28.2.09

"kultura" V

(nastavak)
U carstvu "masovne kulture"
Nije nam tako daleka prošlost u kojoj je "elitizam" u kulturi smatran nazadnim, negativnim, trulim, opasnim... a u njenim demokratskijim periodima - nužnim zlom. Ali, uspostavljeno carstvo "masovne kulture" nije dalo druge rezultate osim onih čijem prmovisanju prisustvujemo.
Ako se baš ne pjeva uz gusle na nove nacional-rodoljubive teme (a i to se čini), onda se pišu (i objavljuju!) patriotski vučurevićevski stihovi. Ima još poznatijih imena u ovoj službi, koja su, istina, već odslužila, a po kojima bi se mogao nazvati ovaj nacionalno-romantičarski literarno-politički umjetnički pravac. Naš izbor je sasvim proizvoljan, ali, mislimo, tipičan. Ovom "pravcu" u literaturi u potpunosti odgovara savremeno guslanje i novokomponovano narodno i izvorno muziciranje, a u slikarstvu novi ikonopis - preslikavanje poznatih ikona starih majstora i "naiva", koja pretenduje da bude umjetnički izraz modernog čovjeka.
Nedavno smo bili u prilici da vidimo kako se orgnizuje nagradna igra (a nagrade su u suvom zlatu!) u čast svetog Save, prvog srpskog arhiepiskopa, koji se, kako se sjećamo, radi duhovnog života odrekao zlata zemaljskog, odbacio "carsku krunu i porfiru". Koliko će nagradna igra doprinijeti njegovoj časti, ili njegova čast igri? Ovo drugo je svakako vjerovatnije, pa čitav slučaj predstavlja samo ilustraciju zloupotrebe i religije i kulture u neke druge svrhe. Izvjesna agencija pseudoromantičarskog naziva "Luča" povodom Svetog Save organizuje koncert izvornih estradnih grupa! I sve one profane erotsko-sladunjave, melodramske "izvorne" banalnosti povodom obilježavanja dana prvog srpskog književnika, koji je prije devet vjekova pisao tako umno da ga ovi organizatori ni danas ne bi čitali da smo i svih pet stotina godina čekali da ga takvi, ili većina, shvate.
"Masovna kultura", koju je instalirao prošli sistem, tek sad se ostvaruje u punom sjaju. Ona "elitna" je toliko potisnuta da više nikome ne smeta.
(Nastavak je obavezan)

27.2.09

"kultura" IV

Možda je vrijeme da se vratimo onim Banjalučkim novinama iz prošlog vijeka. Tu smo se u još jednom napisu bavili "kulturom". A naslov njegov je parafraza Marksove fraze "diktatura vladajuće klase". Evo, dakle i tog napisa, naravno, u nastavcima.
Diktatura
vladajuće mase
Nemamo, zaista, nikakvog razloga da dovodimo u pitanje toliko upotrebljavanu misao da bez prošlosti budućnosti nema i ovih godina tako često korištenu priču o temeljima i krovovima, šta i na čemu stoji, šta treba prije graditi i slično.. Ali ne bez razloga čini nam se da tako uporno, nestručno, neukusno, često i neuko, vraćanje "temeljima naše duhovnosti" nimalo ne doprinosi budućnosti koju hoćemo nego i same temelje potkopava.
Politički kriteriji
Naša bogata kulturna tradicija zahtijeva da je znamo i poštujemo, sve naše kulturne nade i ambicije to pretpostavljaju. I to je dovoljno da temelji opstanu kao temelji za sve novo i sve više što ćemo na njima da podižemo. Danas tvrdimo: totalitarni režim, iz kojeg smo, navodno, izašli, zabranio nam je, dakle, i ukinuo, našu tradiciju. Gluposti. Ono što postoji, što jeste, ne ukida se zabranama. Politička volja je nemoćna pred duhovnim bogatstvom. Naravno, ako ga zaista posjedujemo. Čak i sa srednjevjekovnih lomača, istina je smogla snage da se iskaže onom jednostavnošću koju već vjekovima ponavljamo: "Ipak se okreće!" To je mogao, možda i morao, da izgovori čovjek koji je to znao. Onaj koji nije znao, ili nije htio da zna, dodavao je drva na lomaču. Ovih drugih je uvijek bivalo više, pa ove zlokobne vatre do danas osvjetljavaju sav srednjevjekovni mrak. Plamenovi su se dizali sa zemlje, koja se, ipak, okretala, a kažu da se i sada okreće. Znalci tvrde da u slučaju da se demokratski, većinom glasova odlučivalo o tome da li je zemlja okrugla, sigurno bismo i sada učili da je ravna kao ploča. Jer, u nauci, umjetnostima, kulturi... politički kriteriji nisu primjenljivi, mišljenje većine ovdje je beznačajno. Ali kad pokrenute "široke narodne mase" uzmu stvar u svoje ruke, uvijek se vraćamo na početak, na one istine koje je dosegla većina.
(Nastavak ubrzo slijedi)

24.2.09

takođe


A tu gore piše:


ŠTO VIŠE ZAKONI

STUPAJU NA SNAGU,

SNAGA

SVE VIŠE MALAKSAVA.


Kažu da je najviše dobrih zakona tamo gdje je mnogo loših običaja.

23.2.09

predah




Nakon ovih dužih i "težih" tekstova - mali predah uz naše aforizme u obliku u kojem su prije više od trideset godina objavljeni u Ježu.


20.2.09

jubilej


Ovaj moj napis objavljen je u Glasu komuna, Doboj 15. januara 1959. godine. Prošlo je, dakle, pola vijeka. O čemu smo tada mislili i pisali? To piše tu, ali, pošto je teško čitljivo sa ovog snimka, taj napis donosimo, evo, u cijelosti kako je tada davno objavljen.

***


TUŽNA HUMORESKA


GODIŠNJI IZVJEŠTAJ


Noć je siva kao i mnoge noći što prolaze ovim ulicama. Zašumi tiho u drvoredima, jedinim našim dobrim i nikad prežaljenim (jer je i kod njih decembar). Svjetla još gore u velikim kućama (onim do neba, dugo očekivanim).
- Šta rade tamo u ovo doba? pita neko.
- Sastavljaju godišnji izvještaj, - kažem ja. - Zar ne znaš da je decembar?
Čovjek me poprijeko pogleda (kao da sam ja izmislio stambenu krizu, ili još nešto gore, bože sačuvaj!). On osjeća da imam neki grijeh na duši i ja mu opraštam jer ima pravo. A opet mislim: Zašto bih ja bio grešnik kad nigdje nisam predložio nikakvu krizu, ni decembar, kad ni na jednom sastanku nisam glasao protiv ljeta i dobre ljetine? Samo sam u svom životu naljutio nekoliko ljudi i pocijepao nekoliko pari cipela. Ah, ovo naše doba atomsko (pardon: HIBRIDNO).
A čovjek ode psujući nešto. Oblaci nad njegovim cipelama zaprijetiše snijegom. I žao mi ga je nešto bilo. Htio sam da se vratim i da ga zamolim za izvinjenje. Još jedan grijeh na duši mojoj. Ni kriv ni dužan naljutih čovjeka ni kriva ni dužna. Osjetim potrebu da se nekome izjadam. Ali kome u ove magle naše i ulice puste? Ah, naši stari! Oni su išli popu da se ispovijedaju kad se napune grijehova. I sve prođe ko rukom odneseno. A mi sada? Mi u takvim prilikama sjednemo i sastavimo godišnji izvještaj. I sve prođe ko rukom odneseno. Tako sam i ja odlučio da napišem ovaj godišnji izvještaj. Jer čovjek griješi, grijehovi se nagomilavaju, a godina je ova posljednja bila baš nešto duga. Dakle, počeću nabrajanja i prebrojavanja po godišnjim dobima, jer mjesece ne razlikujem. (Poneki mi liči na maj, a ljudi odnose klupe iz parkova, poneki mi opet liči na decembar, a ljudi postavljaju klupe i na tvrđavu).

PROLJEĆE:

U našem gradu i mom ličnom životu proljeće znači park, a park, to su klupe (jer drveće, iako umire uspravno, sporo raste). Dakle, da prelistam po zapisnicima proljećnim. Čudo jedno: niko ove godine nije vodio zapisnike sastanaka. Ah, zlatno doba, kad je na svakoj klupi pisalo: "Ja volim Ljilju", "Ljilja voli Branu". Izgleda da je i ovdje odumro administrativni period. Za veliko čudo nađem samo jedan zapisnik, koji sam ja vodio još dok sam bio đak. I, da vidite, nimalo se toga ne stidim. Još pokazujem i nadležnima: -Vidite, to sam ja pisao. Može se ustanoviti grafologijom. A oni se čude: -Zar i toga ima? -Čega? pitam ja. -Ljubavi - kažu oni. A ja rastem kao robna kuća kraj puta i kažem: -Nema. To je još iz onog doba kad je u parku kraj ruža pisalo: "Gledaj me, ne diraj me!"
-Eh, - uzdišu nadležni, sjećajući se svojih slavnih dana, a meni oči zasuze zbog tolikog razumijevanja i saradnje na ovom polju, pa ne mogu a da ne viknem: Gdje je ovogodišnji bilans? Gje je ljubav naša obična, naša hibridna, ili bar ona stara - đačka? Kako se može doći do malo ljubavi? (pitam radi orijentacije u idućoj godini).
- Na kredit - odgovaraju nadležni. A ja im vjerujem, jer sam čuo da je jedan čovjek na kredit i škole izučio, i penziju stekao i uskoro će i umrijeti na kredit. Elem, ljeto stiglo bez proljeća, proljeće prošlo bez bilansa...

LJETO:

Izrasli kukuruzi. Nebo nabujalo. Rijeke ucaklile. Prašima nikla iz asfalta. Sjećam se - došao putnik jedan pred onaj naš zeleni kiosk (onaj glavni) pa pita gdje je centar grada! Neko mu iskreno reče da se baš nalazi u centru svijeta, a čovjek nešto opsova, dvaput pljunu i ode negdje prema Kupusiji. Ne zna onu: "Bolje vjerovati..." Sutradan opet vidjesmo tog čovjeka.
-Gdje je glavna plaža? pita on.
-Tamo gdje se niko ne kupa - kažemo mi. -A ne bismo ti preporučili da se kupaš ni na ovim sporednim.
-Zašto?
-Voda otrovna - kažemo mi. -Ribe crkavaju. Ljudima brkovi otpadaju. Samo su somovi i urođenici imuni.
I čovjek je gledao nas urođenike kako se kupamo, gladio svoje brkove, a Bosna, ciganka, čagrljala dolinom. Široka i mirna. Nema je u Komuni ovakve!
I prošlo ljeto sa dosta vrućih dana i još više grijehova. Ali iduće godine neće biti tako. Neće, bogami. (Ovo sam napisao da ne kršim red svih godišnjih izvještaja).

JESEN:

Tek kada je ljeto prošlo i podigla se sparina, mi vidjeli naš gdrad čudan kao dvorac iz bajke. Izrastao i protegao se u svim pravcima, a najviše u visinu. Nikle kuće kraj ulica. Proradio Dom kulture (pa se kultura širi po gradu kao krompirova zlatica po selu). Po ulicama zarzali motori (na razne načine obojeni, naprvljeni i nabavljeni!). Nadležni kažu da će iduće jeseni osvanuti još više čuda, a neki nenadležni pričaju da bi i u džamiju trebalo postaviti lift da se i hodža ko čovjek penje na munaru.
Stigla jesen i donijela osim noviteta i naše stare kiše. Ljudi počeli ubijati dane kako znaju i umiju. Na Čaršiji proradila "Ćinkvina". -Ljudi tamo idu kao u crkvu - reče neki religiozni elemenat.
I opet bi sve to lijepo bilo da mi možemo živjeti bez grijehova. Jedne večeri jesenje sreo sam dva mladića na krozou. Onako sami, pa opet ne mogu živjeti po principu mirne koegzistencije. Svađaju se kao da su na nekom važnom sastanku počasni gosti. I to sve zbog teške uvrede. Ovaj prvi nazvao drugog trećim staležom u savremenim uslovima, a on se uvrijedio i rekao da će ga tužiti ako ne prmijeni svoja shvatanja. Ej, ideologijo naša, živote naš, šta bismo mi bez tebe u ovim danima jesenjim?
I moj bilans jesenji bio bi skoro pozitivan. Samo sam otišao na desetak sastanaka, onako, konstruktivnih.

I ZIMA:

E, zima je nešto posebno. To je sveto doba i grijehova nema. Tada se pišu godišnji izvještaji. Na prvom snijegu se dobro očistimo od učinjenih grijehova, zapalimo svijeće za duše pametnih ideja, zavučemo se u sobe i ostavljamo grad sa zamrzlim česmama, ožalošćenim drvoredima...

A Bosna, ciganka, i dalje čagrlja dolinom. Skuplja i odnosi sve vrste otpadaka fabričkih i nefabričkih. Široka i mirna. Nema je u Komuni ovakve.

Bato Stanišić

(Glas komuna, 15. januar 1959)

19.2.09

aforizmi


Nakon ovih esejističkih napisa, koji ponekad i zamaraju, a prije novih, koji će takođe zamarati, napravićemo ovaj mali predah uz naše aforizme onako kako su objavljivani u Ježu. I tada, kao i sada, bilo je mnogo govora o stabilizaciji privrede, na šta se odnosi i jedan od naših gore navedenih aforizama. Drugi asocira na Zmajevu pjesmu Ciganin hvali svoga konja.
Usput, ovi aforzmi su tu objavljeni 29. januara 1971. godine.

18.2.09

"kultura" III

(nastavak)
Upotreba religije
Ovi kvazijezički aspekti proširuju se i na druge duhovne prostore, pa se isti tokovi "duhovne obnove" mogu pratiti i u literaturi, slikarstvu, muzici, nauci i nekim aspektima religije. Naravno, po želji elite koja tone.
U stvari, umjesto religije ovdje bi prikladniji bio izraz - njene upotrebe ili obredne kulture. Jer, bilo bi vrlo problematično ustvrditi da je za ovo kratko vrijeme "procvata" demokratije porasla religioznost ljudi i da je porastao broj onih koji vjeruju. To što se dešava u najintimnijim predjelima čovjekove duše teško je mjerljivo sociološkim instrumentima. Svjedoci smo činjenice da je nevjerovatno poraslo javno ispoljavanje religijske pripadnosti. Počelo je sa tri prsta, a nastavljeno televizijskim prenosima lomljenja slavskih kolača, javnim polaganjem zakletve na svete knjige, postavljanjem badnjaka uz vrata stanova, poznim krštenjima i sl. I u ovoj oblasti, kao i u jeziku, u pitanju su znaci prepoznavanja, lozinke za ulazak u društvo "posvećenih". Jer, i one hrastove grane, koje su po našim stubištima ukrašavale protekle praznike, nisu polagane na vatru, u čemu je religijski i simbolički smisao ovog obreda, nego su završile u kontejnerima za smeće. One su, dakle, tamo bile postavljene samo kao znak, kao lozinka.
I ovaj oblik duhovne obnove zajednički je svim religijskim taborima na isti način kao što je to slučaj sa obnovom u oblasti jezika i govora.
"Ispiranje mozga", završeno padom jednog totalitarizma, nastavlja se i danas na način usavršen modernom tehnologijom i elektronikom, pa umjesto neophodne istinske duhovne obnove, koja bi nas približila najvišim savremenim kulturnim vrijednostima, mi smo na poznatom istorijskom putu koji završava "padom u varvarstvo". Jedina preostala nada je da nam se t0 već desilo i da je vrijeme za ustajanje.
( Banjalučke novine, 29. decembar 1998)

17.2.09

"kultura" II

(nastavak)

Zaostalost ili sudbinska tragika


Ovaj put izvor žargonskog jezika, tih pouzdanih znakova autentičnosti, je prošlost i neukost. Tu, u prošlosti i neukosti, dakle, trebalo je prepoznati izgubljenu duhovnost, nacionalni identitet i utvrditi lozinke prepoznavanja u novim postkomunističkim utapanjima u velike društvene tokove otvorenog svijeta. Znak se mogao pronaći i u nekim nepravilnim jezičkim varijacijama, ukorijenjenim u prošlosti. Umjesto "svekoliki" dovoljno je reći "vaskoliki" i davna slučajna inverzija dobija vrijednost aktuelne lozinke. Tako govor postaje utočište nadolazećeg zla i predstavlja se kao spas naroda koji se našao na otvorenom moru bez kompasa i orijentacije. Krenuo je lako, bez razmišljanja, pošao je za izrazima koje je odnekud raspoznavao slabim pamćenjem. A vodiči su iz vremena starostavnih izvlačili stalno nove lozinke i puštali ih najčešće putem elektronskih medija, na koje se u horu odazivao narod, srljajući sve dublje za svojim vođama na duhovne stranputice, vjerujući da je na putu duhovne obnove. Čak smo bili došli i do obavezne ekavice, vještačke lozinke, koja, pokazalo se, nije bila dovoljno uvjerljiva.

Jezika kao argumenta posebnosti, "posvećenosti", pa samim tim i nacionalne isključivosti prihvatila su se i oba druga nacionalizma, od kojih se svaki identifikovao u suprotstavljanju ostalima, ali, vidjeli smo već, diktatori su saveznici i kad međusbno ratuju.
Tako se na čitavom zaraćenom prostoru u ovoj oblasti stvara ista Adornova situacija "... po želji elite koja tone, veliča se jeftinoća, srodno omladinskoj muzici, koja rado prati žargon i koja dopušta da je on prati. S jednakom revnošću istorijska zaostalost preliva se u osjećaj sudbinske tragike, kao nečega višeg, i to titra u nečujnoj identifikaciji arhaičnog i autentičnog..."
Doslovno - naša situacija. Ništa, dakle, novo u našim istorijskim sunovratima što nije u istoriji doživljeno i u nauci opisano.

(Nastaviće se, naravno)


16.2.09

"kultura"


To su, dakle, te Banjalučke novine, u kojima sam objavljivao napise o našim kulturnim posrtanjima. Ne znam šta je danas s tim novinama, mislim da više ne izlaze, a posrtanja su još u toku, pa ćemo u narednim postovima donijeti još jedan od tih napisa.


... Dok traje obnova


Nikako nije slučajno da je pitanje duhovne obnove na isti način postavljeno kod sva tri zavađena, zaraćena, "usrećena" konstitutivna naroda. A nije slučajno ni to što su odgovori svih strana identični. Jasno, u ime naroda odgovorili su njihovi "organi" (politike, vlasti, države, entiteti, crkve...). Narod je, kao obično, slušao i ponavljao. I premda su upravo te nacionalne oligarhije uporno radile na otkrivanju, stvaranju i sukobljavanju što je moguće većih razlika među narodima, kako bi ih uspješno poveli u međusobne krvave obračune, na sva pitanja, pa i na ovo, imaju potpuno iste odgovore. Ali, "ne smije nas zavarati to što agresivne budale svakakve gluposti i s mržnjom govore jedna protiv druge", jer "dva diktatora koji međusobno ratuju - saveznici su..."

Bože, taj Đerđ Konrad, kojeg citiramo, znao je čak i to što mi, evo, s mukom, vrlo krvavo i dugo učimo na vlastitom iskustvu.


Jezik kao sredstvo nerazumijevanja

Prvi odgovor na pitanje duhovne obnove, i to nikako slučajno, odnosio se na jezik. Jezik, ili govor, je sredstvo sporazumijevanja, ali i nerazumijevanja, predstavljanja, ali i lažnog, identifikacije, "žargon autentičnosti", kako bi rekao Teodor Adorno:

"Fašizam nije bio puka zavjera, mada je bio i to, on je proizašao iz snažne tendencije društvenog razvoja. govor mu je zajamčio utočište. U njemu se naviruće zlo očitavalo kao spas."

Adorno je imao u vidu Njemačku u prvoj polovini ovog vijeka, u kojoj se, po njemu, govorilo, a još više pisalo, "plemenito", "žargonom autentičnosti kao lozinkom društvesne izabranosti". Tu lekciju smo, očito, doslovno ponovili i to još činimo.

"Pomoz Bog!" Zar to nije dovoljna lozinka za otkrivanje nacionalne i političke pripadnosti? Žargonski oblici, koji se kod nas, nažalost, i formalno ozakonjuju pouzdani su znak autentičnosti. "Đe si, đenerale?" Sve je jasno - i ko si i protiv koga si i "đe si".

(Biće nastavljeno)

14.2.09

povratak II


Da, ovo je jedan od tih naših davnih aforizama objavljenih u Ježu, koji za tih proteklih trideset i više godina, nažalost, nije izgubio na aktuelnosti. Premda se i on odnosi na čovjeka i njegovu sudbinu, mi smo za danas obećali da ćemo se tom sudbinom baviti konkretnije. Pa, evo.

*

Čovjek je prirodna negativna pojava.

*

Koliko ljudi a nigdje čovjeka!

*

Svak se krije iza sebe.


13.2.09

povratak


Vratićemo se aforizmima nakon ove teške kiše, koja danima nije prestajala. A ako neko ne može sa ove strane nekadašnjeg Ježa da pročita ovaj naš aforizam, on glasi:

Pavda je na našoj stranputici.

A kad je o pravdi riječ, dodaćemo još jednu našu grešnu ondašnju, ali, bogami, i današnju dilemu:

Da li je istina u pravu?

A sutra ćemo se vrlo kratko (koliko on to zaslužuje) pozabaviti čovjekom.

12.2.09

kiša III

(nastavak)

***
Svjetlost obriši mokrom krpom
vrati lik svoj nebu
koje brižno bdi nad televizijskim antenama
i bunarima provincijskim
***
Otresam se u keramičku urnu
i kucam svoje izgubljeno vrijeme
dok kisne prostor izvan sna
***
Dolje na svetom trotoaru
uz lokvu iz koje mačka liže svoj
nedostižni crni lik
polažem glavu suvih otpadaka
dok mi još traje svjetlost
vraćam ti izobličenu sliku
kojom me ciklično
svakih 360 najuspjelijih poraza
opisuje tvoja sjena
na ovom slučajnom mjestu
po strogim zakonima sitnih iluzija
bezutješno uvjerenog
u princip nevjerovatnoće
Surova prinudo smisla
***
Nakon kiše koja danima nije prestajala
(tako je počinjao roman
i tako svaki put počinje
u svijesti na kojoj se već providi
crna poleđina)
lokva sunca

11.2.09

kiša II

(nastavak)

***
Nikakve intimnosti sa sobom
prije isteka
skrij se ispod bojlera
ugledaj se nasmijan u televizijskom ekranu
ne misli na ulicu koja ti je pusta obećana
na vrača u neizbježnoj bolničkoj noći
iza toplog hladnjaka
odakle se ne vidi ništa
kiša koja pada noć koja tinja
bez obzira na oči
ugrušak tuge koji luta njenim krvotokom
i ima svoju nevolju da se zaustavi
Kucaj tačno i do isteka
ne smišljaj drugi razlog svoj
plašeći se crva osuđenog na svoje vrijeme
tvoju glavu
ni noći koja se razbuktava
na vrhu žileta super silver
***
u zbijegu iza zvona
električnog zvonca na vratima
iza prozorskog stakla
po kojem se hvata očajna samoća
dok kiša pada
iz ogledala odlaze prijatelji
malo svjetlosti po zidu iza leđa
malo zlobe oko usana
sreće u uglovima stakla
***
(nastavak, naravno, slijedi)

10.2.09

vrijeme poezije

Kiša
Noć je u zori umivaoniku ogledalu
na zidu u sapunici ljubavi
misao pretura isti šljunak
koji voda rastače u krajnjem ishodu
otresam pepeo cigarete u keramičku urnu
dok kiša pada po provinciji
"na surom dalekom pontu
gde borje stoletno krasi" moju mladost
Tu sam mjerenja radi
***
(nastavak, naravno, slijedi)

8.2.09

muzika IV

(nastavak i kraj)

Poplava beskrupulozne imitacije svjedoči o dubini duhovne krize, kroz koju, evo, dugo i tragično prolazimo, a aktuelni društveni tokovi, čak i oni koji se očekuju i već naslućuju, veoma pogoduju širenju zaraze.
Isuviše udaljeni od zahtjeva i posljedica savremene tehnološke revolucije još dugo nećemo ni moći ni htjeti prikriti svoju inferiornost, pozivajući se nevješto na vrijednosti iz prošlosti, još dugo ćemo se inatiti sa zahtjevima novog doba: "I pored svega, ja volim njega..." Pa, šta mi možeš?!
Finskom pjesniku Haviku učinilo se da je istorijski razvoj spor: "Ponekad ni čitav vijek / nije dovoljan da nas vrati pedeset godina unazad". Pjesnik nije ni slutio mogućnost tako užasnog vraćanja u tako daleku prošlost kako smo mi to brzo i uspješno izveli. Sasvim je izvjesno da smo bili pripremljeni za tako dalek put, pored ostalog, i "novokomponovanom" "narodnom" muzikom i s njom smo i krenuli na veselo putovanje. Vraćanje je bilo toliko uspješno da smo u kritičnim trenucima potegli čak i za preostalim instrumenitima iz riznice naše duhovne prošlosti i izvukli gusle.
I sada nije više samo sporno kako ovom muzikom uspostaviti komunikaciju sa modernim svijetom nego i kako uspostaviti komunikaciju sa sobom, kako se vratiti tamo odakle smo krenuli, kako ponovo prepoznati pjesmu svoje mladosti. A bez te komunikacije i sa ovom društvenom sviješću teško ćemo napraviti korak prema razvijenom duštvu, prema novom vijeku, na čijem pragu već stojimo.
(Banjalučke novine, 29. decembar 1998)

5.2.09

muzika III

(nastavak)

MUZIČKA PRATNJA NESREĆE
"Damon tvrdi, a i ja se sa njim slažem, da se ni jedan takt u muzici ne može izmijeniti da se ne uzdrmaju vrhovni državni zakoni", govorio je Platon, a i ja se sa njim slažem. Ipak, preslobodno je, a možda i pretjerano, tvrditi da je "novokomponovana" pjesma bila uzrokom ukupnih društvenih poremećaja, koji su odredili posljednje godine 20. vijeka u našim krajevima, ali je nesumnjivo da je u njoj naša nesreća imala adekvatnu muzičku pratnju. Ova pjesma je svjesno i vješto upotrebljavana kao još jedan moćan oblik manipulacije ljudima, njom su podsticani najniži porivi, vršena nacionalna homogenizacija, opravdavan lažni smisao međunacionalnog obračuna, formirana retrogradna svijest, koja je jedina mogla potisnuti razložne motive savremenog shvatanja svijeta i okupiti mase oko paranoičnog, fobičnog srednjevjekovnog mraka.
Ne plediramo na umjetnički značaj popularne zabavne muzike, ili starogradskog sentimenta, koji sasvim korespondira u poeziji sa gradskom lirikom u stilu: "Tvoja usta meka / rimska apoteka", premda je taj melos dohvatio i poneku nijansu ranog romantizma. Prije bismo bili skloni takvom vrednovanju pravog narodnog pjesničkog savršenstva. Ali autentičnost gradske pjesme, i one "za svakodnevnu upotrebu" je nesporna, kao i mnogih novih ritmova "mladih gnjevnih ljudi" koji predstvljaju specifičan odgovor vremena koje neizbježno dolazi. Istina, postoje i neukusni pokušaji novokomponovane starogradske pjesme, u maniru opšteg podražavanja, ali još ne u tolikoj mjeri da bi bili dovedeni u pitanje "vrhovni državni zakoni", premda ne smatramo sasvim bezopasnim ni ovaj izraz imitatorskog mentaliteta skorojevićkog stadija.
(nastavak i kraj u narednom postu)

3.2.09

muzika II

Kao što smo najavili, donijećemo ovdje neke odlomke iz napisa, objavljenog u Banjalučkim novinama 1998. godine.

PJESMA MOJE MLADOSTI
Svako vrijeme i svaka mladost ima svoju umjetnost, pa i svoju muziku. Možda muzika i najbolje ilustruje karakter jedne generacije, možda se moderna pokoljenja najbolje i prepoznaju u ovom govoru.
Starogradske pjesme, ili, u jednom periodu popularne, zabavne melodije mnogi od nas nazivaju "muzikom moje mladosti". Taj epitet može još da ponese i prava vrlo stara narodna pjesma, bez ijedne greške u melodiji, u riječima, naglasku, rimi, metrici... jer "iz glave je cijela naroda". Mnogi istraživači, koji su nakon "turskog vakta" dolazili ovdje, otkrivajući nepoznate krajeve i ljude, sa poštovanjem su izučavali taj narodni melos. Oni su prvi, poput Kube, zabilježili pjesme koje su tu živjele kao izraz narodnog duha. Ta muzika je i kasnije bila predmet izučavanja i mnogih naših muzikologa. Po njoj prepoznajemo generacije koje su u ovim krajevima bile prije nas.
U kojoj će se muzici prepoznati generacije koje su upravo na sceni?
Za neke će to biti Balašević, Bajaga, Dragojević, Bregović, Čolić, Indeksi, Zabranjeno pušenje... ali šta je sa ogromnom većinom onih koji, na osnovu svog estetskog neiskustva, uporno oduševljeno trepću kad im se javi nemušti zvuk prošlosti, imitacija umjetnosti, neuspjelo podražavanje nekih dalekih preokupacija ljudi kojih odavna nema?
Narodna poezija je bila izraz duha cijelog naroda, stvarana je u specifičnim uslovima prošlosti, trajala je dugo i zbog toga dotjerivana do savršenstva. Postala je i ostala narodno blago koje treba njegovati, izučavati i čuvati. Ali, sada pisati narodne pjesme, sada ih stvarati - to može biti samo teška mentalna društvena bolest, izraz neprebolne zaostalosti, što u potpunosti odgovara ukupnim retrogradnim procesima, vraćanju tradicionalizmu u kulturi i društvenoj svijesti uopšte. Jer, kakva je to narodna pjesma kojoj su poznati autori teksta i muzike? Samo je narodna po tome što podražava, imitira narodnu pjesmu.
...
A šta je tek sa takozvanom izvornom muzikom? ...
U kulturi nešto treba da traje vjekovima, ili čak hiljadama godina, da bi postal0 izvor iz kojeg će poteći rijeke duhovnog stvaralaštva.
Ova podkultura, parakultura, kvazi društvena svijest, imitatorska, obmanjivačka, petparačka, motivisana finansijskim efektima bogatog, a nedoraslog tržišta ima izvore, ali i refleksije, u retrogradnim tokovima ukupnih društvenih nedoumica, u kojima nas "buđenje" nacionalne svijesti iz prošlog vijeka prati, evo, do narednog...
(Nastavak u narednom postu)

2.2.09

muzika


Ova slika davnog i nekada vrlo poznatog dobojskog umjetnika Stanka, čiji je autor, mislim, Zlatko Mišković, koju mi je nedavno ovom elektronskom poštom poslala gđa Blanka iz Šibenika, sjećajući se svojih dobojskih dana, nije nikako ilustracija onoga o čemu upravo razmišljam. Ona ilustruje samo temu, ali ne i njen smisao. A na ovo o čemu upravo pišem podstakla me radijska najava svakodnevne emisije Zvuci rodnog kraja, koja već decenijama, pa, dakle, i vjekovima, zauzima udarni termin ovog radija. A u toj emisiji emituju se one pjesme uz šargiju, koje se samo nazivaju izvornom muzikom. Njen pravi naziv trebalo bi da glasi: novokomponovana muzika, koja podražava davnu, izvornu pjesmu. Jer, kako objasniti da naši muzički izvori nastaju danas, uz tople radijatore i škotski viski. Mnogo toga nam je, zapravo, novokomponovano, pa i to. Ovo lažno predstavljanje nije jedino i nije slučajno. Ali, nešto o tome sam pisao i prije desetak godina u Banjalučkim novinama , pa ćemo inserte iz tih napisa - sutra.