Vjekovo

(8. nastavak)

5.

Prolazim kroz noć i sve što ona znači. Daleko iza mene VJEKOVO - BJEKOBO i moja otužna sjećanja, drukčija od onih što sam ih strpljivo i nježno uzgajao. Ali osjećam sigurnost neizvjesnosti, noći i noćnog voza u kojem sam našao utočište. To se osjeća kao ugodnost, toplina, a i voz je drukčiji od onog kojim sam se onda vozio u to mjesto. Putnika gotovo i nema, sam sam u kupeu. Ne znam koliko je od onda prošlo vremena i mog života, ali za to vrijeme voz se mnogo izmijenio. Plišana sjedišta, svjetlo jako i prijatno, iznad sjedišta slike nekih lijepih mjesta. Na prozor sam navukao zavjesu da ne gledam sjene kroz koje prolazim. Ovaj put sam skinuo cipele i stao nogama na suprotno sjedište. Na koljenima držim svesku i žutom hemijskom olovkom ispisujem ove redove.
Okupan sam, izbrijan, odmoran, kao pripremljen za sahranu. Ne osjećam ni glad ni žeđ, odjeća mi je ugodna, a čini mi se i da lijepo izgleda, pa mi i to snaži osjećanje sigurnosti. S vremena na vrijeme opipavam u džepu voznu kartu, u drugom novac. Sve je na svom mjestu, stvarno je i može se opipati. Bože, mislim, nisam ni ja budala. Hvala ti na tome.
Mogao sam ja i tu gdje sam se bio smjestio da se žalim kako ne znam šta treba da radim, kako ne želim da budem uzaludan i da besciljno ubijam zlatne dane, kako nema organizacije posla i života. Ali, nisam. Imao sam svoj sto, stolicu, telefon, papir, olovku, digitron, pepeljnicu... Šta mi je još trebalo? Zapalim cigaretu, okrenem na telefonu broj 95 i zapišem tačno vrijeme, uzmem digitron i iz te cifre izvadim drugi korijen: 3,0659419, onda to podijelim sa prvom cifrom u datumu svog rođenja i dopišem: 0,1057221. Svi su sa poštovanjem gledali u cifre koje su se množile na mom stolu i s vremena na vrijeme pozivali me da se odmorim, govorili su da je to što radim isuviše naporno i da treba da štedim svoju zlatnu energiju, pa su mi ponekad u kancelariju donosili kifle i jogurt da ne bih prekidao rad, od kojeg su svi imali koristi, jer su se već poslije mog prvog preračunavanja nadmorske visine Vjekova i broja stanovnika Zemlje svima plate naglo povećale.
Skoro je sigurno da ja i ne bih bio toliko pametan da me na to nisu prilike prisilile: snažno sam i neprekidno sam priželjkivao ovo putovanje noćnim vozom.
Moje naslućivanje opšteg udesa i nevolje čovjekove ne dozvoljava mi da ovom osjećanju sigurnosti pridodam ni malo nade. Postoji samo ovaj trenutak, samo ovaj voz, poput onih šarenih dječjih vrteški, čije čari prestaju kad se zaustave. Ko bi mogao znati šta mi se priprema na stanici na kojoj ću sa ove vrteške da siđem? U ovom trenutku to me i ne zanima, jer, siguran sam, moj su udes postali noćni vozovi možda još od onog voza kojim smo se onda davno krenuli za Vjekovo.

(Biće nastavljeno)

Vjekovo

(7. nastavak)

4.

Tako sam onda ponovo stigao u Vjekovo, grad u Dardaniji. Događaje koje sam naprijed "izložio", rekonstruisao sam, mislim, prilično vjerno, kao sasvim moguće na osnovu onoga što se kasnije dešavalo i što sam saznavao.
A ja od sebe ni na slobodi nisam daleko pobjegao. Lutanja po ruševinama "naše kuće", obilazak ostataka starog parka i davnih lica, koja sam krišom prepoznavao, nostalgične večeri uz rijeku, melanholični susreti sa Nadom iz izloga fotografske radnje, srećno udatom za mog novog najboljeg nesrećnog prijatelja Gorana, nekoliko novih upoznavanja starih poznanika - sloboda koju sam osvajao. I ponovo bijah nevoljan i tužan.
Takvog me jedno tamno veče zateklo na pustom Ciganištu. Posmatrao sam vozove u daljini. Bezuspješno sam pokušavao da dozovem negdašnje povjerenje u taj sigurni, veliki brijeg i tišinu nedalekog Vjekova. Bezuspješno, bezuspješno. A ona tjeskoba u vozovima nije mi se uopšte činila nepodnošljivom. Kao da sam u trentuku shvatio da su putnici u tim vozovima, u stvari, izbjegli od svojih opasnosti, da su u bjekstvu i da su sad upravo na trenutno bezbjednom mjestu. Poželio sam da sam u jednom od tih osvijetljenih vagona u dolini. I strah od tišine izgledao mi je sve razložniji. Već danima sam osjećao nečije nejasno prisustvo u svakoj svojoj samoći. Okolne šume postale su tamnije i dublje. Ni osvijetljeno Vjekovo sa druge strane nije mi se činilo mirno i sigurno. Pokušavao sam da se prisjetim osjećanja lakoće s kojim sam nekada mogao odatle da strčim mjesečnom stazom i da u nevelikoj sobi sa druge strane rijeke osluškujem vozove u daljini. Ali, šuma je bila opasna i tajnovita, grad mi je bio stran i dalek. Ni tišine ni kuće u njemu više nisam imao.
Pojava čovjekovog lika na Ciganištu, mislio sam nekada, sadrži bezbroj mogućih znaćenja, kao horizont dubina i svjetlosti. To nije tek čovjek, nego pojava prostranija od sebe, ideja, energija. Događaji koji su se zbili u međuvremenu porušili su u meni to osjećanje. Stajao sam nasred brda nemoćan, izložen neznanoj opasnosti, koja se javljala tajanstvenim šumovima iz okolnog žbunja. I glasove sam čuo. Pritajen ljudski govor.
Kako stići do prvog noćnog voza? Novaca više ni za kartu nisam imao. Ponovo, znači, pronaći neki jeftin posao, ponovo štedjeti za bjekstvo iz slobode. Ništa mi drugo nije preostajalo. Štedjeti i sanjati noćni voz u obratnom smjeru, udobnost zagušljivih vagona, sigurnost ispod blijedoljubičaste svjetlosti nad popadalim putnicima.
Šumovi iza mene postali su stvarniji. Čuo sam govor i jasan,odnekud poznat mi glas: ŠTA TRAŽIŠ TI OVDJE?
...

Na osnovu onoga što sam kasnije saznao, što je, konačno, i u istrazi potvrđeno, zaključio sam da su upravo u tom trenutku u mojoj sirotinjskoj iznajmljenoj sobi u Vjekovu Ismet i Goran čitali prvi dio ovih zabilježaka.

(A nastavak, naravno, slijedi)

Vjekovo

(6. nastavak)

3.

Što je voz više prilazio Vjekovu, njemu je sve više osvitao onaj davni dan kad su se "ćirom" krenuli sa mora za to mjesto kroz kiše i planine. Bilo je mučno i prljavo, ali je on iskreno vjerovao u sunce koje danima nije moglo stići zadahtali voz u brdima. Gledao je tada jedno nejasno dijete, koje je smorena majka držala na klupi prema njemu i koje je od neznanih sumnji i mogućilh opasnosti često zapadalo u plač. Dao mu je suvu smokvu iz džepa i dijete je dugo i strpljivo zagledalo, a kada su ga ponovo snašle nevidljive strahote, bacilo je smokvu na pod.
Otvorio je oči i uvjerio se: to su bili isti putnici iz tog voza koji je jedne davne noći stigao u Vjekovo. Pogledao je mladića ispod svog žutog kofera, bio je izrastao, ali još pun sumnji i opasnosti. Majka mu je bila zauvijek sišla na nekoj usputnoj stanici. Mladić ga je gledao prezrivo, što je potvrđivalo njegovu pretpostavku da je tim zelenim očima pripadao noćni uzdah u kupeu. Pružio mu je cigaretu ne bi li prestao da plače. Jutro se identifikovalo hladnom svjetlošću, koja je zapadala u sva lica. Snažno je osjetio strah bjekstva. Noć je tamna, u njoj se sve tek nazire, sve izgleda samo kao mogu}nost, odatle i hrabrost da se noću prizivaju opasne istine. Ako i svitanje prežive u čovjeku, on se sav pretvori u strah, istinski, dnevni, sa lakom jezom i vrelim sumnjama.
Kuda sam ovo krenuo? Kakve sam nade uprtio na ovo putovanje? O kakvoj slobodi buncam? I da li se do slobode bježi? Mogu li ovako ranjavu dušu prevesti iza nužnosti? Smijem li je spoznati? Zabasao sam bespovratno. Ima li toga što tražim i može li se s tim živjeti? Ima li ovdje još izbjeglica?
Radio, kojeg je mladić držao na krilu, počeo je da sipa riječi kao lopte koje odskaču. Teško ih je bilo skupljati u nekakva značenja, dok se nakon cjelonoćne šutnje putnici nisu navikli na ta dva nova glasa u kupeu.
SUDBINA TROJICE PLANINARA, NESTALIH NEDALEKO OD MONT BLANA, JOŠ UVIJEK JE NEIZVJESNA. I PORED IZUZETNIH NAPORA I DANO-NOĆNOG TRAGANJA, FRANCUSKE EKIPE NISU USPJELE DA PRONAĐU NIKAKAV TRAG KOJI BI UKAZIVAO NA MJESTO GDJE SU NESTALI PLANINARI.
PREMA ISTRAŽIVANJIMA GALUPOVOG INSTITUTA, LJUDI SVE MANJE VJERUJU U BOGOVE I BOŽANSTVA. PRIJE DESET GODINA 38 POSTO ISPITANIKA VJEROVALO JE U BOGA, DOK IH DANAS VJERUJE 29 POSTO. U ZAGROBNI ŽIVOT VJERUJE 39 POSTO ANKETIRANIH, DOK IH JE PRIJE DESET GODINA VJEROVALO ČAK 53 POSTO. ANKETA JE DALA I JEDAN NEOČE-KIVAN REZULTAT: 35 POSTO ANKETIRANIH VJERUJU DA POSTOJE NADZEMALJSKA BIĆA. TO JE ZA DVA PROCENTA VIŠE NEGO PRIJE DESET GODINA.
VRIJEME DANAS BEZ VEĆIH PROMJENA.
Možda je samo smrt s one strane?
Za ovih posljednjih deset godina gotovo svaki dan počinjao je bez većih promjena. Ipak, za to vrijeme devet posto jadnih ispitanika ostalo je bez Boga, četrnaest posto nesrećnika odustalo je od zagrobnih nada, dva posto ih je prestalo da vjeruju u zemaljska bića, trojica mladih planinara izgubili su svoje svjetlosti ispod Mont Blana...
"Nađite kakvu muziku."
U škripu voza umiješala se frula sa tranzistora, ciktala je po premorenim čelima, isticala iz seoskih svadbi i zborova i truckanja
preobilnih dojki ozbiljnih snaša u drmusavom kolu ispred komitskog hrama. Voz se približavao velikoj osvijetljenoj zgradi, na kojoj je krupnim crnim domitskim i komitskim pismenima bilo ispisano: VJEKOVO - BJEKOBO.

Slovenci

Još jednom digresijom prekinućemo ovu romanesknu priču o Vjekovu, koja postaje sve duža što smo dalje od vremena koje u njoj, a i u nama, živi. Učinićemo to zbog jednog slovenačkog on-line časopisa Locutio, na kojeg me nedavno uputio Božidar Stanišić, kojeg smo već u ovom blogu pominjali. Poslao sam uredništvu neke pjesme, koje su tu odmah i objavljene, uz rijetko kulturno, ljubazno obavještenje o tome, koje sam dobio od urednika, pa sam zaključio da su Slovenci, ipak, Slovenci.

A taj časopis se može pogledati na:

http://www.locutio.si/avtorji.php?ID=771

Vjekovo

(5. nastavak)

2.

Stanična zgrada VJEKOVO – BJEKOBO. Sijalice tinjaju iza zamagljenih prozora. Svitanje tamno, ispunjeno dimom i parom. Dvije lokomotive nervozno dašću iza postrojenih teretnih vagona.
"Ne razumijem zašto danas kasni šezdeset minuta više nego juče", reče Goran.
Ismet ga nije ni pogledao. Iz džepa mantila izvadio je kutiju sa cigaretama i zapalio.
"Prvo treba da naučiš da ima stvari koje se tebe ne tiču".
"Naravno da me se to ne tiče, to se tiče drugih, a mene se tiče noćni putnik, o kojem ništa ne znam."
"Bolje je da ne znaš. Možda će baš zato tvoja zapažanja biti objektivnija, pa će se moći uporediti sa onim što se već zna. Kada sam ja počinjao, prvi posao mi je bio jedan meni potpuno nepoznat slučaj. Pratio sam ga dva mjeseca. Ni jednu riječ s njim nisam progovorio, a napisao sam petnaest gusto kucanih strana. Kad sam to pružio sekretaru, on mi je dao dosije, iz kojeg se vidjelo da sam sve konstatovao što je
bilo potrebno, da je moj izvještaj potpuno saglasan sa ranijim zapažanjima, samo još iscrpniji, bogatiji, sadržajniji...
"Politički ili krim slučaj?"
Ismet ga je prezrivo pogledao.
"Kao da tu ima neke razlike."
"I šta je bilo s njim?"
"Kasnije je tretiran mjerama drugog stepena, koje su dale dobre rezultate. Ne sastaje se, ne priča, vjerujem i da ne misli. U međuvremenu smo se upoznali i sad smo kućni prijatelji. Potpuno drugi čovjek. Može satima da peca ribu ispod vrbe da ne progovori. Spasili smo ga u posljednjem trenutku. S njim sam prijatelj za uspomenu. On pojma nema da je bio moj prvi slučaj. A, bogami, dosta sam mu u životu i pomogao. Inače, kako je bio krenuo, dotjerao bi do toplih leja ili mermera, a društvu bi nanio ogromnu štetu.
Bio je to jedan od lakših, ali nikad se ne zna kad će lakši da postane teži, ponekad se radi samo o jednoj jedinoj riječi."
Stajali su uz bočni zid zgrade. Ismet nešto stariji, ako je to uopšte bitno, Goran nešto mlađi, ali oba u istim dugim kišnim mantilima. Iza njihovih leđa sa druge strane rijeke već se nevoljno budilo Vjekovo ponekim reskim zvukom motora. Pred njima brojni kolosijeci, iza
kojih izrastaju izranjavljena brda - nekadašnji kamenolom. Miris gareži postajao je jači što je stvarnost bivala vidnija. Nekoliko željezničara pospanih lica izašli su iz stanične zgrade.
"Javili su da je krenuo iz Novog brijega."
"Najkasnije za pola sata je ovdje", rekao je Ismet.
Goran je pogledao u pravcu odakle je uskoro trebalo da dotutnji brzi.
"Ipak, trebalo bi da znam bar nešto. Ko je? Čime se bavi? Zašto je na programu? Ko ga je uvrstio? Od kakvog je značaja? Na šta obratiti pažnju?"
"Vidi se da si početnik. Ali, hajde, da ti pomognem. Dugo je na našim programima. Ipak, treba da znaš da on nije iz ovih krajeva. U Dardaniju je došao iz čisto komitske sredine i, kako izgleda, okorjeli je Komit. Pretvara se da ne razlikuje ljude po plemenskoj pripadnosti, ali... Sad ga u Gradu tretira njegov školski drug, vrlo iskusan i sposoban, preko jedne probne neutralke. Nasijeda dosta naivno, ako ne blefira. Čak i ako mu se ne može pripisati komitska zaslijepljenost, ima dosta drugih negativnosti. Sumnjičav je, unosi nemir, razdor, nezadovoljstvo, pesimističan, nazadan, nedruštven, dekadentan, u svakom pogledu, opasan. Ali, slomićemo mi njega. Trenutno je najznačajnije
da vidimo zašto se ovdje vraća. Nije to slučajno. Ima indicija da želi da u praksi provjerava neke neosporne filozofske istine, na šta on, čak i kad bi to bilo tačno, nema pravo. On da provjerava! I to koga! Uz to, da ti i to kažem, treba vidjeti ko stoji iza toga, ko finansira te navodne eksperimente.
Uostalom, dobio si dovoljno uputstava. Tvoj čovjek je onaj koji iz ovog voza izađe sa žutim koferom. Ja sam ovdje samo radi tebe, da ti pomognem. I to je moja lična stvar."
"Mučno mi je."
"Malodušan si, mladiću, a to nije dobro. Treba da očvrsneš. Ti znaš da drugog izbora nemaš ako hoćeš da zaslužiš povjerenje i da pomogneš i njemu i Službi."
"Sve su to gluposti. Gluposti i halucinacije."
Ismet se uozbiljio.
"Šta je glupost?"
"Mislim, glupost je to što on hoće da provjerava filozofiju."
"Nema ti šta da misliš. Tako počinje svako skretanje sa jedine prave linije. Glupost je ovo, pa glupost je ono... Na kraju - sve je glupost. Destruktivni fatalizam, negatorstvo, nihilizam. To je siguran put u drugi tabor, koji nije ni mali ni bezopasan. Pazi šta radiš! I znaj: nikada nisi
sam, neko i tebe posmatra."
Ismet mu pogledom skrenu pažnju na tamni ugao stanične zgrade iza njihovih leđa i Goran vidje dugo blijedo lice sa široko otvorenim očima i ustima, koje u istom trenu zađe iza zida.
"Pazi šta radiš i pazi šta misliš! Neko i to prati."
Ismet se lagano udalji prema širokom betonskom mostu preko kojeg se ulazi u grad.

(Nastaviće se, svakako)

Vjekovo

(4. nastavak)

Kada se voz pokrenuo lagano kao sprovod, više očiju je pogledalo kroz prozor. Preko sivog, još neprobuđenog polja blijedio je u staklu njegov lik, preobražavajući se u šefa, dragog školskog druga, profesora slobode, a onda nesta u tami velikog brda, u koju utonu prozorsko staklo. Voz krenu brže prema sunčanom Vjekovu u brdima.
Kad ga je njegov umorni izduženi lik ponovo pogledao iz prozora, snađe ga pomisao: Otkud ja ovdje?
Premda mu se učini da se u tom vozu našao nenadno, gotovo slučajno, znao je da je svoje bjekstvo pripremao dugo i svjesno. U stvari, svo vrijeme, nevoljno službujući, štedio je novac kako bi bar zavirio s onu stranu nužnosti. Makar izvjesno vrijeme. To nije smatrao značajnim, vjerujući da se sloboda ne mjeri danima. Nadi iz Grada tek je samo nagovijestio svoje namjere, a posljednje noći, koju su zajedno svladali, često je uzbuđen nestajao baš u taj voz, što ona nije primjećivala, dozvoljavao da mu se pod košulju zajedno sa njenim dugim prstima zavlači oštra mjesečinasta hladnoća u vlažnom parku, što je ona tumačila kao ljubav, strahovao od toga ali nije imao volje da joj to ospori.
U kafani su pili više nego obično, što je ona shvatala na isti način. Muzika je do njih stizala samo visokim tonovima, ispunjenim žamorom mnogih ispraznih uvjeravanja. Kada je zatekao njenu ruku, blijedu, ostavljenu samu na kraju stola među čašama, tanjirima i ostacima hrane, sagnuo se do klonule šake i dotakao je usnama, od čega joj se nešto promijenilo u očima. Bezazlenim, nevinim učinio mu se njen mali prst, onaj zbog kojeg je za vrijeme jednog prljavog snijega onako patio, pa je i njega dotakao i čuo glasno ruganje muzike.
Teško klonula glava mu je podrhtavala u istom ritmu u kojem su točkovi pod njima nailazili na sastave šina i pošto su se putnici već bili prerano razdanili, osjećao je kako je posmatraju kao nešto neobično, izraslo preko noći u kupeu.
Ja sam u stvari kukavica. Najviše se bojim onoga što se uistinu zbiva, pomislio je, premda je bio uvjeren u svoje poštenje, u to da nikada ništa zlo i neistinito nije zborio i da je, što se toga tiče, nejneviniji primjerak bjelokožaca, sklonih često vrlo nejasnim osmijesima. Ipak, iz sjajnog daha još dosta daleke zore, koji mu je tinjao na dlanu, poče da ga dotiče hladna sumnja u vlastite istine.
Grad je osvitao nedovoljno razbuđen. Niz tramvaje, automobile i prolaznike padalo je sivo jutro puno prljavog snijega. Hladnoća se širila i nije se osjećala samo u raskvašenoj obući nego i u svjesti, mislima i nadama. Toga jutra rodila se njegova bol, koju nije dugo mislio, ali je nikada ni napustio nije, pa, premda je često nije bio svjestan, ona je sa njim starila: NADA JE POGNUTA PROŠLA DRUGOM STRANOM ULICE SA NJEGOVIM DRAGIM ŠKOLSKIM DRUGOM IZ VJEKOVA. DRŽALI SU SE MALIM PRSTIMA. Obrisao je lice dlanom kao da su ga prljavom vodom sa ulice zalili točkovi kamiona koji mu je načas zaklonio tu sliku.
Podigao je glavu uz naslon iza leđa, saputnici su brzo shvatili njegovo umorno, ljubomorno lice i kao da su saznali sve što ih je zanimalo, počeli su se baviti cipelama ispod sjedišta i nejasnim slikama na flekavom prozorskom staklu. Muzika je stizala u sve češćim kratkim naletima, a usne mu je na tren uzbunio pokret njenog malog prsta.
Kad joj je tu promrzlu sliku sručio u lice, pogledi su joj postali pokorni i šutljivi. Veče je bilo plavkasto, poznato i prisno, pa je zaželio da joj vjeruje. Ulica, kojom su prolazili, bila je vjerovatno brijeg, na nekim mjestima između zgrada otvarale su se praznine, naziralo se kako se u tim provalijama ukrštaju kolone automobila. Ali Nada je ćutala.
"Sve bih ti mogao vjerovati", rekao je.
"Zašto mi onda ne vjeruješ?"
"Šta da ti vjerujem? Kaži."
"Pa, eto, to nisam bila ja."
"Nisi?"
"Ne."
"Hvala ti, Nado."
I, zaista, više nikada nije po onakvom vremenu na onom mjestu vidio Nadu i svoga dragog školskog druga, viđao je često razne šake kako se drže, ali to su mogle biti bilo čije. Nadino klonulo lice nije se više vidjelo u njegovim sjećanjima. Bio je siguran da mu se sve to samo učinilo, a, eto, sada mu je jasno da je uvijek strahovao od istine, pošto su ono stvarno bili oni, on je to dobro vidio.
Da sve to nije bilo tako, sigurno se ne bi krenuo tim vozom u osvajanje slobode i bez riječi ostavio Nadu samu u pohlepnom gradu, kojem se uz njegovu pomoć već sasvim bila podala. Nada je bila službenik i više je vjerovala u tu banku u kojoj je radila, u gazdaricu, u susjede... a njemu je preostajala samo ona. Tako je pokušavao da opravda prevaru koju je za sebe iznudio, iako je bio svjestan da je toga moralo biti i više, da je, možda, nekada tako obmanjivao i druge i da za neke svoje prevare nikada neće ni saznati, premda one čovjeka lako i rado presreću po tamama i samoći. Bilo je dovoljno da samo jednu noć ostane bez Nade, pa da ga i njene i njegove podle prevare otvoreno napadnu.
Svjetlost prvog dana s one strane nužnosti postajala je sve običnija. U noć, koja je protekla , utonula je i blijedoljubičasta svjetlost iznad putnika. Pregledao je njihova lica i osjetio se sam. Njegov dragi školski drug i Nada su ga boljeli, a i mladić sa klupe gledao ga je neprijateljski iz možda i njemu neznanih razloga, pa on utonu duboko, vidje svog suvog sijedog oca kako pognut bere kupine na strmim padinama, a žarko mu sunce na potiljku. Kakvim li poljima bludi sam? Činilo mu se da je oduvijek bio starac sa nekolike školske pjesmice u glavi, koje je obnavljao sve do penzije. "Zašto ne čuvaš službu?" pitala bi ga majka kad ujutru ne bi stigao da se obrije. "Čuvaj službu" i "Istjeraće nas iz stana!" - to su bila dva mača koja su svakodnevno visila nad ručkom i nad večerom, nad njihovom u snježne noći raspjevanom pećicom, nad njegovim lakim snom i socijalnim porijeklom. "Ne galami, istjraće nas iz stana". Tako je otac čitavog života čuvao službu i tiho govorio. Ipak, svakodnevno je lutao livadama i ko zna kakvu je slobodu na njima proživio. Seljakao se po raznim mjestima i u svakom novom mjestu prvo bi razgledao kakva su okolna polja i brda, rastu li po njima kupine.
Kuće u kojima su stanovali (svaku su nazivali "naša kuća") bile su uvijek pored prašnjavog puta, dok su se druge okolne kuće, najčešće sumitske, dimile svaka u svom dvorištu, ograđene i udaljene. Iz tih kuća po čitav dan lepršali su plavi dimovi, a njihov bi dimnjak proradio tek kasno poslijepodne, kad su se otac i majka vraćali "iz službe". Mnoga hladna poslijepodneva provodio bi sam na brijegu čekajući da se zadimi i iz njihovog dimnjaka. Za žarkih ljetnjih dana u okolnim dvorištima pekla se rakija, kuvali se pekmezi od zrelog voća, modre šljive dovlačile su se kolima, djeca su ležala po travi i duvala u jarke plamenove, a njihov je otac u rana jutra odlazio u brda i donosio iz njih dvije velike pletene korpe crnih kupina. Teške crvene kapi, koje su za njim ostajale, vodile su sve do vrata i dalje kroz čitav stan. Najbolje su im kupine uspijevale na brdima oko Vjekova i on je vjerovao da su se samo zbog toga u njemu toliko zadržali i smatrali ga zavičajem. U Vjekovu je već i on odlazio sa ocem u divlje sunčane kupinjake na njihovim nepreglednim imanjima, punim zrikavaca, cvrčaka, zmija i pčela, koji su se nalazili svuda gdje su se vrežale dračave biljke, a noću, pred san vidio je sočne crne plodove, koji mu već bijahu sazreli i ispod očnih kapaka, pa ih je uzaludno bilo sklapati.
Utonu tako duboko u svoje socijalno porijeklo, malograđansko-činovničko-službeničko, sve do crnih bobičastih plodova, do svog tužnog sunčanog djetinjstva, do sijedog oca na sunčanim padinama. Kakve li snove sanja danas? Svoju kuću, vlastitu, sa dimnjakom, na sred zelene livade, odsanjao je davno, još onda, i nije vjerovao da za to još ima razloga. Možda sanja njega, mislio je, možda ga još suvlji čeka na nekoj prljavoj željezničkoj stanici da ga zabrine velikom ušteđevinom od svoje male penzije i da mu da detaljna uputstva kako se čuvaju služba, novac i pjesmice koje su ga žuljale u glavi još od osnovne škole.
Sve mu je to bilo nepotrebno i bojao se toga. Možda bi i od oca tražio da svu svoju ušteđevinu, i sve kuće koje je odsanjao i sav svoj činovnički život izgužva i iscijepa za njegovu ljubav. Bojao se stvari. Sjećao se i onog žalosnog trgovca, kojeg su otkrili u pronevjeri i koji je zbog toga jednog kišnog sutona u Vjekovu povukao obarač ispred sljepoočnice.
Bio je ponosan na svoje bezimovinsko, bezavičajno porijeklo, gledao je u svoj žuti kofer na polici iznad mladića smrštenog na klupi, a vozio se u zavičaj.

(Nastaviće se, naravno)

pisma

Šta smo izgubili

Kao što smo ranije naznačili, ponekad ćemo prekinuti sa objavljivanjem Vjekova i to samo onda kad se u književnosti, ili kulturi uopšte, desi nešto posebno. A desilo se. Stigla su nam pisma od prijatelja, nekadašnjih saradnika nekadašnjeg časopisa Značenja.

Pisao nam je Božidar Stanišić i poslao nam sjajne, vrlo moderne stihove, koje je objavio u Italiji u knjizi Proljeće u Zuljanu, koja je tamo doživjela čak dva izdanja, 1993. i 1994. godine.

Iz Kanade nam se javio Đorđo Vasić, koji je onda prevodio za Značenja sa njemačkog. U Frankfurtu je objavio rječnik za srpski i hrvatski jezik za jedan njemački udžbenik, a u Kanadi u novinama objavljuje priče. Sada prevodi pripovijetke 12 modernih njemačkih pisaca.

Božidar Stanišić se iznenadio vijestima o smrti Jozefine Dautbegović i Dr Željka Štengera:

"Nije valjda da nema više, odista, ni Jozefine ni Željka! Njoj sam poslao pozdrave iz Trsta, onomad kad su se pojavile njene poezije u jednom listu ovdje, ali se nije javila...

... Ovdje i kad se odvažim da izmucam nešto na Danteovom jeziku, osjećam se kao gost... a pišem na onom našem jiddishu, koji će još malo s nama da potraje..."

Đorđo Vasić:

"... Nadam se da me se sjećate - davnih devedesetih sam Vam slao priloge - prevode sa njemačkog za Značenja. Puno mi je značila komunikacija sa Vama i ta objavljivanja i znam da mi je to dalo svim odlascima u Doboj jednu posebnu dimenziju... Sada kada znamo šta smo svi izgubili, ova sjećanja su velika dragocijenost..."

Hvala, dragi Božidare, hvala, Đorđo, na zaista dragocijenim sjećanjima. I vaša pisma svjedoče o tome šta smo sve izgubili.

Vjekovo

(3. nastavak)

Za čitavu noć bio je udaljen od one četvorice njegovih beznadežnih istobrižnika i kancelarije u kojoj su nešto zajedno radili, uvjereni da je to sasvim beznačajno. S vremena na vrijeme dolazio bi im proćelavi podebeli šef i bodrio ih melanholičnim i bolećivim izrazom. Nakon dugih sati sjedenja silazio bi širokim stepenicama u drugi svijet, sunčan, snježan ili kišovit i upuštao se u trku tramvajima i autobusima do ručka u jeftinom restoranu. Smiren i zadovoljan dovlačio bi se u tišinu, koju mu je izdavala postarija nervozna gazdarica, i tu čitao ili grafitnom olovkom crtao svoje beznađe, što je gazdarici smetalo, a onda se ponovo izvlačio, što joj je takođe smetalo, tražio Nadu iz Grada i sa njom lunjao po parkovima i bioskopima, tjerao je da razbije sat, vjerujući da će razbiti nešto zbog čega nisu bili slobodniji i srećniji, pušio, plakao i ostajao sam, ostavljen od Nade, prolaznika i posljednjeg tramvaja, što je, opet, gazdarici smetalo. "Ej, živote, mio i premio", često mu je padalo na pamet, je li moguće da sve ovo što se dešava znaći samo to što se dešava? To razbijanje stvari podsjetilo ga je i na Nadu iz Vjekova.
Htio je da je voli, a ona je voljela stvari. U njega se bila uselila njena slika iz izloga fotografske radnje.
Eto, s čim se približavao Vjekovu! Kič. Sunčano palanačko poslijepodne sa Nadinom slikom u izlogu. Poput onih šarenih jezera sa labudovima, koja se postakljena i uokvirena prodaju petkom na vjekovskoj pijaci po pet starih hiljada po komadu.
Znala je da čuva stvari. U jednoj haljini je završila dva razreda i u njoj je provela i nekoliko godina u izlogu fotografske radnje. A možda je još tamo. Isuviše je očekivao od ljubavi, premda je znao da je to bio rezultat one romantičarske literature kojoj se u mladosti odavao i nekoliko žičanih instrumenata koje je volio da sluša, a ona je, zaista, čuvala stvari.
Tog maja, kada je pravo iz poslijepodnevnog sunca naletjela na njega kod starog domitskog hrama, imao je sedamnaest tananih godina, pa je i to možda imalo uticaja na taj njegov stav, koji mu u stvari i nije bio sasvim jasan. U ruci je držala korpu punu stakla.
"Ako me voliš", rekao joj je, "razbij jednu teglu."
"Lud si", rekla mu je ona kad je u njegovoj upornosti prepoznala sumnju. "Volim te. Zar to nije dovoljno? Zašto da razbijam tegle?"
"Samo jednu. Molim te."
Od tada je viđao samo u izlogu i ponekad u prolazu dotakao bi ga njen glas.
Je li to bila ta sloboda koja ga je pokrenula? Sloboda da gleda Nadu u izlogu? Bio je siguran da postoji nešto mnogo ozbiljnije i da se toga sjetio samo zbog one ljubičaste svjetlosti koja je još tinjala u kupeu. Uostalom, Nada iz Grada, dok je to za`elio, odmah je razbila ručni sat koji joj je tek bio kupio i koji joj se bio dopao. Ali, dok je to uradila, zaboljela ga je tuga besmisla, shvatio je da tim ništa nije dokazano.
Prijatelje je u Gradu rijetko viđao, pa se sav bio rastvorio na sred ulice, činilo mu se da je bio i ruke raširio kada je onoga dana sreo svog dragog školskog druga iz Vjekova, koji se tu bio odnedavna naselio. Zajedno su sjedili u klupi i zajedno su potajno sanjarili o Nadi iz izloga fotografske radnje, pa su se na tom uglu i najčešće susretali. Kad ga je vidio kako plav i blag žuri baš prema njemu, učinilo mu se da mu se djetinjstvo vraća. "Gdje si do sada, stari druže?" htio je da zapjeva, ali ga je on presreo sa nekoliko ozbiljnih pitanja o tome gdje radi i koliko zarađuje i, zadovoljivši se samo najkraćim odgovorima, progunđao: "Izvini, žurim!", dodao: "Vidjećemo se!" i okačio se za tramvaj koji je polazio sa stanice iza njegovog desnog ramena. Ostao je sam, sa neizgovorenim mislima u sebi, među tramvajima koji su mu s obje strane zvonili.
Za skoro čitavu vrlo dugu noć bio je daleko od svega toga, nasred širokog već srebrnastog jutra, tek za trenutak zaustavljen pred crvenim signalom.

(nastaviće se)

Vjekovo

(2. nastavak)
Prvih godina poslije onog rata ta riječ je često pominjana u novinama, u pjesmama, u redovima pred prodavnicama hljeba, a vjerovao je da se čula i u željezničkim vagonima, kad god je i gdje god je bilo tijesno i mučno. Tada je slobodu zamišljao kao djevojku koja mora da liči na njihovu susjetku Slobodanku koju je onda gledao sa prozora kako se vraća s vjenčanja sa Obradom, za koga se tih prvih dana poslije rata još nije znalo da li će se odnekud vratiti, kao što se za nju pouzdano znalo da neće. Tako je bio uvjeren da će sloboda biti u bijelom, srećna i pomalo zabrinuta, i da će doći odozgo, sa brda, ispod one velike smokve iznad puta, gdje su neki ljudi jedne godine zbog nečega strijeljani. I kada sloboda bude silazila s brda, mislio je, biće mnogo svjetla i vedrine. Vjerovao je u to, jer su ti prvi poslijeratni dani bili hladni i kišoviti i činilo mu se, valjda zbog daljine iz koje ih je tada posmatrao, da su bili tamnosivi i da su mirisali na rđu i dim. I one ratne noći, u kojima su svjetla kamiona sablasno lutala zidovima njihove spavaće sobe, noći u kojima su i oni, djeca, sa strahom čekali jutra, i oni kišni, a zatim snježni dani, u kojima su bježali uz kamena brda, i noći nagorjele uz neznana pusta ognjišta - sve je to bilo hladno i vlažno i mirisalo je na rđu i dim. Grozničavo hladan bio je i onaj dan kad su ćuli da je njihovo mjesto uz more oslobođeno i kad su se krenuli iz tamo nekog Dragalja, gdje su po smrzlom krompirištu tražili davno izvađeni krompir i trćali pred kolone ratnika, smorene i prozeble.
More je bilo tamnozeleno kada su stigli i puno krakatih oblih životinja, koje je ljudsko i konjsko meso oplodilo u njemu za vrijeme rata. Po prašnjavom putu između dva oslobođena ukleta mjestašca ležali su poubijani konji, koje su tu izbacili talasi, dojezdili iz nekih sasvim drugih mora. Oblaci su tekli preko Svetog Ilije, teškog kamenog brda, i mirisali su na ržu i dim.
U kuhinji se više nisu zadržavali kao nekada, jer tu ničega nije bilo što bi se moglo jesti, a uspomene su bile jednako nestrpljive i mučne kao i glad, i on je satima stajao uz prozor, uz sivog Svetog Iliju i čekao da vidi slobodu kad krene odozgo srećna i pomalo zabrinuta.
Dok je stigao glas da je u susjednom mjestu otvorena prva demokratska institucija Narodni kazan, njihova nevelika tužna i pomalo zbunjena porodica odmah je nabavila dvije vojničke porcije, istina, bez poklopaca, u kojima se mogla prenositi hrana za održavanje nada preostalih od ratnih pustošenja. Mislio je da se približava trenutak kad će se pojaviti sloboda jer tako je bilo svečano u redu pred kazanom iz kojeg su dijelili čorbu od razne zeleni i boba. Nasuli su mu pune porcije tople tečnosti, pa mu se u povratku prelivala niz njihove sive aluminijske strane. Zbog toga je, valjda, više pazio na talasanje u porcijama i nije na vrijeme primijetio noge velikog crnog ispruženog konja.
Mnogo se puta spotakao u životu, ali te noći u mračnom kupeu pamtio je samo to spoticanje.
Kada je prljave ruke i porcije unio u kuću, svi su već bili za stolom, na bijelom stolnjaku bili su postavljeni porculanski tanjiri, godinama neupotrebljavani, svi su iščekivali njega, dječaka - spasioca, spremni za svečani obred prvog poslijeratnog ručka i od njihovih tamnih pogleda nad tako neočekivano silnom bjelinom smračilo mu se u duši. Njihove poglede, zaustavljene na prljavim praznim porcijama, u trenu je shvatio kao noževe u grudima i nešto nepredmetno, a teško rodilo se u njemu. "Nije važno, biće hrane, važno je da je došla sloboda", rekla je majka. Iz očiju su mu potekle sve one noći pune straha i hladna jutra, jer je iz njenih riječi razumio da je sloboda sišla s brda baš onda kad se on spoticao i grabio izvrnute porcije i bio je tužan kako samo može da bude tužno dijete koje je zbog čorbe propustilo susret sa slobodom.
Nije mogao da odredi u čemu se ta sloboda sada sadrži u tom noćnom vozu, pa mu je padalo na pamet da je, eto, slobodan što se vraća u Vjekovo i što radi toga može da se pomuči, što će stići u ranu zoru i, dok svi još spavaju, biti sa sobom, sa jutrima i sutonima koji su nekada zajedno sa njim prolazili tim ulicama, a, pošto je još bio u pomalo nejasnim godinama, sa žutim koferom u ruci stajaće koji trenutak pred samom budućnošću svojom i sveg čovječanstva i pred suncem koje izlazi iza Ciganišta.
Bio je ohrabren svjetlošću kojom se u kupeu razdanjivalo i zbog koje je sve više blijedio ljubičasti plam iznad njih, a i razlozima kojima je uspio da objasni svoj povratak, ali je u istom trenutku voz uz zastrašujuću škripu stao "na signalu" i čitav umorni karavan je jeknuo. Tada su saznali da je svanulo i da voz dosta kasni, a on je shvatio da se stvarno otisnuo i da mu je Grad daleko za leđima.

(a nastavak slijedi)

Vjekovo

Dragi prijatelji, pokušaćemo ovdje da vam s vremena na vrijeme prenosimo dijelove malo opširnije priče VJEKOVO - BJEKOBO, grad u Dardaniji, objavljene dosta davno i u izuzetno malom tiražu. Ako vam priča bude dosadna, samo kažite. Inače, povremeno ćemo je prekidati da bismo prokomentarisali nešto što bude izuzetno aktueno u oblasti ove riječi, koju nazivaju lijepom.

***

VJEKOVO - BJEKOBO

GRAD U DARDANIJI

Premda se sukobljeni narodi u ovoj priči jasno razaznaju, imena zaraćenih plemena su sasvim proizvoljna, kao i naziv zemlje (Dardanija), koji nije utemeljen u istorijskim naukama nego je kao uslovan nekritički preuzet od A. K. Miošića (17. v.). Moguće sličnosti ovih naziva, kao i imena ličnosti, sa nekim konkretnim, mogu biti samo slučajne.

***
Bosna bi od Orosia zazvana Dardania, od druzih Mezia gornja biše imenovana, a bi rečena Bosna od rike koja se zove Bosna, koja izlazi ispod Digmana planine u polju nižje Sarajeva. Narod slovinski koi u njoj pribiva prija staše u kraljevstvu od Tracie, i ovi puk stojeći u Tracii činjaše žestoke rate protiva svim svojim neprijateljem, a navlastito protiva Rimljanom u vrime Oktaviana cara rimskoga. Ma budući od Bulgarah iztirani iz Tracie, dođoše u Bosnu, iz koje istiravši narod, koi u njoj biše, u njoj počeše pribivati...

Andrija Kačić Miošić (1690-1760), Razgovori ugodni naroda slovinskoga



I

1.

Premda je vjerovao da su podnošljivi samo daleki vozovi, koji se pred prvi ljetni san jave udaljenim jekom u maloj sobi u Vjekovu, punoj trava i cvrčaka, i da se mogu i gledati, ali samo sa vjekovskih bregova, osjetio je da im se potpuno povjerio, da ih je pogrešno shvatio kao nade koje je u njima započinjao i da ne zna na kojoj je strani najbliži izlaz, a hodnici su bili pretrpani.
Davno, jedne neobične večeri gledao je sa pustog brda Ciganišta tanki niz osvijetljenih stakala zavijuganih dolinom put dalekih velikih naselja. Nasmijavao se naivnostima mnogih radosnika i žalosnika, koje ih natjeraše u tu zmijoliku tjeskobu. A sa druge strane žmirkalo je neveliko, ali prostrano, mirno i sigurno Vjekovo. Trebalo je samo strčati mjesečnom stazom i u nevelikoj sobi sa druge strane rijeke premoreno osluškivati vozove u daljini. Čitavo nebo bdjelo je nad njegovom sviješču, vjetrom su tekli mirisi znanih toplih vremena, bio je siguran da sve što vidi pripada njemu. U vozovima je sve tuđe, strano je i ono što se vidi iz njih i kratkotrajno je.
Zato se čovjek u vozu odaje snu i nadanjima.
Jasno je vidio krivudavi voz u dolini i znao je da je sada on unutra. Vraća se iz Grada u Vjekovo, najtiše mjesto u Dardaniji.
Možda su se u svemu tome krile nade radi kojih se vraćao: U POGLEDU SA BRIJEGA NA VOZOVE KOJI JURE ULUDO I UZALUDNO, A TI STOJIŠ SIGURAN NA VRHU BRIJEGA, U TIŠINI KOJA JOŠ POSTOJI I TO BAŠ U VJEKOVU. Možda je upravo zbog toga krenuo kroz tu noć koja se pružila između njega i nečega što nije znao tačno da odredi, a što mu je bilo tako potrebno.
Posljednji utisci iz Grada pratili su ga na tom putovanju stvarnije od nada koje je još od sebe prikrivao i čitav njegov boravak od nekoliko godina na tim nesagledivim ulicama tuđih uspomena bio se sveo u njegovoj nesmirenoj svijesti na to jedno predavanje kojem je prethodne noći prisustvovao.
O čemu je, zapravo, profesor govorio?
Neki njegovi sasvim nejasni razlozi, zbog kojih je, činilo mu se, i te noći bio u vozu, odveli su ga bili u svijetlu prepunu dvoranu, gdje je trebalo da se govori o slobodi, ili nečemu sličnom, ali u predavanju nije čuo nikakave razloge ni za ni protiv svojih nelagoda. Profesor je govorio nerazumljivim jezikom, a prevodilac
se trudio, ali njega je još manje razumio. Svo vrijeme imao je utisak da profesor ističe prednosti indukcije nad dedukcijom, dok je prevodilac najviše pohvala izgovorio na račun ove druge metode. U svakom slučaju, osjećao se apatično i zbunjeno i čitav njegov boravak u Gradu izgledao mu je glup, činilo mu se da je iz Vjekova onda davno doputovao samo radi tog predavanja, kao što je i profesor radi toga doputovao iz bijelog svijeta.
U kupeu je postajalo sve toplije i zagušljivije, želio je da izađe u hodnik, ali u tom slučaju onaj putnik što je klonuo do njega, opružio bi se i preko njegovog sjedišta i tako mu umanjio izglede da ponovo sjedne. A i hodnik je bio pretrpan stvarima, glavama, koljenima, a kroz prozor se vidjelo da prolaze kroz potpuni mrak, pa je zaključio da je ipak najbolje ništa ne preduzimati.
Nadu radi koje se vraćao sve je nejasnije osjećao, bilo je zagušljivo, besmisleno i toplo. Cipele nije bio skinuo, jer mu je to ličilo na predaju, na pomirenje sa činjenicom da se odatle zadugo neće izvući, ali je kasnije i to morao da uradi. Misli su mu opsijedale rečenice iz pre-davanja, ali mu je bila nezamisliva svaka teorija slobode i dezalijenacije koja nije pretpostavljala prethodno zaustavljanje noćnog voza. Sloboda je izvan ove noći, mislio je, i samo kad bi još imao malo snage da sanja dane koji ga čekaju, mogao bi, možda, i biti slobodan.
S više je snage odlazio iz Vjekova. Imao je više snage i manje godina i, činilo mu se, više vremena. A sada nije preostajalo mnogo i zato mu se i žurilo kroz tu noć više nego onda kada je odlazio. "Sloboda je spoznata nužnost"! sjećao se, ali je u kupeu, ipak, bilo pretoplo i teško je disao. Pala mu je na pamet dosjetka o načinu na koji se izbija klin i zapalio je cigaretu. U svjetlosti šibice pojavile su se nabrekle gomile platna, u koje su bili umotani njegovi saputnici. Još su se neke glave izvukle iz bezobličnog bunila i tame i zakresale su šibice i upaljači. Neko je rekao: "Otvorite prozor!"
Proljećna noć javila se poznato i prisno. Udahnuo je tu slobodu punim dahom i osjetio da mu se u tijelu oslobađa osmijeh, ali je u tami čuo uzdah. Nije bio siguran da se baš njemu oteo, možda je to sa svojom slobodom raspravljao neki od saputnika. Onda je primijetio da nad njima tinja ona blijedoljubičasta svjetlost, kakve u prirodi nema, koliko mu je bilo poznato, i koja mora da je nastala iz neke vrlo neobične dosade čovjekove. "Ugasite svjetlo", rekao je, a neko je odgovorio da se ne može ugasiti i on se sjetio da je to uvijek tako. Počelo je bilo svitati i u kupeu su se razaznavali dijelovi tijela popadalih putnika. Bio je uvjeren, s obzirom na podnesene žrtve, da razlozi tog noćnog putovanja moraju biti vrlo značajni, pa mu se opet dopala riječ SLOBODA i odmah je odlučio da se u Vjekovo vraća radi TOGA i ničega drugo.

(Kad sve ovo pročitate, slijedi nastavak)

Naš slučaj

Pošto na prethodnu pjesmu nije bilo nikakvih reakcija, pretpostavljam da se sa svojim čitaocima nisam dovoljno razumio. Ili je, možda, sve jasno i komentari suvišni. Ipak, možda nas sve povezuje naša zajednička sudbina iz iste knjige. A ona glasi:

Naš slučaj

Otkriveni su zakoni

po kojima sve što uzleti mora da se vrati

otkriven je užas cijepanja atoma

pronađeni su mikrobi

mora i oblaci - kontinenti

otkrivene su opake zaraze

koje se prenose mislima

i talasanjima drugih energija

*

Mi još nismo pronađeni

***

Ili, možda, vi mislite drukčije?

svjetlosti

Mislim da je dosta bilo govora o neprijatnim stvarima. Da se mi, ipak, vratimo onome što smatramo ljepšim. Ja mislim na poeziju, a ko zna na šta vi mislite. Jer, danas je odnos eventualnih čitalaca i poezije u najmanju ruku sporan. Da li je savremena poezija odbjegla od čitalaca ili oni od nje, svejedno je. Rezultat je isti.

Ipak, da pokušamo da ostvarimo taj susret. Možda će neko u ovim riječima koje slijede osjetiti ono što je mene podstaklo da ih napišem.

Svjetlosti predgrađa

Ništa se nije izmijenilo

otkako smo saznali

gdje to odlazi dan

i odakle ponovo nesiguran izranja

***

Ništa se nije izmijenilo

i dalje ga iščekujemo

dok tumaramo mrakom

ali ne trčimo za njim

***

ne trčimo za njim

kao što trčim ja

za svjetlošću koju si pronijela

pod našim odavno nepostojećim prozorima

(Preživjele riječi)

***

Da li smo se razumjeli?

skorojevići...

(nastavak)

...

U drugim sredinama skorojevići stižu prelaskom iz jednog staleža u drugi, ili iz jedne klase u drugu i to trudom ili, možda, stvarno eksploatacijom, ko će ga znati, a kod nas dolaze iz sela u grad i to silom - to se već pouzdano zna.

Razlog je vjerovatno u tome što se kod nas nikada nisu desile građanske revolucije. Mi smo uzgajani na seljačkim bunama i ustancima. Duh trećeg staleža francuske građanske revolucije došao je u neke krajeve sa Napoleonovim osvajanjima, pa je u tim krajevima odnos sela i grada sasvim drukčiji. Tamo se dešava obratan proces urbanizacije sela. Ali u nekim krajevima, kao što je ovaj u kojem ovo pišemo, to se nije desilo. Tu još potocima teče paranoična, hajdučka, agresivna krv onih koje je istorija, nažalost, nagnala u bijeg u što zabitija brda. Zbog toga se ovdje poslije svih ratova vlast "dijelila" po tom primjeru: izvršna - Trebavi, zakonodavna Vučijaku, ekonomska - Ozrenu (primjer je sasvim proizvoljan), jer osvajači, po starom hajdučkom principu, vjeruju da se sav plijen dijeli i da je u tome smisao politike.

Ratovi su možda samo prilika da se na najbrutalniji način ispolji konfrontacija ova dva stava prema životu, dva načina u međuljudskim odnosima, taj latentni sukob dva mišljenja: urbanog i ruralnog.

Za čovjeka urbane sredine selo je naivna, skoro kičerska idila. To je cvrkut ptica, oaza mira, pusto ostrvo za privremeni bijeg od stresnih napora, vraćanje izvornom smislu neoskrnavljene prirode. Za seljaka čovjeka selo je izvor svih njegovih patnji: udaljenost od mjesta zadovoljavanja socijalnih potreba, fizički napori rada na zemlji, strahovi od nevremena... i, više od svega toga, sasvim nepotreban, ko zna iz kog vremena, u njemu nataloženi kompleks manje vrijednosti. A šta je grad za ova dva mentaliteta? Za one prve grad je njihovo dvorište, intimno mjesto uspomena, susreta sa prijatnostima i neprilikama - sve ono što život znači. I pored tako česte "ćiftinske" strasti čovjeka palanke, njemu je čitav grad - dom. A za čovjeka sela grad je razlog njegove inferiornosti, nedostižni san, koji se mora ili ostvariti i prestati sanjati. Osvojiti ili uništiti.

U Priči o ratniku i zatočenici Borhes piše: "U jednom trenutku prohujaše kroz moju svijest mongolski konjanici koji su htjeli da pretvore Kinu u beskrajni pašnjak da bi proveli starost u gradovima koje su žudili da unište..."

Šta će uraditi naši konjanici koji su od pašnjaka odavno odustali? Od svojih sela očito neće napraviti gradove, a proces pretvaranja gradova u sela upravo je u toku. Čujete li ovu svirku koju ja čujem?

Zbog svega rečenog i nerečenog moje duboko poštovanje onima koji su odoljeli svim iskušenjima "slatkog" života i ostali tamo gdje su najproduktivniji. Duboko poštovanje čovjeku sa motikom, čovjeku na taktoru, čovjeku u šumi i u štali... Jer, ako se ovi tokovi nastave, naša će sela poželjet' seljaka, a seljaka nigdje biti neće.

(Nova alternativa, 4. novembar 1998)

skorojevići...

(nastavak)
...

Nekadašnje apsolutno neoprdavdano i, po svemu sudeći, zlonamjerno smišljeno pravilo - što gluplji seljak, to veći krompir, sada je zamijenjeno i u pomodnom tehnološkom trendu, čini se sasvim realno, glasi: što veći seljak, veći i auto.

Oni koje smo psovali kad u luksuznim autima protutnje pored nas, nestali su iz saobraćaja, a u luksuznim automobilima sada smo mi - skorojevići.

Dozivanje automobilskim sisrenama postao je gradski običaj. To što je bezrazložna upotreba sirene prekršaj, to nije bitno, onaj koji se o tome brine je moj komšija, i ondašnji i sadašnji.

Nedavno smo vidjeli da te sirene mogu sasvim slobodno da se koriste, ne samo u svadbarske, nego i u političke svrhe u cilju organizovanja postizbornih bahanalija.

Zvižduk je komunikacijsko sredstvo među ljudima. S brda na brdo, s grane na granu, od solitera do solitera... Kada je nedavno jedan od stanara zviždukom pozvao sa prozora psa, šest žena je izašlo na susjedne balkone...

(Naravno, nastavak slijedi i ovdje i u praksi)

polemika

Primjećujem da bi ovaj napad sa stranica Vidika i Značenja na moju malenkost mogao da postane moja osnovna preokupacija, a ja to ne bih hito. Uostalom, kada sam pokretao ovaj blog, obećao sam da će tu biti najviše riječi o savremenoj književnosti. Ali, to je udes koji čovjeka prati čitavog života: skrenu tako tvoju vodu na svoje mlinove. Naravno da bih imao još što-šta da im kažem, ali, mislim, zašto da ja sad njima odgovaram, tj. svakome posebno, kad sam ja takvima davno odgovorio. Još 1998. godine u Novoj alteranativi pisao sam ovaj tekst, koji mnogo toga objašnjava.

SKOROJEVIĆI

NA PUTU

OD SELA DO SLOBODE

Oni ratuju protiv svijeta, kojeg kasnije imitiraju. Uništavaju one druge da bi to oni postali.

Oni su protiv kulture jer u njoj ne učestvuju, zato donose svoju imitatorsku "kulturu", zaštićenu masama niskog znanja i ukusa i takozvanim patriotizmom.

Njihova taktika je i jednostavna i prosta: što više ljudi treba dovesti u što veću bijedu i onda ih povesti bilo kojim od mnogih nepostojećih puteva spasenja. Kad njihova bespuća postanu očigledna, oni će se skloniti u svoje osvojeno bogatstvo, neki prije, a neki kasnije, predaće se svom "zasluženom" miru. Pisaće memoare i uputstva kako se to postiže. Ladice svojih vitrina u duborezu, koje su ranije tako mrzili, napuniće fotografijama i isječcima iz novina, kao dokazima da su nekada bili neko i nešto. Zovemo ih - skorojevići.

Razbarušeni revolucionari

protiv šešira i kravata

Još je živo sjećanje na mitinge poslije Drugog svjetskog rata. Mladi, razdrljeni, mršavi revolucionari, sa stegnutim pesnicama izdignutim iznad razbarušenih glava, gromko su psovali buržoaziju, prepoznatljivu po šeširima i kravatama, da bi kasnije sami na svoje ohlađene glave natukli takve iste šešire, zavezali krvate za već zadrigle vratove, obukli crna odijela i bijele najlonske košulje... Sjećamo se i riječi onog poznatog tuzlanskog revolucionara, kasnijeg uvaženog funkcionera, kojem su se u jednom trenutku ljudske slabosti "otvorile" pospane oči, pa je ustvrdio da bi, da je onda sreo nekog ko tako izgleda kao što je on sada izgledao i koji ima sve ono što je on "stekao", bez razmišljanja pucao u njega. Tako su ljudi, mnogi i ne znajući, pucali u one koji su bili drukčiji od njih, da bi vrlo brzo sami počeli da liče na svoje žrtve.

Istorija se ponavlja. Ako je ovo uopšte istorija (jer postoje i predistorijski periodi u društvenom razvoju).

Taj sukob onih koji dolaze i onih koji su već tu kod nas se, zbog čestih, gotovo stalnih, migracionih pokreta, tradicije, ali i drugih mnogo suštinskijih razloga, odigrava kao sukob između sela i grada, između pismenih i nepismenih, između "izvornog" primitivizma i "iz vana nametnute nam" kulture, između "reakcionarnog", "trulog" duha i "zdrave" elementarne snage.

Nakon onog rata to je bilo i formalno ozakonjeno, kako bi proces prelaska seljaka iz statusa poljoprivrednika u status gradskog skorojevića bio olakšan.

...

(Nastavak slijedi u blogu i u praksi)

povodom

Povodom prethodnih napisa:
1. I pored mnogih rasprava i neslaganja dobojski književnici su intenzivno sarađivali kada je to bilo potrebno za kulturu ovoga grada,

2. Uručivanje nagrada "Ivo Andrić" u Travniku 1975. godine: Drago Kekanović, Zagreb; Pavle Stanišić, Doboj; Slobodan Popović, Beograd. Sa panoa "Oslobođenja" u Sarajevu presnimio Mijat Mandić).

3. Sa otvaranja jednog Aprilskog kulturnog mozaika.

polemika

Ne šaraj po mojim zgarištima (3)

Može g. Šajinović da piše protiv ondašnjeg režima koliko mu volja, to je danas poželjno, a možda i profitabilno, ali da nipodaštava jedan život, čitave generacije - previše je to čak i za njegove sposobnosti. A da li sam ja pripadao (već piše u prošlom vremenu!) generaciji "koja se ponašala kao da sve počinje od njenog doba"? Stvarno, kakvoj sam ja to zloj generaciji pripadao?

Pripadao sam generaciji koja pamti ovaj grad kada je bio deset puta manji nego što je danas (imao je oko tri hiljade stanovnika). Više od 70 procenata stanovnika bilo je nepismeno. Nije bilo ni novina, ni radio-stanice, ni sale sa pozornicom, pa je sasvim normalno da je od "njenog doba" mnogo toga moralo da počne. I počelo je.

Kad sam ja "žario i palio dobojskom kulturnom i informativnom scenom" Radio-Doboj je u redovnom sedmičnom programu imao emisije: radio-novela, radio-reportaža, humorističko-satirična emisija "Na smiješno-tužnim talasima" i mnoge druge programske sadržaje, na koje danas ovaj radio i ne pomišlja. U Doboju je dugo i vrlo zapaženo radilo Amatersko pozorište. Danas ga stvarno nema. Organizuju se pozorišni festivali i dijele nagrade, a čak ni amatersko pozorište ne postoji. U tom vremenu održan je i prvi simfonijski koncert u Doboju i prva baletska predstava, a o satiričnim večerima "Bakšiš" bilo je već govora u ovom blogu.

Jeste, počeli smo sa analfabetskim tečajevima, a ostavili smo: Narodnu biblioteku sa oko 100 hiljada knjiga (za koju su se onih prvih godina knjige skupljale od građana), Regionalni arhiv (koji ranije uopšte nije postojao), Muzej, organizovanu izdavačku djelatnost, čiji je rezultat i časopis "Značenja", u umjetničkim krugovima vrlo zapažen Dobojski likovni salon, Umjetničku galeriju, tradicionalnu manifestaciju Aprilski kulturni mozaik, najrazvijeniju lokalnu radio-stanicu u BiH, kadrovski i tehnički vrlo osposobljena dopisništva RTV BiH, koja bi do sada sigurno bila samostalni emiteri...

Tako smo žarili i palili, a ja - naročito, jer sam uz sve to ostvarivao i ne baš nezapaženu književnu i publicističku djelatnost. I sve je to ostvareno uz istinsko i duboko poštovanje prošlosti i najvrednije tradicije, o čemu je ranije bilo više govora.

Istina, od nekih tada ostvarenih vrijednosti danas su ostala samo zgarišta. Ali, ko je to žario i palio? Vjerovatno oni koji to i danas čine, harajući, evo, i po tragovima tih vrijednih kulturnih napora.

Ne šaraj tako olako po mojim zgarištima, Šajinoviću!

polemika

Ne šaraj po mojim zgarištima (2)

Pošto se, dakle, g. Šajinović brine da li sam se u "onim" vremenima pozivao na prošlost kao osnovu budućnosti, jer sam "pripadao generaciji koja se ponašala kao da sve počinje od njenog doba", navešću samo neke podatke.

Godine 1958. osmislio sam, organizovao i učestvovao u izvođenju večeri "Jedna suza u našoj književnosti", koja je bila posvećena Aleksi Šantiću i održana u prepunoj sali Doma kulture. Bilo je to isuviše lijepo i isuviše davno da bi se g. Š. toga sjećao. Isti je slučaj sa multimedijalnom priredbom "Isploviše iz mraka ljeta", koja je bila posvećena Jesenjinu. I to je, istina, bilo davno. Ali, čini mi se da znam na koju on prošlost i tradiciju misli, pa mu mogu pokazati Oslobođenje od 6. septembra 1975. godine, u kojem je objavljen razgovor sa mnom povodom nagrade za priču na konkursu "Ivo Andrić". Eto, tu sam citirao jedan divan monolog iz "Žitija svetog Simeona" i upravo se pozvao na aktuelizaciju tu iznesenih moralnih principa. ("Zaboravih sve ja, jadni i neblagodetni, pomiješah se sa nesmislenom stokom i upodobih sa njima, bivajući ubog dobrim djelima, a bogat strastima...").

Dakle, nije to bilo toliko "dirigovano" vrijeme, kako gospodin tvrdi i nije se pisalo "samo po diktatu", kako on smatra. Mogao je i on da se poziva na takve izvore, ali nije, njemu je bilo zabranjeno!

Istina, nije on ni ovo mogao da zna, jer, vjerovatno, nije čitao Oslobođenje. Po njemu je to bio "bilten o varošima i selima u Bosni i Hercegovini". Možda je u pravu, možda on zna nešto što ja ne znam, ali, eto, slučajno znam da su u tom "biltenu" ponešto objavljivali i Ivo Andrić i Meša Selimović, na koje se u tom svom "prikazu" poziva, a i mnogi, mnogi drugi za našu tradiciju malo značajniji od gospodina.

Ipak, ne vjerujem da nije slušao Radio-Doboj, koji je, dok sam uređivao njegov program, imao stalnu sedmičnu emisiju "Iz stare čitanke" i da ne navodim druge rubrike iz raznih novina i časopisa u kojima sam se pozivao na prošlost.

A što sam "žario i palio dobojskom kulturnom i informativnom scenom" vidi se po mnogim zgarištima, koja su iza mene ostala. Vidi se i po časopisu Značenja , kojeg sam, nakon višegodišnjih napora, odricanja i "ubjeđivanja" uspio da pokrenem 1982. godine, kako bi po njemu gospodin Šajinović mogao danas da šara.

Ne znam koji su motivi ovakvih reagovanja g. Šajinovića, ne mogu ni da pretpostavim. Ipak, volio bih da me konačno ostavi na miru, pa ga zato molim: Ne šaraj po mojim zgarištima!

(Ja mislim da će se i ovo nastaviti)

polemika

Ne šaraj po mojim zgarištima

Posljednjih godina u nekim glasilima, u dobojskim novinama sa ambicioznim nazivom Vidici, na primjer, gospodin Vasilije Šajinović me napada za socijalizam i samoupravljanje, za bratstvo i jedinstvo, za predratno pozivanje naroda da ne ulaze u bratoubilačke ratove, a naročito mi zamjera što se ne izjašnjavam o svojoj nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti i stručnoj spremi!? Ti mu podaci o mojoj malenkosti nedostaju, a sve ostalo kao zna. Odnedavno se okomio i na moju nekadašnju kulturnu i informativnu djelatnost. U časopisu Značenja br. 64, od decembra 2008. godine, koji mi je, nažalost, tek ovih dana došao do ruku, prikazujući knjigu Doboj u dvadesetom stoljeću, piše:

"Kada se Pavle Stanišić, jedan od recenzenata knjige Doboj u dvadesetom stoljeću , poziva na Anatola Fransa i njegovo shvatanje da se bez prošlosti budućnost ne može graditi, potaknuti smo da ga sada zapitamo kada li je rečenu mudrost spoznao s obzirom na to da se ne sjećamo da je u vremenima kada je žario i palio dobojskom kulturnom i informativnom scenom pominjao temelje prošlosti na kojima se gradi budućnost! Čini nam se da je i rečeni ugledni Dobojlija prije pripadao generaciji koja se ponašala kao da sve počinje od njenog doba nego što je uvažavala prošlost i tradiciju."

Pored mnogih drugih primjedbi na moju ličnost, gospodin Šajinović se, dakle, ne sjeća da li sam se ja u "onim" vremenima pozivao na temelje prošlosti, na kojima se gradi budućnost, pa ne znam da li on to analizira knjigu Doboj u dvadesetom stoljeću ili moju ličnost u istom periodu. Ipak, odgovoriću mu, ne bi li se nekako prisjetio.

(Odgovor slijedi)

"kultura" VI

(nastavak)

Nekreativnost - garancija

lojalnosti

Skloni smo da istinski povjerujemo u ono što je pisao Ivan Klima "da su totalitarni sistemi bilo koje ideologije odbacivali modernu umjetnost i moderne humanističke nauke kao nerazumljive, iskvarene ili tuđe narodu" i da s razlogom posumnjamo da od takvih sitema nismo odmakli "bez obzira na ideologiju". Ili smo skloni totalitarizmima i antielitizmu po karakterološkim osobinama, što bi bilo još katastrofalnije. Ipak, mnogo je uputnije i lakše okriviti sistem, što se može braniti iskustvima i svih drugih naroda koji su kroz njega prošli. Mislimo da je, prije svega drugog, u pitanju kolektivni duh, koji takvi sistemi nose kao svoju imanentnu odredbu. A kolektivizam i kultura, umjetnosti posebno, kao i drugi oblici stvaralaštva, nikako međusobno ne korespondiraju i gotovo se isključuju.

Sliku ne slika kolektiv, on nije u stanju ni pjesmu da naiše. I svaka kreativnost je suštinski individualna.

Danas umjetnost nastoji da bitnim čovjekovim pitanjima priđe iz neočekivanih aspekata, da ih osvijetli naizgled nelogičnim pogledom, da ih dotakne ponekad i anotalnim zvukom, da istražuje, tražeći nove odgovore, kojima treba da se obogate duhovna iskustva čovjeka s kraja ovog milenijuma. I zar masa, zavedena političkim zahtjevima u lavirinte nacionalnog kolektiviteta, nedorasla ni najvišim ostvarenjima u svojoj kulturnoj tradiciji, koja se aktuelizuje samo radi toga da bi se zloupotrebila, može da učestvuje u eksperimentu koji se naziva moderna umjetnost? I zar je to potrebno?

Naravno, potrebno je. Potrebno je liderima, koji alibi za svoju kulturnu nepismenost nalaze u stavu mase, u njoj traže podršku za negativan odgovor na sve što im nije od neposrednog trenutnog materijalnog interesa. Tako svoju diktaturu predstavljaju kao diktaturu većine.

Uostalom, i kod Đerđa Lukača smo čitali: "U diktaturi tehničke nauke mogu biti razvijene, ali u njoj nema dobre književnosti, dobra književnost je protiv diktature."

Nije isključeno da je u ovome, ipak, presudan svjesni otpor prema svemu što je iznad spoznajnih mogućnosti vladajuće mase. Na neke od ovih motiva ukazala je Hana Arent u sjajnoj studiji "Porijeko totalitarizma", objavljenoj još 1951. u Americi:

"Dosljedan progon svih viših intelektualnih aktivnosti, koji vrše novi lideri masa, potiče iz njihove više nego prirodne mržnje prema svemu što nisu u stanju da shvate..." Ili: "Totalitarizam na vlasti sve prvorazredne talente, bez obzira na ubjeđenja, zamjenjuje blesanima i tikvanima čiji je nedostatak inteligencije i kreativnosti uvijek najbolja garancija njihove lojalnosti."

Istina, van ovih naših, materijalno i duhovno opustošenih, krjeva postoje i oni gdje čovjekov duh nesmetano otkriva nove spoznajne i izražajne prostore, ali oni su svakim danom sve dalji od nas i već su toliko daleko, "toliko daleko", kako bi rekao poljski lirik Zbignjev Bjenjkovski, "da osmijeh koji mi šalješ samo kao suza do mene stiže".

(Banjalučke novine, april 1999)