Moje vrijeme -Pavle Stanišić

Poezija, 31

Čuvar vremena

                       Čitajući Andrića

Ostaci vremena davnih
sasipaju se riječima
mislima njegovim

Naši krajevi liče na njega
vlasnika rijeka mostova i davnih večeri
koje se okupljaju na zov

tragača za uspomenama
tužnih predjela što svoja sjećanja
čuvaju u zaboravu

Kao ruku spasa dodaje nam misao
kojom se prelazi u vječnost
odakle se javlja

Stare novine 1

Listajući stare novine, pažnju mi je ovaj put privukao jedan napis iz dobojskog Slobodnog reportera od 16. novembra 1990, objavljen u rubrici Reporterov klub.

CAFFE "LA MAHALLA"

GAZDA

Posjetite caffe "La Mahalla", naselje Gornje bare. Kako to otmeno zvuči! "La mahalla"!

Ja sam ovdje kelner na crno, barmen, kako gazda kaže. To je jedan gazda debeljuškasti, otmeno proćelav i prilično crvenkast jer mu ja stalno podižem pritisak. Baš neki dan sam ga slušao kako nekom svom colegi objašnjava da mnogi prostaci ne znaju to "La mahalla" pravilno da izgovore. Sjedi za onim tamo mermernim stolom i objašnjava:

Kad sam tako jednom prostaku skrenuo pažnju kako to ne treba izgovarati mhalaski nego civilizacijski, on odma oće da mi se miješa u poslovni biznis. Pita na čemu je tu naglasak. Šta tebe briga, kažem ja, ali, ako oćeš da znaš, naglasak je na žestoka pića i coca colu. To dobro ide prije izbora. Poslije će najviše da ide limonatta grande za otrežnjavanje. Važan je marketing. To oni nisu znali pa je zato propo socijalizam. Nije imo marketing, svjetleće firme a la semafori u Nju Jorku noćom. Nije ni čudo što nisu znali jer nisu imali colorac, bili su zaostali iz rata, video, plej boj i duge stvari - ni govora. Od uvozni artikli samo su se služili cipelama mokasino i japanke, a to je nedovljno da se ulazi u Evropu bez pasaporta, ako treba, a treba, ako oćeš u merdžu ili renola te el lukse, moreš u Evropu.

Tako on povazdan bistri politiku, a ja poslužujem, dodajem razblaženi konjak sa malom kiselom i espreso sa šlagom i bez, ne da mi da sjednem, odmah me presiječe škiljavim okcima. A neće da me prijavi. Nikad se, kaže, nije služio prijavljivanjem. Naveče, poslije fajronta, izvuče mi i bakšiš, ako dobijem, a u knjigu upiše da je prodo jednu kafu i četiri kisele. Nema, kaže, omladina para, džabe su školu učili, ništa ne znaju da zarade. Da makar ćuti da slušam Lambadu. A to ga najviše nervira. On voli onu "Pljuno sam te, trepno nisam, haj!"

Ipak, navratite vi u ovaj kafić. Zanimljivo je. Eno i sad priča nekome kako nije on to otvorio radi sebe nego da zemlju izvuče iz krize i komunizma, da je izvede za pravi put za Minken, gdje je on osam godinica prao masne šerpe i studiro biznis, sve dok mu se nisu otvorile oči, pa je odma promijenio auto, ženu, odijelo i otvorio caffe "La mahalla" u sred grada u koji je nekad davno, ne povratilo se, dolazio samo na stočnu pijacu.

Sad su mu se, izgleda, opet oči otvorile jer je spazio da ja čitam novine iza šanka, a dvije mušterije sjede li, sjede ispod Monalize, koju je dobro plastio jednom studentu kad mu je ovaj objasnio da je copirana u Milanu na najnovijem ofset postrojenju u kozmos tehnici, što je za nas nedostigljivo. Ako se nekad obogatim, pa kupim "peglicu", prvo ću njega da zgazim, ne mogu ovako golim rukama da mu objašnjavam šta je život. 

Pardon, izvinjava se on onom svom priki sa pravim frncuskim naglaskom i ponavlja što može glasnije: Pardon, pa se naginje prema meni preko šanka. Znam šta će da kaže: Vidiš li, bolan, mušterije? Jesi li ćorav? Vidim, kako da ne vidim. Lično su mi poznate obe. Šta su? Ko su? Sav se izbečio. Manekenke, kažem ja, dvije šarene manekenke, poziraju za naslovnu stranu Fri šopa. Pa, šta čekaš? šapće, a škripi ušima. Čekam, kažem, da mi se osmijehnu. Misli sad ću ja da skačem kad uđe luda Cuca i Beni, šizike. Cuca je već išla Šarkiću jer ne može da se prilagodi ovoj sredini otkad je jednom otac preko veze poslao na neku naučnu ekskurziciju u London. Upada, kaže, u depresiju, pa ljušti viski, samo Ballantine's, nema pojma da je u onu bocu gazda istreso domaći najjeftiniji bez poreza na promet. Jedno mu oko ostalo na mojoj ledenoj faci, a drugim se smješka na te dvije mušterijice. Pardon, kaže i njima i gura me očima da poskočim kao što je on poskakivo po Minkenu dok je izučavo marketing i prao šerpe u deterdžentu koji mu je izgrizao kožu na rukama pa mu sad spada debeli zlatni prsten sa crvenim kobajagi brilijantom, što mu ga uvalio neki naš švercer iz Turske kao nekadašnje vlasništvo egipatkog faraona Ramzesa Devedeset devetog. I to je sastavni dio marketinga (kako to samo zvuči: marketing!), kao i moja bijela košulja, koju mi sirota mati mora svake noći da pere, jer mi on ne da uđem bez čiste bijele košulje i izlizane leptir mašne u "La mahallu", najbolji caffe u gradu, naselje Gornje bare, preko puta sreće. 

  

Poezija, 30

Moje vrijeme

Grad me uvijek dočekivao drukčiji
kad sam mu se izdaleka umoran vraćao
Razmišljao sam šta to prolazi gradom
kad mene u njemu nema
Sad znam - prolazilo je vrijeme
Dok me zabrinjavao prostor
nisam znao za strah
a otkad sam shvatio šta to prolazi gradom
srah me da i ja nekome ne budem drukčiji
kad mi se umoran vrati izdaleka
Jer već mi je zaleglo na lice
Vidim
Ušlo mi u misao
Znam
I korake mi sapliće
Moje vrijeme
                                                                (Ponornica)