25.12.08

POZIV

Dragi prijatelji,koji pratite ova moja razmišljanja, možete se malo odmoriti, ili pažljivije razmotriti ove bilješke. U nedostatku odgovarajućih književnih časopisa u okruženju, pokušao sam to na ovaj način da nadomjestim. Ako ovo shvatite kao časopis, pred vama je zaključen prvi, decembarski broj. Za januarski broj (2009. godine) očekujem i vašu saradnju. Možete se javiti na moj e-mail: pavlestanisic@yahoo.de , ili na bilo koji način tekstovima koji se odnose na savremenu književnost ili druga slična pitanja koja sam u dosadašnjim zabilješkama naslutio. Do sada je ovo bio moj lični, privatni časopis, a od sada može da bude i vaš. Hvala na dosadašnjoj i budućoj saradnji i doviđenja do iduće godine.
Pavle

23.12.08

veče

Dan je prošao
još nema izvještaja o povrijeđenima
bolno postaje tijelo
u koje se ugnijezdio ugrušak onog sna
koji je istekao dolinom

(Preživjele riječi)

21.12.08

kritike

(Foto: V. Vejzović)
Htio bih, dragi prijatelji, da vam se ovdje kao pisac i neposrednije predstavim, ali da ne govorim sam o sebi, jer to bi moglo da bude i vrlo neukusno, a malo je onih koji bi nešto konkretnije i više mogli reći. Nisam član nikakvih umjetničkih udruženja. Nekada sam, istina, bio član Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, ali me tamo, čini mi se, više nema. A možda nema ni tog Udruženja, možda je ovo Društvo neko sasvim novo, koje nema veze sa onim Udruženjem. Ne znam. Jer, da ima veze, ja bih tu svakako bio, ne vjerujem da bi me neko tek tako, ne pitajući me, izbrisao. Ne znam zašto me nema ni u Udrduženju u Republici Srpskoj. Nedavno je objavljena obimna monografija pjesnika ovog entiteta Nasukani na list lirike, sa ambicijom da bude sveobuhvatna, ali ni tu me nema. A dobro znam da je bar jedan od dva atora te knjige bio vrlo dobro upućen u moje pjesničko stvaralaštvo. Nije baš jednostavno pisati i objavljivati za apstraktnog čitaoca. A, možda je i to, kao i prethodno navedeno, povoljnija situacija. A što se ozbiljne književne kritike tiče, nje gotovo da i nema. A možda je i to bolje. Ipak, prikupio sam neke (naravno, pozitivne) kritike na neka moja djela i objavio ih ovdje u komentarima na ovaj post. Dakle, pogledajte komentare!

20.12.08

suština

Ali, da se mi, ipak, vratimo suštini. A suština je, svakako, u poeziji. Evo o čemu se, zapravo, radi.
*
I ovako star
vučem za ruku ono dijete
koje sam bio
*
Vučem ga kroz ratove kroz gradove
kroz gladi i strahove
kiše i noći
*
s kamena na kamen
od riječi do riječi
od kafane do kafane
*
A ne znam
kud ga vodim
ni gdje ću ga ostaviti
(Preživjele riječi, 2008)

19.12.08

bakšiš


Pod ovim simboličnim nazivom (bio je to bakšiš - doprinos kulturnom razvoju Doboja) održavale su se prve dobojske originalne satirične večeri s početka onog davnoprošlog vijeka. Prvo veče održano je u sali Doma JNA, a posljednje u Klubu Radničkog univerziteta. Tekstove je pisao autor ovog bloga - brloga, a izvođači su bili članovi SSRN (Satirične scene radnog naroda): Nadežda Karabin, Branka Alićehajić, Mihajlo Marsov, Aleksandar Vasiljević i dr. uz vokalne izvođače i tamburaški orkestar (E. Kreso, V. Rimac, F. Čokić i dr.). Novinar Senad Malohodžić prisustvovao je posljednjem Bakšišu 1972. godine, pa je u listu Glas komuna od 10. maja pisao da je te noći uoči prvomajskih praznika "Doboj rođen kao grad u pravom smislu riječi... Bili su zaista srećni svi oni koji su dobili mjesto u dvorani Kluba Radničkog univerziteta, njih oko stotinu. Isto toliko, ako ne i više, ostalo je građana vani. Svojevrstan fenomen za dobojske prilike..." Pored navođenja tekstova iz Bakšiša Malohodžić je pisao: "Izvrsna je bila i filmovana storija o dobrodušnom poljaru iz Lukavice, čije su sugestivne i upečatljive poze i grimase i efektan tekst P. S. pokazali kako u Doboju, gradu 'svakojakih žitelja' , na bespuću vremena, tužno i monotono traje život običnog i siromašnog bivšeg poljara... Imao je on i svoju kulturu - mali tranzistor, ali se 'pošteni' građanin pobrinuo da mu ga ukrade... Treba istaći i vrlo dobru režiju, igru čitavog ansambla, glasovne mogućnosti njegovih članova, sinhronizovanu saradnju s orkestrom, svjetlosne efekte i dugotrajne tople aplauze..."
Program je bio cjelonoćni, od 20 sati uveče do 4 sata narednog jutra.
Kako je pisao S. Malohodžić, takvi su bili i komentari svih posjetilaca. Ali to je bilo dovoljno da tadašnji članovi CKSKBiH iz Doboja javno proglase Bakšiš "reakcionarnim aktom političkog podzemlja", pa je to bilo posljednje "pakosno veče sa smiješno-tužnim programom", kako je zvanično nazivano, održano u ovom gradu.

Danas neki pišu monografije o kulturnom životu Doboja, Bakšiš, vjerovatno iz istih razloga, i ne pominju, kao ni mnoge druge slične, ali značajne, pojedinosti, pa neka ovo bude moj skromni doprinos smiješno-tužnim uspomenama ovoga grada.

*

(Ilustracija: Aforizam iz Bakšiša, objavljen u Ježu)

18.12.08

aforizmi








A evo i nekih od tih aforizama, o kojima je bilo riječi u postu Pravo na sujetu, u onom obliku kako su objavljivani u beogradskom listu Jež i sarajevskoj reviji Odjek.

Idući put nastavićemo o satiri, posebno o satiričnim večerima Bakšiš.

17.12.08

umjetnost nepripadanja

A kad smo već kod Zbignjeva Herberta, sjetio sam se i jedne svoje pjesme posvećene ovom pjesniku.
*
Umjetnost nepripadanja
Povodom Zbignjeva Herberta i njegove duše
*
Profesor izuzetaka
na putujućem univerzitetu
jer su sva pravila bila nepovoljna
a mnoga štetna
*
predavao umjetnost nepripadanja
važećim sistemima i poretku stvari
i držao vježbe iz pretvaranja
istine u nesreću
*
dušu je nosio na ramenu
obilazeći zamišljen varvarske opsadne logore
zabrinut za sudbinu svojih ruku
ako otpadnu od stihova
*
što se desilo dvije godine prije zaključenja vijeka
iz kojeg se uporno javlja

15.12.08

istim povodom

Ne bih o jučerašnjoj temi, ali ta je tema, izgleda, nezaobilazna ako nam je misao sudbina. I zato se i prisjećam poezije Herberta Zbignjeva, kojeg smo onda u dobojskom Klubu pomno iščitavali:
*
"Romana mi reče da ste upravo otišli
tako je uobičajeno da se govori o onima koji zauvijek ostaju..."
*
Tako je pisao u pjesmi "In memoriam Laslu Nađu". Lijepa ideja, sjajna nada. Ali sjećam se i stihova iz "Pisma Rišardu Krinjickom", u kojima se sluti drukčija sudbina pjesnika koji odlaze:
*
"Neće mnogo ostati Rišarde zaista ne mnogo
od poezije ovog ludog vijeka sigurno Rilke Eliot
nekoliko drugih dostojnih šamana koji su znali tajnu
zaklinjanja riječi forme otporne na dejstvo vremena bez čega
nema fraze dostojne pamćenja a govor je kao pijesak..."
*
Ipak, ostao je i Herbert Zbignjev. Poljska ga se sjetila tek na desetogodišnjicu njegove smrti, dosta kasno, ali se ipak sjetila svog najvećeg pjesnika 20. vijeka i posvetila mu 2008. godinu.
Nisam imao namjeru da ponovim jučerašnju temu, ali ona je bila povod da se i ja prisjetim njegovih stihova.

14.12.08

Doviđenja, Jozefina


Nakon Štengerove smrti 2007. godine, odlazak Jozefine Dautbegović je još jedan tragični razlog za sjećanje na dobojske osamdesete godine prošlog vijeka. Kao da se definitivno ruši još jedan veliki dobojski san. Tako surovo završava se zanos s kojim je grupa pisaca, okupljena oko dobojske Biblioteke, Književnog kluba "Ivo Anddrić" i časopisa Značenja krenula u nova, duboko osmišljena, produhovljena istraživanja jezika i smisla, otvarajući čovjekovom duhu nove izražajne prostore, obogaćujući život novim trajnim vrijednostima. Novi izraz "dobojskog književnog kruga" često je mukotrpno krčio puteve novog u tadašnjoj bosanskohercegovačkoj literaturi. Stizao je iz dobojske biblioteke Druga svjetlost knjigama Željka Štengera, Jozefine Dautbegović, Fauste Šahović, Milorada Božičkovića, Jasmina Mehičića...

Ali, rat je došao. I kao da je granata pala upravo u taj dobojski književni krug. Pisce je raznijela po svijetu. Ali, oni su u novim sredinama nastavili da ostvaruju svoj dobojski zanos. Štenger je sve do smrti objavljivao u Matici hrvatskoj, Fausta je nedavno na švedskom objavila izuzetno zapažen roman, a Jozefina je u Zagrebu postala najvećom savremenom hrvatskom književnicom. Upoređivali su je sa Vesnom Parun, a njenu pjesmu Domovina u koferu smatrali su trajnom vrijednošću hrvatske književnosti. Takve ocjene čule su se i na komemoraciji u Zagrebu, kojom je ispraćena.

Nema, dakle, više Književnog kluba "Ivo Andrić", biblioteke Druga svjetlost, ni onog dobojskog časopisa koji je modernim duhom i jezikom ispunjavao veliki kulturni prostor od Save do Sarajeva. Nema ni Jozefine. Ostale su njene misli, njene riječi i duboki tragovi koje je ostavila u hrvatskoj, ali i u dobojskoj kulturi. A Jozefininu sliku, koja slijedi, dobio sam ovim povodom od Fauste iz Švedske.

Doviđenja, Jozefina.

13.12.08

pravo na sujetu

Vjerujem u onaj stav da "misli nisu ni moje ni tvoje", u onom smislu: "držim li ja tvoju ili ti moju ruku?" i da smo, što se svijeta kosmičkog mišljenja tiče, samo posrednici. Ipak, da se misli mogu slati na DNK analizu, nastao bi haos. Ne mislim o mogućim kosmičkim odnosima nego o našim svakodnevnim, najkonkretnijim. Negdje se govori o zaštiti autorskih prava, a, pošto je to kod nas takođe kosmički nedostupno, ja bih samo govorio o zaštiti svoje sujete, na koju, mislim, imam izvjesno pravo. I ne bih pominjao svoje mnoge stihove, koje sam, dešavalo se, godinama nakon njihovog (obično provincijski neprimjetnog) objavljivanja, čitao u raznim pjesmama drugih autora, danas bih stao samo u zaštitu svoja dva aforizma.
Prvi glasi:
*
SVAKA ČAST TELEVIZIJI,
ALI MAŠINA ZA VEŠ IMA
DESET PROGRAMA.
*
Aforizam sam objavio u beogradskom Ježu 26. dec. 1969. godine. U Ježu tada aforizmi nisu potpisivani, pa sam ga potpisanog objavio i u sarajevskoj reviji Odjek 1. maja 1971. Ovaj aforizam bio je povod jednom istaknutom beogradskom piscu da ubrzo poslije njegovog objavljivanja u Ježu napiše čitavu humorističku priču o ovoj temi, a javno ga je pominjao i kasnije u više navrata, tvrdeći u početku da ne zna ko je autor aforizma, a kasnije i sve do skoro pripisujući ga nekom drugom autoru. Eto, volio bih da ovo pročita, pa da razjasni svoje dileme.
Drugi aforizam glasi:
*
OD ISTORIJSKOG AVNOJA
DO IZBJEGLIČKOG KONVOJA
PREKO
SREMSKE RAČE.
*
Zabranjeno pušenje je, uz moj pristanak, ovaj aforizam iskoristilo kao refren u jednoj svojoj odličnoj i zanimljivoj pjesmi, što su oni prilikom njenog objavljivanja i naveli i to, naravno, nije problem. Ali problem je što se on koristi u mnogim tekstovima, pa čak i kao naslov većih novinskih napisa ne pozivajući se na autora.
Kažem, ne radi se ni o kakvim autorskim pravima, radi se o običnoj ljudskoj sujeti, na koju, valjda, imam pravo, koje na ovaj način koristim, jer napolju pada kiša i prilično je dosadno. A jednom prilikom ću i vašu dosadu pokušati da dopunim i drugim svojim aforizmima, koje ću ovdje objaviti.

12.12.08

preživjele riječi


Mnoge crne vijesti stižu, dragi prijatelji, vrlo crne. Za sada ih ovdje nećemo komentarisati dok su još tako crne, dok malo ne izblijede od ovog vremena koje tutnji. Pošto pjesme, bez obzira koliko su crne, lakše podnosimo, pročitaćemo jednu crnu pjesmu iz ove knjige.


Preživjele riječi

Stigli ste u Vjekovo kud prolazi vrijeme
ne osvrćući se
*
Nose ga u kovčezima
na tabutima
pjevajući
niz rijeke uz rijeke
niz vjetar i protiv vjetra
tamo gdje su otplovili
jedrenjaci od novinskog papira
kroz palate-ruševine
putem zasutim nebom
polomljenih prozora i lica
pustom ulicom kojom su prolazile
lipe i samotni platani
posije posljednjih veselih koraka
koji su otrčali kroz snove
*
To je grad gdje svak dočekuje sebe
čekajući one kojih nema
*
Tu nestaje vrijeme
odlažući teški prtljag preživjelih riječi
i pogrdnih i pogubnih
prepuštenih pljačkašima lopovima
i vođama drumskim
što sad novim drumovima
ono staro blago traže
zakopano po noćima i sjenama
zgrušano u sjećanjima
*
Stigli ste u Vjekovo
gdje čekaju vašu radost
dani koji nestaju
...


11.12.08

sjećanje

Premda se na ovim stranicama uglavnom bavim savremenom literaturom, jedno sjećanje me uporno i dugo prati. Sjećanje na jedno davno vrijeme. Bilo je to, čini mi se, 1954. godine. Nekolicina nas studenata recitovali smo po beogradskim kafanama Jesenjina, istražujući neki skriveni smisao boemskog života. I jedne od tih večeri za naš sto "dolepršala" je pogužvana ceduljica sa dosta nečitkom, olovkom ispisanom pjesmom Kočijašu. Tada nisam znao ko je autor te pjesme, ali dosta kasnije sam saznao da je to Veles Perić (Petar Perić, 1924 - 1991), jedan od najoriginalnijih, za to vrijeme (1946. i 47) najmodernijih beogradskih pjesnika boema, "pojam rođenog pjesnika", kako je kasnije negdje zapisao Slavko Vukosavljević. A to pjesništvo prekinula je politika na najsuroviji način. Veles Perić, pjesnik i student prava, uhapšen je 1948. i otpremljen na zloglasni Goli otok. Za vrijeme njegovog zatočeništva i kasnije njegovi stihovi, koje su mnogi znali napamet, prenosili su se tajno po kafanama, prepisivali i pamtili. Tako je u više verzija sačuvana njegova pjesma Kočijašu:
*
Mesec, sfinga od mesinga,
nebom luta,
kočijašu, skreni kola
pored puta.
*
Kočijašu, hajd na čašu,
dođi, druže, da te pitam:
Kome njene ruke mašu
ove noći dok se skitam?
*
Noć je pala, kola stala
konji vrani,
i vrata su zaškripala
na mehani.
*
U kafani nikog nema,
krčmar drema preko stola.
Druže, mi smo dva boema
i željni smo alkohola.
*
Kočijašu, ispij čašu,
ispijmo je za čoveka!
I poteraj sad u kasu,
na putu nas zora čeka.
***
Idem tako kud me nose
dve cipele ko dva splava,
pijan, ružan, guste kose,
prazno srce, puna glava.
*
Mesec, sfinga od mesinga,
nebom plovi. Ona meni neće doći,
a cipele ko splavovi
odneće me tihoj noći...
*
Pet decenija kasnije, kada sam i sam saznao neke detalje o ovom pjesniku i ovoj njegovoj pjesmi, napisao sam pjesmu:
***
Pjesnik i mjesec
Velesu Periću u spomen
*
Nebom sfinga od mesinga i sad plovi
i razmatra iste teme o rukama:
Kome mašu? Koga odnose splavovi?
Još šapatom negdje pominju boeme,
*
kočijaše i Velesa koji pije za čovjeka,
što mu muke strašne sprema
na dalekim otocima i još nebo tamu lije
jer pjesnika dugo nema.
*
Kočijašu, hajd na čašu ove krvi
da ti pričam kako lijepi snovi bole
kad ih skole ljudi-crvi koji vole
tuđe nade, tuđe patnje, kočijašu!
*
Noć je pala kao suza, iz bokala tamu toči,
i vrata su zaškripala,
a na stolu prazna čaša, nikog nema.
Nema više kočijaša. Od boema
*
samo mjesec plovi nebom Belog grada,
luna žuta, samo on se proslavio.
Kad je pjesnik one noći skreno s puta,
tu nam ga je iznad glava ostavio
*
da nas pita: Kome vaše ruke mašu,
ruke žudnje, mržnje, bijesa svake noći
dok ja skitam? Konobaru, naspi jednu gorku čašu!
Ispiću je za Velesa.
*
Ova je moja pjesma objavljena u antologiji boemske poezije 2004. godine Brod nostalgije u Beogradu. Naravno, nije našla mjesto ni u jednoj mojoj pjesničkoj knjizi, ali je zajedno sa pričom o pjesniku Velesu ostala u mom sjećanju.

10.12.08

popis imovine



I evo još jedne pjesme iz ove knjige:

***
Ovo što ostavljam nisu ozloglašene metafore
samo riječi samo sadržaj zvuka
to je popis imovine:
nebo zalutalih ptica-snova
i dva groblja prijatelja
a tamo je rijeka koja teče
objašnjavajući nešto što shvatio nisam
a možda se to meni samo pričinjava
kao što se možda čini njoj
da ona stoji a da tečem ja
jedna suza zaostala na licu svijeta

Evropa

To su, dakle, knjige kojima se hvalim: Pahuljice i ludaci, kratke priče, Pjesma o spasenju, poema, Večernja načela, poezija, Vjekovo - grad u Dardaniji, roman, Plavi putevi, pripovijetke, Evropa za uspomenu, poezija, Mladić iz "Kaprija", proza, Preživjele riječi, poezija.
Da danas pročitamo pjesmu QVO VADIS, DOMINE iz knjige Evropa za uspomenu, jer mislim da ova pjesma o sudbini Evrope u savremenom svijetu nije primijećena na adekvatan način, premda je njena suština i u nazivu knjige.
***
Kad su se ruski emigranti krenuli nebom i morima
umotavali su po grumen rodne zemlje
u Puškinove sveske i rubaške bijele
složene u prašnjave kofere optočene zlatom
***
Kad su se krenuli emigranti
iz Bosne Hrvatske sa Kosova ravnog
svaki je ponio po grumen zlatne grobljanske ilovače u srcu
***
Zašto sad i ti pakuješ sunčanu Heladu
Romulov vječni grad Monmartr i moju glavu
i kud si to krenuo s grumenom Evrope
Gospode

9.12.08

knjige


Te misli su u tim mojim djelima.


susret

"Dragi okrutni prijatelji moji!" Tako vas je nekada oslovljavala Marina Cvetajeva, a ja vas pozdravljam sa DOBRODOŠLI ako vas još ima u ovoj virtuelnoj stvarnosti, u kojoj se kroz riječi prelamaju svjetlosti i tame. Srešćemo se, vjerujem, iza jednog dana u jednoj misli opštoj, velikoj, koja sadrži sve misli. I ovo moje obraćanje taj susret sluti.
Jedan davni bludni pjesnik je tvrdio: "Poljubac je susret najveći na svijetu", a ja sam uvjeren da se taj najveći susret dešava u misli. Kako bi to zvučalo: Misao je susret najveći na svijetu? Umjesto, dakle, slučajnih susreta na tim nestalnim obalama, otkriva se stvarnost neprolaznog. I ja vam ovdje nudim neke svoje misli, koje su mi se dešavale na surovim obroncima kraja 20. i početka 21. vijeka. Možda ćemo se u nekoj sresti, ostvariti taj susret.