Proljeća Doboja-Ljubo Tomić

Neka vas kroz čitavu 12. godinu ovog vijeka prate sunčani dani i topla sjećanja.

Poezija, 40

Luda sreća


 Ne mogu da to ne priznam,
bez obzira na tugu koja me kao crna slutnja
ni u snu nije ostavljala:
kroz život me pratila luda sreća.

Od onoliko mladih uholaža, žednih i gladnih,
koje su mi prošle pored glave,
ni jedna, baš ni jedna ne svrati na gozbu,
jer sve su imale preča posla tada, a ja ludu sreću.

Koliko je otrovnica, zmija i drugih stvorenja
spremnih da ubijaju nesrećne,
odustalo od zlih namjera u posljednjem trenutku
pri susretu sa mnom.

Od bezbroj metaka raznih oružja,
kalibara i namjena,
koji su prozujali mojim predjelima,
nijedan se nije u meni zaustavio.

Promašile su me mnoge bombe,
obične i atomske,
neke tek za koji minut, neke za kilometar,
a sve za život.

Više puta uz ludu sreću sam umakao
gromovima, munjama, vlastitoj ruci i pameti,
a, zahvaljujući njoj, uz sve normalne nesreće,
preživio sam i sreću.

biografikon - dodatak 5

Usora

Obilazeći svoje tragove po prošlim vremenima, zastadoh za trenutak na rijeci Usori, tu nedaleko od tvrđave Doboj, gdje se ova rijeka sastaje sa Bosnom. U tamo nekom srednjem vijeku čitavo ovo prostrano područje, zahvatajući i tuzlanske krajeve, nazivalo se Usora i Soli. Danas naziv Usora pronosi ova bistrooka krivudava rječica kroz prošlost, sadašnjost i mnoga sjećanja. 

Premda je Doboj prisno oslonjen na Bosnu, a i Spreča mu je nadohvat, po meni Usora je vrlo bliska ovom gradu. U mladostima našim ona je bila njegova najljepša ulica. Tu smo se sastajali i rastajali, sanjali svijet i život. Kad nam je maglajska fabrika celuloze uskratila dubine i širine Bosne, a Spreču zauzela hemijska industrija, Usora nam je bila jedini izlaz i prihvatila nas je svom svojom bistrom šljunkovitom dušom, razigranim brzacima, tajnovitim virovima, tada još kloparajućim drvenim vodenicama i vrbacima. Čak i ti nazivi, Doboj i Usora, djeluju mi kao sinonimi, riječi koje isto znače. Staroslovensko "u sora" znači "kod kavge". A šta drugo na našem jeziku znači Doboj kada se rastave dva sloga te riječi? Neki su ranije tvrdili da je Doboj riječ turskog porijekla, ukazujući na sličnosti sa riječju iz ovog jezika koja označava garderobu. Dr Ivan Petričević pronašao je u Dubrovačkom arhivu dokument u kojem se pominje tvrđava Doboj 1415. godine, dakle, znatno prije nego što su je Turci zauzeli. Tako bi ova moja teza, koja nikoga baš nije oduševila, bila vrlo realna, sasvim moguća.

Ali, mi pričamo o rijeci Usori, koja je, kažu, u gornjem toku zlatonosna, a za nas je takva bila i ovdje, na samom kraju njenog toka. Tu nas je dočekala bistra i pitka voda Komarica, ali i manje poznato Marijino vrelo.

Bile su pedesete godine prošlog vijeka, na brijegu iznad ušća Usore već je dotrajavao nekada prekrasni ljetnjikovac Aleksandra Vrhovskog, u čijoj je kući u Doboju danas sinagoga. Vrhovski su bili jevrejskog porijekla, pa je na Marijinom vrelu Davidova zvijezda, što znači da su vrelo vjerovatno oni uredili.

Tako je svuda uz Usoru prošlost rado ostavljala tragove. I dolazeći na njene obale, prolazili smo pored kamenih ostataka velikog rimskog kastruma, išli smo željezničkom prugom Brod - Teslić, koja je u međuvremenu i sama otišla u prošlost, već davnu.

Za vrijeme ljetnjih vrelina Usorom su plovili svježina, radost i mir.

Imao je Doboj i druga izletišta i kupališta, na Bosni Velike klade, Male klade, Sastavci, gdje je prije 2. svjetskog rata bila lijepa, velika i uređena plaža, pa na Spreči poznati i vrlo romantični Mrčevac, ali Usora je bila njegovo posljednje utočište, okupljalište velikog broja njegovih građana svih doba i profesija. O ribarima da i ne govorimo.

Jeste, prolazile su i decenije, odlazili smo ljeti i na more Jadransko, ali polazili smo sa Usore i uvijek smo joj se rado vraćali.

 Ne znam da li se na njenim pjeskovitim i šljunkovitim obalama naziru i naši tragovi... Neka ovaj zapis bude jedan mali, zakašnjeli, trag sjećanja.

Priča

Zakrpa na vremenu

Samo krojač

sa kojim tiho razgovaram

ravnim bodom

reče mi da se svet oparao.

Dok se šivaća mašina

zlurado smeje.

Eva Lipska

(prema prevodu Biserke Rajčić)

Činilo mi se da se sve više udaljavamo od neke istine, koja je bila suština nas samih, u kojoj smo jedino mogli postojati onakvi kakvi smo u stvari bili. Bar sam joj ja bila toliko posvećena. Tako sam osjećala u nekim trenucima. Žagor u učionicama, kojima sam sada prilazila sa dnevnikom u ruci kroz dugi školski hodnik i neke male đačke ispovijesti, koje su do mene stizale, činili su me svjesnom da ovo vrijeme više pripada njima nego meni, da nisam uspjela da se potpuno zaboravim brigama zbog nediscipline, zbog toga što ne shvatju upotrebu pomoćnih glagola, zbog cijena na pijaci. Možda je to bilo i zbog toga što sam u ovim istim učionicama bila i učenik i profesor, pa su mi se ta dva vremena susretala svakodnevno na času, na hodniku, pa čak i po uglovima oko školske zgrade, ta dva neprijateljska vremena. Zoran mi je u tome mogao pomoći, ali on je žurio uporedo sa vremenom koje je teklo i ja ga nikako nisam mogla stići. Bila sam sama. A onda je došao naš nekadašnji, naš stari profesor da mi pomogne.

Držala sam čas u trećem ce i sasvim slučajno sam pogledala kroz prozor. Dok sam vidjela tog pognutog, sijedog starca, zagledanog u prozore naših učionica, bila sam sigurna da je to on. U to ni jednog trenutka nisam posumnjala.

Bio je vrlo star, pokreti koje je s vremena na vrijeme činio glavom izgledali su mi čudni i nepoznati, ali je to, ipak, bio on. Čak mi se činilo da je na njemu ono isto prugasto odijelo, ali sam mislila da je to nemoguće, jer prošlo je toliko godina. S prozora se vidjelo da nešto ima u desnom džepu kaputa i ja sam znala da je to jedno staro džepno izdanje Hamleta. Sastavni dio ličnosti profesora Smajića. Onaj praiskonski osmijeh na licu i Hamlet u desnom džepu.

Sjedila sam tamo gdje sada sjedi Gordana, u prvoj klupi do zida i dobro sam zapamtila taj osmijeh. Značio je nešto kao: „Sve je to divno, draga djeco, ali sve je i vrlo prolazno, vidjećete“. Tako sam ga razumjela i mislim da sam bila u pravu, premda se Zoran samo djelimično slagao sa mnom. On je tvrdio da taj osmijeh znači: „Sve je to lijepo, ali pokazaću ja vama!“ Muškarci su u tim godinama isuviše zaokupljeni sobom da bi priznali nešto dobro ili lijepo na drugom, naročito to nikada ne vide na svom profesoru. A ja sam to sasvim sigurno znala. Uostalom, sjedila sam u prvoj klupi, a Zoran uvijek u posljednjoj.

One noći kad sam dobila taj prvi poklon, upravo u trenutku kad mi je Zoran na uglu iza škole stavljao ovaj lančić sa četvrtastim privjeskom oko vrata, prošao je kraj nas profesor Smajić. Oborila sam pogled, ali sam, ipak, osjetila profesorov. Kao da me po licu dotakao stid, kao da me bolni plamen iznenada obuzeo i Zoran nikako nije mogao da shvati da te noći više nisam bila u stanju da se radujem. A ujutru, dok je ušao u razred, prvo je pogledao Zorana, a onda mene. Ipak, htjela sam da mu vidim oči, da saznam šta kažu. Tada mi se sasvim razgovijetno osmijehnuo: „Sve je to divno, drago dijete, ali sve je i vrlo prolazno, vidjećeš!“, a onda je iz desnog džepa izvdio Hamleta i počeo: „Ali, mir! Lijepa Ofelija! Vilo, molitvama pomeni sve mi grijehe!“

Nikada mi nije bilo jasno zašto tu knjigu uvijek nosi sa sobom. Jednom je naveče u školi nestalo svjetla upravo u trenutku kad nam je profesor Smajić počeo da čita onaj Hamletov monolog iz trećeg čina, ali on je nastavio da govori, kao da se ništa nije desilo, sve do druge scene, kada je svjetlo ponovo došlo. Znao je Hamleta napamet, a ipak ga je stalno nosio u džepu.

Profesor Smajić je stanovao u jednoj kućici na samom kraju našeg mjesta. I onda je već bio u poznijim godinama, ali nije imao porodicu i najčešće je šetao sam, obično naveče poslije nastave. Možda je zbog toga u džepu nosio Hamleta. A nosio ga je i kasnije kad je već bio u penziji, uporno, ovako isto kao što ja nosim ovaj lančić sa četvrtastim privjeskom.

Često je prekidao svoje izlaganje, posmatrao nas ispitivački i onda govorio: „Želio bih da mi vjerujete.“

Mislim da smo mu sve vjerovali, a ja sam vjerovala, ne samo ono što je govorio, vjerovala sam i onda kada smo devedeset druge čuli da je otišao onim autobusom „za razmjenu“, da će se jednoga dana svakako vratiti da nam još jednom potvrdi da je sve prolazno.

Kada je zvono zazvonilo, profesor Smajić je već bio odšetao do kraja školske zgrade, izgledao je mnogo manji nego što je onda bio, ali to je, besumnje, bio on. Premda je čas već bio završen, djeca su bila neuobičajeno mirna i, čini mi se, nekako zamišljena. Ne znam da li sam im tog časa govorila o Hamletu, ili, možda, čak i o sebi, ali prisustvo profesora Smajića ispod prozora osjećalo se u učionici.

Osim Zorana, u zbornici nije više bilo nikoga ko bi mogao poznavati profesora Smajića, sve su to bili neki novi ljudi pristigli iz nekih drugih krajeva. A sa Zoranom već mjesecima nisam govorila, od jedne bučne rasprave upravo o tim „preseljenjima“ i „razmjenama“. Ipak sam mu morala saopštiti to što sam vidjela kroz prozor. Napravio je samo neku grimasu kao da je nezainteresovan, uzeo dnevnik i otišao na čas, a ja sam ostala u zbornici sama sa profesorom ispod prozora.

Zoran je kasnije, očito, porazmislio o svemu i kada je završio sa nastavom, pokazao je više interresovanja za „taj slučaj“, kako je on nazvao povratak profesora Smajića i čak smo zajedno obišli čitavu školsku zgradu, pretražili hodnike, a Zoran je silazio i u podrum, ali našeg profesora književnosti nije bilo. Zoran je već bio počeo da sumnja da sam sve to ja izmislila da bih ga, navodno, podsjetila na „glupu prošlost“, ali me u posljednjem trenutku spasio školski portir, koji je potvrdio da je i on prepoznao profesora Smajića i vidio kako je ovaj otišao ulicom u pravcu željezničke stanice.

Do stanice smo skoro trčali i stigli u trenutku kada je voz polazio. Sa prozora jednog vagona, koji nam se upravo približavao, osmjehivao se profesor Smajić: „Sve je to divno, draga djeco, ali sve je i vrlo prolazno...“ Gledao je nekud iznad nas i u jednom trenutku, kao da je nekoga tamo negdje u daljini vidio, mahnuo je rukom. I ja sam htjela da mu mahnem, možda bi se okrenuo, možda bi nas prepoznao... ali to nisam učinila. A sigurna sam da bi za profesora Smajića mnogo značila naša lica i naše podignute ruke.

„Kome maše profesor?“ upitala sam Zorana, a on je odgovorio: „Sebi!“ „Da, sebi“, rekla sam, „svom životu. Ali u tom životu on vidi i nas. S nama je dijelio svoje, naše i Hamletove brige.“ „Više bih volio da nas je vidio ovdje na stanici“, rekao je Zoran. „Mnogo bi to njemu značilo, ali i meni. Volio bih da nas je vidio ovako zajedno, da vidi da smo ostali vjerni.“ „Čemu?“ „Ne znam. Možda njemu.“ Tada sam shvatila da Zoran, kao ono nekada davno, drži moju ruku i da zbog toga nisam imala snage, ili nisam htjela da je podignem, da mahnem profesoru Smajiću.

I od tada je prošlo podosta vremena. Neki koji su onda „razmijenjeni“ u međuvremenu su se vratili, ali mnogi se nikada vratiti neće. Profesora Smajića, međutim, više vidjeli nismo. Ipak, skoro svake večeri ovuda šetamo s njim. On nikada neće saznati šta je iznenadnim obilaskom naše škole uradio za nas onog dana. Mislim da nam je život promijenio.

A zašto ja sada sve ovo tebi pričam?

Vrijeme u kojem živimo počelo je da se cijepa, izderalo se po mnogim šavovima. Treba ga sastaviti, zakrpiti. Kako da nemamo mašinu za krpljenje vremena? Može to biti i ta mašina kojom pišeš. Eto, zapiši moju priču, neka to bude jedna mala zakrpa na tom vremenu i na mojoj duši.

...

Evo, zapisao sam tvoju priču. Možda će je negdje i tvoj profesor da pročita.

                                                                                                       Pavle Stanišić

Pozorište

Premijera u Doboju

Doboj je, očito, na raskrsnici - hoće li ostati ovo što je sada ili će postati grad. U vječnom i definitivnom zaboravu brzo će se naći politikantska nadmudrivanja, štrajkovi mašinovođa, protesti prevarenih kupaca nepotojećih stanova ... ali zauvijek će ostati neke osvojene vrijednosti, među kojima će posebno mjesto imati i predstava Čehovljeve "Prosidbe" u izvođenju dobojskog Gradskog pozorišta.

Dana 24. novembra 2011. godine još jedna pozorišna premijera u Doboju i ponovo - Slađana Bukejlović. Ovaj put je napravila sjajnu predstavu sa odličnim tumačima uloga Milošem Miličevićem, Draganom Milačak, Dankom Savićem i izvrsnom grupom "Iva".

Predstava je postavljena vrlo moderno, čak neuobičajeno smjelo, sa originalnim scenskim rješenjima i muzičkim ilustracijama, prepuna raznovrsnosti, ali iskazana u jednom dahu.

Slađana Bukejlović je još jednom izrazila svoj svestrani talenat, znanje i kreativnost i u prepunoj dvorani Centra za kulturu priredila svom gradu dan za pamćenje.

Ne znamo koliko se i čime može pravdati potpis: Gradsko pozorište Doboj, što pretpostavlja profesionalizam i mnoge druge uslove, ali premijera je izvedena na profesionalnom nivou, koji ohrabruje i obavezuje. U svakom slučaju, veliki pisac ove večeri u Doboju je imao dobro društvo, zahvaljujući, prije svega, režiseru predstave Slađani Bukejlović.

Savremena poezija

A ko to još tvrdi da savremena poezija nije savremena, da nije aktuelna, da ne dotiče brige čovjekove onako kako je to davno pjesništvo činilo? Čuje se ponekad i da je nerazumljiva, strana savremenom čovjeku i njegovim preokupacijama. Pa, ako cijenjene čitaoce nisam u suprotno uvjerio svojom poezijom i poezijom drugih autora čije sam stihove ovdje objavljivao, pozvao sam upomoć velikog poljskog pjesnika ovog i prošlog vijeka Tadeuša Ruževiča. Kako u jednoj pjesmi kaže, ovaj pjesnik je vjerovao da je kopač  istine i ljepote, a onda je shvatio da ljepota i istina nisu dobar par. Ipak, evo odlomka iz te jedne pjesme, kojom sam htio ilustrovati tvrdnje kojima sam pokušao stati na stranu obijeđenog savremenog pjesništva.

Tadeuš Ruževič

KUPI MAČKU U DŽAKU

(Odlomak prema prevodu Biserke Rajčić)

I. dolazi

dolazi veliki

Sponzor Mecena

s maskom s kapuljačom

s fantomkom na glavi

pazi dete jer oteće te

dimničar Princ ovog sveta

kum

dolazi dobrotvor

ubacuje u kape berete

cilindre i birete

"Nagrade"

veliku malu ili neku drugu

bilo koju prestižnu

mrvice s gospodskog stola

delić procenta

brdo papirnatog novca

bez vrednosti

grošić (ali ne udovici)

već dobitniku nobelove nagrade za mir

mira nije bilo nema ga

niti će ga biti

si vis pacem, para bellum

grošić za romano-pisca

grošić za pesnika mučenika

ludu koja peva

u užarenoj peći cenzure

tri grošića od boginje pobede

od petrarke od herdera

za kundelku i Homera

tri oskara za King-Konga

milijardu za hari potera

sedimo na parnasu

pokazujemo

kraste patrljke rane ožiljke

(ove za otadžbinu ove od otadžbine)

čučimo kraj hramova banki

kraj grobljanskih kapija

kraj krematorijuma zidova smrti

sedimo u uniformama šlemovima

u krvavim muzejskim ritama

u logoraškim odelima i frakovima

pozorišnim kostimima

...   

Poezija, 39

Povratak

Dolazeći svijesti prisjećao se
čarobnog svijeta umišljenih budala
osvijetljenih suncem reflektorom
narkodilera koji diluju snove
i ukrasne neistine

prisjećao se sebe nejasnog
zbunjenog izgubljenog
u mnoštvu nepoznatih
koji nešto znaju i žure
da negdje stignu prije njega

Nećete se pokajati
ako zavirite u nemoguće
govorili su istinu
ali sada se treba vratiti
na Titanik prije nego potone
poslije će biti kasno

Naslućivao je da su razlozi presudni
i da ga neko čeka i doziva sa palube

                                                     (Ponornice)

Poezija, 38

Pod prozorima

Po svunoć zvijezde udaraju o prozore
padaju rasprskavaju se i ginu
ili su to moje zaboravljene misli
riječi pogubljene
koje nikako da me stignu

a jutrom ni tragova ni ugaraka
jer ono je sigurno neko za svaki slučaj nabavio
po svom sjećanju tu gomilu uglja
pošto su zime pod prozorima
sve jače i duže

a ni lišće ono žuto pa ni ono boje moje krvi
nije opalo iz moje glave
iz koje opadaju samo riječi
koje takođe revnosno uklanjaju
plaćeni čistači svijeta
                                                             (Ponornice)

Susret sa Božidarom

Evo još jednog susreta sa Božidarom Stanišićem, njegovim godišnjim dobima, koja ga stižu i tamo, u tom dalekom svijetu.

Božidar Stanišić

ČETIRI GODIŠNJA DOBA


      Postoje svakodnevne, sasvim obične stvari,
      koje su mnogima tajne.
                                    Miroslav Antić, Govor


Jedna terasa, blagi vjetrić kasnog ljeta, jedan sto,
na stolu boce piva, komadić sira, cigarete, pepeljara. Prijatelju moj,
ti slikaj, ja ćutanje ću biti, ništa više od kratkog ljudskog daha
u tvojem ovdje, u kojem sam gost i ja, zajedno sa našim tamo-tamo.
Koje nad jezerom lebdi u daljini, i šetačima dobrim:
nit nas vide, nit zapitkuju odakle smo ni kad smo došli,
ni zašto smo ovdje, danas neće čuti ni da drugačije izgovaramo
riječi, kao da su, dragi Bože, njihove samo kao i opomene: privatni posjed –
ne gazi travu, pažnja – opasan pas, ostavite slobodan prolaz,
prostor kontrolisan video kamerom. Iza linije vidika – gradovi,
u gradovima i uredi za strance: Tako to ide, od Adamovih vremena.

Evo, ćutim, moj prijatelj slika. On često silazi u dno duša,
na tom putu njega lica prate, mnoga-mnoga, i sutoni
dalekih otočja ciji pijesak vjetrom pomican
sapuće vodama snivanih azurnih mora, svjetlostima davnih zora,
sumracima daljina i sićušnim suncima sjećanja. Znam,
davno si pljunuo banalnosti u lice, divotama laži trenutka. I ukusu
pokornom većini. Koji je vaga svemu – i ljubavi, i vjeri,
i nadi? Na ovoj terasi nema te prodavnice, podjite dalje, vrli šetači!

Na jednoj strani platna – ne, nije varka! - proljeće, mlade zelene staze i
sfumato podnevnog vjetra. U sredini slike evo ljeta razbuktalog,
žita zriju. Na suhozidu, uz kuću neku - iz sna, gušter drijema.
Oblak bi užaren da se rasprsne nebom? Na drugoj strani –
ah, to oku je varka? – jesen već stiže. Možda i svijet izvan ove slike
smirenju korača? Bez žurbe? Silnici postaju ljudi? Morima ne brode
lađe očajnika? Sjenke jeseni doba iz nekad, ćute. U dubini –
vec zima se sprema. Sniježi, crne se ptice na granama golim.

Četiri godišnja doba?

Samo to? Ali, već odavno, nama je znano kako Gavran Istorije
nadlijeće svijet, nekim drugim očima sjen njegovu na zemlji,
na jedinoj, prepoznati znamo. I oslušnuti huj njegovih krila.

I dalje da ćutim?

Prijatelju, naslikaj školjku,
nad poljem zrelim, u njoj neka zašumi vasiona! Crvendaća,
samo jednog, ah jedinog uz one crne ptice.

I komadić hljeba, na snijegu.



                                                            Zugliano, jesen 2008

Poezija, 37

***


U koncentracionom logoru Planeta Zemlja
pjesma se ori

Zapjevali prognani o sudbini
o dubokom snu o dalekom
plaču iskupljenje opravdanije svoje
sabirući puste misli prazne flaše i poglede
po smetištima zaostalim od pamćenja

koje im je oduzeto na ulazu
                                             (Evropa za uspomenu)

Pavle Stanišić: Odbjegla misao

Poezija, 36

Odbjegla misao

Čekam tu odbjeglu misao
koja me oduvijek prati

Znam ja gdje ona najčešće odlazi
kad mi najviše treba
da objasnim samoću koja me vuče tamo
ali ne znam kad će da se vrati
i kakva će da mi dođe

Nekad dođe ukrašena lažnim ukrasima
šupljom pričom
nerazumna
nerazumljiva

Njom brišu pospane oči
željezničari i alkoholičari
pjesnici i filozofi hvataju je
po ogledalima i krovovima
a ona se igra budeći usnule
uspavljujući radoznale

Neki je proglašavaju svojom
a već sutra ne mogu je prepoznati
kad pored njih osmijehnuta prođe

Neki su je prodavali preprodavali
a ona je uvijek znala gdje će me naći
i vraćala se

Odavna je nema
možda sad i pored mene osmijehnuta prolazi
                                                             
                                                              (Ponornica)

Slika i druge stvari

Dugo su iza onoga stakla tamo bile teške tamne zavjese, a onda ih je nestalo kada je stara susjetka tiho i nevažno zašumila ulicom u pravcu groblja, a nekoliko dana kasnije i njene stvari na konjskim kolima skrenule u pravcu trga. Pošto su se tako ona i stvari konačno razišli na dvije strane, staklo na tom prozoru uzdrhtalo je od neslućenog svjetla, koje je provalilo unutra i iznenadnom hladnoćom počelo da razjeda neku neidentifikovanu prošlost, dugo skrivanu zavjesama. Kada sam sa ovog svog prozora ispratio tu, ne znam zašto tužnu, povorku natovarenih stvari i zavjesa, susjedno staklo bez stida poče pred očima da mi tamni, a predveče ga obli bolesno zapadno crvenilo. Drugog dana iza tog stakla pojavi se krevet i stolić pored njega. 

Vidite li onu drvenu ivicu? I stolić pored nje? 

Tako smo daleko a blizu. Stari smo znanci, a još se nismo u oči pogledali u tramvaju, na stepenicama, na ulici... A možda... možda sam se s njim gurao sinoć u redu pred bioskopom. Stvari nas tužno otkrivaju potpuno nijeme, same iza stakala. Svako iza svog stakla. I ko je zapravo to ispred mog pogleda kroz prozor? Mislim da i ne želim da to saznam. Sada me već strah pomisli da bi se nekakvo lice moglo pojaviti na tom prozoru i pogledati me.
Ona stolna lampa na stoliću pojavila se odmah, prvih dana poslije skidanja zavjesa. Kad sam je prvi put vidio iza stakla, sjetio sam se da sam dan ranije sreo u ulici upravo tu lampu oble glave i izduženog vrata, ali moju pažnju tada ničim nije zainteresovala osoba koja je lampu najvjerovatnije pronijela pored mene.
To su bili dani u kojima su me sve sitnice mogle zacrveniti. A možda to i nisu bile sitnice. Stidio sam se svojih zavjesa. Naivno? A, ko zna. Zbog toga ih tog jutra nisam razmaknuo, ni skinuo, prosto sam ih strgao sa prozora. Ali, čudno, taj se čovjek ni poslije ovoga nikada nije pojavio na prozoru. Ničim nije pokazao interesovanje za moje okolnosti. Uvredljivo. Ili, možda, pristojno, hrabro, drsko? Ne znam. A ja, ja sam novine raspoznavao na njegovom stoliću i onda obilazio prodavnice i tražio takve i uz to jučereašnje, jer su i te njegove bile jučerašnje tada kada sam ja bio u stanju da ih raspoznam. Osjećao sam potrebu da znam šta čita. A uvijek je čitao druge. Na isto takvo mijenjanje vrsta cigareta nisam se mogao privići, ali pogađao sam kakva će kutija ujutru osvanuti na njegovom stolu.
Zabavljao sam se. Možda sam mu i zavidio. U trenucima se zbog toga i prezirem. Zateknem se u podloj krađi. Ali, zavjesa nema! I nesvjesno, dok mi osvane jutro, prvo pregledam ostatke njegove noći na stoliću uz drvenu ivicu kreveta.
Preko one, meni vrlo duge, noći njemu je na stolu procvjetalo crveno cvijeće. Pa bijelo, pa raznobojno, pa opet crveno. Sad više nisam imao snage da ga podražavam, novaca bi se i našlo. I livade su mi bile daleke. Sreća mu je očito i bukvalno cvjetala, a ja sam pogađao njene boje, zabavljao se, kajao, zaticao se u krađi. Ali svo mi je to cvjetanje postajalo otužno. Možda zbog bivše susjetke i njenih teško poraženih zavjesa. Tako, odeš sa malom povorkom, a u sobi ti procvjeta cvijeće!
A onaj bezbojni pravougaonik na zidu iznad stola, vidite li? Ostatak tog slučaja sa slikom.
Možda je, ipak, surovo otkrivati sada te tragove sreće, te mrlje po zidu. Ali, kad biste vidjeli u izlogu komisiona to malo počađavilo platno, možda biste razumjeli. Čini mi se da su me tragovi do nekih dana koje i ne pamtim dovodili skoro svakodnevno pred izlog komisiona. Pred sliku. Žutilo ono tamnozeleno... To ipak mora da je sjećanje kojeg nisam svjestan. To uopšte nije stvar autora te male, možda čak i bezvrijedne slike, to je moja lična stvar, da, i one dvojice... Interesantno, primijetio sam da još dva čovjeka dolaze pred izlog da je gledaju. Ta nam je slika tako postala izvjesno zajedničko vlasništvo, pa sam se s njima i vrlo srdačno pozdravljao na ulici.
Jednoga od onih dana kada se na njegovom stolu redovno mijenjalo cvijeće, našao sam se iznenada ptpuno opustošen pred izlogom komisiona. Na mjesto gdje se tako dugo nalazila slika, bila je postavljena jedna stara šivaća mašina. Moji prijatelji po slici od toga dana nisu mi više otpozdravljali u prolazu. Očito, sumnjali su na mene. Drugoga jutra na tom dijelu zida iznad njegovog stola prepoznao sam našu sliku. Bilo mi je u trenutku drago što mu se baš ona dopala, a čas kasnije osjetio sam se pokraden i zavidan na toliku sreću: cvijeće, sliku i cigarete.
Drugi dio priče onog prozora odvijao se mnogo brže. Sada je već veče i ono što vam liči na tamne sjene po stoliću, to su u stvari ostaci tih šarenih dana.
Prvo sam primijetio da se cvijeće dugo ne mijenja i da posljednje već vene. Na stolu su se pojavljivale poštanske koverte, dakle, pisma! Za kratko vrijeme nakupila se čitava gomila (vdidite li onu kocku, koja podsjeća na komad ugljenisanog vremena?), a onda je odjednom prestala da rdaste i pod jednom suvom travkom, počelo je da vene i posljednje pismo.
Svjetlo se iza prozora sada ne gasi do kasno noću.
Nedavno sam prepoznao na stolu flašu žestokog pića. Polovina je već nedostajala, a drugog jutra flaša je osvanula prazna. Ovo se redovno ponavlja i primijetio sam da ne mijenja piće, a od izvjesnog vremena na stolu se smjenjuju kutije uvijek istih jeftinih cigareta.
Neki dan sam slučajno primijetio da na zidu iznad njegovog stola slike više nema. Istog časa sam sletio niz ulicu i, premda je padala vrlo siva kiša, bez kišobrana otrčao sam do komisiona. Pred radnjom su se već nalazila dva moja ranija prijatelja po slici. Slika je bila na starom mjestu. Osmijehnuli su mi se ispod rastvorenih kišobrana čini mi se sažaljivo i kobno sigurno.
Vratio sam se umoran i mokar. Vidite li kako svjetlost na tom prozoru tamni? Kao da me strah čime me sutrašnje jutro iza tog stakla može da iznenadi.
I ko je zapravo to ispred mog pogleda kroz prozor? Mislim da to i ne želim da saznam. Sada me već strah pomisli da bi se nekakvo lice moglo pojaviti na tom prozoru i pogledati me.
Ne znam zašto, osjećam potrebu da na svoj prozor ponovo postavim zavjese. Ne znam zašto, ali to ću, evo, odmah da uradim.

biografikon - dodatak 4

Priča jedne priče

Poezija me pratila od djetinjstva, ali ni prozni izraz nije mi bio stran. Istina, nisam bio posvećen nekoj epskoj naraciji, ali kratka priča mi je dugo bila istinska preokupacija, kratka, jasna ideja, izrečena u jednom dahu, ispunjena emotivnim asocijacijama, ali sa simbolikom većih aspiracija. Jer, to je bilo vrijeme kada se mislilo. Poslije onih strahota, ratova i mnogih nevolja u tom vremenu ukazao se jedan kutak za razmišljanje.

Bile su sedamdesete godine dvadesetog vijeka.

Već sam imao u sarajevskom Oslobođenju objavljenu jednu vrlo kratku priču , gotovo pjesmu, "Svirač na drumu" kad sam pročitao da beogradska Politika raspisuje konkurs za kratku priču. Tada je to bio list s velikim tiražom i ugledom, čitao se u svim krajevima jedne lijepe velike zemlje, mislim da se zvala Jugoslavija. Konkurs je anoniman, priče se šalju potpisane šifrom, a autorstvo se dokazuje kopijom. Zanimljivo, pomislio sam i poslao svoju priču "Slika i druge stvari", ne očekujući da će biti zapažena, ali neka je bar pročita neko iz tog. siguran sam bio, uglednog žirija. Kasnije sam saznao da su žiri činili: Branko Ćopić, Dušan Kostić, Jara Ribnikar, Vojislav Đukić, Dragoslav Adamović. Kako bi bio isključen eventualni uticaj na neke od ovih članova žirija, ovaj sastav je objavljen tek kad su objavljeni i rezultati konkursa.

Mislio sam da je "Slika i druge stvari" uvjerljiva i aktuelna priča, da na svojevrstan način aktuelizuje temu čovjekove otuđenosti u gradovima, u kojima se susjedi ne prepoznaju, u kojima komuniciraju samo preko ekrana - svojih prozora sa ili bez zavjesa, iza kojih se odvijaju istinske ljudske drame. Ali, da li ta tema može još nekoga zainteresovati onoliko koliko je mene zaokupila dok sam sricao tu priču?

A onda 27. maja 1973. godine - rezultati konkursa.

Pred dobobojskom kafanom "Ozren" tog sunčanog jutra poručim kafu i otvorim Politiku.

Na konkurs stiglo više od dvije hiljade priča! Više od četiri stotine našle se u užem izboru. Nekoliko nagrađenih, tridesetak otkupljenih, a među njima i "Slika i druge stvari". Bio sam iznenađen, naročito kada sam nakon sedam dana na istom mjestu čitao ko su autori. Bilo je to, zaista, impozantno društvo. Autori nagrađenih priča bili su Vase Mančev, književnik iz Skoplja, Gordan Mihić, književnik i scenarista iz Beograda, Kazimir Klarić, književnik iz Zagreba... a među autorima otkupljenih ponovo Gordan Mihić, pa Gojko Banović, Čedo Prica, Dragiša Madžgalj, Ljubiša Manojlović, Radovan Jablan... - društvo prvog književnog reda. Kako se moja "sličica" tu uvukla, nije mi bilo jasno.

Jeste, bilo je to ugledno i zanimljivo društvo, ali meni nije ni na pamet padala neka književna reputacija, bavio sam se drugim poslovima, premda mi je bilo drago kad su me neki prijatelji iz raznih krajeva te zemlje, koje sam bio gotovo zaboravio, pozvali telefonom da me pitaju jesam li to ja. Ali, više od svega mi je značila mogućnost da na ovaj način svoje i umjetničke i opšte društvene preokupacije ponudim i drugima, tom velikom čitalačkom auditorijumu. 

I onu priču "Svirač na drumu" objavio sam u Oslobođenju preko anonimnog konkursa, ali neuporedivo manjeg i uz izvjesne probleme. Sve priče s tog konkursa bile su već objavljene, ali ne i moj "Svirač". Objavljen je tek pošto sam pisao glavnom uredniku, tražeći da objavi ili priču ili razloge neobjavljivanja. E. sada više nema tih problema. Tako sam mislio, ali... Mnoge priče sa Politikinog konkursa su bile objavljene, a moje "Slike" nema. I onda - pismo Uredništva Politike, koje potpisuje tada vrlo poznati i cijenjeni urednik Dragoslav Adamović. Moja priča je izgubljena! Primjerak koji je bio kod njega nestao, a ilustrator je dobio dva primjerka i oba su nestala. Jer, dva primjerka smo slali na konkurs, a trećim smo dokazivali autorstvo. Ali, sad nema ni jednog. Na pismu je označaen datum 28. oktobar. Mislio sam da to nikako nije bitno, imam ja tih primjeraka, a mogu svoju priču da prekucam i bezbroj puta. Tako sam i napisao Uredništvu i poslao im još dva primjerka, za svaki slučaj. Ipak, pričekao sam još koji mjesec, redovno čitajući priče Politike, da bih    jednoga dana u decembru pročitao tu i priču "Slika i druge stvari".

Od tada ne prestajem da učestvujem na javnim konkursima za kratku priču. Tako su se ti moji kratki zapisi našli po listovima i časopisima u mnogim krajevima te zemlje, neki su i nagrađivani. Ali ove neprilike oko objavljivanja pratile su me i dalje. Čak šest puta sam morao pisati uredniku Oslobođenja da bi moje otkupljene priče bile objavljene. Istina, nagrađene su odmah objavljivane. Premda, i tu ima jedan izuzetak, ali da ne cjepidlačimo.

Pošto na ovom snimku gore nije stala čitava priča "Slika i druge stvari", donijećemo je u cijelosti u narednom postu.   

  

Pavle Stanišić: Jesen.mpg

Jesen je i eto razloga da se podsjetimo ove interpretacije Alekse Blagojevića.

Poezija, 35

Zalazak


Bezbroj iskrenih večeri,
olujnih noći, vjetrova, kiša,
naivnih svitanja...
razbilo mi se o prozore,

ostavljajući krvave tragove
po mojim pogledima na svijet.
Pokušao sam, dakle, i taj život
pjevajući i plačući zloglasnom Dolinom.

I, eno, blijede mi velika ogledala budućih proljeća
žarne boje zalazaka, rastanaka, horizonti.
a i ja već postajem nejasan
u plavim dalekim projekcijama.
                                                     (Evropa za uspomenu)

Poezija, 34

Jutarnja kafana

Sunce me presrelo
iza nerazumnog sna
iza tog tajnovitog grma
Neočekivano
I šta da mu kažem
Tek sam stigao iz jedne starinske
                                        iznošene noći
po kojoj sam pospanim sjećanjem
                                            tražio riječ
preturajući grmljavine i poglede
Pun provalija i tama
bez riječi spasa
igram se
ispijajući kafe sa prijateljima
kojih nema
a po svoj prilici
nisu ni dolazili ovdje
Ne čekam nikog
a možda ipak sebe
možda ću baš ovdje sebi da se javim
iz nekog od nejasnih zbrkanih pamćenja
koja ponekad navrate
                                                                                         (Ponornice)

Pavle Stanišić: OPROŠTAJ

Sjećate li se ove Aleksine obrade Oproštaja? Bilo je to poodavno kad
smo se opraštali od sebe i svoje prošlosti. Mislim da se s vremena na
vrijeme treba podsjetiti. Tek da se ne zaboravi.

Poezija, 33

Globalno selo

Kad sam premoren ovim svijetom stigao u to selo
prijatelji su već bili tu
s dušama u rukama

Okupljaju se oko rijeka
koje izvodim da malo poteku da zašume
na šta su navikle u prethodnom životu-zavičaju

dok zajedno s njima ne nestanemo
u psihodeličnim vrtlozima
koji se po selu vitlaju
                                                                                                           (Ponornice)

biografikon - dodatak 3

I spomenici umiru

Ostavljajući svoje tragove među bezbrojnim tragovima prošlih, nastanjujemo prostore u kojima zaista nema mjesta nedostojnog suze. I svjedoci smo vremena koje mnoge od tih tragova briše pred našim očima. Nastojimo da ih prepoznamo, da im poruke otkrijemo, ne bismo li iz prošlosti shvatili nešto čime bismo objasnili neke detalje iz vlastite stvarnosti ili pročitali nešto što skriva budućnost. Ali, teško da ćemo saznati više od onoga što već naslućujemo o opštoj neminovnoj prolaznosti. 

Među mnogim tragovima koje čovjek svjesno ostavlja da bi produžio vlastito sjećanje su spomenici. Jedna generacija podiže spomenike onome što smatra značajnim, druga podiže svoje, a često i ruši prethodne, nastojeći da izbriše neka neprijatna sjećanja. Naravno da u tome nema uspjeha. Istorija nam je uvijek za petama. 

Ko se još sjeća da je u ovom gradu, koji se zove Doboj, bio nekada u njegovom parku spomenik caru Austrougarske monarhije, a kasnije, na istom postolju, kralju Jugoslavije? Danas, baš nikakvog traga. Na istim kamenim postoljima smjenjivale su se dinastije, države. Čudna igra. Ali, te igre su odnosile živote, mijenjale mnoge sudbine.

Danas je riječ o jednom od spomenika koje je samo vrijeme po nekoj svojoj logici i svojom neobičnom tehnikom samo izbrisalo.

Okupacija Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske (1878) i aneksija (1908) nailazili su na snažan otpor domaćeg stanovništva. Na samom ulazu u grad jedno mjesto je dugo nazivano Kod križa. Tim kamenim simbolom bilo je označeno mjesto pogibije austrougrskih vojnika prilikom ulaska u grad. Kasnije se pričalo da je taj simbol završio u temeljima jedne kuće tu podignute. A na jednom visu pored samog istaknutog brda Barakovac donedavno je stajao spomenik jednoj tu dočekanoj i nastradaloj četi. Dugo, vrlo dugo nakon tog događaja tu je iz Beča sa cvijećem dolazila rodbina nekih od poginulih mladića, koje je istorija Austrougarske monarhije i ovih prostora zuvijek izbrisala.

 Teško je, možda i nemoguće, razaznati njemački tekst na snimku načinjenom starim altixom dok je spomenik još bio u uspravnom položaju. Kasnije, osamdesetih godina prošlog vijeka, bilo ga je teško i pronaći palog u travu, korov i zaborav. A nekad se iz samog grada mogao razaznati njegov odsjaj kad bi ga dotaklo sa ove druge strane zalazeće sunce.

Zaborav, odnosno, vrijeme, guta sve, ne samo ljude, nego i kamene spomenike koje oni iza sebe ostavljaju. I spomenici umiru.

Poezija: KIŠA

Dok smo načas ostavili biografikon, mislimo da bi bilo dobro da se
podsjetimo nekih ranijih postova, a ovaj put da još jednom preslušamo
obradu Alekse Blagodjevića pjesme Kiša, koja je objavljena još 1987.
godine u knjizi Večernja načela i ponovo u izboru starih i novih pjesama
Teutino blago 2009. godine. Tako stvaramo utisak da nam pjesme ne zastarijevaju,
ali i da nas još prate i pjesme i kiše.

biografikon - dodatak 2

Poštanske marke

Kako je pošta obilježila mnoge stranice mog života, ostavila je tragove po mojim danima i mislima. Odlazila su i dolazila pisma sa poštanskim markama na kojima je pored poštanskog žiga i istorija ostavljala svoj. Naš put kroz vrijeme pedantno je bilježen sličicama, koje su omogućavale put našim riječima kroz prostor. Okupio sam ovdje neke koje često zalepršaju mojim ladicama i mislima.

Neka pisma i na njima marke stgla su prije mene:

Država SHS,

Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca,

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, 

Kraljevina Jugoslavija,

Jugoslavija,

Kralj Aleksandar - marka sa crnim florom, dakle, poslije atentata 1934.

A ostali simboli na markama bili su i u našim životima:

Kralj Petar, 

Kralj Petar preštampan sa: Montenegro - Crna Gora, ili šahovnicom i tekstom: Nezavisna Država Hrvatska.

Pisma su, dakle, stizala i iz drugih krajeva, o čemu svjedoči i marka sa likom Pavelića i ona sa tekstom: Hrvatska legija - Stalingrad.

Preko italijanske Crne Gore: Demokratska Federativna Jugoslavija.

Na drugoj strani su partizani, Tito i F.N.R. Jugoslavija.

Lijepe sličice koje su nas radovale bojom i izgledom, ili riječima koje su nam u pismima donosile, koje filatelisti sa strašću skupljaju i čuvaju. One pamte vremena kroz koja smo prošli. Na njima su otisnuta vremena nadanja, ali i stradanja. Svako preštampavanje značilo je stotine hiljada pogašenih ljudskih života. O državama da i ne govorimo. Tu nam je zapisana istorija kroz koju još bauljamo.

Na moju adresu pisma odavno ne stižu, ili to biva vrlo rijetko. Da li se i sada na novim markama iscrtava istorija koja će jednoga dana zalepršati pred nekim očima?

biografikon - dodatak 1

Jeste, dosta toga ostalo je nezabilježeno. A kako i zabilježiti sve što nam se čini značajnim ? Ali, da li je rečeno ono što je bitno za vrijeme kroz koje smo prošli ? Bili smo učesnici u tom vremenu, možemo li biti i njegovi svjedoci ?

Teško je biti i svjedok svog života. Bilo je toga što se dešavalo za nas bitno, a čega nismo bili svjesni, ili nismo upamtili, kao što nam je život naselilo i mnoštvo onih detalja koje nismo smatrali stvarnim. Ipak, neke momente je trebalo da zapišem. Svjestan da ću, i pored dobre namjere, izostaviti neke možda i presudno značajne, dopisujem svoj biografikon još nekim sjećanjima.

Brigada

Bila je godina 1996. Bio je tek završen onaj divljački međunacionalni oružani dijalog, ali zaostali prijeteći argumenti još su se mogli čuti po bosanskohercegovačkim predjelima. Otišao sam jednoga dana iz Doboja sa Osmanom Kikićem u nekad mi bliski romantični Tešanj.

U ovom starom gradu bilo je dosta onih koji su tu došli iz Doboja uoči pomenutog sukoba, ili su bili protjerani kad je već sukob počeo. Onom strmom ulicom uz čaršiju išao je prema nama, teško koračajući, pognut starac, dosta oronuo i, činilo se, iscrpljen. Prepoznao sam nekadašnjeg komandanta Prve dobojske omladinske radne brigade « Miloš Kupres » Ašira Turkića.

Mislim da je i prije toga bilo dobojskih brigada, ali ovoj brigadi, sad ne mogu da se sjetim zašto, to je bio zvaničan naziv, ispisan na štambilju i zastavama.

U jednom trenutku kroz svijest su mi prošli oni teški, ali po nečemu dragi mi dani. April i maj 1959. Gradili smo nasip na dionici autoputa « Bratstvo-jedinstvo » od Niša prema Paraćinu. Dobojska radničko-seljačka brigada od 120 brigadira bila je smještena u Omadinskom naselju « Pero Popović Aga » u mjestu Trupale, nedaleko od Niša. Bilo je teško sve te mlade, snažne ljude dovesti do zajedničkog života, kolektivnog međusobnog razumijevanja, drugarstva i teškog rada u kišovitoj i vjetrovitoj dolini Nišave. Ali, uspjeli smo. « Ječe brda i doline od dobojske omladine », orilo se svakodnevno. Imali smo komandanta koji je iza sebe imao dosta brigadirskog iskustva. Prve večeri kad smo stigli, na njegovu inicijativu od brigadira je oduzeto osamdeset opasnih noževa, naravno, uz obavezu vraćanja. U radu, ali i mnogim drugim djelatnostima, bili smo često najbolji u naselju i brigada se u Doboj vratila kao « udarna ». Kada su brigadiri bili pozvani da prime oduzete im noževe, ni jedan nije pristupio toj primopredaji. Jednog od njih i sam sam pozvao, jer on se prvih dana hvalio ožiljcima koje je imao po tijelu od uboda nožem, ali i on je samo odmahnuo rukom : « Meni to više ne treba ». Bili smo zadovoljni, vjerovali smo da smo uspjeli u nečemu što je bilo značajnije od kubika prebačne zemlje.

Prva četa. U prvom redu dolje ispred čete članovi Štaba Brigade :

 Jela…, Dušan Panić, Ašir Turkić (komandant) i Pavle Stanišić

I kad nam je Ašir na tešanjskoj čaršiji prišao, glasno mi se otela ona pjesma koja se onda tamo blizu Niša često čula : « Niko nema komandanta mlada kao prva dobojska brigada ». Osmijehnuo se kao da je zaplakao i pogledao negdje u daljinu, gdje su bile postrojene čete naše brigade.

Čekaonica Mirka Jeleča

Promocija knjige Mirka Jeleča Čekaonica za snove - zapisi o Dobojlijama rasutim po svijetu razlog je da za koji trenutak prekinemo objavljeni odmor na blogu. Promocija, koja je označila istinsko i toplo sjećanje ovih Dobojlija, održana je na staroj dobojskoj tvrđavi nad gradom kao otvorenom knjigom, što je ovim sjećanjima dalo poseban ton.

Da ne bismo posebno komentarisali knjigu, objavićemo vlastitu recenziju ovog izuzetno zanimljivog zbornika.

ISPOVIJEDNE REPORTAŽE O ČOVJEKOVOJ SUDBINI
(Mirko Jeleč: Čekaonica za snove,Naše novine, Doboj Jug)

Zapisujući brižljivo i s ljubavlju nade, pregnuća i osjećanja mnogih Dobojlija, koji su krajem prošlog vijeka potražili spas u dalekom „bijelom svijetu“, Mirko Jeleč je ovom knjigom napisao jedinstvenu reportažu o čovjekovoj sudbini.

Ovo su zapisi o različitm ličnostima, o ljudima raznih generacija, zanimanja, opredjeljenja i preokupacija, ali, zapisani jednim iskusnim i prefinjenim novinarskim rukopisom, čine jednu veliku priču o svim bitnim životnim situacijama. To je priča o čovjeku. U njoj su sve ličnosti stvarne, ilustrovane najneposrednije – fotografijama, zatečene u istom vremenu u najrazličitijim krajevima svijeta. Zbog toga je to i vrlo originalna, neponovljiva slika savremenog svijeta, kroz koju teku lične priče, izbjegličke traume, borbe za opstanak u novim, nepoznatim uslovima i neizbježna sjeta sjećanja na zavičaj. Upravo, savremeni svjet je ogledalo u kojem se ogleda grad koji su ovi likovi ponijeli u sebi, grad najljepših snova, ali i strahota, grad sa svim svojim nedostacima i svim ljepotama. Zbog tih sjećanja ovi zapisi predstavljaju i jednu od najintimnijih, najstvarnijih, pa i najpotpunijih i najpotresnijih monografija tog grada. U svim istoriografskim zapisima, putopisima, opisima... nema toliko Doboja koliko u ovim nenametljivim, dalekim sjećanjima. Mnoge od tih ličnosti neće se više vratiti u ovaj kraj, ali njihova pamćenja ovako okupljena čine ovaj kraj ljeplšim i bogatijim. Mnoge od tih ličnosti odranije su žive u memoriji Doboja, a mnoge upravo ovim zapisima tu nalaze svoje mjesto. Ličnosti Mirka Jeleča su najstvarniji živi dio zavičaja, kojem na najintimniji, najstvarniji način pripadaju. Tome i ova knjiga nesumnjivo doprinosi.

Osnovni metod je najčešće razgovor, koji nije uvijek strogo omeđen krutim pitanjima. U njemu je ostavljen širok, neomeđen prostor za svačiju priču i istinu onako kako je svako intimno odživljava. Ali sve te priče sigurno vodi autor ovog djela svojim izgrađenim i prepoznatljivim stilom. Da je forma ovih iskaza nešto drukčije oblikovana, knjiga bi imala i nesumnjivu književnu vrijednost, premda koncipirana kao ispovijedna reportaža djeluje uvjerljivije, dokumentovanije i predstavlja značajan doprinos najvrednijoj dokumentaciji o dobojskim krajevima.

Ovaj rukopis će, sasvim je izvjesno, biti vrlo čitan i isto tako brižno čuvan kao istinska dragocijenost.

Poezija, 32

Drugim putem

Ovuda odavna niko ne prolazi
pejsaži su netaknuti
svježi
pogled ih stvara
i kao da mi se boja sunčevih avantura
lijepi za prste
i sliva niz misli
Niko me ne bi prepoznao
jer istina je zaborav
a ne lik u kojem često nisam
dok čekam na obali svemira
djelić sam vremena
koji sadrži sve promjene
od kapi svjetla
do beskraja
Uprkos svim zakonima
spoznatim i naslućenim
još idem kao mađioničar uspravno
mjesečar pozvan neiskazivim
                                            (Ponornica)
***
 
Dragi prijatelji mog bloga, ovom bih pjesmom, dakle, da se pozdravim sa vama zbog mog ovogodišnjeg neplaćenog, a zasluženog, odmora. Hvala na saradnji i razumijevanju.

Moje vrijeme -Pavle Stanišić

Poezija, 31

Čuvar vremena

                       Čitajući Andrića

Ostaci vremena davnih
sasipaju se riječima
mislima njegovim

Naši krajevi liče na njega
vlasnika rijeka mostova i davnih večeri
koje se okupljaju na zov

tragača za uspomenama
tužnih predjela što svoja sjećanja
čuvaju u zaboravu

Kao ruku spasa dodaje nam misao
kojom se prelazi u vječnost
odakle se javlja

Stare novine 1

Listajući stare novine, pažnju mi je ovaj put privukao jedan napis iz dobojskog Slobodnog reportera od 16. novembra 1990, objavljen u rubrici Reporterov klub.

CAFFE "LA MAHALLA"

GAZDA

Posjetite caffe "La Mahalla", naselje Gornje bare. Kako to otmeno zvuči! "La mahalla"!

Ja sam ovdje kelner na crno, barmen, kako gazda kaže. To je jedan gazda debeljuškasti, otmeno proćelav i prilično crvenkast jer mu ja stalno podižem pritisak. Baš neki dan sam ga slušao kako nekom svom colegi objašnjava da mnogi prostaci ne znaju to "La mahalla" pravilno da izgovore. Sjedi za onim tamo mermernim stolom i objašnjava:

Kad sam tako jednom prostaku skrenuo pažnju kako to ne treba izgovarati mhalaski nego civilizacijski, on odma oće da mi se miješa u poslovni biznis. Pita na čemu je tu naglasak. Šta tebe briga, kažem ja, ali, ako oćeš da znaš, naglasak je na žestoka pića i coca colu. To dobro ide prije izbora. Poslije će najviše da ide limonatta grande za otrežnjavanje. Važan je marketing. To oni nisu znali pa je zato propo socijalizam. Nije imo marketing, svjetleće firme a la semafori u Nju Jorku noćom. Nije ni čudo što nisu znali jer nisu imali colorac, bili su zaostali iz rata, video, plej boj i duge stvari - ni govora. Od uvozni artikli samo su se služili cipelama mokasino i japanke, a to je nedovljno da se ulazi u Evropu bez pasaporta, ako treba, a treba, ako oćeš u merdžu ili renola te el lukse, moreš u Evropu.

Tako on povazdan bistri politiku, a ja poslužujem, dodajem razblaženi konjak sa malom kiselom i espreso sa šlagom i bez, ne da mi da sjednem, odmah me presiječe škiljavim okcima. A neće da me prijavi. Nikad se, kaže, nije služio prijavljivanjem. Naveče, poslije fajronta, izvuče mi i bakšiš, ako dobijem, a u knjigu upiše da je prodo jednu kafu i četiri kisele. Nema, kaže, omladina para, džabe su školu učili, ništa ne znaju da zarade. Da makar ćuti da slušam Lambadu. A to ga najviše nervira. On voli onu "Pljuno sam te, trepno nisam, haj!"

Ipak, navratite vi u ovaj kafić. Zanimljivo je. Eno i sad priča nekome kako nije on to otvorio radi sebe nego da zemlju izvuče iz krize i komunizma, da je izvede za pravi put za Minken, gdje je on osam godinica prao masne šerpe i studiro biznis, sve dok mu se nisu otvorile oči, pa je odma promijenio auto, ženu, odijelo i otvorio caffe "La mahalla" u sred grada u koji je nekad davno, ne povratilo se, dolazio samo na stočnu pijacu.

Sad su mu se, izgleda, opet oči otvorile jer je spazio da ja čitam novine iza šanka, a dvije mušterije sjede li, sjede ispod Monalize, koju je dobro plastio jednom studentu kad mu je ovaj objasnio da je copirana u Milanu na najnovijem ofset postrojenju u kozmos tehnici, što je za nas nedostigljivo. Ako se nekad obogatim, pa kupim "peglicu", prvo ću njega da zgazim, ne mogu ovako golim rukama da mu objašnjavam šta je život. 

Pardon, izvinjava se on onom svom priki sa pravim frncuskim naglaskom i ponavlja što može glasnije: Pardon, pa se naginje prema meni preko šanka. Znam šta će da kaže: Vidiš li, bolan, mušterije? Jesi li ćorav? Vidim, kako da ne vidim. Lično su mi poznate obe. Šta su? Ko su? Sav se izbečio. Manekenke, kažem ja, dvije šarene manekenke, poziraju za naslovnu stranu Fri šopa. Pa, šta čekaš? šapće, a škripi ušima. Čekam, kažem, da mi se osmijehnu. Misli sad ću ja da skačem kad uđe luda Cuca i Beni, šizike. Cuca je već išla Šarkiću jer ne može da se prilagodi ovoj sredini otkad je jednom otac preko veze poslao na neku naučnu ekskurziciju u London. Upada, kaže, u depresiju, pa ljušti viski, samo Ballantine's, nema pojma da je u onu bocu gazda istreso domaći najjeftiniji bez poreza na promet. Jedno mu oko ostalo na mojoj ledenoj faci, a drugim se smješka na te dvije mušterijice. Pardon, kaže i njima i gura me očima da poskočim kao što je on poskakivo po Minkenu dok je izučavo marketing i prao šerpe u deterdžentu koji mu je izgrizao kožu na rukama pa mu sad spada debeli zlatni prsten sa crvenim kobajagi brilijantom, što mu ga uvalio neki naš švercer iz Turske kao nekadašnje vlasništvo egipatkog faraona Ramzesa Devedeset devetog. I to je sastavni dio marketinga (kako to samo zvuči: marketing!), kao i moja bijela košulja, koju mi sirota mati mora svake noći da pere, jer mi on ne da uđem bez čiste bijele košulje i izlizane leptir mašne u "La mahallu", najbolji caffe u gradu, naselje Gornje bare, preko puta sreće. 

  

Poezija, 30

Moje vrijeme

Grad me uvijek dočekivao drukčiji
kad sam mu se izdaleka umoran vraćao
Razmišljao sam šta to prolazi gradom
kad mene u njemu nema
Sad znam - prolazilo je vrijeme
Dok me zabrinjavao prostor
nisam znao za strah
a otkad sam shvatio šta to prolazi gradom
srah me da i ja nekome ne budem drukčiji
kad mi se umoran vrati izdaleka
Jer već mi je zaleglo na lice
Vidim
Ušlo mi u misao
Znam
I korake mi sapliće
Moje vrijeme
                                                                (Ponornica)

Pavle Stanišić-Za slobodu

Večernji voz

Infobiro > Večernji voz, OSLOBOĐENJE 10 Apr 2011, PAVLE STANIŠIĆ

   DOWNLOAD

OSLOBOĐENJE, br.23.095, str.28, 10/04/2011

Preko Infobiroa saznajem da je Oslobođenje nakon 25 godina ponovo objavilo moju priču Večernji voz, otkupljenu davne 1986. godine na konkursu za kratku priču Ivo Andrić. Da li i ja ovo, poput u priči opisane starice, iščekujem vozove koji ovuda više ne prolaze? Ne znam, ali, evo, poneki večernji voz, ipak, stigne da me obraduje sjećanjem i vjerom u moć i značaj čovjekovog pamćenja.

Večernji voz

Autor: PAVLE STANIŠIĆ

      Staricu niko nije pokušavao da uvjeri u suprotno. Ona je živjela duboko u svom dobu davnom, nedaleko od stare željezničke stanice, uz prozor niske kuće na nevelikom trgu pred žutom staničnom zgradom. Na tom prozoru mijenjalo se njeno lice, tu su ga zapljuskivale svjetlosti i kiše. Sa prozora je gledala trg okružen niskim kućama poput njene, staničnu zgradu sa izblijedjele poleđine i, preko njenog krova, vrhove krošnjatih lipa, koje su listale sa one druge strane zgrade kojom prolaze vozovi.
      Vozovi su joj stizali svakog prijepodneva i svakog sutona u isto vrijeme.

      Gledala je mnoge ljude kako žure, ulaze u staničnu zgradu, izlaze iz nje. Znala je ko će se uskoro ponovo vratiti ili otputovati, ko odlazi ili dolazi na duže, a ko zauvijek. Zavidjela je onima koji su napuštali mjesto, a isto je to osjećala prema onima koji su odnekud stizali.
      Pozdravljaju se, spuštaju kofere, osvrću se oko sebe, razgledaju trg. Mnogima pogled zastane upravo na njenom prozoru. Ona se osmijehne, popravi kosu, obori pogled kako bi prikrila svoje nepristojno interesovanje za nova lica. Poznatima se javlja srdačno, onima koje dugo nije vidjela, iskreno se obraduje, mahne im. Kad se putnici raziđu sa trga, dešava se da joj se sa druge strane prozora poneko dijete naruga.
      Od jutarnjeg voza, pa dok ne bi stigao večernji, prepričavala je ono što je ujutru vidjela.
"Jutros ode Zemka. Njoj više povratka nema. Ko li to učini? Teško joj stajat', pa se naslonila na duvar od stanice i gleda. Takve ljepote više nema. Bog da joj da svako dobro."
      "Dođe novi učitelj, sine. Potešku prtljagu vuče. Mlad, slab, škilji. Gleda đe će mladost da ostavi. Neđe mora, a opet gleda."
      Preturajući tako u prozoru stare slike jednom je ugledala i sebe, vedru, mladu, na sred rasutog jutra. Iskri se svjetlost po prozorima, ali učas počeše da se skupljaju oblaci. Jutro negdje potonu. Ona osta sama na trgu koji zasuše kišne kapi. I vjetar dođe. Već mokra, uznemirena pretrčala je trg i skrila se u jedinu udobnu sigurnost - svoj ostarjeli lik na prozoru.
      A jednoga dana, pošo je ispratila jedne i dočekala druge putnike, prevarila se starica.
      "Ovoliki svijet ovuda prolazi svakoga dana. Zašto, sine, niko ne svrati na kafu, kao nekada?"
      On je gleda, a ona obara oči.
      "Hoćeš li da ti kažem?"
      "Samo onako pitam. Lijepo bi bilo da neko od poznatih svrati, da se ogrije, da porazgovara..."
      "Niko ne svraća, majko, jer niko ovuda i ne prolazi."
      "Prolazi. Kako da ne prolazi!"
      "Niko ne prolazi već godinama, otkako je pruga ukinuta."
      "Ne govori tako. Ko može prugu ukinut'?"
      "Ukinuta je."
      "Svakoga dana voz u deset dolazi odozdo i uveče se odozgo vraća. Svakoga dana."
      "Hoćeš li da te povedem tamo da vidiš? Kolosijeci obrasli u korov, na mjestima pokidani, bez šina. Stanica pusta, porazbijana stakla, vjetrovi provaljuju u čekaonice, ptice po gluvim prostorijama. Hoćeš li da odemo?"
      Ništa nije odgovorila, ali se od tada njeno lice nikada više nije pokazalo na prozoru. Prašnjavi drveni ram uokvirivao je flekavo staklo sa malom bijelom zavjesom. Gornja polovina stakla, koju nije zavjesa zastirala, bila je tamno ogledalo u kojem je njen sin, vraćajući se iz noći, uvijek susretao svoj lik.
      A ona je sve manje govorila. Prozor više nije imala. Ćutala je tako uporno da su je jednoga dana sahranili na brdu zvanom Humka.
      Bilo je blago veče ljetno. Vraćao se sa majčine sahrane sam i pust. Prilazio je umorno ostarjeloj kući na nekadašnjem staničnom trgu. U trenu se dosjetio da je to bilo vrijeme kada je u stanicu stizao večernji voz. I začuo je oštro i glasno javljanje lokomotive.
     Učinilo mi se, htio je da pomisli, ali ga je preduhitrio bliži i snažniji zvižduk. Kloparanje voza po tračnicama, škripa kočnica i točkova, šištanje pare, žagor. Teško se probijao kroz mnoštvo ljudi.
      Nemoguće je, mislio je. To ne postoji. To je u meni, u mojoj svijesti. Tračnca nema, vozova nema, pruga je ukinuta. To ja smišljam...
      Obuzet do tada neznanim strahom, samo naslućivanim u nekim drugim strahovima, u groznici kojom je strepio, zaustavio je prvog čovjeka do sebe. Zadržao ga je rukom, kako bi se i na taj način uvjerio u zbiljnost toga što vidi.
      "Znate li vi šta se ovo dešava?"
     Tek za trenutak zastavši, čovjek ga pogleda sa čuđenjem i on je jasno čuo njegov miran i siguran glas:
      "Ništa se ne dešava. Stigao je večernji."

Pavle Stanišić-Preživjele riječi

Radi podsjećanja

Poezija, 29

***
96% od ukupnog broja stanovnika
iz 96% od ukupnog broja stanova
posjeduju nevjerovatno snažan emoc. naboj
koji u autentičnim situacijama
dostiže tačku spremnosti na žrtvu

Naboj je latentan i u svakodnevnim prilikama
(dok stanovnici izlaze iz stanova
dok rade naizmjeničnim rukama
ili dok se vraćaju na stanovanje)
teško uočljiv

Međutim
dovoljno je među njih jednom sedmično
baciti bilo kakvu loptu veličine moje glave

                                                              ("Večernja načela")

biografikon 24

Prvi pogled

Tama i hladnoća izbijaju iz sjećanja na moje nesigurne korake po četrdeset sedmoj i osmoj godini. I zaista, nije bilo lako pronositi hladnim i snježnim noćima tople obale Bokokotorskog zaliva, jer sve ono što je bilo i teško i neprijatno u toj mojoj primorskoj avanturi skrilo se bilo u dubine u koje se odlažu zla pamćenja, pa su me kroz novo podneblje pratile samo radosne obale, zapanjeni pogled sunca sa kamenih brda na dva ostrvca ispred Perasta. I to sam morao pronijeti kroz jednu od najhladnijih bosanskih zima, tako se bar govorilo. 

A novosti su stigle s neba. Naglo su počele da se otapaju moje crne noći i prozebla jutra. I s proljećem se sve izmijenilo.

Preda mnom je bio moj novi grad. Trebalo je otkriti dušu toga grada, kroz prostrana polja stići do njegovog glasa, pronaći mu rijeke. Trebalo je učiti novi jezik kojim se dozivaju obale preko nabujalih voda, kojim se prisno dotiču novi topli dani sa svojim toplim noćima. 

Ali, tu je kraj. Jer, o onome što je lijepo, ne priča se. To se živi. A priča se vadi iz onih dubina u kojima su pohranjena bolna iskustva.

I meni se, dok sam zapisivao ove detalje iz djetinjstva, nametalo pitanje: šta ja ovo zapravo radim?  Je li ovo popis nesreća i nevolja kroz koje sam gazio dok nisam stigao do sebe ovakvog?  I, zar je moje djetinjstvo bilo toliko bolno? Nikako. U to sam siguran. Bilo je lijepo, sadržajno, bogato nemjerljivim vrijednostima, prostrano, istinito, dobro... Jer, iza velikih tuga najveće su radosti skrivene.

Djetinjstvo je prvi pogled. Mislim da je najvažniji. Taj pogled obuhvati čitav svijet. On nam se desi samo jednom. Kasnije, čitavog života prisjećamo se toga što smo vidjeli.

A ovu priču dopunićemo i onom ranijom iz januara ove godine, koja glasi:

Neki novi dobri drugovi

Danas svoje drugove iz dječačkih dana mogu samo da posmatram na uobičajeni način - s lijeva na desno i da ih dijelim na one koji stoje i one iz prvog reda, jer ih već duže u mom životu nema. Neki su nestali u onom miru, neki u ovom ratu. Zajedno smo samo na ovom snimku iz 1951.
Neću da im navodim imena, jer imena odaju danas fatalnu tajnu nacionalne pripadnosti, a mi se tada nismo tako dijelili. Razlikovali smo se po tome ko je bolji drug, ko brže prepliva Bosnu, ko bolje igra fudbal... Navešću samo ime bijelog psa, jer kod ovih plemenitih životinja tolerancija je na mnogo višem nivou. Zvao se Lord. A tako se i ponašao.
Fotografija predstavlja "fudbalski klub" Novih stanova, a načinjena je odmah nakon velike pobjede ovog tima nad Donjom mahalom sa rezultatom 16:15, jer tada se nije igralo na minute nego na golove, poluvrijeme je bilo nakon osmog gola. A snimak je napravljen jednim od tada izuzetno rijetkih fotografskih
aparata pred kućom, kakvih u ovom dijelu grada još ima, upravo na mjestu gdje je sada poznata dobojska Vladimirka, na uglu ulica Sime Lukića i Nazorove. Ne znam kako se sada zovu, a nije ni bitno.
Žao mi je što na snimku nema i drugih dječaka iz Novih stanova, kao i onih lica zbog kojih smo se i trudili da pobijedimo. Neke od njih, čuo sam, stigle su granate, Zumku, na primjer, čak u Mostaru. Od publike tu je samo ovo najmanje dijete, koje sada, kako pričaju, nosi dugu bradu u nekom sasvim drugom gradu. A ovih sa fotografije u Doboju više gotovo i nema. Osim autora ovih redaka, ovdje je još jedan iz prvog reda. Samo još nas dvojica ovuda tumaramo. Susretnemo se ponekad, najčešće upravo na tom mjestu gdje smo se tada fotografisali.
Mnogi su otišli, mnogi protjerani. Vjerujem da je svaki od njih ovu sliku ponio sa sobom. Jer, mi smo bili pravi drugovi. Nema toga što jedan za drugoga ne bismo uradili. Dijelili smo sve radosti i sve tajne, čak i hranu, jer i toga je bilo nedovoljno, dijelili smo knjige, kasnije cigare, prepisivali lektiru, patili kad su nam ubili najvjernijeg šarpalaninca, najpopularnijeg psa u gradu, kojeg smo dostojno sahranili u Šeste proleterske, tamo gdje je kasnije nikla prva od onih vojnih zgrada.
Ne znam jesmo li tako dobri drugovi bili i onda kad nam se desila ona nesreća 1992. Ne znam. Bili smo mnogo stariji, što znači, oprezniji i pametniji, dakle, veće kukavice.
A tada... Nema tog mosta ni topole sa kojih nismo skakali u Bosnu kada bi bila dovedena u pitanje naša hrabrost. Nikada neću zaboraviti onog dječaka, mnogo mlađeg od nas, koji je zbog ponosa skočio s novog mosta, premda uopšte nije znao da pliva i, naravno, još nije isplivao. Izazvao ga je bio neki stranac i on je "odbranio" ugled svog grada. Jer, ovo je zaista bio naš grad. Na njegovim temeljima smo odrastali, igrali smo se na temeljima Gimnazije, Sreza (danas: Skupštine opštine), hotela, "Trudbenikovih" zgrada i čitavog ovog naselja koje je izrastalo na zelenim poljima našeg djetinjstva.
I, je li moguće da smo mi jedni druge istjerivali odavde? Da smo pucali jedni na druge? Ipak, vjerujem da niko sa ove slike to nije činio. Ponekad pomislim kako to što se dešavalo i nije bila stvarnost, da se u stvari dešavalo nešto drugo, čega nismo svjesni.
Jednom sam davno, prije ove nesreće, takođe nešto pisao o ovoj slici, mislim, onda kada je srušena prva od kuća u Novim stanovima kada se na tu stranu širio grad, ali sada su razlozi mnogo dublji, porušeno je nešto značajnije od kuća.
Ipak, ova slika svjedoči o nama, ali i o tome da će opet nekada, a možda i vrlo brzo, ovdje rasti neki novi dobri drugovi, kojima nacionalne, vjerske i političke razlike neće moći ništa, koji će biti hrabriji i bolji od nas.

biografikon 23

Velika ideja

Sad nisam siguran je li to bio naš život, ili sam to čitao kod Zamjatina i Orvela. U svakom slučaju, u velikim teškoćama i oskudicama živjeli smo ideju jedinstvenog, zajedničkog spasa. Bila je to zaista velika ideja. Da li je bila podnošljiva svima u istoj mjeri, da li je uopše ostvariva, otvara li nove, šire mogućnosti, ili se sama u sebi gasi, u to nisam ulazio, a i sad ne ulazim u te tamne, mistične prostore. Samo znam da je u menzi uvijek bilo jedno jelo. Siromaštvo našeg vremena apsolutno je isključivalo svaki lični ukus i izbor. I svi su dobijali istu količinu bez obzira na uzrast ili neke druge razlike. 

A subotom poslije ručka, pa sve do iza večere, za sve građane, ali uglavnom za ove iz menze, bilo je kupanje u higijenskom zavodu. Ta lijepa zgrada i sada postoji u bolničkom krugu i u njoj je i sada neka važna ustanova. Pred zavodom bi se u to vrijeme formirao povelik red, ali, šta se tu može, redovi su bili svuda, pred prodavnicama hljeba ili bilo čega, kasnije i pred kinom, kad je proradilo. A u mene se, ne znam kako i zašto, bila uvukla neka pristojnost, pa sam mnoge propuštao, naročito nastavnike iz gimnazije. "Izvol'te... Izvol'te vi, ja imam vremena..." A pristojnost se skupo plaćala, u ovom slučaju tuširanjem skoro hladnom vodom. Jednom mi je pala na pamet i misao o osveti. U redu iza mene stajao je onaj nastavnik vage, a bilo je već kasno, mislim da smo bili posljednji. E, mislio sam, neću izaći sve dok ne poteče sasvim hladna voda. A onda ću da izađem i da mu kažem: "Izvol'te!", što bi zapravo značilo: "Snađi se kako znaš". Kada sam došao na red, ipak sam se uklonio ispred vrata i propustio ga. Zahvalio mi se, ali na licu sam mu prepoznao zaprepaštenje. A i ja sam bio zaprepašten, kao što sam i kasnije često bio zaprepašten vlastitim postupcima.

Ali taj osjećaj zajedničkog podnošenja života postajao je dio moje ličnosti. Neka neobična, apsolutna pravda dopadala mi se kao ideja, kao smisao svega što je teško i što mukotrpno podnosimo. Bilo je u tome one dječje naivnosti na koju su se oslanjale najljepše bajke.

Sjećao sam se tada i onog prvog dana komunizma u Risnu. Sloboda je postepeno, ali sve više oživljavala, more se već bilo pripitomilo, vratilo nam se. E, tog dana ribari su izvukli pune mreže. Novi novac je već cirkulisao, novčanice od jednog dinara sa lijepim crežom mladog partizana i slične petodinarke. I ljudi su pohrlili da konačno dođu do ribe, do prvog pravog ručka. Oko ribara najviše se bilo okupilo žena sa raznim praznim posudama u jednoj ruci i sa dinarom u drugoj. I ribari su počeli da prodaju ribu. Ne znajući još vrijednost novca, ribu nisu vagali i za jedan dinar svak je dobijao onoliko ribe kolika mu je bila posuda koju je donio. Ali, odjednom se odnekud pojavio komandant mjesta, mladi partizan sa sjajnim ordenom za hrabrost na bluzi. On je taj pokušaj eksploatacije naroda odmah prekinuo, jer "Nismo se,valjda, za to borili". Od njega smo saznali da je naša država narodna, da je narodno i more koje pripada toj državi, pa, logično, i riba koja je u tom moru i da ne mogu oni sad narodu da prodaju njegovu ribu i da treba sve besplatno da podijele, a njima će već biti odato priznanje. Ribari su u početku nešto gunđali, a meni je odmah sve bilo jasno kao dan, pa sam otrčao u naš stan, u kojem nikoga nije bilo, i uzeo kantu za vodu od deset litara. Kad su mi je napunili ribom, shvatio sam da ne mogu da je odnesem ni do ulaza, a kamoli na drugi sprat, pa sam i ja počeo iz svoje kante da dijelim ribu ženama koje su stalno pristizale. Prišao mi je komandant i pohvalio me i moje ime zapisao. A sutra na domu kulture spisak - "Udarnici na prehranjivanju naroda". Bila su tu imena svih ribara, a na kraju i moje. Istina, baš ono je bilo nekako blijedo ispisano, valjda je traka pisaće mašine bila pri kraju, pa sam ga svakog dana podebljavao olovkom, dok jedne noći i ribare i mene nije bura oduvala s tog zida.   

Povečerje

Kada se grad sa sobom rastaje

Petnaesti je mart.

Proljećno nebo nad Šušnjarima. Rijetki oblaci. Mnoštvo ljudi. I svi poznati. Kao da su došli iz onih, prošlih vremena. I svi zamišljeni. Kao da se nekadašnji Doboj sa sobom rastaje.

Jasne riječi se izdvajaju iz tišine.

Rođen je... završio gimnaziju... završio fakultet... bio je inženjer u „Trudbeniku“... direktor... lovac... Ugledan, poštovan, sposoban, dobar, skroman...

U otvorenu raku spuštaju Ferida Smailbegovića.

A meni se javlja onaj Ferid iz dobojske gimnazije. Zajedno smo je pohađali. Godinama smo bili u istom razredu. Jedne godine smo zajedno sjedili u istoj drugoj klupi u srednjem redu. I javi mi se misao: smrt je, dakle, stigla i do naše klupe.

Nad teškom tišinom zvuk trube: povečerje. Povečerje za jedan život, za jedno vrijeme. Ali i nada: sve, i najveće, tišine pobijediće odjek onoga što smo ostavili iza sebe. Začuće se zvuk, osnovni ton koji pronosimo svijetom.

A prethodnog dana drugo groblje. Bare. Sahranjen je Josip Mikić. Nažalost, to je bio jedini čas mog uvaženog nastavnika takođe iz dobojske gimnazije kojem nisam prisustvovao. Ali, znam da bi me shvatio i opravdao. Možda me ne bi ni zapisao. Ali, mnogi su se zapitali zašto se Doboj, grad rukometa, nije uključio u ispraćaj čovjeka uz čiju je svesrdnu pomoć rukomet stigao u Doboj, koji je u ovom gradu osnovao prvi rukometni tim, tim koji je i u tim davnim pedesetim postizao zavidne rezultate.

Ali, ne samo rukomet, zaslužan je što su ovdje tako davno i tako uspješno zaživjeli mnogi sportovi, atletika, odbojka, košarka... Jeste, generacije i generacije su odrastale pod pištaljkom i štopericom Josipa Mikića.

Čini se da ovaj grad ponekad svjesno zaboravlja sebe, svoju prošlost. A grad koji ostane bez sjećanja na sebe, na svoju prošlost, na svoj razvoj – i nije grad. Može li se bez prošlosti u budućnost? Odgovor su ljudi znali i prije nas. I vodili su o tome računa.

Odlaskom njihovim odlazi dio Doboja, ali samo prividno. Njihovi životi su ugrađeni u sve ovo što iza njih ostaje i što će dugo, dugo trajati, i onda kad u sjećanjima savremenika izblijede njihova imena.

Pavle Stanišić