Časopis (3)

"Značenja"

Trebalo je napisati prijedlog (bilo je uobičajeno da se kaže "elaborat") o pokretanju časopisa mnogim institucijama i organizacijama, ali, prije svega, trebalo je za to privoljeti Druga iz Republike, kako su neki oslovljavali tu ličnost, čije je mišljenje bilo značajno za sve što se ovdje važno dešavalo. I, kada se on, nakon konsultacija u Republici, živo zainteresovao, krenulo je. Održani su mnogi sastanci, određeni izdavači, Savjet od čak 37! članova. Sjećam se istupa jednog od uvaženih, koji se čudio što će nam sad časopis kad već imamo "Oslobođenje", gdje svak može da objavi ako napiše nešto vrijedno. Znam da sam mu tada javno objašnjavao da časopisom dobijamo najjeftiniji dom kulture i sl. E, a kada je taj uvaženi drug postao uvaženi gospodin, u jednom kriznom vremenu bio je čak urednik tog časopisa. I to njegovo nerazumijevanje se u tom periodu odrazilo i na časopis. Sve je, ipak, nekako išlo, ali naziv časopisa se pojavio kao nepremostiv problem. Digla se opšta hajka. "Rukopis" ne dolazi u obzir. Svi opštinski funkcioneri su bili protiv tog prijedloga. A ja pojma nisam imao o čemu se zapravo radi. Jednoga dana telefonom me zvao čak izvjesni vrlo ugledni naučnik iz sarajevskog Instituta za jezik i književnost. Rekao mi je da ga je njegov kolega univerzitetski profesor, koji je imao bliske veze sa Dobojem, obavijestio kako ja hoću da časopis za društvena pitanja i kulturu nazovem "Rukopis", što nikako ne odgovara i što može samo biti naziv časopisa za grafologiju. Rekao sam mu da taj naziv treba čitati i shvatiti kao metaforu, jer ni mostarski "Most" nije časopis za mostogradnju, kao što se ni listovi "Telegraf" i "Telegram" ne bave pitanjima PTT saobraćaja. Ništa nije vrijedilo. Bio je kategoričan.
A onda mi je jednoga dana sve postalo mnogo jasnije. Došao je Drug i pokazao mi pismo upućeno njemu od tog, ranije pomenutog profesora, koji je imao bliske veze sa Dobojem, u kojem mu profesor piše da nikako ne dozvoli da P.S. i njegovo društvo daju časopisu naziv "Rukopis", jer je rukopis dobro poznat rod srpske srednjevjekovne književnosti. Dakle, podmeće mi se nacionalizam. I to srednjevjekovni. A, eto, u onim kasnijim turbulentnim vremenima taj profesor je bio srpski profesor srpskog jezika. Ali, tada me baš bio zabrinuo. Danima sam preturao po sjećanju i starim knjigama. U srpskoj srednjevjekovnoj književnosti našao sam biografije, hagiografije, romane, apokrife, filozofske, teološke i dogmatske spise, crkvene pjesme i kanone, ljetopise, rodoslove, hronografe... ali rukopisa nije bilo.
Drug mi je dao spisak Savjeta, Redakcije, ime odgovornog urednika... i rekao mi da izmijenim naziv i da mogu pripremati prvi broj. Objasnio mi je da ću ja sve raditi, ali da to neće biti u časopisu naznačeno iz razloga koji su i meni i njemu bili znani: nisam bio pouzdan. Još ranije sam označen kao "političko podzemlje" u vrijeme onih satiričnih večeri "Bakšiš". Pristao sam sa zadovoljstvom, jer želio sam taj časopis. Jednu od rubrika u kojoj je trebalo da se objavljuju originalni književni tekstovi, a koju sam bio naslovio "Značenja", preimenovao sam u "Rukopisi", a časopis je dobio, ipak, pristojno ime: "Značenja".
(A nastavak je, vjerujem, sutra)