Pavle STANIŠIĆ: Jutarnja kafana

Dobojskim sjenovitim ulicama (12)

Kud god da krenem, na ovim zasjenjenim ulicama naletim na njegovu sjenku. Eno i sad stoji tamo kod onog porušenog mosta pored rijeke Bosne. Sam, u prevelikom mantllu, sa uvijek podvrnutim rukavima. Drži nekakvu crvenu fasciklu u ruci. „Šta ti je to, Džo?“ „Moja dokumenta. U stvari, to sam ja. Ovo, u mantilu je samo fasada, a ja sam u ovoj fascikli. Tako bar mislite vi koji vjerujete u crne magije birokratije. Tu je dokaz da postojim, da sam rođen, da nemam neke visoke škole, da znam da kucam na mašini, da sam pismen, ali tu je dokaz i da blata ima više. Da ovu fasciklu bacim dolje u mutnu rijeku, ja više ne bih postojao. Eto šta ste napravili. Napravili ste čovjeka od papira. Ljude zanima samo šta je u ovoj fascikli. A šta je u ovoj glavi, baš ih briga. Malo prije rekao mi je šef u Opštini da je za mene najbolje da uzmem svoja dokumenta i da se više ne pojavljujem tamo. Eto, to ti je sva istina. Vjerujem da on zna šta je za mene najbolje. Ja to nikad nisam znao. On zna i da moram da idem odavde gdje god znam.“ „Ali, zašto?“ „Ne mogu ti to reći, jer vi, komunisti to ne razumijete. Što da ti bez veze pričam! A, nije ni važno. Važno je da idem.“ „Gdje?“ „Šef je rekao što dalje. Zapali. Uzmi. Nije taksena, majke mi. Dali su mi i platu unaprijed da slučajno ne bih navraćao tamo.“

"A šta sad ovdje radiš?" "Ovdje se rastajem sa vama, sa 'Paralelama', sa 'Mulen ružom', sa 'Starim gradom'... Onaj separe i Saliha teško ću zaboraviti."

Zašto Džo mora da ide? Neće da kaže. Da li su u pitanju one taksene marke? Ili možda onaj festival poezije? Jeste, bio je ovdje festival poezije mladih pjesnika Bosne i Hercegovine. Džo je postavio na željezničkoj stanici jednog mladića iz svoje dramske sekcije, koji je, dok bi bio najavljen dolazak kakvog putničkog voza, uzimao mikrofon i pozivao sve pristigle učesnike festivala da se jave na recepciju hotela „Bosna“, gdje im je sve obezbijeđeno. A ništa im nije bilo obezbijeđeno osim sale. Samo ih je na recepciji čekao Džo. Kasnije su iz tog hotela u Komitet omladine stigli mnogi računi za ugostiteljske usluge, ovjerene pečatom „Paralela“ i Džoovim potpisom. Već smo imali i pečat sa tekstom: KOMITET NARODNE OMLADINE DOBOJ – REDAKCIJA LISTA „PARALELE“, a, kako je Džo bio sekretar Redakcije, pečat i jastuče za pečate uvijek su bili u džepu njegovog mantila. Ako još postoje, on i mantil, i sad su tamo. „Što ja radim, to mora da bude na nivou“, govorio je. Jesu li ga otjerali zbog tog nivoa ili taksenh marki, ne znam, možda ima i drugih razloga. Neće da kaže.

„A Bosna, ciganka, i dalje čagrlja dolinom, skuplja i odnosi sve vrste otpadaka, vidljivih i nevidljivih. Široka i mirna. Nema je u komuni ovakve...“ Tako sam upravo tih godina pisao u jednoj reportaži, ne za „Paralele“, za jedne sasvim druge novine.

A ona, mislim Bosna, i sad teče. Odlazi. Ona zna gdje. A Džo ne zna. „Javiću ti se“, kaže.

Dobojskim sjenovitim ulicama (11)

A u našoj kafani – čitaonici „Mulen ruž“ zadimljena polutama, Premda je dan, jedna sijalica sa oniskog plafona rasipa žućkastu tugu. Ali je toplo. Nasred prostorije velika furuna od metalnog bureta. Tutnji. Oko nje stolovi sa plavim kariranim stolnjacima. Za stolovima i oko furune najviše je prozeblih staraca koji su se vratili iz ratova, ima ih i iz onog prvog, došli da se zgriju uz kafu i poneku škrtu promuklu riječ. A za stolom sasvim u uglu puše se čajevi iz staklenih čaša, naše društo bučno raspravlja, pominje se Jesenjin i „Kafanska Moskva“, Majakovski, Blok, „Ja sam već i lik tvoj u teškom okviru vlastitom rukom sklonio sa stola...“, Branko citira Lorku, „Kad umrem, ostavite prozor otvoren...“ Ali naš dolazak ih prekida, unosi hladnoću i druge teme. Džo je već polovinu rukopisa prekucao, kaže. „A ja sam smislio naziv lista“, kaže Kasim. „Zvaće se PARALELE.“ Paralele. A zašto? Je li to dovoljan razlog što lijepo zvuči, kako kaže Kasim?

Brzo pronalazimo ozbiljan razlog. Pa, on je sadržan u već pripremljenom prvom broju. Naslov uvodnika na prvoj strani je „Džems Din je živ“. Ovaj mladi glumac je nedavno poginuo, ali je i ovdje još živ protest koji je označio kao predstavnik mladih i gnjevnih, nezadovoljnih. I mi smo mladi, ali i gnjevni, nezadovoljni svijetom u kojem smo se našli. Iste misli istovremeno teku različitim prostorima na planeti. Paralelno. Dakle, PARALELE! A i čitav broj je izraz nezadovoljstva nas, mladih i gnjevnih. Pola jedne strane zauzima Kasimova poema „Crni ples“ („Ne postoje za nas devojke ni ruže, / noći nam crnom maramom mašu...“), cijelu jednu stranu zauzima Džoova priča „Blata ima više“), pa Brankove elegične pjesme o zasjenjenom, zajesenjenom zavičaju, pa Ljubišina priča o prosjacima, koju, istina, još nije napisao, ali koju nam svakodnevno priča i kojom smo svi oduševljeni. I, evo, i danas obećava da će je do sutra predati Džou na prekucavanje.

Ah, ta ideja (još se ne može nazvati pričom) često me prati. Gotovo svakodnevno su mi na umu ta dva prosjaka. Sjede zajedno na istom raskršću sa ispruženim rukama. Često promrzli, često gladni. Jedan od njih, onaj mlađi pruža ruku prema ozbiljnom, lijepo odjevenom čovjeku, koji, kad to primijeti, samo odmahne rukom, a onda se okrene i dovikne mu: „Novac se mora zaraditi, prijatelju!“ Njih dvojica se samo žalosno zgledaju. „Ne mora da da, ali ne mora ni da vrijeđa“, tiho prozbori povrjeđeni prosjak. „Ništa on ne zna o meni i ne može da razumije zašto molim za milost.“ Stari prosjak ga pogleda, potapša ga po ramenu i došapnu mu: „Nemoj da se brineš. Ja tebe razumijem.“ Mladi prosjak je uskoro nestao iz grada i kad je prošlo izvjesno vrijeme, vratio se kao bogat, lijepo odjeven i krenuo je odmah prema raskršću, a u džepu je držao smortak poveće sume novca, koji će da da prosjaku kojeg tamo nađe. Kad je stigao, vidio je da tamo sjedi onaj isti stari prosjak. Ovaj ga, kad je prolazio pored njega, nije prepoznao, samo je ispružo ruku. U trenutku kad je mladi prosjak htio da izvadi pripremljeni smotak, ote mu se prezriv uzvik: „Novac se mora zaraditi, prijatelju!“ U istom trenutku primijeti da ga je stari prosjak prepoznao osmijehom prepunim suza. Prošao je, ali i njemu krenuše suze. „Zašto sam ovako postupio? Šta mi je bilo? Pa, ja to nikako nisam htio. Šta to upravlja mojim postupcima?“ Razmišljajući tako ugleda kantu za otpatke, u koju spusti sav novac koji je nervozno u džepu izgužvao.

Da, i to, i mnogi drugi pripremljeni tekstovi bili su naš protest protiv svijeta, kojeg smo zatekli nehumanog, neobjašnjivog, punog bola, punog suza i nerazumijevanja.

„Ma, donesi i njemu čaj“, viknu Džo, misleći na mene, jer sam ga već jednom odbio.

„Zašto nećeš da popiješ čaj? pita me Kasim. „Popij čaj, ugrijaćeš se, sav si poplavio.“

„Neće“, kaže Džo, „zato što je komunista“.

„Baš oni ne piju čaj?“ pitao je Branko.

„Ne piju ni kafu“, kaže Džo. „Ali siguran sam da ovo neće odbiti“, reče i izvadi u novinski papir zamotane nekolike cigarete.“

I ja sam znao da to odbiti neću.

Dobojskim sjenovitim ulicama (10)

Eno Džoa. I sad stoji na onom istom mjestu gdje sam ga ostavio one snježne noći. Kao da nigdje nije išao, premda je jutro, a i prošle su tolike godine. I decenije, valjda. A ni snijeg nije prestao da pada. Znao sam da ću ga baš tu naći. A i on kaže da me čeka i da je znao da ću baš tu doći. Kaže mi da sad moramo u „Mulen ruž“. To je, znate već, ona čitaonicaa u Donjoj mahali. Tu nas, kaže, čekaju Kasim Deraković, Branko Jovanović, Ljubiša Ivošević i još neki. Tu ćemo da završimo one naše razgovore o velikom pothvatu, našem listu za kulturu i literaturu. A ja njemu, opet, kažem da nemam para ni za čaj ni za kafu, da ni cigara nemam i da je najbolje da ih povedemo na gradinu, gdje se na čistom zraku o svemu možemo dogovoriti. „Imam ja, ne brini“, kaže on meni, a ja ga pitam odakle mu, jer u posljednje vrijeme uvijek ima bar za četiri cigare (jeste, prodaju se na komad) i za bar dvije duple kod Saliha u „Starom gradu“.

„Pa, evo, kad si navalio, sve ću da ti ispričam, premda znam da si ti komunista.“ Čuo je da sam ovih dana primljen u Kom. partiju u Beogradu, gdje sam studirao, i nije mu to nimalo simpatično. „Valjda me nećeš odati. Evo, ovako. Neki dan dođe mi jedan čovjek, da preda nekakvu molbu Opštini i donese pune džepove taksenih maraka. Nije ih, kaže, mogao zalijepiti, nemaju gdje da stanu. Načelnik mu, kaže rekao koliko takse treba, referent mu rekao isto toliko, a i ja sam, kaže, isto rekao i on donio i za mene, i za načelnika i za referenta. Zalijepim ja one načelnikove i poništim, a one moje i referentove vratim u trafici, gdje radi jedan momak iz moje sekcije. Ja njemu marke, on meni pare. Eto, odakle mi.“

„Grozno“, rekao sam. „Ja to ne mogu ni da slušam. Kad tako nešto čujem i to od prijatelja, dođe mi da se ubijem.“

„Nemoj sad, molim te, bar dok ne objavimo prvi broj.“

Prošlo je od tada skoro šest decenija, a prvi broj još nije objavljen. To me, izgleda, spasilo.

„Sad ne možeš ni da slušaš, a kod Saliha si mogao da popiješ podosta taksenih maraka sa državnim grbom i petokrakom...“

Ne znam kako smo stigli. Išli smo nizbrdo, a meni se ulica pela ispred nogu.

Pavle STANIŠIĆ: Drugim putem

Dobojskim sjenovitim ulicama (9)

Prepuna dvorana, više stotina posjetilaca. Kada je predstava završena, svi su stojeći snažnim aplauzom pozdravljali glumce. Stajali su čak i oni iz prvog reda, predsjednik Opštine i njegovi gosti, predsjednici okolnih opština. 

Poslije sjajne predstave režiser je nestao iz grada, nečujno, kao što se i pojavio. U željezničkoj sali pored kauča ostala je samo jedna flaša – ona s vodom. 

U gradu je ostao i njegov sin Đorđe, poznati Džo. I sad ga često susretnem. Nema ulice u kojoj ne naletim na Džoa. Svi ga tako zovu. A on, onizak, plavokos, plavook, ni nalik na roditelje, na krupnog druga Marića i vitu, elegantnu ministarku. Stanuje privatno na Čaršiji, a zaposlen je u Opštini na protokolu. Pošto je daktilograf, obavlja i te poslove kad god zatreba. Ima i on na Čaršiji neku manju dramsku sekciju, s kojom nikad nije stigao do pozornice. Mlad je, a već iza sebe ima jedan brak, u Tuzli su mu bivša supruga Mukelefa i sasvim mala kćerka. Pridružio se nama nekolicini, koji smo se prozvali Klub mladih pisaca, učestvuje na književnim večerima koje organizujemo u Doboju, Tuzli, Tešnju, Gračanici... Govori da ima pun kofer priča, ali uvijek čita istu, onu „Blata ima više“. 

Glavni junak Džoove priče je u zatvoru i sa dvojicom zatvorenika priprema bjekstvo na slobodu. Kad je sve bilo pripremljeno, i prozor kroz koji će iskočiti, prokopan neprimjetni otvor na visokom zidu oko zatvora, kroz koji će se provući na slobodu, i kad su ta dvojica već iskočili, pretrčali do otvora i izgubili se na slobodi, i kad je došao trenutak da i on to uradi, pogledao je ispod prozora i vidio – blato. Onda je pogledao i svoje izglancane cipele, koje je tajno pripremio za taj put i – odustao. Kad su kasnije neke delegacije, koje su obilazile zatvor, pitale zašto je on tu, on je odgovarao da je tu zato što je na slobodi blato. A kad bi ga priupitali zšto ne ide onuda gdje nema blata, njegov odgovor je bio: „Blata ima više“. Priča je pisana u prvom licu, ali Džo se nikada nije htio izjasniti ima li u njoj i nekih autobiografskih detalja, što smo svi pretpostavljali. 

Već je noć, a mi, Džo i ja, još stojimo ispod one gole sijalice na Čaršiji, koja visi na potankim žicama, razvučenim nad raskršćem. Snijeg sipa li, sipa. Znam da on nema nikakvo grijanje u onoj maloj sobi, ali njega to ne brine. Brine ga šta čovjek traži na ovoj planeti, je li do sada išta pronašao ili je zaboravio zašto je stigao tu i još bezbroj takvih pitanja. Sad žurim i ostavljam Džoa, znam da ću ga tu naći kad god krenem sjenovitim ulicama grada, toliko toga još treba da raspravimo.

Dobojskim sjenovitim ulicama (8)

Eh, taj drug Marić! Mnoge neobičnosti je unio u ovaj grad. Otkako je penzionisan u crnogorskom Narodnom pozorištu, putuje po raznim krajevima i radi sa pozorišnim amaterima. Ovdje je stigao iz Tuzle. Neko ga je tamo pronašao, a ovdje je bio vrlo potreban. Pripremala se velika predstava. Otkako je stigao, u željezničkoj sali se više ne održavaju igranke. Probe "Gospođe ministarke" su svake večeri. A u toj sali je i poveći crni kožni kauč, na kojem drug Marić stanuje. Pored kauča su uvijek dvije zatvorene flaše. U jednoj je neko nepoznato žestoko piće, a u drugoj kaže da je voda, ali mu malo ko vjeruje. Na jednoj stolici uz kauč je dobro pohaban crni kofer, a preko njega dobar zimski krombi kaput, takođe crn.

Ovih dana iskrsla je još jedna neobičnost u vezi sa drugom Marićem. Širom grada pojavile su se obavijesti ispisane prelijepim svečanim rukopisom na sjajnom bijelom papiru, kojima je drug Marić obavještavao javnost da upravo proslavlja pedeset godina umjetničkog rada i da poklone prima, naravno, u željezničkoj sali, ali samo od 10 do 12 sati. Kako sam saznao od onog načelnika iz komšiluka, u Opštinu je stiglo pismo iz kabineta predsjednika države sa istim obavještenjem i pitanjem da li drug Tito treba da uputi delegaciju sa poklonima. I, kako mi ovaj reče, zaključili su da ne treba, ali da treba Opština da mu nešto pokloni. Nakon duge rasprave, odlučili su da drugu Mariću pokone bonove za ručak u gradskoj menzi i to za mjesec dana. Doručak je otpao jer umjetnik kasno ustaje, a kad je večera, uvijek su probe.

Sala je završena, predstava je pripremljena, drug Marić je prezadovoljan, tvrdi da sa boljim ansamblom nije radio. Ali, onda – razboli se Zdenka, nosdilac glavne uloge i to tako da sigurno za mjesec dana ne može na scenu. „Ja mogu da igram Otela, pa i Hamleta, ako baš treba, ali gospođu ministarku, vala, ne mogu!“ vikao je ogorčeni drug Marić, dok se nije sjetio svoje davne supruge, primadone Crnogorskog pozorišta. Naravno, nije imao novaca za velike telefonske razgovore i telegrame, ali sve je riješeno u Opštini, službeno i efikasno.

I danas vidim kako dvadesetak dobojskih amatera stoje na željezničkoj stanici čekajući voz sa svojom novom gospođom ministarkom. Eno pred njima i druga Marića sa leptir mašnom i buketom raznobojnih ruža, koje su amateri nabavili u Barama, na Usori i u parku. Primadona sa elegantnim naporom silazi sa voza, drug Marić joj teatralno ljubi ruku i predaje cvijeće. Predstava može da počne.

Dobojskim sjenovitim ulicama (7)

Evo me opet u onom davnom dobu u gradu koji se zvao isto kao i ovaj ovdje. 

Prilazim lijepoj žutoj kući, koja će za pedesetak godina biti sinagoga. Tako tvrdi onaj poznati prorok zvjezdočatac, kojem niko ne vjeruje. „A šta ti je to sinagoga?“ ptaju ga, a on mudro odgovara da je to ono što će ova kuća jednom biti. A sada je tu neki važni organ vlasti, pa se ispred te kuće okupilo mnoštvo ljudi. U prvim redovima su oficiri, pa frontovci, pa napredne žene, sve afežeovke i na kraju omladina, đaci uglavnom. 

A na balkonu te kuće – uglednici. Ispred njih, uz samu balkonsku ogradu oficir sa uzdignutom rukom govori na sav glas: „Naši najbolji borci su ginuli oslobađajući Trst i Goricu...“ U okupljenoj masi neko zapjeva: „Trst, Gorica i Rijeka biće naši dovijeka!“ I svi prihvate. Zaori se Trnjak mahala, a iz mase se prolama promukao glas: „Život damo, Trst ne damo!“ 

Među uglednicima na balkonu je neobičan čovjek, malo stariji, ali pokrupan, u tamnom, ali prilično pogužvanom, a na mjestima i vidno flekavom, odijelu sa isto takvom bijelom košuljom i crnom leptir mašnom. „Ko je onaj?“ pitam i kažu mi da je to pozorišni umjetnik drug Marić, koji sa našim amaterima priprema pozorišnu predstavu za otvaranje doma kulture, ako uskoro bude završen. 

U jednom trenutku drug Marić prilazi ogradi balkona, oficir govornik ga začuđeno gleda, a on širi ruke i snažnim baritonom počne da recituje: 

„Deca smo slobode svete, 

 takmaci slvanoga Sparte, 

 iz trešnjevog smo topa neprijatelje tukli 

 i izazvali glasno divljenje Bonaparte!“ 

 Pjesmu završava jednom žestokom psovkom, a masa viče: „Tako je! Tako je!“ „Trst je naš!“ „Život damo, Trst ne damo!“ Oficiri potežu pištolje i počnu da pucaju u vazduh. A stari umjetnik nestaje sa balkona, ili ga je neko unutra uvukao da ne ometa miting, ili mu je neki metak prozujao blizu ušiju. 

Ne znam kako se to sa Trstom završilo U Beogradu sam čuo kako jedan huligan prijeti drugome: „Ako te samo jednom udarim, tri dana ćeš vikat: Trst je naš.“ 

A ovdje nije riječ o Trstu, nego o drugu Mariću. Ali o njemu – drugi put.

Dobojskim sjenovitim ulicama (6)

Kad god prođem ovom ulicom ispod Juriškovca, začujem neobičan glas koji se javlja odozgo, sa Rajčinovca: RADIO-STANICA DOBOJ GLAVICA. PROGRAM ZA OMLADINSKE RADNE BRIGADE. Jeste, ono je taj brežuljak zvani Glavica. Na njemu su postavljene mnoge žice, stub sa zastavom, a program se emituje iz nevelike drvene barake podignute na sred Glavice. Nema radio-aparata, ali nisu ni potrebni, svuda gdje su brigade, postavljene su bandere sa zvučnicima. Ma, znam ja da se odatle ne emitiju nikavi radio-talasi, da je čitav taj sistem zapravo razglas. Ali, lijepo zvuči. Radio-stanica. A možda i griješim. Pored informacija o tome ko je prebacio normu, koja brigada je bila najbolja i kakvi su novi radni zadaci, često se čuje nešto nalik na reklame, a narod to zove parolama. MI GRADIMO PRUGU, PRUGA GRADI NAS! TRST JE NAŠ... Tako je i Salih Šumski , dok tjera krave na Ganin brijeg, počeo da viče svoje reklame: PRVI MAJ – DOBRO MLIJEKO. Viče on svakodnevno, bez obzira na datum. Na tom radiju nema muzike. Ponekad nešto odsvira ili otpjeva neki brigadir harmonikaš. Ali nedavno su došli po Ajšu, onu Ajšu što nije ni iz Gornjih ni iz Donjih Šušnjara, nego nekako sa međe. Ma, dobro se zna odakle je, ali sad je socijalizam i svi su ravnopravni. Kad za onih lijepih zlatnih jutara cure iz mahala stanu da peru pendžere, svaka cura pjeva svoju pjesmu, istina poistiha da jedna drugoj ne smetaju, i svaka pjeva lijepo da misliš da ne može ljepše. Ali, kad Ajša zapjeva, sve prstanu da joj pjesmu ne pokvare. Priča se da i ptice u Ankarama prestanu da pjevaju kad Ajša zapjeva. I došao komesar radio-stanice da kaže Ajši da je odlučeno da nešto brigadirima otpjeva preko radija. Komesar pita koju pjesmu zna, a Ajša kaže da zna svaku. „Znaš li neku o ovom našem socijalističkom vremenu?“ „Znam“, kaže Ajša, „Tri livade nidi lada nejma“. „To je više poljoprivredna, ali može“, složio se komesar. Pošto nema nikakve pratnje, Ajšino grlo mora biti savršeno, a to se postiže ispijanjem svježih kokošjih jaja. A toliko jaja nema u tri mahale, jer je emitovanje zakazano tek u nedjelju u deset. Nas su još smatrali djecom, pa smo imali pravo da se snalazimo kako znamo samo da Ajši svakodnevno obezbijedimo svježa jaja. I juče bi ta nedjelja. Komesar dođe sa džipom i odveze Ajšu, a mi svi, ko zna koliko nas je bilo, zakrčismo onu livadu iznad bolnice i brigadirskih baraka, a i mnogi brigadiri se okupiše oko bandera sa zvučnicima. Bilo je tu i flaša sa rakijom karabajićkom i pita, koje je ovaj put Suljaginica džabe dijelila. Kad odjednom sa svih zvučnika prolomi se Ajšin čist, podmazan glas. „Tri livade, nidi lada nejma!“ Puče jedna flaša o banderu, neki počeše podvriskivati, a Ajša - pjeva li, pjeva. Mislim da se do Rudanke čulo. A ona stara Mejra, što je stajala do mene, neočekivano me upita jesam li ja njena jaja krao za Ajšu. Priznao sam. „Vidim ja“, kaže Mejra, „dok ona moja grahorka zakokodače, eto tebe preko Avdagine tarabe, pa pravo pod magazu, gdje ona nosi. Ali, neka si, nejse, isplatilo se“.

Intermeco

SVI  NAŠI  LOPOVI

Svi koji su vidjeli kad sam napisao ovaj naslov, pitali su je li to novi popis stanovništa ili se to odnosi na ovaj postojeći i ima li tu pitanje o nacionalnoj pripadnosti. Naravno da ima.  Jer, i lopovi imaju nacionalnost i bitno se razlikuju. Naši lopovi su pošteni, a njihovi su još gori. Nikad ne bismo svoje lopove mijenjali za neke druge. Vidjećete na izborima.

U ovih naših nekoliko (još se ne zna tačan broj) jezika riječ lopov ima jedno vrlo delikatno značenje. Kad djevojka momku kaže „Lopove jedan!“, to znači skoro izjavu ljubavi. Riječ lopov se upotrebljava „od milja“ kao i neke druge lijepe riječi. A to pokazuje i naš stav prema lopovima.

Istina, do lopova se danas teško dolazi, morate se najaviti, pa čekati,  uvijek su zauzeti. Ne znam šta još rade. A rade li, rade. Toliko toga treba srediti. Sredili su banke, fabrike, velika i mala preduzeća, sredili su državu, kulturu, obrazovanje, saobraćaj, prošlost, sad nam sređuju i budućnost. Jer, ko će im za toliki trud obezbijediti zaslužene penzije? Počeli su i misli da kradu, suze naše, snove, stihove... I duše hoće da nam srede.

A ima ih. Kad bi se organizovala parada ponosa lopova, kolona bi se otegla do Evropske unije. Sve pokradoše. I ne prestaju. Kad pomislimo da više nemamo ništa, oni pronađu. Da njih nema, davno bismo propali. Oni otkrivaju naše neotkrivene resurse i svakodnevno nas ubjeđuju da su naša bogatstva neiscrpna.

Nismo ni znali šta smo imali dok nas nisu pokrali.

Sad znamo. I ponosimo se tim što su nam oni otkrili. Nedavno je jedna grupa lopova provalila u neki restoran i ukrala dvije porcije ćevapa, više nije bilo pripremljeno. Kakvi kradljivci, takav i pokradeni.  A mi smo nešto drugo. I naši lopovi su drukčiji. Kod nas je sve na nivou. Lopovi su na cijeni. Naši uvaženi lopovi znaju šta rade i kako se to radi u savremenim uslovima. Za te poslove oni su kvalifikovani, imaju diplome, prvo su to sredili po Bolonji, ali i po svim drugim opštinama, kantonima i distriktima. Važno je da rade transparentno.

Iskeno, žao mi je naših lopova. Pa, i oni su ljudi. A rade u tako teškim uslovima i to danonoćno, nemaju vremena ni za osnovna ljudska prava. Život im prosto prolazi u neznanju. Oni su vlasnici nekakvih preduzeća s kojima ne znaju šta će, raznih vila koje treba održavati, a ne služe ničemu, donose se zakoni samo protiv njih, neki rijetki su već osuđeni ni krivi ni dužni. Oni smatraju da su ih osudili veći lopovi i to samo iz zavisti. A sve je moguće. Eto, takvi smo mi, lopovi.   

Dobojskim sjenovitim ulicama (5)

Pavle Stanišić: VIJEK

Aktuelno

Temeljne vrijednosti

Za trenutak ćemo sići sa dobojskih sjenovitih ulica i posvetiti malo pažnje onome što se oko nas danas  dešava, a tiče se osnovnih društvenih vrijednosti.

Rajna Dragičević, profesor Filološkog fakulteta u Beogradu. svojim studentima na apsolventskoj večeri obratila se govorom, koji je u javnosti izazvao mnoge polemike. Pokrenuta su pitanja osnovih vrijednosti. Na jednu od tih reakcija (novosadskog profesora Alekseja Kišjuhasa) replicirao je i naš stari poznanik i saradnik ovog bloga Božidar Stanišić. Evo Kišjuhasove reakcije i Božidarove replike.

Aleksej Kišjuhas:

Govor koji se navodno čuo na proslavi apsolventske večeri studenata Filološkog fakulteta u Beogradu uzburkao je ovdašnje društvene mreže. Pod pretpostavkom da je dotični verno prenesen u štampanim medijima, sam govor se počeo širiti domaćim internetima. I to brzinom lažnih motivacionih citata Ive Andrića ili lažnih izjava Merilin Monro, svejedno.

Za eventualno neobaveštene, reč je o obraćanju apsolventima navedenog fakulteta koje je bilo posvećeno odbrani profesije profesora, večitim temama „pravih vrednosti“, uz sporadičnu pljuvku po rijaliti programima, onako, umesto kusura. A iako je vlada Dačić-Vučić poslala tezu o „dve Srbije“ na đubrište istorije, mišljenja o ovom govoru danas su podeljena poput tog blaženopočivšeg rova. I zato, čak i ako posredi nije autentična stvar, već nekakav marketinški trik ili slična ujdurma, objavljene i naširoko „šerovane“ reči zaslužuju pažnju i komentar kao fenomen nezavisan od izvora.

Prvo, ispravni momenti. Prosvetni sistem je zaista u potpunom haosu i demonstrira jedino to da je dno pomično. Zatim, rušenje motivacije kod ljudi angažovanih u prosveti je važan problem, a govor karakteriše i jedna ipak lucidna rasprava o ispraznom karakteru mnogih novih zanimanja. Konačno, savetima o tome da budući profesori treba da izvuku najbolje iz svojih učenika, da treba da prepoznaju njihov trud i slično, zaista se nema šta mnogo prigovoriti. Međutim, saveti o tome da treba voleti svoju zemlju i ostajati u njoj već su nas jahali. Učenje dece patriotizmu, tom poslednjem utočištu hulja? Bilo je dosta za jedan život.

S druge strane, navedeni govor je i društveno anahron i individualno arogantan. Na primer, do zvanja profesora zapravo se uopšte ne mora stići upornim i vrednim radom, kako se u govoru tvrdi. Od sitno ispisanih puškica do krupno sažvakanih skripti, mnogi današnji profesor nije uradio svoj domaći zadatak dok je bio na fakultetu. A do vlasništva nad restoranima, firmama i privatnim avionima – koji se u govoru kontrastiraju profesorluku – može se stići preko noći, ali i izuzetnim radom i trudom. Odmeravanje ta dva truda sa jasnim sklonostima prema prvom može nam prijati, ali ga to ne čini manje bahatim. Zatim, uporno se i samozaljubljeno ponižavaju gotovo sve ostale profesije, a čak se i časovi srpskog jezika („glavni predmet, prvi u rubrici u dnevniku“) uzdižu iznad ostalih.

U govoru se kritikuje čak i praksa promene zanimanja („foliranti koji menjaju profesije kao prljave čarape“), u jednoj prilično statičnoj viziji koja je u nesaglasju sa stvarnošću i zahtevima savremenog društva. Profesori marksizma, te opštenarodne odbrane i društvene samozaštite su, prema ovakvim porukama, trebali ostajati u svojim čarapama, koliko god da vonjaju? Konačno, zar je dovoljno samo samozadovoljno biti profesor? Profesorke sociologije, dakle, profesije ovog kolumniste, jesu i Mirjana Marković i Vesna Pešić. Biće da se ne broji samo seksi diploma. Jer, da je tako, njena jedina funkcija bila bi u tome da se majka u frizerskom salonu, a otac u kafani (može i obrnuto, moderno je doba) pohvali da je derle diplomiralo.

Svakako najdramatičniji trenutak govora je poziv na „kretanje u rat protiv svih starleta, sponzoruša, pevačica, manekenki, tajkuna i biznismena“. Veli govorancija da se bitke vode u učionici i da traju po 45 minuta, dakle stilska je figura i možemo da odahnemo, ali, zaista – u rat? Otkud ta neodoljiva privlačnost onih bolje obrazovanih da sa ratoborne visine gledaju na one koji to nisu? Da li je to taj famozni bolonjski „dodatak diplomi“? Posebna je tema što govor karakteriše fundamentalna logička greška: on polazi od premise da je obrazovni sistem urušen a deca nezainteresovana, a zatim gradi argumente oko toga da je jedino diploma (profesora) važna, te da samo ona istinski hvata boga za testis („Od časa srpskog do kosmosa!“). Biće da se do časova logike nije stiglo, od tolikog čuvanja „našeg jezika i kulture“.

U čemu je zaista problem ili logička greška? U tome što navedeni govor zapravo ne govori o obrazovanju, već o popisu društvenih problema iz jednog vrlo ličnog i uskogrudog ugla. A u trenucima kada o nekakvom školovanju i govori, on govori o formi, a ne o suštini: kako se ponašati pred drugima, kako unaokolo deliti patriotske i kulturnjačke lekcije i kako istovremeno držati i nos i trajnu visoko. Možda je to sasvim u redu i prikladno za apsolventsko veče – malo motivacije nije na odmet dok žuljaju štikle i padaju bretele. Suština uopšte nije u navodnom autoru govora, već u onom mnogobroju spremnih delitelja ovog teksta koji time poručuju da i oni dele takve stavove jer su i sami, ah, tako visoko obrazovani. A to što se učilo noć pred ispit, polagalo na „bubice“ i napijalo zbog šestice, tada je manje važno.

Ironično, ali upravo bi famozne starlete, u pauzi čitanja „Tolstojevskog“, potpisale ovako fini manifest diplomi kao sredstvu za trpanje prstiju u oko drugima. Ideje poput ovih zapravo su isprazne besmislice „finih ljudi Srbije“ koji, kada amaterski ne glume Paola Koelja ili Nika Vujičića, razotkrivaju duboko zatvorenu svest. Želju za preoblikovanjem sveta isključivo po sopstvenom ukusu i ličnom shvatanju vrednosti i kulture, uz želju za regrutovanjem armije koja će misliti isto.

I ovaj kolumnista i asistent drži mnoge vežbe studentima na univerzitetu. Iz sociologije, discipline koja nije prva po rubrikama u dnevniku niti po rubrikama Zavoda za zapošljavanje. I (budući) sociolozi pate od predimenzionirane slike o samima sebi, u čemu ih on na svojim časovima pokušava i razuveriti i obeshrabriti. Govori im da umesto da menjaju društvo, a mnogi se upisuju sa tom namerom, prvo pokušaju da ga dobro razumeju. I to da bi taj kratak trenutak vremena koji nazivamo životom ispunili smislom. I ubeđuje ih u to da polaganje ispita i sticanje diplome zapravo i nisu toliko važni. Jer su naši životi kratki, teški i u krajnjoj liniji besmisleni. Da li zaista želimo da ih potrošimo u ubeđivanju drugih da nemaju pojma i krojenju sveta po svojoj volji?

Ne, svojoj egzistenciji smo dužni jedno usredsređivanje na puno ozbiljnija pitanja i na mnogo veće i čvršće stvari u sveopštoj sitnoći i banalnoj prolaznosti. Ta čvrsta stvar je znanje i ono započinje radoznalošću. Jednim interesovanjem i strašću za spoznajom sebe i sveta unaokolo, za preispitivanjem i istraživanjem bez unapred zadatih rešenja i svesrdnog nutkanja pravih vrednosti. Dakle, u usvajanju širokog znanja o svetu u kojem živimo, koje je zapravo samo sebi cilj. Ne da bismo bili bolji od drugih, već da bismo bili bolji za sebe. Ključ je u postavljanju pitanja koja su „veća od života“ i naše tupe egzistencije koju zovemo karijerom. Tek tada razbijamo začarani krug banalnosti i prozaike. Među mladim ljudima koji dolaze na fakultete treba probuditi neprekidnu želju za zapitanošću i za saznavanjem, a ne želju za deljenjem lekcija i posmatranjem drugih sa visine. Filozofska poenta je zavoleti ljubav prema znanju, a ne prema profesiji. Samo tada diploma ima smisla.

Božidar Stanišic:

Studentima autora ove kritike, dakle buducim sociolozima, kojima, izmedju ostalog, uopste ne zavidim - ne vjerujem da je lako slusati predavanja A.K. - savjetujem da na primjeru upravo ovog teksta odrze nesto-kao-vjezbu o primarnom semantickom problemu koji, kao takav a nametnut glagoljivoscu A.K., moze izmaci samo onima koji, sa maglom u glavi i odsustvom emocionalnog nemira, koracaju kroz balkanski i, naravno, evropski svijet bez ikakvih parametara eticke, socijalne, kuturne i politicke naravi. Ta, primarna, tema bi mogla ako ne vec morala biti "Contradictio in adiecto u clanku A.K.". Ona, sekundarna tek uslovno, bila bi o zavisti, jasno prisutnoj od pocetka do kraja teksta A.K., koja, svejedno sto je autor pokusao da je zamota u argumente protivne iznesenim u poruci prof. Dragicevic, izbija na povrsinu od onog "navodno" pa nadalje, zakljucno sa autorovim mudrovanjem o znanju i diplomi. Jeste, neko se usudio, nimalo navodno, da uzburka jedno od mrtvih mora, ali u tim talasima odjednom se nadju ne samo razni Mister Dolari, vec i poneki vrli kolumnist o kojem bi i nimalo pokojni Krleza rekao jasno da magla u glavi mozda godi tijelu i sujeti ali zamagljuje vidik na drustvo i covjeka, na poljuljane ili vec urusene temelje svega sto rado nazivamo civilizacijskim ali nasim djelovanjem na to pristajemo. To pristajanje ima svoje ime - konformizam. Koji bi mogao biti treca tema studentima A.K.

A evo i spornog govora.

 

Rajna Dragičević:

"Dragi moji studenti, poštovane kolege, budući profesori, 

Na dan kada smo proslavljali vaše apsolventsko veče, odložen je maturski ispit malih maturanata jer su se testovi koje je trebalo da popunjavaju pojavili u javnosti. Ovaj događaj samo je jedna od brojnih manifestacija urušenosti našeg prosvetnog sistema, kao i društvenog sistema u svim oblastima.

Dolazeći na vaše veče i gledajući vas onako doterane, nasmejane, mlade i pune pozitivne energije, razmišljala sam o tome hoćete li uspeti da zadržite taj optimizam i kada diplomirate i kada se suočite s niskim platama, nedovoljnim uvažavanjem profesorske profesije, prilično nezainteresovanim učenicima, roditeljima koji su uvek na strani svoje dece (čak i ako je to na njihovu štetu), različitim pritiscima i omalovažavanjem.

Mnogo toga oko vas ubijaće vam motivaciju. Ipak, ako mene pitate, na listi vrhunskih zanimanja nalaze se sledeća: profesor, lekar, advokat, sudija, inženjeri, još jednom, profesor. Ako pitate sve roditelje ovog sveta čime bi želeli da se njihova deca bave, odgovoriće vam na isti način.

 Raznorazni nepismeni i polupismeni ljudi danas sebe olako mogu nazvati nekakvim pi-arovima ili menadžerima, neobrazovane voditeljke sebe zovu novinarkama, a folk-pevačice umetnicama, da i ne govorim o art direktorima, biznis konsultantima, bek-ofis administratorima, velnes konsultantima, ivent koordinatorima, kopi-print operaterima, marketing konsultantima, ofis-asistentima, portfolio-menadžerima, produkt dizajnerima.

 Iza zvučnih naziva zanimanja najčešće se kriju foliranti koji misle da se ugled može steći preko noći, kriju se oni koji nisu imali izdržaj da završe fakultet koji su započeli, oni koji menjaju zanimanja i profesije kao prljave čarape. Nemojte zaboraviti da se profesorom, lekarom ili sudijom niko ne može samoprozvati.

 Ponosite se svojim zanimanjem koje se može steći samo upornim, vrednim radom, odricanjem, nespavanjem i višegodišnjim samosavladavanjem i samoodricanjem. Ne dozvolite da vam bahati, hvalisavi i samouvereni vlasnici raznoraznih restorana, firmi, privatnih aviona, luksuznih stanova drže lekcije o uspehu, jer VI STE PROFESORI, a oni su samo vlasnici kvadratnih metara!

 Pokušavaju da omalovaže profesorsko zanimanje. Imajte na umu to da ste vi čuvari dostojanstva svoje profesije. Zvanje profesora stiče se sa puno truda, ali još više muke treba uložiti u znanje kako nositi tu važnu titulu. Vodite računa o načinu na koji se ponašate i kada niste u školi,razmišljajte o svom odevanju, stavu, odnosu prema kolegama, prema učenicima i njihovim roditeljima.

 Ako sebe srozate u sopstvenim očima, onda će vas i okolina gledati sa omalovažavanjem. Budite ponosni, samouvereni, budite spremni da učite i da se doživotno usavršavate, jer VI STE PROFESORI!

 Volite svoje učenike. Upoznajte ih sa onim plemenitim što nose u sebi, a čega često nisu svesni. Izvucite ono najbolje iz njih. Podignite im ugled u njihovim sopstvenim očima. Nipošto im ne poklanjajte ocene, ali im stalno omogućavajte da poprave ocene koje imaju. Prepoznajte i poštujte njihov trud. Pokažite im da mogu biti uspešni ako rade. Ne ubijajte im volju.

 Profesorski autoritet ne stiče se preteranom strogošću i samovoljom, već pravednošću i nedvosmislenim dogovorom kojeg obe strane treba da se pridržavaju. Hvalite najbolje jer ćete time inspirisati i ostale da se potrude i ponekad budu najbolji. Pružajte šansu mnogima da ponekad budu najbolji.

 Nemojte biti drugari sa svojim učenicima i pokušavati da im se na taj način približite. Vi treba da postavljate pravila u svojoj učionici, da određujete granice, da držite konce u svojim rukama, jer oni su učenici, a VI STE PROFESORI!

 Ne zaboravite da ćete predavati glavni predmet, prvi u rubrici u dnevniku, i da ćete sa svojim učenicima provoditi više vremena od svih ostalih profesora. Vaš uticaj na učenike biće najvažniji. Budite svesni te odgovornosti. Kao profesori srpskog jezika, vi ste čuvari našeg jezika i kulture.

 Učite učenike da vole svoju zemlju. Često se može čuti kako profesori svojim najboljim učenicima savetuju da što pre odu odavde. Počelo je da se podrazumeva da je najbolji uspeh u školi sigurna propusnica za odlazak iz Srbije. Hajde da preokrenemo perspektivu! Ukažite najboljim učenicima na to da treba da ostanu u Srbiji jer će joj, kao najbolji, pomoći da se oporavi i postane bolje mesto za život. Ne dozvolite im da odu i da prepuste zemlju svakojakom ološu!

Zacrtajte im kao životni zadatak da se bore protiv živog blata u koje tonemo. Usadite im osećaj za društvenu odgovornost i objasnite im da ovu zemlju niko ne može očistiti osim njih. Ako se potrudite, videćete da će vas đaci poslušati, jer VI STE PROFESORI!

 Budite uvereni da seme svih ekonomskih, političkih, kulturnih, moralnih reformi u ovoj zemlji može da proklija samo u porodici, ali i u vašoj učionici, i to upravo na časovima srpskog jezika i književnosti! Zato se trudite da budete uzor svojim učenicima.

 Krenite u rat protiv svih starleta, sponzoruša, pevačica, manekenki, tajkuna, biznismena i pobedite ih. Vi im morate postati orijentaciona tačka, svetionik u životu! Za taj rat imate 45 minuta dnevno skoro svakog radnog dana, a to nije malo. Pobedićete tako što ćete dati sve od sebe da saržaje koje treba da predstavite svojim učenicima učinite zanimljivim, uzbudljivim, svežim. Uspećete u tome samo ako mnogo znate, ako volite ono što radite i ako ste posvećeni. 

Učenici to mogu da prepoznaju, i to nepogrešivo. Ne obazirite se na činjenicu da se neke vaše kolege ne pripremaju za časove, da mnogi ništa ne rade, a primaju platu, ne obazirite se na trulež oko sebe i ne predajte mu se! Neka vaš čas bude oaza znanja u sveopštoj pustinji, svetla tačka u mraku, zrno smisla u besmislu.

Vi imate misiju: ako uspete da povratite autoritet škole i znanja (a to se ne može postići nijednim zakonom, već entuzijazmom profesora), padaće kao domine sve prepreke ka boljem životu u Srbiji. Od časa srpskog do ekonomskih reformi! Od časa srpskog do borbe protiv korupcije! Od časa srpskog do kosmosa!

Vaša moć je ogromna i vaš zadatak je od strateškog značaja. U tome je razlika između vas i raznoraznih menadžera, konsultanata, koordinatora, administratora, operatera, bogatih vlasnika lokala i ostalih eksperata za prodavanje magle. U njihovim rukama su projekti, lokali, avioni i kamioni, a u vašim rukama je budućnost ove zemlje. Nikada nemojte zaboraviti: VI STE PROFESORI!

Dobojskim sjenovitim ulicama (4)

A ono tamo na biciklu je Nađin tata, stari Karabin. Kako li se ono zove? Trenutno je toliko udaljen da ne mogu da se sjetim. Inženjer Karabin. A kakav inženjer? Pojma nemam. Na njegovom stolu u onoj nevelikoj kući u Barama gomila je papira. To su projekti raznih mašina koje će raditi u nekim novim fabrikama. Na nekima se već nešto i proizvodi. Dakle, mašinski inženjer? Zaista ne znam, jer kad je trebalo izgraditi prvu benzinsku pumpu u Doboju, onu uz još nezavršenu ulicu prema novoj stanici, projekat je povjeren inženjeru Karabinu. I po njegovim nacrtima izgrađena je ova pumpa sa velikom nadstrešnicom, koju su u početku držala dva tanana stuba. U jedan od tih stubova udario je prvi kamion koji je naišao velik i pretovaren. Klonuo je i stub i nadstrešnica. Tada još nije bilo iskustva sa saobraćajnim prestupima, pa se smatralo i pričalo da je za to kriv projektant, koji nije dobro izračunao izdržljivost stubova u odnosu na snagu kamiona. Nedavno, odnosno, ubrzo nakon toga, napravljena je nova nadstrešnica sa masivnijim stubovima, tako masivnim da više ni jedan kamion nije pokušao da im provjerava izdržljivost.

Na velikom stolu inženjera Karabina, nad kojim nisko spušten visi veliki improvizovani luster, uz gomile papira i olovaka sjedi ona šarena, dobro uhranjena koka, koja se po kući kreće bezbrižno, svjesna da oni nju ne drže iz onih surovih i podmuklih pobuda iz kojih ljudi inače drže kokoši. Ali, jednoga dana i ona je prošetala oko svog novog stana u Barama i otkrila svježu zelenu salatu u vrtu prve komšinice. Kada je inženjer Karabin sa posla stigao kući, komšinica ga je dočekala takvim psovkama kakve on do tada vjerovatno nije čuo. A kad je ušao u kuću, dočekala ga je i supruga Ljubica, a pomalo i Nađa. Napale su ga kako on te grozne psovke može ćuteći da podnese. „Vrati se, pa i ti njoj skreši kao i ona tebi!“ „Dobro, ali šta da joj kažem?“ „Sve ono što je i ona tebi rekla.“ Izašao je i one su čule njegov ozbiljan glas:

„Izvinite, gospođo, ali dozvolite mi da vam se vrlo kratko obratim i da vam kažem da sve ono što ste vi meni rekli, u određenim okolnostima, može da se odnosi i na vas.“

Komšinica je ostala dugo poluotvorenh usta, a gospodin Karabin je oznojen ušao u svoj stan i zadovoljno saopštio: „Sve sam joj skresao!“

Inženjer Karabin se razumije i u mašinstvo i u građevinarstvo, ali vrlo slabo u komšijske odnose. Ipak, sad mi je jasno. Pa, on je inženjer muzike. Od njega je Nađa naučila sve one stare pjesme, kojima nas oduševljava, a koje se nigdje ne mogu čuti. Po dikim stepjam Zabajkala, ili Pod baljšim šatrom golubih njebes... Kad smo mu donijeli onu staru citru, koja siguno stotinjak godina nije zasvirala, pažljivo je pregledao, sve nedostajuće žice zamijenio je novim za gitaru. Napravio je divni mesingani ključ za štimanje tih brojnih žica, naštimao je citru i napisao note specijalno za ovaj instrument. Kad je neki dan zasvirao, zvučalo je kao da svira čitav orkestar. I Nađa je bila oduševljena, ali ona nikada nije odustala od gitare, bila joj je zgodnija da je ponese i u školu, i na izlet, i na ekskurziju, da uz nju zapjeva i u parku, i na velikom odmoru, i u vozu, i na brodu.

Možda on i sada u sebi ponavlja neku od onih davnih pjesama, dok se vozi prema nekom preduzeću, gdje će mu se, svakako, obradovati, ali čini mi se da pedala tog starog bicikla okreće sve sporije, sve sporije. Ili je, možda, takva melodija koju čuje.

Dobojskim sjenovitim ulicama (3)

Elegantni, vrlo ozbiljni, skoro zabrinuti čovjek crne zalizane kose, kratkih crnih brkova, u tamnom odijelu, bijeloj košulji sa crvenom kravatom izlazi iz parka, prelazi prašnjavu ulicu i preko širokog školskog dvorišta ide prema ulazu u veliku zgradu, na kojoj se crne krupna slova DRŽAVNA REALNA GIMNAZIJA. E, to je Šefik Bešlagić, direktor Gimnazije. Kasnije će biti direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Sarajevu i baviće se istraživanjem i tumačenjem starih nadgrobnih spomenika, naročito stećaka, a sada je direktor ove škole i svi mu se sklanjaju s puta da bi mogao nesmetano da prođe, premda se on nikome ne obraća i prolazi zamišljen, kao zagledan u nešto svima nepoznato. Kada se naša profesorica esha i književnosti Zora Crnilović, ortodoksni komunista, vratila odavde u Beograd, napisala je jedan mali roman, pun njenih uglavnom nepovoljnih utisaka iz Doboja, u kojem je direktora Bešlagića nazvala salonskim komunistom. Pisala je ona i o bjelogardijskim emigrantima Klavdiji i Igoru Meljnickom, koji u maloj kući na brežuljku ispod Donjih šušnjara, u kojoj stanuju, priređuju u zimske večeri čajanke, na kojima se uz samovar pjevaju i sviraju aristokratske i buržoaske romanse, dok radni narod gradi porušenu zemlju. Ali, ovdje je riječ o salonskom komunisti, koji je upravo ušao u školu.

A eno i mene među mnogom djecom kod drvenog crkvenog zvonika nedaleko od škole. Svi, čak i oni najviši, bezuspješno pokušavaju da dohvate konopac, koji visi odozgo. Pitaju me mogu li ga ja dohvatiti. Odmah im pokažem da mogu, zaskočim se i uhvatim se za konopac. Zvono je zazvonilo tako silno da se tog zvuka dugo nisam mogao osloboditi. Sva su se djeca razbježala, a mene je s tog konopca skinuo crkvenjak i odveo pravo kod direktora.

Salonski komunista je odmah otpustio crkvenjaka i rekao da će on to da sredi i da se to više neće dešavati, a onda je mene vrlo pažljivo saslušao o svim detaljima tog incidenta. Posebno interesovanje pokazao je za činjenicu da sam odnedavno u toj školi, da nijedno od te djece ne poznajem i da nisam znao da je konopac u vezi sa zvonom. Tada sam prvi put vidio da se osmijehnuo direktor Bešlagić. Bio je to, istina, suzdržan, upravo salonski osmijeh, ali prosto nevjerovatan za uvijek preozbiljnog direktora. Obratio mi se vrlo prisno. Rekao mi je da me mora kazniti kako bi i svi ostali znali da im to nije dozvoljeno, a da ja nikada više ne radim ono na šta me drugi nagovaraju, nego samo ono što ja smatram da treba da radim.

Taj savjet mi je često kasnije padao na pamet, ali nisam siguran da sam ga se uvijek pridržavao.

Sutra je podvornik Salko nosio knjigu po svim razredima. Na času bi se prekidala nastava i nastavnik bi naglas čitao obavještenje iz knjige, kojim su svi učenici i nastavnici obaviješteni da sam ja kažnjen ukorom direktora zato što sam zvonio. U mom razredu mnogi su se zgražali i prezrivo me razgledali, a ja sam cijelo vrijeme vidio samo onaj salonski osmijeh direktora Bešlagića.

Da, i sad ga ponekad vidim. Negdje sam davno zapisao da osmijesi ne umiru, da se samo prenose sa lica na lice.



Dobojskim sjenovitim ulicama (2)

Tu ćemo zanoćiti

rekoh rijeci

koja je već odlazila

Tako sam zapisao u jednoj pjesmi. A ta rijeka Bosna i sada odlazi i nikako da ode, kao i ljudi koji ovuda prolaze. I sjene onih koji su nekada ovuda prolazili pružaju se vremenom.

Ono tamo je sjena starog Igora Meljnickog, koji u pohabanoj crnoj futroli nosi violinu, koju je ponio iz carske Rusije. U školi predaje ruski jezik jer je Rus, gimnastiku jer je carski oficir i muziku jer je, ne samo muzički obrazovan, nego i nadaren. Svoju violinu štima bez pomoći bilo kakvog instrumenta, samo na osnovu svog sluha, a po njoj štimaju i ostale instrumente u gradu.

Eno, tamo kod nekadašnje električne centrale (danas Biblioteke) susreće doktora Izudina Džananovića, onog uvijek elegantnog tihog gospodina koji se nosi i ponaša kao da je i sada u Beču, gdje je studirao. Mimoilaze se uz pozdrave pune poštovanja i uglađenosti, pa mislim: kakve se sve kulture susreću pod ovom starom tvrđavom. A Igor žuri kući da pomogne supruzi Klavdiji, koja do jutra mora da nacrta na komadima pakpapira, brašnom i vodom slijepljenim, portrete Lenjina i Tita veličine ulaznih vrata, koji će biti postavljeni u velikoj sali Fiskulturnog doma zbog neke značajne konferencije. I mislim: kakve se sve politike susreću pod ovom tvrđavom, gdje ruski bjelogardijski emigranti crtaju Lenjina.  

Već se spušta veče na dobojsku kaldrmu i pognut žuri stari Štraus, građevinski stručnjak. U gradu se gradi na sve strane, pa mu je radno vrijeme od jutra do večeri. A žuri jer ga kod kuće čekaju supruga Mažana i kćerke Zdenka i Alica i topli ručak i večera istovremeno. Ali, poslije napornog dana mora da svrati u Stari grad na jednu duplu s nogu. Znam da će ga Salih iza šanka ponuditi još jednom i znam da gospodin Štraus to neće odbiti.

Noć već pada. Najavljuju je crkvena zvona. A tamo u daljini preko Bosne žmirkaju neka neobična mnoga svjetla, a s vremena na vrijeme začuje se i potmuli tutanj mine i obrušavanja kamena. Gradi se nova, široka pruga za Tuzlu.  

BOŠKO JELIĆ / In memoriam

Bez prošlosti budućnosti nema. Ova parafraza davne misli Anatola Fransa pada mi na pamet dok razmišljam o rastanku sa našim kolegom i prijateljem Boškom Jelićem. Jer, u Doboju niko od zvaničnih i mjerodavnih nije ni pomislio da bi ovaj grad trebalo makar i simbolički da oda počast svom dugogodišnjem i istaknutom javnom radniku, da mu se javno zahvali makar na jednoj komemorativnoj sjednici. Zašto da Radio Doboj na prigodan način ne obilježi odlazak jednog od svojih osnivača, čijim je glasom prije više od četrdeset godina počeo emitovanje svojih programa? Da slučajno ovdje tih dana nije iz Kanade stigao nekadašnji kolega Mirko Jeleč, ni oproštajno slovo u ime Boškovih kolega ne bi imao ko da pročita. Na čemu grad misli da gradi svoju budućnost?

Ispraćaj iz Doboja bio je, ipak, dostojanstven. Pred velikim brojem starih (da ne kažem: pravih) Dobojlija Mirko Jeleč je dirljivo pročitao ove riječi:

                                       Dragi prijatelji,

Došao je tužni trenutak da ispratimo  Boška Jelića. Ovdje će ostati neizreciva tuga i bol njegovih najbližih, ali i brojnih prijatelja i onih koji su ga poznavali i cijenili.

Njegovim odlaskom dobojsko novinarstvo, koje je nekada bilo razvijeno i uvažavano, izgubilo je jednog od svojih najznačajnijih predstavnika. Bio je jedan od začetnika novinarstva u ovim krajevima. Predano je radio na osnivanju radija u Doboju i Radio-Doboj se prvi put objavio njegovim glasom. Značajno je doprinio pravovremenom i objektivnom informisanju. Začetnik je muzičke produkcije koja je doprinijela očuvanju tradicionalnog izvornog melosa.  

Kao izvještač Televizije Sarajevo sa vrlo velikog prostora dobojskog regiona od Save do Zenice bio je decenijama gotovo svake večeri u domovima skoro svih građana Bosne i Hercegovine. O svemu što se dešavalo značajno, i dobro i loše, izvještavao nas je Boško. U onim oskudnim vremenima, ispunjenim entuzijazmom  i samoprijegorom, bio je i urednik i novinar, a u početku i vozač i snimatelj. Njegov novinarski doprinos afirmaciji najpozitivnijih ljudskih i društvenih vrijednosti danas je nesumnjiv i nemjerljiv. Svojim radom doprinio je i dobojskom rukometnom TV turniru šampiona, kao i mnogim drugim vidovima razvoja ovog kraja.

Boško je bio i učenik i profesor u dobojskoj Gimnaziji, cijenjen i voljen od svojih školskih drugova, a kasnije i svojih učenika. Među svojim kolegama novinarima bio je poznat kao dobroćudni boem, vedrog duha i blage naravi, poznati dobojski Bata Bole.

Prošao je kroz sve nedaće svoga vremena. Dane djetinjstva proveo je u 2. svjetskom ratu u izbjeglištvu. Odrastao je u poslijeratnim oskudicama u dobojskim đačkim internatima. Ostao rano bez majke, bio je upućen da se sam snalazi u teškoćama rane mladosti. Ali je, i pored svega, nalazio snage da bude dobar učenik, kasnije student, da se bavi sportom i bude među prvim dobojskim stonoteniserima, a u svojim poznijim godinama i jedan od organizatora obnavljanja ovog sporta u Doboju.

I u nedavnim teškim i zloćudnim događanjima Boško je ostao vjeran zahtjevima svoje profesije i ličnih visokih moralnih principa, bez obzira na teškoće, koje je dostojanstveno podnosio.

Boško Jelić je u Doboj došao iz Dervente kao dječak nakon završene male mature i ostao u ovom gradu, evo, do kraja života. Danas se vraća u Derventu, a mi ga sa bolom, tugom i zahvalnošću ispraćamo u prošlost našeg grada, u njegova najljepša sjećanja.  

Doviđenja, Bata Bole. Neka ti je vječna slava i hvala. 

                                                         (Slika je preuzeta od Alekse Blagojevića)

Dobojskim sjenovitim ulicama (1)

U jednoj pjesmi sam, nabrajajući svoju imovinu, pored ostalog, naveo i dva groblja prijatelja.. Kad bi se sa raznih grobalja svi okupili, kao što smo se ono nekad okupljali u istim kafanama, povelika bi to groblja bila. A o poznanicima suvišno je i govoriti. Mnogi me i danas presreću po nekim uglovima ovoga grada, koji su toliko izmijenjeni da ih je i prepoznti teško.

Ko, na primjer, pamti da se do prve željezničke stanicea DOBOJ NOVI na širokom kolosijeku preko Bosne išlo uskim drvenim mostom podignutim nad ostacima velikog betonskog mosta porušenog u ratu? A i stanica je bila drvena i nevelika i trajala je, kao i most, koju godinu, dok nije izgrađena kilometar uzvodno velika, zidana, moderna stanica DOBOJ NOVI. A i ona je prvo bila drvena, kao i most preko rijeke.  Sjećam se kako se pričalo koliko će biti širok novi most, a mi još neizrasli i nedorasli takvim razvojnim projektima premjeravali koracima tu veličinu  na trgu pred starom stanicom i nismo vjerovali. I ulica će biti takva, pričalo se, prolaziće kroz novi grad koji će tu da izraste preko polja, preko kukuruza, repe, šljivika i hadžijinih jabuka.

Biće tu kolosijeka i kolosijeka za sve pravce jer Doboj Novi će biti velika željeznička raskrsnica. Tako tvrdi visoki Sveto Dakić, ugledni viši željeznički službenik, ali, istina, više priča o pozorišnim predstavama pasionirani pozorišni amater. Premda ga odavna nema, i danas ga sretnem u starom gradu i čujem kako govori o jednom davnom dobojskom izvođenju neke Nušićeve komedije, kojoj je i sam Nušić prisustvovao.

Dok se udaljim od Dalmatinskog podruma Nikole Kraljevića, presreće me Vili, koji će mi reći tačno koliko je sati, premda nema sat, i s kojim će rezultatom u nedjelju Sloga da pobijedi.

Tamo, malo dalje, Ekremaga popravlja svoju crnu limuzinu, koja je odlična, ali nikako da upali. Gurali smo je godinama, gurali smo je od male do velike mature, kažu da je upalila kad smo otišli na studije.

I to je razlog da u novoj fabrici proizvodimo svjećice za razne motore, kad se već odustalo od tenkova, tvrdi inženjer Branko Puškarević. Nije važno što sad nema automobila, brzo će ih biti mnogo više nego što nam treba, i kaminona, čak i aviona. Ugledni, vrlo obrazovani prognozer, suprug naše profesorice matematike, nešto kasnije nastradao je u automobilskoj nesreći na auto-putu. Tako se desilo.

A ono tamo je sudija Huso Lokmić. Mora da mi nastavi priču o svojim studentskim danima u Beogradu. Mora, jer tek je počeo.

A i Đoka Damjanović bi nekome da priča o tome kako su za vrijeme rata spasili sve duvačke instrumente. Ali, koga to danas zanima? Samo ti sviraj, kažu. A ja i sviram, kaže meni Đoka, premda je i njemu duvački orkestar davno odsvirao.

Ostavljam Doboj tamo gdje sanja neke ljepše dane, dok opet nekad ne zalutam njegovim sjećanjima.    

Kike - drugi put

Razgovor

Naš razgovor počeo je davno i trajao je više decenija. A, opet, čini mi se da nismo baš sve rekli što

smo htjeli reći. Sad ne znam gdje smo ono stali. Kod koje teme? Kod koje lake šale o teškom udesu?  Jesmo li imali razumijevanja za vrijeme koje nam baš i nije bilo sklono? O čemu je ono bilo govora?

Ali naš se razgovor nenadno i definitivno prekinuo.

Kike je stavio tačku.

                                                                                                                                            (Druga fotografija: Sead Kruškić)

KIKE / In memoriam

Sa ovog svijeta i iz ovog grada ispraćen je poznati dobojski fotoreporter Osman Kikić - Kike. Fotos Seada Kruškića preuzeli smo sa facebook-a , a donosimo i govor kojim je Kike ispraćen.

 Teško je izraziti bol s kojom se Doboj oprašta od Kiketa. Ni suze ni rijieči nisu dovoljne da saopšte tugu koja je ostala nakon njegovog odlaska. Bio je omiljena ličnost ne samo u ovom gradu nego i na čitavom velikom prostoru kojem Doboj pripada. Zračio je iskrenošću, poštenjem i nadom u bolji i ljepši život. A tužne riječi ovim povodom stižu nam i iz čitavog svijeta. Oglasili su se njegovi prijatelji koji su se, nakon nedavnih nemilih događaja, razišli po mnogim dalekim krajevima. Javljaju se iz Amerike, iz Kanade, Australije i skoro svih evropskih zemalja. Svojim odlaskom Kike nas je ponovo okupio. Bol i tuga ne poznaju granice.

Osman Kikić bio je poznati dobojski fotoreporter, odrastao je i stasao sa dobojskim listom "Glas komuna". Objektiv njegovog aparata i njegove duše zabilježio je jedno za ovaj kraj značajno vrijeme razvoja u svim oblastima. Čitav nekada veliki dobojski region prošao je kroz njegovu umjetničku vizuru na najljepši način. Mnogi listovi širom nekadašnje Jugoslavije objavljivali su njegove snimke. Ostavio je brojna svjedočanstva o našem kraju, o njegovim ljudima, o ličnostima koje su bile sastavni dio njegovog razvoja. Na taj način i Kike je postao i ostao sastavni, neodvojivi dio Doboja.

I u najtežim vremenima bio je pravi čovjek, u kojeg se moglo pouzdati. Bio je vjeran, odan prijatelj svojih prijatelja i svega što je čestito i dobro. Sa svojim prijateljima nije dijelio samo radosti života nego je iskreno učestvovao i u njihovim tegobama i teškoćama. Kad bi se neko od njih našao u teškoj situaciji, Kike je bio kraj njega.

Volio je i svoj Doboj. Do zadnjih dana nije mogao bez Kupusije. tihih sokaka dobojske Donje mahale.

Kiketovim odlaskom odlazi jedno bogato, lijepo vrijeme, odlazi dio Doboja, dio svakoga od nas koji smo ga poznavali i cijenili.

Čuvajmo sjećanje na Osmana Kikića, on je zauvijek ovdje, sa nama, u svom Doboju.

poezija 49.

Svjedok


Kao učesnik u životu
mogu da posvjedočim
da sam je vidio

Prepoznao sam
predskazano
obećanje

Nisam raspoznavao
bat srca
od njenih koraka

Osim sna
u meni je bilo još
željeza i vode

Od očiju njenih
ništa se nije vidjelo
u sunčevom sistemu

Kad je nestala
tražio sam
sebe

Prepoznao sam se
u lutalici
na žalu

Pijeskom je
zatrpavao
njen lik

Smrti jednog Miroslava (7)

7

Moje suvišne i nepravedne riječi
sustižu me po tišinama
jer izrekao sam više riječi
nego što sam znao istina

mislio je
a ptica je pjevala na grani

Najrjeđe sam govorio svoje riječi
jer govor je odjek
Mnoge su iz dalekih vremenskih zabiti
sazdane samo od zvuka

a ptica je pjevala na grani

Namamili su ga vještačkim svjetlostima
zalazećeg sunca u opasne predjele
gdje je zauvijek nestao
u živom pijesku govora
                                                              (Preživjele riječi)

Smrti jednog Miroslava (6)

6

Kao slijepac opipavam tvoje tijelo
i u tvom pogledu vidim
jedini izlaz iz tame govorio je

Prošao sam dane i noći
plovio sam lebdio sam
al izlaza drugog nema

Osuđen je na crnu zatočeničku ćeliju
s njenim pogledom
zapaljenim u uglu

Smrti jednog Miroslava (5)

5

Sunce izlazi i zalazi u duši
i to se dešava sve dok ga čovjek
rado dočekuje i ispraća brižno

Tako je razmišljao
gazeći ulične sjene
u kojima je trunuo dan

Uhodili su njegove misli
optužili ga za izdaju
i zabranili mu susret sa zvijezdom

Sahranjen je u posljednjem
slobodnom grobu
u vlastitoj duši

Smrti jednog Miroslava (4)

4

Dok te gledam zaboravljam te i tako nestaješ
rekao joj je
a ona je zaiskrila svim ukrasima tamnih očiju

Ljudi su se sklanjali od njegovih pogleda
sluteći u njima tajnu smrtnosti
pa se prezren udaljio

Našli su ga osamljenog
na sunčanom proplanku
zagledanog u sebe

Smrti jednog Miroslava (3)

3


Dok se rat završio
istjerali su ga iz skloništa
trubama dobošima i činelama
i dotjerali do kraja ulice
pred svježu govornicu

Osvrnuo se ali izlaza nije bilo
pa je stao pred mikrofon
Rat je bio nepotreban rekao je
Sahranjen je na sred Neba
sa zemlje ga je ispratila muzika

Smrti jednog Miroslava (2)

2


Svi koji su voljeli da ga gledaju
zaplakali su
kada je počeo da tvrdi
da se do ljetnog podneva brže stiže
šljunkovitom stazom
nego travnatom
mekšom i Zakonom propisanom

Osuđen je odmah
na vječno izdržavanje
teških travnatih busenova
na nepoznatom groblju

Smrti jednog Miroslava (1)

1


Isuviše naivan
za ovdašnje uslove klimatske i društvene
i svoju mladost
više je volio zalaske sunčeve
od opšte usvojenih čari svitanja

Mnogi su pratili
promjene njegovog lica
u smiraj sunčanog dana
nevidljive misli na njegovom čelu
i tajne sne oko usana

Dao se u iskreni bijeg
kad su se rasrđeni
i s nalogom sudbine
prikrali njegovom
tek svanulom pogledu

Bježao je u smjeru
suprotnom od kretanja sunca
kroz ambise mjesečina u bespuća tame
Kod posljednjeg plavog jutra
crvena boja najljepših zalazaka
potekla mu je niz grudi

Poezija 48

   PROKLETO LIJEVNO

   Nebom tinjaju ognjišta
   rijeke zalutale planinom
   mačevi slijepi
   brda ginu niz vidike

   Prve zasjede ne čusmo
   i ne vidjesmo
   kako popadasmo dolinom i gorom
   da po sebi sričemo ožiljke

   Mic po mic
   kamen po kamen
   skupljali smo
   godine i piljke

   Na drugim zasjedama
   ukaza se Prokleto Lijevno
   popadasmo po svojim nadama
   po grudima po crnim mislima

   Piljci stasali u spomenike naših glava

   Zadnji kamen ko će da išara
   Sve je manje glava na vidiku
   a sve šire polje
   ko svitanje
                                           (Preživjele riječi) 

Poezija 47

STREPNJA

Nad ruševinama tih rukopisa
zavičaja poharanih
koje sam podizao po zbjegovima strepim

za sudbinu nada-vjerovanja
za njihov opstanak u tvrđavama
koje izranjaju iz smrti-postojbine

za misao - dah progonjenih
                                                (Teutino blago, 2009)

Rukopisi (davni)... 2

Kuća

Daleko od ulica
ptica tama svjetlosti
prozora ponora oblika
riječi vjetrova glasova
zakona sila
estetike
statike
fotografisanja

Srušena

Između kuće i mene
nema materije

između neba i mora
nema ništa
između kopna i mora
između kopna i neba
između mene i svega

Idem kući
                                             (Večernja načela, 1987)

Rukopisi (davni)... 1

Noć

Noć sam
koja svjetlost čini ogledalom

oslijepio sa ispruženim rukama
tumaram tvojim likom

opisujem te tamom
slutim raspad sjaja

                                              (Večernja načela, 1987)

Pavle Stanišić: JUTRO

Da bi nam pauza lakše prošla:

Pauza

Zbog velikog broja čitalaca post o poeziji Mile J. Čupić zadržali smo nešto duže na blogu. Vjerujući da ćemo se toj poeziji vratiti još koji put, oglašavamo pauzu do marta, naravno, ove godine..

Mila J. Čupić

Dan se desio

          Sve izrečene i pretpostavljane sumnje u savremenu poeziju, u njen smisao, aktuelnost i sudbinu, postaju besmislene u susretu sa stihovima Mile J. Čupić, koje je u knjizi Dan se desio objavio izvjesni izdavač Motovun 1985. godine, odmah nakon prerane smrti neobične pjesnikinje, koja je svoj udes snažno osjećala:

          Nestajemo
          uz sanjiv miris tek pokošenog sumraka.
          U rukama čuvamo susrete
          za neki drugi mrak.

          Mislim da književna kritika, ukoliko je, zapravo, uopšte ima, nije posvetila dužnu pažnju ovom u svakom pogledu vrlo posebnom djelu. A to je i logično, jer su ovi stihovi izvan i iznad svake kritike. Suvišno je ovdje raspravljati o književnom postupku, o formi, koja je, ipak ćemo to reći, savršena i u pojedinim pjesmama i u čitavom obimu. U svakom slučaju, ovo je jedinstven, neponovljiv, vrlo izgrađen lični pjesnički rukopis. Ali, ovdje se ne radi o formi nego o životu, o vrlo intimnom, lirskom, doslovnom pretvaranju života u riječi. Desila se poezija.

          Malo znamo o porodici Čupić, da su živjeli u Beogradu, gdje se Mila i rodila 1960. godine, ali jedno vrijeme i u Tesliću, odakle nam je nakon skoro tri decenije od pojavljivanja sasvim slučajno i stigla ova neobična knjiga. Čudni su putevi knjiga i čovjekovih misli, razmjene tišina, o čemu je i Mila J. Čupić ostavila trag:

          A ti okreneš nekad broj moje samoće,
          dozoveš moje prisustvo u sebi moje misli.
          Razgovaraš mi tišine.

          Jer, kad nas sve izda, kad se sve objavi kao privid, čak i sam život, ostaje nada u susrete riječi, pošto je čovjek, prije svega, misao.

                                                                                 

Mila J. Čupić:                                                                                             


PRIVID

Ponovo izdaja.
A činilo se,
dugo već,
smrt nas zaobilazi.
Smejemo se.
Šta drugo
kad suncu smo okrenuti.
Šta drugo
kad krvarimo.
Pa opet –
izdaja.
I sam život
promucao
mlečne reči –
i sam život
- izdao nas.


II

Ako uopšte
negde ima reči
što čekaju moje
da zagrljene
čekaju nove
i ove opet
nadaju se
drugim,
ako reči
mogu treptajem
u molitvu da prerastu,
ako život
i nije svud okolo,
ako sve ovo
i nije u nekoj vezi,
svejedno – u smrt zagledana,
raširenih ruku –
čekam nebo da padne.