Dobojskim sjenovitim ulicama (14)

***

„A znaš li ti, Milane, kad je Bajro posljednji put nekome očistio cipele?“

„Znam. Kad smo one Nove godine prvi put u tom našem listu Glas komuna dobili trinaestu platu, svi smo ovdje došli na čišćenje cipela. Čitav red se bio stvorio pred Bajrinom radnjom. A što pitaš?“

„Ma, juče čujem da je on tu samo da gleda ko ulazi ili izlazi iz hotela i da sluša šta se priča, a, kao što znaš, svake noći je sa nama za istim stolom, tamo gdje smo mi i naše društvo.“

„Pa, to svak zna, osim tebe. A što ti to smeta? Pa, mora i on od nečega da živi. Znaš li ti da je Bajro čitav rat bio u nacističkom logoru, na njemu su vršili medicinske eksperimente, otkidali su mu čitave komade tijela, kad je lani dobio upalu pluća, nisu imali gdje da mu daju injekciju. Pomalo nas cinkari, ali to je bezopasno, poštenjačina je Bajro.“

„Poštenjačina?“

„Ma, on, dok izađe kroz vrata, sve zaboravi šta smo mi svunoć lupetali, znači da ima važnijih misli u glavi od naših priča. A neće izmisliti, ni govora. Zna on šta se dobro plaća, ali ako to nismo govorili, neće reći.“

I stvarno, jedne včeri dođe Bajro za naš sto sa deset dinara u ruci. „Evo, pogledajte šta su mi dali za mjesec dana. Ja ovdje moram da slušam cijele noći šta vi lupetate za deset dinara. Dao sam im otkaz. Neću više.“

Milan mu je poručio pivo i ćevape i dao mu dvadeset dinara, da mu se nađe. 

Milan. Čudak. Svakoga razumije i svakoga može da opravda. Ali, sebe ni najmanje. Bilo je vrijeme kad je reportaža, kao novinsko-literarni izraz, osvajala novinske prostore. Reportaže su potpisivali najugledniji novinari, čak i neki književnici, a i Milan se sav posvetio reportaži. Ali, jedna njegova reportaža nije se dopala novom sekretaru Sreskog komiteta, prepoznao je u njoj svoj lik i Milan je odmah morao da dobije otkaz. Najbolji novinar. Ali, tako je. Upravo se pojavila formulacija „višak radne snage“, još niko nije znao šta to tačno znači, ali Milanu je baš to prikačeno. On je to. I odluka je morala biti jednoglasna, kao i sve odluke, uostalom. I sve njegove kolege digli su ruke. Samo je jedna čistačica, čini mi se Sabra, rekla da ona isto misli da Milan ima višak radne snage, ali da zasigurno zna da od viška glava ne boli. Kad su joj objasnili da će nju od toga da zaboli, revidirala je stav. I nije se Milan ljutio ni na koga. I sad ga čujem: „Slušaj. Učinili su mi uslugu. Jer, ja se nikad ne bih sjetio da njima dam otkaz, ovako oni su to uradili za mene.“ I stvarno, otišao je, brzo se zaposlio u Sarajevu, „Oslobođenje“ se ponosilo njegovim reportažama, nagrađivali su ga i hvalili, kasnije je prešao na televiziju, i tu su njegove reportaže bile vrlo zapažene.

Ipak, i Milan i njegov prijatelj Bajro ostavili su značajan trag na sjenovitim dobojskim ulicama, često ih susrećem oko ovog hotela, kojeg odavna nema.   

Dobojskim sjenovitim ulicama (13)

A ja nikako da odem iz ovih davnih sokaka.  Kojim god krenem, naiđem na trag nekih nestalih dana. Ne znam gdje se silazi sa tih sjenovih ulica. Kao da izlaza nema.

Eno tamo, ispred hotela „Bosna“ nasipaju novu ulicu za naše nestrpljive korake i moja kasnija  sjećanja. A na terasi horela mlad čovjek. I pred njim na stolu dvije kafe.  Ma, jeste, ono je Milan Andrić. Sjajan novinar i šeret.

„Šta će ti dvije kafe, Milane?“

„Sjedi i ćuti. Sad će doći drug funkcioner. Rekao je da mu poručim kafu, a on se zadržao sa jednim gorim od sebe . Nego, reci ti meni kako se zovu ona ostrva, Borneo, Java...“

„Sumatra i Celebes“, dopunim ga ponosno.

„Svaka čast, a ja mislio da si se u školi provlačio preko protekcije.“

Evo, stiže i drug. Ma, nije on neki funkcioner, kako Milan kaže, samo se malo vinuo oko sindikata, tek malo, za probu, a ako se pokaže i dokaže, nigdje mu kraja neće biti. Tako to ide. U svakom slučaju, imaju ga u vidu. I meni kelner donosi kafu, a niko me nije ni pitao šta želim. Obožavam tu intimu koja cvjeta po gradu. Dovoljno je da ujutru na trafici bez ijedne riječi pružim deset dinara, cura mi daje novine koje čitam, cigare koje pušim, šibicu za svaki slučaj i vraća kusur, a kad vidi da na ruci nemam sat, kaže mi i koliko je tačno sati da slučajno negdje ne zakasnim. Ta intima je, evo, stigla i do kafane. Jer, ako sam već tu, a jutro je, zna se šta mi treba.

„Šta ima novo?“ pita drug, tek da nešto pita.

„Ma, mene“, kaže Milan, „najviše brinu ove jutrošnje vijesti.“

„Koje?“

„Zar nisi čuo da je Borneo podnio ostavku, a Sumatra abdicirala?“

„Ma, nemoj! Svašta. Nisam čuo. Juče sam kupio one žilete Park, mislim treba podržati našu proizvodnju, dosta mi finansiramo truli kapitalizam. Lijepi su ti naši žileti, nema govora, ali tupi, dva sata sam se brijao, ni jednu vijest nisam čuo. Dobro si mi rekao. Odoh u komitet da vidim, oni sigurno više znaju.“

„Šta radiš, bolan Milane, sad će svi znati da ga zavitlavaš?“

„Ne brini, i oni će se zabrinuti. Nego, znaš li ti da je pala vlada u Gvanami?“   

„Kako bih znao? Ja se brijem kuhinjskim nožem. A ne znam ni gdje je to.“

„Izabrali su, kažu, previše ministara, pa na prvom zasijedanju pukla grana i pala vlada.“

I dok se Milan na prvom jutarnjem suncu zabavlja svjetskom politikom, na glavni ulaz stiže Bajro, iznosi iz garderobe stolicu i kutiju – ormarić sa četkama i kremama i priprema se da čisti cipele nekome ko se na to odluči, a niko se nije odlučio ima već tri mjeseca. Ali, Bajro je tu.