31.1.11

Na radio-talasima prošlosti (1)

Premda kod nas ono što je prošlo sporo odlazi u prošlost, a možda upravo i zbog toga, s vremena na vrijeme objavićemo ovdje neke od komentara koje sam svojevremeno objavljivao na radiju Slobodna Evropa.


Dezerteri i profiteri

Mnogi ponekad i teško razumljivi događaji, koji se ovih dana dešavaju na političkoj sceni Republike Srpske (turneja predsjednika entiteta po njegovim politički još nedovoljno stabilizovanim istočnim i južnim krajevima, usmjerena uglavnom na osporavanje odluka Vlade i Skupštine, ili sasvim različita, ponekad nedovoljno jasna a često i vrlo providna, reagovanja na tzv. skupštinski incident, zapravo, jedan huliganski napad na poslanika bošnjačke nacionalnosti) učinili su da je tek jedva primjetno zabilježen vrlo značajan događaj: konačno usvajanje Zakona o amnestiji.

To je onaj zakon kojji je nedavno povučen iz skupštinske procedure pošto se ministar vojni izjasnio da na njega neže dati neophodnu saglasnost. Sada je prošao i tu prepreku, ali još nije dobio i tako
e neophodni potpis gospodina predsjednika. Jasno je o čemu se formalno radi: predsjednik opstruira rad Vlade i Skupštine, a ovaj Zakon, zapravo, njegove odredbe o amnestiranju od krivične odgovornosti takozvanih ratnih dezertera, posebno je za to pogodan. Tako se ponovo aktuelizira nacionalni mit kao ideologija, vješto se zloupotrebljava fabula o mrtvim herojima i preživjelim kukavicama, poznata priča o izdaji koja je jedini uzrok neostvarenih bolesnih političkih ambicija. Ratni dezerteri su dobra isprika za sve tragične promašaje zaslijepljenog nacionalizma, na njih se uvijek može pokazati prstom i skrenuti pažnja razočaranih i mnogih unesrećenih, ranjenih i poniženih, iza čijih se živih grudobrana odvijao proces akumulacije kapitala na balkanski način - kroz pljačku, šverc i razne vrste ratnog profiterstva, onih koji sada zamućenih pogleda zure u blještave izloge lokala njihovih idejnih vođa sa zvučnim, nimalo ratničkim, nazivima. Radi toga su dezerteri neophodni.

Ekstremnom nacionalizmu, kao i svim režimima sa totalitarnim ambicijama, postojanje neprijatelja je uslov opstanka. Mirovnim sporazumom izgubili su druge neprijatelje, još su im preostali - dezerteri, oni mnogi mladi ljudi koji su smogli hrabrosti i našli načina da im otkažu poslušnost i dobrovoljno krenuli mukotrpnim putevima izbjeglištva. Sada se vraćaju osiromašeni za nezavršene škole, za najljepše godine utrošene na brigu o pukom preživljavanju, za mnoge izgubljene ljubavi i prijateljstva. S njima, dakle, mirovnog sporazuma nema.

Zakon o amnestiji svakako će vrlo brzo i zvanično stupiti na snagu, ali kroz ove mučne procedure njegovog donošenja mnoge stvari postaju jasnije.

(3. mart 1999.)

30.1.11

Večernje pjesme

Poeziju ponekad treba ne samo čitati nego i iščitavati. Ko zna u kojem čitanju će nam se otvoriti neka od skrivenih značenja. U skorom, nedavnom postu objavio sam ovu pjesmu, a sada vas ponovo pozivam da je pročitamo. Volio bih da cijenjeni posjetioci bloga zapamte osnovne motive ove pjesme, koji mene ne napuštaju.


Večernje pjesme


Rađamo se i šetamo
pokraj smrti-ponora
začuđeni slikama i glasovima
u mraku se dotičemo
sakupljamo misli-riječi
tu nekada pogubljene
A kad se neko od nas približi
hrabrimo ga: Ne brini
Ne boj se Svi ćemo

Život rijeka
ponornica
Oko nje se sakupljamo u večeri
odnekud nam znane
tu nam dođu prošli ljudi
a navrate i budući
pa joj tiho zapjevamo
pjesme koje rijeke vole
                                      ("Ponornica")

22.1.11

Priča o Adamovom snu

Kada je vjetar prorijedio dim i prašinu od posljednje granate, koja je pala negdje dolje ispod Adamove kuće, i razišli se krici, ukazao se taj prizor. Eksplozija je, valjda, oborila ljestve ispod Adamovih nogu i on je ostao viseći o gredi niz zid svoje kuće. Njegova slabašna žena uzalud je pokušavala da uspravi teške ljestve, a Adam se uzalud upinjao da se onemoćallim rukama izvuče do krova, kojeg je već upola bio prekrio jarko crveni crijep.

Visio je kao ranjena ptica. Njegovo malo tijelo se izdužilo i istanjilo. Nakon dva pokušaja da se ispne do krova više nije imao snage ni da pokuša.

Pašće, pomislio sam, slomiće se i tako će se završiti moja priča o Adamovom snu, koju sam počeo da pišem još prije ovog rata, onoga dana kad je i Adam počeo da gradi kuću. A priča je tekla ovako.

Ne znam kada se i kako u Adamovu dušu uselila želja da ima u Vjekovu kuću sa krovom na dvije vode i s dva prozora kao s dva oka, ali za tu njegovu slabost znali su svi koji su ga poznavali. Nije on sanjao velike i raskošne vile,kakvih je bilo svuda po Vjekovu, nego je obilazio male, prizemne kuće sa dva prozora prema ulici. Zagledao ih je kao što mladići zagledaju djevojke, svakoj je znao dobre strane - uređeno dvorište, povoljan položaj, ili visoki kameni temelj, dobar krov ili lijepo izveden dimnjak, a mane ni jednoj. Bio je jedan od onih starih, sumornih, neispavanih željezničara koji su, kad bi izašli iz vozova, nespretno tumarali gradom. Sa svojom bolešljivom sićušnom ženom, kakav je i sam bio, uvijek je stanovao u tuđim kućama, obično po tavanima, podrumima ili u dvorišnim kućercima.

Slobodno vrijeme, kad, dakle, nije bio na lokomotivi, provodio je zagledan u kuće, u bjeličaste dimove koji su se vili nad crvenim krovovima. Koliko je samo proljećnih svitanja i snježnih večeri probdio pred tuđim prozorima! Svi su znali da gleda kuće i dešavalo se da ga neki srećni vlasnik sa prozora priupita: "Dopada ti se, a? Eto, da znaš, ako te zanima, koštala me stotinu miliona." Stotinu miliona! Za tužnog Adama nedostižna i neshvatljiva suma.

Ali svoj san o kući Adam zbog toga nije napuštao. Desilo se da je njegova žena naslijedila lijep plac usred Vjekova i htjela je da ga prodaju, ali Adam ni da čuje. "Pa, gdje ću ja podići svoju kuću?" govorio je, a svi koji bi ga čuli, tužno bi se zgledali.

Međutim, jednoga jutra Adam, već osijedio, počeo je da premjerava taj plac i udara kočiće. Vadio je iz džepa planove, razgledao ih i razvlačio konop. Drugoga jutra donio je kramp i lopatu i počeo da kopa temelje. "Ej, tugo moja!" plakala je Adamova žena Eva. "Poludio je. Nema on čime ni stan da plati, a ne da kuću napravi." A Adam je kopao. Tvrd teren, slab Adam, znoj lije, muka živa. Ali, ne odustaje.

Kopao je čitav dan. Žena mu je kasno iza podna, kad se uvjerila da tvrdoglavi Adam neće da se mane ćorava posla, donijela nešto da pojede. I tako je počela gradnja, od koje, odmah se znalo, Adam neće odustati.

O tome šta je sve radio, kako se mučio i snalazio ne vrijedi pričati. Bila bi to preduga mučna priča. Mnoge nevolje su ga snalazile, mnogi bi digli ruke od svega bezbroj puta, ali on je bio uporan sve dok i njega jednoga dana nije pogledala njegova kuća sa dva prozora. Bila je izidana, imala je već i vrata i prozore, unutra je bilo sve završeno, a bio je postavljen i krovni skelet i mnogi novi crveni crijepovi već su se bili okupili oko zidova onoga dana kada je Vjekovo zahvatio plemenski rat.

Po gradu su gorjele kuće Adamovih saplemenika. Od mnogih kojima se divio, ostale su ruševine i zgarišta. Granate su zviždale nebom i njihove krhotine udarale po zidovima i prozorima. Dešavalo se da neka i provali u kuću i po mnogim visokim zidovima otvarale su se rane. A Adam je radio.

Sirene su očajnički zavijale i svi smo bili šćućureni po raznim skloništima i zabitima. Samo se Adam verao uz povelike, uz kuću prislonjene, ljestve i crijep po crijep postavljao na krov, koji se već upadno crvenio. Izlazila je ponekad i njegova slabašna žena i dodavala mu nešto što bi mu zatrebalo.

I, eto, do čega je dogurao. Visio je obješen vlastitim rukama o vlastitu kuću.

Pročitao sam još jednom ovaj dio priče, pogledao u visećeg Adama i osjetio mučninu: meni je do toga kako da završim priču, a Adam se drži još samo jednom rukom.

Granata je ponovo zatreštala negdje u blizini, čuli su se i krici i niko nije smogao smjelosti da pritrči i podigne ljestve. Zar nemaš malo hrabrosti? pitao sam se, ali nisam je imao. Mislio sam da se to samo na neizbježan način završava moja priča.

I kada je izgledalo da se Adam više ne može održati u vazduhu, pod njegovim izduženim tijelom zaustavila su se bolnička kola, koja su po ulici skupljala ranjene. Bolničar je istrčao i podigao ljestve.

Te večeri, dok su utihnule eksplozije i sirene, do mog skrovšta dođe jedan od susjeda sa flašom nekog žestokog predratnog pića. "Svi", reče mi, "slavimo Adamovo spasenje."

Tada sam shvatio da u mojoj priči i Adamovoj gradnji učestvuju i ostali.

Adamov san nije se završio onako kako obično sni završavaju i ja sam bio prinuđen da nastavim zapisivanje.

Tek se naslućivao blagi sumrak jedne sjajne proljećne večeri kada je Adam obrisao znoj sa čela i sišao niz ljestve. Odnekud se pomolila i njegova žena i oboje su kao začarani stali nasred ulice i dugo posmatrali završenu kuću. Iz svih skloništa izmiljeli su susjedi. "Srećno, Adame!", "Živio, Adame!" začulo se sa svih strana, a on je stajao nijem, činilo se da ništa ne čuje i ne vidi.

Jutro smo svi, opet, dočekali na prozorima. Među okolnim ruševinama i zgarištima stajala je nova Adamova kuća, najljepša u Vjekovu.

Istog dana pred kućom se zaustavi crveni automobil, iz kojeg izađoše mladići u šarenim uniformama. Znali smo da to znači da Adama šalju "u razmjenu" u krajeve koje su držale vojske njegovih saplemenika.

I, zaista, uskoro i on i žena mu izađoše iz prve noći provedene u vlastitoj kući. Gledao sam ih kako odlaze teškim, sporim koracima. Adam je nosio stari kofer, kojim se čitavog života preseljavao. Kuću ni pogledao nije.

Samo se jednom osvrnuo na naše prozore.

("Plavi putevi")

18.1.11

Poezija, 27

Večernje pjesme


Rađamo se i šetamo
pokraj smrti-ponora
začuđeni slikama i glasovima
u mraku se dotičemo
sakupljamo misli-riječi
tu nekada pogubljene
A kad se neko od nas približi
hrabrimo ga: Ne brini
Ne boj se Svi ćemo


Život rijeka
ponornica
Oko nje se sakupljamo u večeri
odnekud nam znane
tu nam dođu prošli ljudi
a navrate i budući
pa joj tiho zapjevamo
pjesme koje rijeke vole

                                                     ("Ponornica")     

12.1.11

"Alternativa"

Neki novi dobri drugovi


Danas svoje drugove iz dječačkih dana mogu samo da posmatram na uobičajeni način - s lijeva na desno i da ih dijelim na one koji stoje i one iz prvog reda, jer ih već duže u mom životu nema. Neki su nestali u onom miru, neki u ovom ratu. Zajedno smo samo na ovom snimku iz 1951.

Neću da im navodim imena, jer imena odaju danas fatalnu tajnu nacionalne pripadnosti, a mi se tada nismo tako dijelili. Razlikovali smo se po tome ko je bolji drug, ko brže prepliva Bosnu, ko bolje igra fudbal... Navešću samo ime bijelog psa, jer kod ovih plemenitih životinja tolerancija je na mnogo višem nivou. Zvao se Lord. A tako se i ponašao.

Fotografija predstavlja "fudbalski klub" Novih stanova, a načinjena je odmah nakon velike pobjede ovog tima nad Donjom mahalom sa rezultatom 16:15, jer tada se nije igralo na minute nego na golove, poluvrijeme je bilo nakon osmog gola. A snimak je napravljen jednim od tada izuzetno rijetkih fotografskih
aparata pred kućom, kakvih u ovom dijelu grada još ima, upravo na mjestu gdje je sada poznata dobojska Vladimirka, na uglu ulica Sime Lukića i Nazorove. Ne znam kako se sada zovu, a nije ni bitno.

Žao mi je što na snimku nema i drugih dječaka iz Novih stanova, kao i onih lica zbog kojih smo se i trudili da pobijedimo. Neke od njih, čuo sam, stigle su granate, Zumku, na primjer, čak u Mostaru. Od publike tu je samo ovo najmanje dijete, koje sada, kako pričaju, nosi dugu bradu u nekom sasvim drugom gradu. A ovih sa fotografije u Doboju više gotovo i nema. Osim autora ovih redaka, ovdje je još jedan iz prvog reda. Samo još nas dvojica ovuda tumaramo. Susretnemo se ponekad, najčešće upravo na tom mjestu gdje smo se tada fotografisali.

Mnogi su otišli, mnogi protjerani. Vjerujem da je svaki od njih ovu sliku ponio sa sobom. Jer, mi smo bili pravi drugovi. Nema toga što jedan za drugoga ne bismo uradili. Dijelili smo sve radosti i sve tajne, čak i hranu, jer i toga je bilo nedovoljno, dijelili smo knjige, kasnije cigare, prepisivali lektiru, patili kad su nam ubili najvjernijeg šarpalaninca, najpopularnijeg psa u gradu, kojeg smo dostojno sahranili u Šeste proleterske, tamo gdje je kasnije nikla prva od onih vojnih zgrada.

Ne znam jesmo li tako dobri drugovi bili i onda kad nam se desila ona nesreća 1992. Ne znam. Bili smo mnogo stariji, što znači, oprezniji i pametniji, dakle, veće kukavice.

A tada... Nema tog mosta ni topole sa kojih nismo skakali u Bosnu kada bi bila dovedena u pitanje naša hrabrost. Nikada neću zaboraviti onog dječaka, mnogo mlađeg od nas, koji je zbog ponosa skočio s novog mosta, premda uopšte nije znao da pliva i, naravno, još nije isplivao. Izazvao ga je bio neki stranac i on je "odbranio" ugled svog grada. Jer, ovo je zaista bio naš grad. Na njegovim temeljima smo odrastali, igrali smo se na temeljima Gimnazije, Sreza (danas: Skupštine opštine), hotela, "Trudbenikovih" zgrada i čitavog ovog naselja koje je izrastalo na zelenim poljima našeg djetinjstva.

I, je li moguće da smo mi jedni druge istjerivali odavde? Da smo pucali jedni na druge? Ipak, vjerujem da niko sa ove slike to nije činio. Ponekad pomislim kako to što se dešavalo i nije bila stvarnost, da se u stvari dešavalo nešto drugo, čega nismo svjesni.

Jednom sam davno, prije ove nesreće, takođe nešto pisao o ovoj slici, mislim, onda kada je srušena prva od kuća u Novim stanovima kada se na tu stranu širio grad, ali sada su razlozi mnogo dublji, porušeno je nešto značajnije od kuća.

Ipak, ova slika svjedoči o nama, ali i o tome da će opet nekada, a možda i vrlo brzo, ovdje rasti neki novi dobri drugovi, kojima nacionalne, vjerske i političke razlike neće moći ništa, koji će biti hrabriji i bolji od nas.
(Nova alternativa, 5. avgust 1998)

9.1.11

Poezija, 26

Sloboda izbora

Izbor nije veliki ali je važan
i sve zavisi od tebe
kad dođe trenutak odluke
hoćeš li stati ispred ili iza cijevi
u stroj koji strijelja
ili u onaj nad kojim se vrši radnja
Koji je teži a koji lakši oblik
radni ili trpni
Šta kaže nauka o oblicima
Ništa
Znači – sloboda izbora

Ne znam šta sam izabrao
premda mi je jednom pred samim licem
planula cijev i raznijela mi pogled
pogodila svitanje
koje je tek htjelo da se razdani
i ubila ga
pokupili su ga i odnijeli
a ja sam nastavio svojim putem kroz noć

Ne znam šta sam izabrao
ali čini mi se da sam živ
premda mi se to uvijek činilo
naročito kad sam mislio
da su od mojih veselih obala daleko
vrlo daleko visoki usamljeni zidovi
strojevi sa puškama i postrojene duše

                                                                               ("Ponornica")

6.1.11

ZABORAV


Jedan raniji, davni video cijenjenog ab - da se ne zaboravi.

2.1.11

Poezija, 25

Mobilni

Osipamo se
rasipamo
kapima
riječima
suzama
dok nestajemo u ponoru
ostavljajući po njegovim obalama
čudesne tragove
i cipele van Goga
a naše ovuda rasute riječi
nastavljaju da lutaju vremenom
koje ih ne razumije
neizgovrene će opet negdje izbiti
iz dubina
a kada i ja niz  ponor krenem
pogledaj
da mi tu negdje nije ostao
mobilni
                                                    ("Ponornica")
Van Gog: Cipele