rekao joj je, a ona mu je onda zaplakala o svemu što je bilo i što je naglo, gotovo iznenadno, zauvijek prošlo. "Šta si radio s njom?" pitao je otac. "Ljubio sam je", rekao je. Pokušavao je da joj se približi, ali ona mu je izmicala."Nemoj, strah me. Htjela sam samo da te vidim." "Zašto se bojiš? Pa, ovo sam ja." "Oni koji su me silovali, imali su takve ruke. Bojim se. Dođi sutra u 'Kapri' i donesi mi nešto." Nestala je nenadno kao što se i pojavila. Mora da je i ona duh, mislio je. Duh koji se krije po ruševinama moje svijesti. Ispružio je noge i ruke po čistoj postelji i osjetio raskoš mira i topline. "Ljubio sam je", rekao je ocu, "grlio sam je i šaputao joj da je volim." Otac je pomislio da je on, dakle, zaista poludio, vidjelo se to po pogledu kojim ga je obuhvatio.
"Jeste li već imali neko iskustvo?" pitao ga je doktor. "Kakvo iskustvo?" "Pa, zaboga, seksualno."
Bio je to onaj školski izlet na to Prokleto brdo, na široku zaravan, upravo gdje su položaji treće čete. Zadesilo ih je proljećno veče kada su ostali sami. Profesor, kojeg je granata raznijela po rovu, bio je otišao ranije, a njih dvoje su se sve više udaljavali od glasova svojih drugova i tek kada su ti glasovi ostali daleko iza njih i kad su stigli na kotu 305, shvatili su zašto su to činili. "Nemoj", molila ga je, "strah me", ali ničim nije pokazivala da se to neće desiti. Razumio je njen strah, za nju je to bio prelazak u drugu stvarnost i u trenutku mu je postalo jasno zašto je cijelo vrijeme dok su išli, držao za ruku. Bilo je to daleko, daleko od ovog dana.
"Naravno da sam imao", odgovorio je doktoru, smatrajući da ga takav odgovor čini dostojnim krupnog ćelavog sagovornika, ali tek što je doktor zadovoljno rekao: "Odlično!", shvatio je da je priznao svoju krivicu, da je to još jedan razlog zbog kojeg treba da pogine pošto je već otkrio sve tajne sunčevog sistema. Obasjan sjajnim tračkom, koji se provlačio ispod spuštene zelene roletne na prozoru, nad doktorovom snažnom rukom, lebdio je mali bjeličasti leptir, a iz kuhinje se čulo da tamo opet nešto šapuću o njegovoj nesreći i vijestima sa radija.
Možda je Ona htjela da joj donesem hrane, pade mu na pamet, a već je bio odlučio da joj iz one ruševine iznese bijelu tašnu, u kojoj je nekad, nekad tako, tako davno čuvala njegovo jedino pismo od pola strane nespretnih riječi. Ali, ako je ona duh, hrana joj vjerovatno nije potrebna, a tašna bi joj mogla koristiti za večernje izlaske.
Ležao je u udobnom krevetu, prisjećajući se svog prvog "iskustva" i to sad kad se od njega toliko očekuje, najviše što se od njega uopšte može očekivati. Čuo je lupu na ulaznim vratima i oca kako drhtavim glasom pita: "Ko je?" Vojna policija, pomislio je. Hvataju bjegunce. Nanjušili su moju ludu glavu na bijelom jastuku. U stvari, nema se gdje pobjeći. Samo uz Panterov potpis možeš prema sjeveru i preko rijeke. Ali, šta ću ja tamo? Ovdje je sve čega se bojim i nad čim strepim. "Samo trenutak!" čuo je ponovo oca i zvuk ključa kojeg je pokrenuo u bravi.

4.6.09

Mladić iz "Kaprija"

(Nastavak 2.)
2

"Znao sam da ćeš ovdje doći", rekao je mladić iz "Kaprija". "Čekam te od one večeri kad ste me ubili."
"Gdje sam došao?"
"Pa, u 'Kapri', prijatelju."
"Kako? Zar ove ruševine?"
"Tu, kod prozora ima sto i stolica. Dobićeš i piće, ali za tebe više nije koka-kola. Uzmi ono što nađeš na stolu."
"A gdje si ti? Jesi li ovo?"
"To je tvoja sjena. Na nebu je mjesec koji te ovdje tajno kopira. Valjda znaš taj postupak. Zašto si došao sam?"
"Ne znam gdje je Ona. Nestala je."
"Nestala?"
"Kada sam sutradan došao, kuća je bila pusta. Još se dimila garež iz spavaće sobe. Našao sam njenu bijelu tašnu ispod stepeništa."
"I kažeš 'nestala'? A ona te traži. Krišom obilazi pusta mjesta. Dolazila je i ovdje, ali nisam joj se javljao. Mrtvi s vama ne govore. Ti si moj izuzetak na koji imam pravo. To je velika čast... Znači, nisi joj pomogao. Ni njoj, ni meni. Uostalom, sve je to tako bilo planirano. Nemoj da se rastužuješ. Nisi ti nikoga ubio. Ali, može se desiti da te salete opake misli, da ti dušu spopadnu rane, da ti se u lobanju ugnijezdi pogled koji otmeš nekome. To se tebi lako može desiti... Jesi li našao tu bocu?"
"Našao sam je."
"Cugaš li?"
"Da."
"Nemoj da me žališ. To je sasvim nepotrebno. A mi ćemo se još jednom sresti, da znaš."
"A šta ti tražiš po ovim ruševinama? Mene?"
"Lutam dok ne budem sahranjen tamo gdje je određeno. Jednog kišnog dana biću razmijenjen za jednu isto ovako punu crnu vreću. Znaš ko će biti u toj vreći za koju ću biti razmijenjen?"
"Kako bih ja to mogao da znam?"
"Ti."
"Ja?"
"Nemoj da brineš. Ništa to nije. U stvari, oni misle da su nas prevarili. Pohvatali su nas i pobili. Sad nas svečano sahranjuju, razmjenjuju, prodaju... Ali to su obične gluposti. To ništa ne znači. I sa vama to isto rade. A ti bi još mogao da im umakneš. Bilo bi mi žao, ali pokušaj.Vrlo je zabavno kad im neko pobrka planove. Ali, pazi! Straže su na svim izlazima. Samo uz Panterov potpis možeš prema sjeveru i preko rijeke. Tamo je sve osvijetljeno, otvorene su kafane, muzika, mnoštvo ljudi, glasova, smijeha... Učiniće ti se da si daleko. Čuvaj se! Svuda su razaslali tajne patrole. Hvataju one koji su izbjegli smrti i vraćaju ih nazad u rake. Ko je određen za sahranu, teško se može izvući. Ali, vrijedi se malo poigrati. Zabavno je."
Sjetio se da to nije ništa. Ništa. Sjena. Mjesec iluzionista poigrava se mojom prolaznošću. Ničega nema osim ranjene svijesti. Sam sam pred sudbinom u porušenom "Kapriju".
Kući? Oni znaju kako treba da mislim i šta treba da jedem. A oni sa Prokletog brda su odavno odlučili na koji način treba da budem sahranjen, ko će i šta reći, ko će donijeti teglu, ko cvijeće. A ja sad nešto vrdam. Bijedno. I mnoge od onih sa druge strane Brda snašla je ova pustoš. Ona jednako pripada svima.
Šta oni, zapravo, traže od mene? Da rado umrem? Veselo? Da umrem i da se ne žalim. Radi nekih njihovih nejasnih nerazumnih planova traže od mene život. I otac je spreman da me izruči. I majka je pripremila uzdahe. Domovina je željna mene, moje krvi i kostiju. Ona hoće moju glavu. "U stvari, oni misle da su nas prevarili. Pohvatali su nas i pobili..."Dobri mladić iz "Kaprija". Ni njega više nema.
(Rat i tekst se nastavljaju)

2.6.09

Mladić iz "Kaprija"

Za mnoge, vrlo brojne, posjetioce ovog bloga koji nisu imali priliku da pročitaju ovu nešto dužu pripovijetku, prenijećemo je u nekoliko postova. Dakle,


Mladić iz "Kaprija"
1

Ova glava dobila je svoj posljednji oblik u flekavom staklu izloga nekadašnje knjižare, a sada mesnice. Tu više nije bilo knjiga, kojima je pamtio naslove i korice, a mnogima i sadržaj ili ličnosti, bili su izloženi komadi svježeg mesa, teleća rebra, jedan glomazni pomodrjeli but i ta njegova glava sa slabom plavkastom kosom i zbunjenim tamnim očima. Kao da je prvi put vidio svoj izduženi blijedunjavi lik u ovom konačnom obliku. Više nikoga ne mogu iznenaditi promjene na ovoj glavi, na njoj više nema nikakvih slutnji, sve je završeno i ona već ispunjava uslove da bude vraćena vječnosti. I to što je Ona, još topla i nejasna, voljela u ovom liku, bile su samo slutnje, tajne koje iznenađuju svjetlost u njenom mladom pogledu. Sve je to sada završeno, uobličeno, sve je dobilo konačni, ozbiljni oblik u pustoši kojoj je jedino i potpuno pripadao.
Mjesecima je osjećao nestrpljivu glad, ali nije shvatao kako ljudi mogu da se hrane modrim mesom, da glođu ta rebra, tu iskeženu životinjsku glavu i ovaj njegov blijedi lik, ti krupni, kosmati ljudi poput Pantera, šefa specijalaca, kapetana Patona i garnizonog doktora, koji ga je maločas pitao koliko mu je godina. "Dvadest tri", odgovorio je. "Aha", rekao je snažni, krupni, potpuno ćelavi doktor, kao da je rekao: sasvim dovoljno za prvu liniju na Prokletom brdu i kasnije za uzvišene osvetničke riječi na novom, prekrasnom groblju iznad grada. Dovoljno star za smrt, dovoljno mlad za sahranu.
Vidje kako niz svježe odranu, još krvavu životinjsku glavu u izlogu kliznu suza i on je dočeka prstima na svom izbrijanom licu.
Iskonskim strahom shvatio je samoću. Ptice i djevojke napustile su grad. I Ona je nestala, onako nesigurna, još osmijehnuta. Ni na nebu nad krovovima ih nema. Neki nejasni ljudi zamiču iza uglova. Ni drugova. Neki su, svakako, s one strane Prokletog brda, kao što je i on sa ove, mnogi, bježeći od nesreće, lutaju svijetom, dvojica su već pretvoreni u dvije humke i dva svenula cvjetna buketa u dvije prljave tegle od kompota sa ustajalom zelenom vodom, a on je sam, u debeloj zimskoj uniformi usred žarkog ljetnjeg dana, s bolnim žuljevima u teškim cokulama, sa poluautomatskom puškom "papovkom" u ruci, pred svojim likom u izlogu mesnice. Najbolje bi bilo da ode kući, zaključio je. Imao je još vremena. Tek uveče je trebalo da se javi kapetanu Patonu s doktorovim nalazom i ponovo stupi u svježe iskopanu najistureniju raku na "liniji razdvajanja".
"I ja mislim", rekao je onda ocu, "da smo mi u pravu, kao što i oni misle da nismo, ali..." Htio je da objasni nešto i sebi i njemu, nešto kao da svako pravo ima granice, ili slično tome, ali je odustao. Otac je bio preozbiljan, bez znaka milosti na potamnjelom mršavom licu. "Misliš ili znaš?" upitao je ne gledajući ga. "Mislim. Ja samo mislim, a ne znam ništa." "Još nisi zaboravio onu njihovu nesrećnicu", rekao je otac, "izgelda da ti je više stalo do nje nego do svog naroda."
"Čuvaj se", govorila mu je one noći, a on je rekao da treba ona de se spasi. "Ne brini", rekla je, "mi nismo krivi."
I kako ponovo da nastavi uvjeravanja s ocem, koji je bio siguran u svaku svoju riječ, u svaku vijest sa radija koji u kuhinji nije prestajao da poziva na osvajanje livada i šuma? Kako da gleda majku, koja se samo uzdasima uključuje u razgovor i uporno ga nutka da jede preprženi hljeb i lišće od maslačka, koje je tako zdravo kad ničega drugo nema? A oni znaju da je on u gradu, da je otišao na taj besmisleni pregled i čekaju ga.
"Ranjen sam", govorio je doktoru, "ranjen sam teško." "Gdje?" upitao je doktor, a on je nespretno dotakao grudi. "Raskopčajte se da vidimo te rane! " "One se ne vide, doktore." "Ne vide se? Kako? Nema krvi?" "Nema." "Nema?" "Nema. Ali ja ne mogu da ubijam." "A ubijali ste? Koliko?" Pucao sam. A tamo, kao i ovamo, svakodnevno odvoze mrtve. Neke njihove smo i mi izvukli." "Jeste li neke od njih poznavali?" "Ja ih sve poznajem."
Kada su na šatorskom krilu dovukli mladi}a iz "Kaprija", ranjenog, te nije uspio da se povuče kao ostali, prepoznao je i njega i sebe. Donedavno, upravo u te večernje sate susretali su se u tom bučnom kafiću i uvijek se i njemu i njoj drago javljao, jednom ih je, kada je bio tužan, častio koka-kolom, a sada je sa šatorskog krila zapomagao: "Nemojte me zaklati! Molim vas, nemojte me zaklati! " "Eto, kakva je tamo propaganda", rekao je Panter.
Čujete li? Nas oni smatraju koljačima!"
"Kako sve?" upitao je doktor. "Ne možete ih sve poznavati." "Ne znam", rekao je on, "tako mi se čini."
U trenu je shvatio da Panter u obješenoj ruci drži pištolj i da je njega mladić iz "Kaprija" ugledao i prepoznao. Povikao je: "Pomozi mi, molim te, pomozi mi! To sam ja!”
"U stvari, ne čini mi se. Sve ih poznajem. I oni mene. Svi su mi prijatelji." "Govorite gluposti, mladiću", rekao je doktor, a on je začuo muziku iz "Kaprija", onda mu je Ona tu šaputala o nekim prozračnim zavjesama kroz koje svijet izgleda drukčije, dok je napolju sipao krupan snijeg i odmah sve zatrpavao. Jeste, svi su se tu poznavali, a mladić iz "Kaprija" u bijelom kelnerskom sakou i tamnim pantalonama, premlad i preosmijehnut, prenosio im poruke i osmijehe i nudio ih čajem.
Panter je opalio upravo onda kad ga je mladić iz "Kaprija" ponovo pozvao po imenu, pa mu se činilo da je Panter pucao u taj glas i ubio ga.
"Ja, doktore, ne mogu da ubijem. Neću!" "Pa, ko to od vas traži?"
"Vojska te nije promijenila", rekao je otac i on je ponovo pogledao svoj lik u izlogu svježeg mesa i ponovo sa svog lica obrisao suzu, koja je klizila niz iskeženu teleću lobanju. Tamo se dešavaju konačne promjene, pomislio je. Suštinske.
"Jeste li ranije od nečega bolovali?" pitao ga je doktor. Nabrajao je sve teške bolesti za koje je bio čuo, svjestan da neke njihove nazive ne izgovara tačno, ali sve se dešavalo u magnovenju, u grču i nije bilo ni vremena ni razloga za ispravke. Doktor je samo potvrdno klimao glavom, a onda ga je prekinuo, povikao je: "Odlično!" i na bijelom obrascu crnim flomasterom napisao: "Sposoban".
Mladića iz "Kaprija" strpali su u crnu plastičnu vreću i plitko ga zakopali iza Komande. Kasnije će, znao je, tu vreću iskopati i razmijeniti je s onima sa druge strane Brda za drugu isto takvu.
Opipao je u gornjem desnom džepu vojničke bluze papir i osjetio olakšanje: Ako nisam sposoban da ubijem, sposoban sam da umrem. Osmijehnuo se šeretski svom tužnom liku u izlogu, koji mu je odgovorio na isti način i umorno je zakoračio pustom ulicom. Pušku je zabacio o rame i znao je da izgleda žalosno, kao svaki zalutali vojnik. Ni teške cokule mu nisu više smetale, ni debela pretopla uniforma, sve su to bili dijelovi njega preostalog, i znoj vojnički nije osjećao kao neprijatnost, i to je bio on, vojnik sa prve linije, sposoban za smrt.
"Znaš li ti za koga se boriš?" pitao ga je otac. Ćutao je. Nije znao i pitanje mu se činilo razumnim. "Sveta je stvar boriti se za svoj narod i njegovu čast." "A zar se čast osvaja? Zar ubijanjem? Zar je časniji jači ili lukaviji? Zar sve to nije još davno raspravljeno u bajkama za djecu? Mi gore čuvamo prilaze ovom bivšem gradu, a ovdje se pljačka, uživa, siluje... Zar za to da poginem? Je li?" "I ti to meni govoriš?" "Prestanite", rekla je majka, "čuće vas neko." "Neka čuje, bar jednom neko da me čuje."
Trebalo bi da odem kući, sjetio se, još nije kasno. Ko zna hoću li ih više vidjeti.
A pusti grad, omamljen vrelinom, ukazao mu se ogoljen, šupalj, kostur grada koji je nekad negdje postojao. Zjapili su prozori bez stakala, ulice bez prijatelja, prolaznici bez pogleda. A i nje - nigdje. Prognana od te vojske kojoj je i sam pripadao, možda silovana na nekom policijskom punktu... I ljubav, dakle, u svom konačnom obliku! Gasilo se nebo, blijedile sjene drveća, koje je nekad davno tu listalo, rađalo se veče.