Poezija, 45

Kakav vijek

Prosto ne mogu da vjerujem
da je baš takav
bio čitav vijek

Mislio sam da je to vrijeme ovuda davno prošlo
i tek mu poneka riječ ili misao
ponegdje zastala usamljena
da sam u vremenu sasvim drugih metafora i značenja
činilo se da vrijeme radi na baterije najjeftinije
koje pokreću i kazaljke sata
dok se na ekranu nije objavio čovjek

U jednoj ruci držao je odsječenu glavu
nekog valjda drugog čovjeka
a u drugoj sjekač glava krvavoga sjaja
I osmijehnula mi se glava tog čovjeka
smijeh se prenio i na onu koju je držao u ruci

U trenutku sam shvatio da su to dvije
potpuno potpuno iste glave
da je to u stvari jedna glava – moja
za koju sam mislio da me i dalje čeka iza nekog oblaka
jer ovdje više nije bilo mjesta za snove
što joj nisam povjerovao
pošto sam se još nadao u drukčije vrijeme

A ostao je vijek
veliko groblje
na spomenicima - kletve

Pozorište (2)

Treće veče

Još jedno sadržajno i lijepo veče u Doboju, treće otkako ih brojimo, i ponovo u društvu Slađane Bukejlović i njenog Gradskog pozorišta. (Kako ovo posljednje samo zvuči!) Osmi mart je dočekan na dostojan način prema scenariju i u režiji ovog istinskog umjetnika neobične igre na tim daskama koje život znače.

U predstavi "100 lica - 100 priča" vidjeli smo zapravo jednu priču, priču o ženi u svim oblastima života i u svim vremenima. Revija likova i sudbina žena koje su učestvovale u mijenjanju svijeta u nauci, umjetnostima, politici... Te večeri bila je to jedna priča, jedna misao koju je autror scenarija zamislila da ispriča na vrlo originalan način, izvrsno postavila, a sve to isto tako izvrsno izvele članice njenog pozorišta.

Scenski aranžman je odisao elegantnim, gotovo baletskim mizanscenom u više zadivljujućih "živih" slika, projekcijom na platnu likova o kojima je riječ, ličnosti koje nam ispovijedaju svoju sudbinu i odgovarajućom muzičkom ilustracijom. Ansambl je bio na nivou zahtjeva i glasovnim mogućnostima, interpretacijama i transformacijama. Plesnom tačkom na saopštenu misao zaokružena je jedna duboka, ispričana istina.

Ipak, ne može se izbjeći utisak da je 100 priča isuviše. Mislimo da bi i desetak snažnih ženskih ličnosti odgovorilo temi. Izbjegli bi se i prigovori zašto je u predstavu uvedena neka ličnost, a ne neka druga, što se odnosi uglavnom na one koje su i sada aktuelne. Provjera vremena je, ipak, nezamjenjiv kriterij. Njemu treba ostaviti da presuđuje. A padalo nam je na pamet da je bio moguć i bogatiji audio sadržaj. Danas, na primjer, nije teško naći snimak na kojem svoje stilhove govori Desanka Maksimović, koja ih je upravo jednom prilikom i govorila u toj istoj sali, istina, prije pedesetak godina.

Ali, da ovim usputnim i sasvim proizvoljnim primjedbama ne skreneno pažnju sa osnovne impresije: i treće veče Slađane Bukejlović bilo je dostojno prepune sale.  



Intermeco (1)

Ovaj blog sam zamislio kao isključivo književnu reviju, ali, kako su književni tekstovi, naročito moji, često poteški, čini mi se da je takav postao i blog. Zato sam naumio da ga malo osvježim kakvom šalom, a od naše demokratije ništa šaljivije nisam vidio.

U DEMOKRATIJI

Nije lako u demokratiji. Sad to svi znamo. Lako je o demokratiji pričati priče, ono kako su je izmodali stari Grci i te stvari. A sad i Grci vide kako im je, i stari i mladi.

A kod nas je, ipak, sve drukčije, nigdje kao kod nas.

Nekad smo bili seljačka i radnička zemlja, ali više nismo, nema govora. Nema više seljaka. Gdje su, niko ne zna. Jeste, ima dosta farmera, pa nam država liči na farmu. A stoke smo uvijek imali. Ali, kupus i krompir nema više šanse na našim demokratskim plantažama, to ćemo da uvozimo iz Afrike i drugih susjednih zemalja. Mi uzgajamo karmelije i karanfiole. To u demokratiji dobro uspijeva.

A ni radnika živog sresti nećeš. Ili su nestali, ili nisu prijavljeni. A i što bi ih prijavljivali? Kažu da im to treba zbog penzije. E, pa neka se malo strpe, nismo još istrošili sve prednosti demokratije, biće, valjda, još koji manji rat, pa neka se malo bore za entitete ili kantone, kako hoće, ili za vijeće ministara, pa će i oni da zasluže penziju ili kakav dodatak u kešu.

A, izgleda, nema više ni naroda. Ništa više nije narodno. Zapravo, narodne su samo one kuhinje gdje se za sirotinju kuva čorbast grah bez mesa, koje u demokratiji uopšte nije zdravo. A ni omladinsko ništa nema, ni akcija, ni brigada, nema one naše djece da te njihov smijeh i vedrina zapljusnu kad prođu ulicom. Nema. Pojavili se sve sami tinejdžeri, pa je opasno ići i u školu, a kamoli iz škole. Ko ima takvu omladinu, nema šta da brine za budućnost, džaba mu se brinut. Nema više ni lake ni teške industrije, samo lake i teške droge. Bez toga se, kažu, ne može u Evropu, a mi, evo, već ostarismo pred njenim vratima. Pjevaju se Evropi i narodne pjesme uz šargiju i prangiju. Jedna ovako nekako počinje: "Ako nam ta ne otvoriš vrata, vratićemo se iza Karpata..." A šta nam drugo i preostaje, ako i tamo još ima mjesta za nužan smještaj.

I jezik nam se promijenio. Postali smo farmeri, tinejdžeri, menadžeri… Ne kaže se više: “Reci, brate, pošteno!”, nego: “Možete li to izložiti transparentnije…” Tako nekako. Dok smo mi raspravljali hoćemo li reći “konkurs” ili “natječaj”, uvedoše nam tendere, pa ko ponudi povoljnije uslove, može svima da da otkaze, a i to im je bolje nego da džaba rade.

Ali, ima i još boljih stvari. Uveli smo, na primjer, porodičnu medicinu, pa ako neko, ne daj bože, stigne u bolnicu, može porodica da mu donese kakav prekrivač, deku i slično, a i lijekove ako može negdje da mu kupi. Porodica je stub društva, nema šta. Uveli smo i bezbroj fakulteta, svi nešto studiraju, a šta, vidjeće se kad završe, sve zavisi od cijene.

Jest onaj Platon dobro govorio da je demokratija uređenje za bogove, a ko su bogovi, saznaćemo poslije izbora.

(Nastavak iz Evropske unije)