2013.

Sljedbenicima i svim čitaocima bloga 
SREĆNO!
Neka nas obasja sunce starih majstora!

MODNA PISTA - Pavle Stanišić

Proljeća Doboja-Ljubo Tomić

Poezija 46

A okolo sasvim nepoznati predjeli

znani u nama u svom konačnom obliku



I neomeđen svjetlom

razliven po tmini

vidan je lik

u koji nestaješ i iz kojeg dolaziš

istog hemijskog sastava

kao riječ

i mogućih značenja

mjera kojom se upoređujem sa sobom

tog si oblika

i snage koja me napušta

dubine konačnog poraza

na jednoj usputnoj stanici

na kraju pameti

raširene ruke moga krsta

(Večernja načela, 1987)

In memoriam: RAŠID MUMINAGIĆ

Ovdje smo ovih dana pisali o problemima pozorišne umjetnosti u Doboju, objavili smo i sliku publike sa jedne nedavne predstave, na kojoj je i Rašid Muminagić, poznati dugogodišnji dobojski pozorišni pregalac, a danas nas je stigla tužna vijest da od ovoga jutra više nije među nama.

Mnogi Rašida Muminagića znaju kao cijenjenog inženjera dobojskog "Trudbenika", ali većina kao scenografa, režisera i glumca neskadašnjeg Amaterskog pozorišta "17. april"., koje je i Rašidovom zaslugom imalo brojna republička i jugoslovenska priznanja. Sa sigurnošću možemo reći da je više decenija bio stub pozorišnog amaterizma u ovom gradu. Pamtićemo ga iz predstava "Ljubav čerez jedne cipele", "Duboko je korijenje" i mnogih drugih, kao koautora knjige "Doboj u dvadesetom stoljeću" i kao čestitog i dragog sugrađanina. 

Dobojska kulturna rupa

Da li će iza ovoga mosta ponovo izrasti grad Doboj, ili će ovo ostati ulaz u kasabu?

Kada smo nedavno prisustvovali prvoj predstavi Dobojskog pozorišta, pisali smo ovdje da Doboj tim činom postaje gradom.

A danas to isto pozorište priprema predstave po privatnim stanovima.

Nekada je dobojsko Amatersko pozorište "17. april" imalo svoj prostor u Centru za kulturu, u kojem su čak i predstave održavane, a koje je danas kafana simboličnog naziva "Rupa".

Jeste, nekada je ovaj grad imao, pored mnogih drugih institucija sa kulturnom funkcijom, Centar za kulturu, tribinu "Teatar", Satiričnu Scenu Radnog Naroda, Amatersko pozorište... Centar i sada funkcioniše. Evo kako:

"...Da li se problemima ovog ansambla nazire kraj, nismo uspjeli saznati, pošto je Novak Radojčić, zamjenik direktora Centra za kulturu i obrazovanje, u telefonskom razgovoru kazao da o toj temi ne može razgovarati. U Centru su, navodno, nezadovoljni i smatraju da su tri predstave za dvije godine nedovoljne, te da opstanak pozorišta nije upitan, jer će, u slučaju da se ne nađe zajednički jezik sa sadašnjim umjetničkim rukovodiocem, rad biti povjeren nekom drugom..."

("Nezavisne novine")

Zamjeniku je, očito, malo tri premijere za dvije sezone! Nevjerovatno! Pa, i profesionalna pozorišta nemaju mnogo više premijera. Oni će lako naći nekog drugog umjetničkog rukovodioca. Jeste da ovaj ima predratnu diplomu Pozorišne akademije, ali i do toga se danas može doći, znamo već kako.

Ovim pozorištem publika je bila zadovoljna, a velika sala uvijek prepuna. 

 Danas su zadovoljni vladajući gradom: Doboj dobija status grada! Imaće, pored opštinske, i gradsku skupštinu sa dobro plaćenom odborničkom publikom. Šta će njima bolje pozorište?

Rahmanovi koraci

„Ostali neka sačekaju“, rekla je umorno sredovječna, blijedolika bolničarka. Iza njenog glasa, brzo nestalog iza zatvorenih vrata, ostala je djevojka zabrinuto zagledana u svoje cipele, nekoliko prljavih bijealih pljuvaonica u uglovima, sivi starac na klupi, carvaena i crna obavješenja o pušenju, požarima i čistoći na zidovima, ja – Sabit i strah.

„Zašto da sačekamo?“ upitao me starac jasno plavim djetinjim strahom u očima, djevojka je podigla pogled pun uznemirene tmine, napolju se zlatila sunčana tišina, kroz otvoren prozor vidjela se ulica kojom je prolazio dječak na biciklu, po staklu i po neobjavljenom nemiru, zujala je muha, djevojci niz ponovo klonuili pogled poteče duga smeđa kosa.

„Zašto baš mi?“ upita starac i usred njegovih riječi vrata se ponovo otvoriše. Umorna bolničarka prikupi naše poglede na svoje debele suve usne i opušteni podvoljak, u kojem se jedva primjetnim drhtajem pripremalo rađanje spasonosnog ili smrtonosnog ženskog glasa. Djevojka se branila lakim pokretima glave i dugim tankim pristima okrivljavala dugu pravu kosu, starčev pogled je nevidljivom paukovom sudbinom uhvatio nemirne bolničarkine usne i nijedan im pokret  nije zanemarivao, dječak na biciklu je prošao u drugom pravcu, bolničasrka je objašnjavala da su njihovom krivicom naši nalazi izmiješani i da se ne zna čiji je koji i da će ponovo morati da nam krv šalju negdje na analize, da će sve to da urade izuzetno brzo, da već sutra u isto vrijeme dođemo i da će tada sve biti jasno.

„A kakvi su ti nalazi koji su stigli?“ upita starac.

„Da su svi isti, ne bi ih trebalo ponavljati“, umorno odgovori bolničarka i odsutno se zagleda u starca,  očito ga je tek tada primijetila.

„Koliko je pozitivnih?“ suzdržano i drhtavo oglasi se djevojka.

„Jedan“, reče bolničarka.

Nada je pogledala starca vrlo pažljivo, sa nesigurnošću i neizvjesnošću pokrenule su joj se obrve, a onda se tamno i duboko zagledala u mene. Očima i čitavim dahom priželjkivao sam vlažne djevojačke poglede, nisam ni slutio njihovu  tako optužujuće sumnjičavu tamu. Ipak sam klonuo u pomirljiv osmijeh, prepustio joj obeznaženo lice da po njemu nestrpljivo istražuje, da traga za znacima opake bolesti, koji bi je do sutra bar malo oslobodili sumnje u vlastiti poraz. Kratko, na tren, dohvatio me i starčev plavi pogled, a u jednom trenutku zatekao sam i svoje oči kako po lijepim Nadinim sjenovitim podočnjacima traže neki besmisleni spas. Ne našavši nikakve sigurne znake ni na starčevom, ni na mom tužnom licu, Nada nam je svim svojim iznenadnim pokretima objavila prezir, koji sam osjetio kao grozničavi, nemušti plač, kojeg je kasnije glasno izgrcala na moje desno rame dok sam je uzdrhtalu ljubio u gradskom parku, pomažući joj da se brani od svoje duge kose i neizvjesnosti.

„Možda ti sve znaš“, šaputala mi je na ramenu. „Tako si siguran i ne bojiš se. I zašto bi ti mene tješio ako smo u istom položaju?“

„Moj strah je, Nado, isti kao i tvoj, kao i svaki strah, a ja se bavim tvojim da bih zaboravio svoj. Pored toga, lijepa si i zabrinuta. A, i ti, i ja i stari podjednako malo i podjednako mnogo znamo. Kao i svi, uostalom. Najbolje je da sve zaboravimo do sutra.“

Zamislila se kratko, ali istinski. Malo je podigla glavu da bi lakše zamislila neminovnu samoću. Preko njene opuštene kose, koja se podavala jednako mom dahu i lakom vjetru, što se zalijetao s okolnih bregova, sjale su žute sijalice Donje mahale, u kojoj smo izrasli ja – Sabit i strah.

„Ne želim buđenje sa ovim saznanjem. Kad bi se još večeras mogao zauvijek zaboraviti sutrašnji dan.“

„Možda može“, rekao sam. „Hajde da ga zaboravljamo.“

Nada je tek bila stigla u ovaj grad i bila je sama, ali i ja bih bez nje bio sam. Nikome o ovome i nisam imao šta da kažem. Uzalud sam prepoznavao drveće u parku i široke nove ulice, ranije uvijek topla zgrada moje škole bila je potpuno kamena i hladna, potpuno nestvarna, ni jednu riječ straha nisam mogao smjestiti u to nijemo poznanstvo. Škiljavim mahalskim sokacima ispovijedao sam se tek zamišljen ljubavima i ovaj potmuli strah nisam mogao na njima da isplačem. Dok sam tamo, prema najtišim svjetlima grada vodio Nadu, osjetio sam se i sam kao pusti sokak straha u koji je ona bespomoćno zalutala. Znao sam da želli da bude sama, i ja sam želio da budem sam, ali nismo se smjeli rastati, jer cijelu noć bih je optuživao u ovoj maloj sobi ispod kapije Gornjeg grada, a ona bi se tamo u novim zgradama nadala u moju nemoć, morao sam se stalno uvjeravati u njenu bespomoćnost i ona u moj strah.

  Taj sokak, koji krivudav ističe iz mog prašnjavog djetinjstva i iz ove moje tamne sobice, uz koji smo krenuli da zaboravljamo dan, bio je pust. Nikakav glas nije iscvjetavao iza zamandaljenih širokih kapija. Glasovi grada koji su nas onemoćale stizali sa leđa, stišavali su se po visokim drvenim tarabama, iza kojih su se propinjale tamne grane dobro znanih šljiva, dudova i zerdelija. Pod slabim svjetlima gornje džamije pokrenula se neobična sjen. Odmah smo je osjetili kao pognutu siluetu starca iz bolničke čekaonice. Stajao je uvrh sokaka, okrenut prema nama, stari Rahman, poljar. Bezbroj puta trčao je za mnom po onom našem djetinjstvu ispod Ganinog brijega. Čuvao je od nas šljivike i žitna polja u Barama i skoro da sam se okrenuo i potrčao kada sam mu prepoznao pokrete.

„Sve je ovo besmisleno i ne znam šta ću ja ovdje“, rekla je Nada. „Uostalom, ono je najvjerovatnije njegov nalaz.“

„Možda“, rekao sam, „ali on se nada u nas.“

„Sumnja na mene?“ zapita Nada glasno i uvrijeđeno.

Rahman nam je prilazio polako.

„I na mene, i na tebe“, šapnuh joj, „duga je noć čovjekova.“

Rahmanova pognuta sjen tiho je prošla pored nas. Nada i ja se sretosmo začuđenim pogledima.

„Nećemo otići sutra!“ doviknuo sam za njim. „Nećemo više nikada otići tamo. Šta nas briga!“

Zastao je i prišao nam mirno i polako kao što je i prolazio pored nas. Prije nego što nas je pogledao, nazvao nam je akšam i tek onda nas mirno, tiho zapitao:

„A zašto nećete?“

Od mojih teških misli bile su brže Nadine jasne riječi:

„Možda se i bojimo, ali to nije važno. Ne želimo da znamo.“

„Ali ako vi odete“, dodao sam i svoj isprekidani dah, „i ako mi saznamo da je vaš nalaz u redu, naš strah će biti bezizlazniji. Uostalom, kako hoćete.“

Starac lako uzdahnu. „Ne brini, Sabite!“ reče i teško se pognu niz uski mračni sokak. Dugo smo još slušali njegove korake. Od intimnosti kojom je izgovorio moje ime maglio mi se vid, kao da me mahala prepoznala.

„Ako on ode“, reče Nada, „za njega ne postoje dvije mogućnosti, nego samo ona koju mu pruže zapisanu. Ukoliko bi njegov nalaz bio uredu, za nas i tada još ništa ne bi bilo konačno.“

„Misliš da smo nepravedni?“ upitah.

„Mi smo zajedno, a on je sam“, toplo reče Nada i odmah se uznemiri: „Hoće li otići?“

„Neće“, rekoh, „i može se desiti da kasno dospije u bolnicu. Ali, bolest je neizlječiva.“

Počinjala je ponovo iz dubine da se zamagljuje, znao sam da će opet da zasuzi i lako joj dlanom dotakoh toplu kosu. Nad našim strahom i nad crnom kapijom Gornjeg grada gorjela je velika akšamska zvijezda.

Bilo je u meni brige za nju i u njoj za mene, ali moj strah je bio samo moj i njen samo njen i to nismo krili. Voljeli smo se užurbano i zabrinuto. Iz toplog neba, zaboravljenog našim teškim radostima, izlazili smo klonuli u stid i strah, pronalazili u sokacima Rahmanovu tužnu kuću i molili ga šapatom da ipak ode po svoj nalaz, prijetili mu da ćemo mi otići i sve vidjeti, zaticali se nijemi na najbučnijim mjestima, plakali po prošlostima i budućnostima i zapuštenim uglovima iza moje vesele škole.

Jednog toplog predvečerja Rahman je bio toliko radostan i siguran da sam od njegovog plavog osmijeha osjetio mučninu, a Nada nije mogla ni da sakrije prezir, pa ga je javno izgovorila u njegove sitne srećne oči, objavila ga usnama i pokretom kojim me dohvatila za ruku i odvratila moj pogled od odvratnog prizora vedrog predvečerja u kojem srećni starac Rahman pred svojom bijelom kućicom hrani šarene kokoši. „Bio je tamo, znam sigurno da je bio...“, plakala je na mom ramenu te noći. Ujutru je izašla da nabavi doručak, htjeli smo da priredimo malu svečanost povodom novih sumnji, ali dugo se nije vraćala i kada je ušla osmijehnuta i sva od jutarnjeg sunca, zanijemio sam tako istinski da to u početku nije ni primjećivala. „Svi su me izdali“, udisao sam tu misao, „i svi su se srećni vratili.“ Vrijeđala me blagost kojom mi je doticala usne toplim prstima, i gdje god bi me takla, vrijeađala me, ali nisam joj odgovorio zašto plačem.

Nisam mogao da odem po svoju presudu, nisam mogao da trpim svoju samoću pred njenim osmijehom, noću mi se ponovo javljao grad znanim glasom. „Ja sam s tobom odrastao, ti si moj grad“, plakao sam, a jednom sam, vraćajući se iz društva starih stabala i kuća, psovao nijeme tarabe u sokaku.

Sada je sve jasno i dženaza je završena. Sam sam i ne treba mi ničiji strah za glupo pouzdanje. Stiglo me kišno vrijeme. I ovaj tamni luk kapije Gornjeg grada, stalno i ko zna otkada zagledan u moj uski mahalski prozor, sazdan je od kameanog straha i ižđikalog srama, koji bole i ponižavaju i onda kad prođu. Ili oni ne prolaze? Ni kiša ova, koja se odnekud pokrenula, ne može ih sprati, ni sve kiše koje sustižu čovjeka, ni one što iz njega krenu. Strmi sokak se ne vidi, ali se čuje Rahmanovim hodom. Akšam je prastari. Stupio sam u njega da zapišem kakav je strah. Još se čuje dobovanje vlažne zemlje. Tako se brzo svršila dženaza. Kao da su se razbježali od mene i od Nade. Ruke su mi još ljepljive od ilovačae i duša mi je takva. A kiša i dobovanje zemlje po jelovim daskama ne prestaju. Strmim sokakom još odlaze Rahmanovi koraci i bojim se da nikada neće otići.

                                                                                     (Pahuljice i ludaci, 1980)

Antiratna priča Cvjetka Udovičića

Ovih dana i Cvjetko Udovičić je u Tuzli objavio knjigu  Moja ratna priča. Objavljena je uz pomoć dobojske Opštine i promovisana u Doboju. Po mnogo čemu neobična, čak i po naslovu, jer bi joj više odgovarao naziv antiratne priče. A tek njen sadržaj!

Bez nekih književnih pretenzija autor ove knjige zapisuje svoju sudbinu onih godina posljednjeg rata. A ta sudbina je zaista neobična. Ratovao je u pravom smislu, prvo u Armiji BiH, a onda malo i u Vojsci Republike Srpske, ako se tako zvala (nisam siguran). Dakle, bio je na prvim linijama i s jedne i sa druge strane i jasno je shvatio da "borac" nigdje nije čovjek, da je samo broj kojim se neka računica ostvaruje, ali i kojim se manipuliše. Sumnjivi ratnik, naročito sa ove druge strane, stiče i iskustvo zatvorenika. Koliko apsurda u tom ratu, toliko i u piščevom životu, pa i u njegovoj priči. 

Sjesćamo se da je onih prvih postratnih dana u redakciju tada vrlo provokativne Alternative stigao mladi novinar sa nebično slobodnim shvatanjima i tekstovima, bez lične karte i dokumenata. Radio je predano i vrlo hrabro. Nismo znali odakle je stigao. Sad znamo: vjerovatno iz nekog zatvora. Ostavio je, evo, zanimljiv tekst, koji je namijenio budućim generacijama da shvate da nikad nije sve bilo crno-bijelo i da nam se čude. U svakom slučaju, ovakve knjige su potrebne  radi "osvješćivanja", radi istine.

Krivica Đorđe Vasića

Neki će se vjerovatno sjetiti ovog imena, o kojem smo na ovom blogu pisali u nekoliko navrata kao o sjajnom saradniku prvih brojeva dobojskih Značenja, prevodiocu i piscu iz Maglaja, a danas iz Kanade, autoru Čuvara riznice snova, nedavno objavljene zbirke priča.

Danas se, evo. susrećemo sa Đorđom Vasićem, autorom druge knjige priča Krivica.

U recenziji za ovu knjigu pisali smo: "Priče su ispričane onoliko realno koliko je stvaran život kojeg prate i onoliko apstraktno koliko je apstraktna čovjekova misao, zabludjela kroz neočekivano neobične i surove krajeve..."

Korespondirajući sa savremenom literaturom i svojom i našom prošlošću, plave i žute  priče iz Krivice  otkrivaju suštinu čovjekovih strepnji i dilema.

U svakom slučaju, Đorđo Vasić je ponovo obogatio naš duhovni svijet svojim lucidnim i, iznad svega, humanim književnim promišljanjima.

Vijek

Pjesmu Kakav vijek, nedavno ovdje objavljenu, preimenovao sam u Vijek i znatno, znatno proširio. Nova verzija može se pročitati na
http://www.locutio.si/avtorji.php?ID=771
Vjerijem u vaše strpljenje.

Intermeco (3)

Nacionalizam

Stvoreni su, dakle, bili i formalni, pravni uslovi za nacionalno političko organizovanje. Uz to, "komunisti" su odustali od bratstva i jedinstva svih naših naroda i narodnosti. Počeli su sa propovijedanjem zajedništva. Tu smo, eto, slučajno zajedno, na istoj teritoriji, u istoj smo kući a nismo ni braća ni prijatelji. Nacionalizam! Kakva je to politika? Na čemu se zasniva? Isključivo na dominaciji jedne nacije., na suprotstavljanju drugim nacijama. U toj politici nema političkih ciljeva koji bi izražavali interes pojedinih društvenih slojeva, nema nikakve ideologije, filozofije, nema vizija zajedničke lijepe budućnosti, nema razvojnih programa, nema ideala za koje se vrijedi boriti. Jedina ideja je: najviše prava pripada plemenu kojem ja pripadam, ono je u odnosu na druga plemena superiorno u svakom pogledu - u nauci, u kulturi, u sportu, u svemu i svačemu, ostala plemena su ništavni neprijatelji. Na toj nacističkoj fikciji bilo je i najlakše okupiti i pokrenuti mase. Uz to, jedino po čemu su se narodi kod nas razlikovali bila je religija. Koje je pleme koju religiju nekad davno prihvatilo, bez obzira na razloge, koji su najčešće bili vrlo praktični - to je bilo presudno. Tako su međunacionalni odnosi dobili karakter vjerskog sukoba. Svako je, dakle, znao gdje mu je mjesto, odnosno, kojem plemenu pripada. Jedan tada već stari političar je jasno ocijenio nacionalizam kao najniži oblik društvene svijesti. 

Naravno, taj oblik društvene svijesti odgovara nekim vremenima, koja su bila odavno prošla, vremenima kada se "budila" tkzv. nacionalna svijest, kada su pokreti za nacionalno oslobođenje u Evropi bili istorijska nužnost, kada su se narodi oslobađali od vjekovnih okupatora i stvarali nove, slobodne, moderne države. A danas? Zar toliko kasnimo? Zar smo, ometeni u razvoju, još na nivou plemenskog načina života?

I, koji je osnovni motiv, pokretač u toj borbi? Pa, naravno, mržnja. Mržnja postaje zaraza, teško infektivno oboljenje. O zaraznosti te pojave već sam pisao: Premda ljubav rijetko, mržnja gotovo uvijek biva uzvraćena.

A, evo o tome i jedne Brehtove priče.

***

Bertolt Breht

NACIONALIZAM, MRŽNJA PREMA

NACIONALISTIMA



      Gospodin K. smatrao je za potrebno da živi u izvjesnoj zemlji. Govorio je: "Gladovati mogu svuda". Jednog dana prolazio je gradom koji je okupirao neprijatelj zemlje u kojoj je gospodin K. živio.  U susret mu naiđe neprijateljski oficir i natjera ga da siđe sa pločnika. Gospodin K. siđe i primijeti da je ogorčen na oficira i to ne samo na njega, nego naročito na zemlju iz koje je oficir bio i kako želi da se ona zbriše i uništi. "Zbog čega sam to učas postao nacionalista?" upita gospodin K. "Zbog toga što sam sreo jednog nacionalistu. Ali zato je potrebno da se iskorijeni glupost, jer ona zaglupljuje one koji na nju naiđu."

***

U ovim vremenima svi smo naišli na glupost. Da li nas je zaglupila? Pomislimo i o sebi! Da nismo i mi učas postali nacionalisti?

Intermeco (2)

Ovoj zemlji Gospod sreće dao nije *** Zemlja Bosna, davnašnje razmeđe Istoka i Zapada, mješavina kultura i tradicija, civilizacija, kako je dugo, a svojevremeno i s pravom, smatrana, ulazi u moderni svijet, pakujući sve što joj do ruke dođe, tovareći neobični prtljag na legendarna pleća. Islamska, pravoslavna, katolička, ateistička, komunistička, sevdalinska, komšijska, rudarska, šljivarska, kafanska Bosna, Kočičeva, Šantićeva, Ćatićeva, Dučićeva, Andrićeva, Mešina, Dizdareva Bosna, da prostiš, Kikićeva provincija... prikuplja bogumilska sjećanja po svojim brdima, otkopava stećke i rimske kastrume, otvara nemanjićke crkve, stare džamije i sinagoge, prebire rodoslove Kotromanića, izvlači srednjevjekovne sablje i grbove. Sve joj to treba zbog nečega, ni sama ne zna zašto. Lakše će valjda u toj Evropi da se snađe, da se ne izgubi u bijelom svijetu... A svi gledaju u nju, jer ona kao treba da odluči sudbinu Jugoslavije. Zato se, valjda, i obraća Bogu. Kome bi drugom u ovo smutno doba? Bismilah, irahman nirahim, Ave Maria gracia, Otče naš, iže jesi na nebesjeh. Sve u ve}u slavu Božju. Noć silazi na jesenje šume. S tankih minareta molitva, zvuk bronze sa crkvenog tornja, iz crnog mercedesa novokomponovani eros. Mjesečina se rasipa gorom. Sjećanje: Romanija, brate Ivo. Šta se to desilo tvom narodu, Bosno moja, divna, mila, pa dozivaš Boga kao nikada do sad? Strah ili slutnja? Inat zbog donedavne podozrivosti prema onima koji nisu prestajali da se krste i klanjaju, da razgovaraju s Bogom, s vi{njim Bogom i svetim Jovanom. Alahu egber, Hvaljen Isus i Marija. Bože, pomozi meni, gre{niku. Ili je to predizborna kampanja? Marketing? Ako jeste, podsjetićemo vjerne i nevjerne: Ne uzimaj uzalud imena Gospoda Boga svoga! Srećni su narodi kod kojih je religija - religija, kultura - kultura, nacija - nacija, a politika - samo politika. Donedavno, i još pomalo, vladajuća politika, koja je imala grešne ambicije da upravlja svim sferama društvenog i individualnog, i u povlačenju ostavlja dubok trag u kojem se religija i nacija poistovjećuju u službi dnevne politike. Istina je, od strane politike religija je bila potisnuta. Ali, zar preko nje treba da se vraća? "Ovoj zemlji Gospod sreće dao nije", rekao bi Šantić. Duhovnom životu čovjekovom treba vratiti ili, tačnije, priznati dostojanstvo i ravnopravnost, i religiji, i umjetnostima, i nauci. Čini nam se da je to u politici neostvarivo. Politički ciljevi zahtijevaju pokornost ili borbu, a duhovni uvijek slobodu i mir. Svakoj vlasti do sada i vjera, i kultura, i nauka bile su vrlo potrebne do osvajanja vlasti. A onda - Romanija, brate Ivo, razgovora nema! Strah je stvaran, i čini se, opravdan. Koliko smo daleko od opasnosti da se ljubav prema Bogu pretvori u mržnju među ljudima? Kao da nikada nismo bili bliži strahu da ćemo mnoge duhovne vrijednosti da istrošimo nerazumno i ostanemo osiromašeni za jedino preostalo nam bogatstvo - međusobno poštovanje kulture i tradicija, raznovrsnosti duhovnog u jedinstvenom biću naroda koji stoljećima nastanjuje bosanske pejsaže. Postavljamo ovo pitanje, ne tvrdeći da smo u pravu. Sigurni smo samo u to da treba dobro da razmislimo ovih dana kada odlučujemo o sebi nesamostalni, sumnjičavi, nepripremljeni za velike odluke. (Slobodni reporter, 2. novembar 1990) *** Ovo sam, dakle, pisao uoči prvih “demokratskih” izbora u Bosni i Hercegovini. Komunisti, odnosno, oni koji su se tako nazivali, već su bili stvorili uslove za “demokratski” užas koji će nam se uskoro desiti. Prije nego što su sebe ukinuli, donijeli su potrebne odluke da se mogu osnivati političke partije na nacionalnoj osnovi..Zaboravili su bili da je Bosna i Hercegovina multietničko društvo, da u njoj zajedno žive različiti narodi sa različitim religijama i sa teškim iskustvom i sjećanjem na međusobne neprebolne sukobe u dva svjetska rata, sa opterećenom savješću iz svih perioda teške prošlosti. Šta je u takvoj Bosni značilo političko organizovanje nacija? Značilo je upravo ono što smo i doživjeli. Jer, kakvu politiku može imati jedna nacija? Kakva je to nacionalna ideologija? Vidjeli smo. Odluku je donio Ustavni sud Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Zbog toga i nije čudo da nam i sada istoriju pokušavaju da pišu sudovi. Prošlo je više od dvije decenije od tog mog vapaja u Slobodnom reporteru. Da li je bio opravdan?

Slobodan Stanišić : Prečicom kroz život | ShopMyBook

Slobodan Stanišić : Prečicom kroz život | ShopMyBook

Veliki odmor

Dragi posjetioci ovog bloga, pošto je u toku sezona proljeće - ljeto, vrlo pogodna za gripu, ljubav i druge infekcije, na blogu oglašavam

veliki odmor.

(S. Dali)



Poezija, 45

Kakav vijek

Prosto ne mogu da vjerujem
da je baš takav
bio čitav vijek

Mislio sam da je to vrijeme ovuda davno prošlo
i tek mu poneka riječ ili misao
ponegdje zastala usamljena
da sam u vremenu sasvim drugih metafora i značenja
činilo se da vrijeme radi na baterije najjeftinije
koje pokreću i kazaljke sata
dok se na ekranu nije objavio čovjek

U jednoj ruci držao je odsječenu glavu
nekog valjda drugog čovjeka
a u drugoj sjekač glava krvavoga sjaja
I osmijehnula mi se glava tog čovjeka
smijeh se prenio i na onu koju je držao u ruci

U trenutku sam shvatio da su to dvije
potpuno potpuno iste glave
da je to u stvari jedna glava – moja
za koju sam mislio da me i dalje čeka iza nekog oblaka
jer ovdje više nije bilo mjesta za snove
što joj nisam povjerovao
pošto sam se još nadao u drukčije vrijeme

A ostao je vijek
veliko groblje
na spomenicima - kletve

Pozorište (2)

Treće veče

Još jedno sadržajno i lijepo veče u Doboju, treće otkako ih brojimo, i ponovo u društvu Slađane Bukejlović i njenog Gradskog pozorišta. (Kako ovo posljednje samo zvuči!) Osmi mart je dočekan na dostojan način prema scenariju i u režiji ovog istinskog umjetnika neobične igre na tim daskama koje život znače.

U predstavi "100 lica - 100 priča" vidjeli smo zapravo jednu priču, priču o ženi u svim oblastima života i u svim vremenima. Revija likova i sudbina žena koje su učestvovale u mijenjanju svijeta u nauci, umjetnostima, politici... Te večeri bila je to jedna priča, jedna misao koju je autror scenarija zamislila da ispriča na vrlo originalan način, izvrsno postavila, a sve to isto tako izvrsno izvele članice njenog pozorišta.

Scenski aranžman je odisao elegantnim, gotovo baletskim mizanscenom u više zadivljujućih "živih" slika, projekcijom na platnu likova o kojima je riječ, ličnosti koje nam ispovijedaju svoju sudbinu i odgovarajućom muzičkom ilustracijom. Ansambl je bio na nivou zahtjeva i glasovnim mogućnostima, interpretacijama i transformacijama. Plesnom tačkom na saopštenu misao zaokružena je jedna duboka, ispričana istina.

Ipak, ne može se izbjeći utisak da je 100 priča isuviše. Mislimo da bi i desetak snažnih ženskih ličnosti odgovorilo temi. Izbjegli bi se i prigovori zašto je u predstavu uvedena neka ličnost, a ne neka druga, što se odnosi uglavnom na one koje su i sada aktuelne. Provjera vremena je, ipak, nezamjenjiv kriterij. Njemu treba ostaviti da presuđuje. A padalo nam je na pamet da je bio moguć i bogatiji audio sadržaj. Danas, na primjer, nije teško naći snimak na kojem svoje stilhove govori Desanka Maksimović, koja ih je upravo jednom prilikom i govorila u toj istoj sali, istina, prije pedesetak godina.

Ali, da ovim usputnim i sasvim proizvoljnim primjedbama ne skreneno pažnju sa osnovne impresije: i treće veče Slađane Bukejlović bilo je dostojno prepune sale.  



Intermeco (1)

Ovaj blog sam zamislio kao isključivo književnu reviju, ali, kako su književni tekstovi, naročito moji, često poteški, čini mi se da je takav postao i blog. Zato sam naumio da ga malo osvježim kakvom šalom, a od naše demokratije ništa šaljivije nisam vidio.

U DEMOKRATIJI

Nije lako u demokratiji. Sad to svi znamo. Lako je o demokratiji pričati priče, ono kako su je izmodali stari Grci i te stvari. A sad i Grci vide kako im je, i stari i mladi.

A kod nas je, ipak, sve drukčije, nigdje kao kod nas.

Nekad smo bili seljačka i radnička zemlja, ali više nismo, nema govora. Nema više seljaka. Gdje su, niko ne zna. Jeste, ima dosta farmera, pa nam država liči na farmu. A stoke smo uvijek imali. Ali, kupus i krompir nema više šanse na našim demokratskim plantažama, to ćemo da uvozimo iz Afrike i drugih susjednih zemalja. Mi uzgajamo karmelije i karanfiole. To u demokratiji dobro uspijeva.

A ni radnika živog sresti nećeš. Ili su nestali, ili nisu prijavljeni. A i što bi ih prijavljivali? Kažu da im to treba zbog penzije. E, pa neka se malo strpe, nismo još istrošili sve prednosti demokratije, biće, valjda, još koji manji rat, pa neka se malo bore za entitete ili kantone, kako hoće, ili za vijeće ministara, pa će i oni da zasluže penziju ili kakav dodatak u kešu.

A, izgleda, nema više ni naroda. Ništa više nije narodno. Zapravo, narodne su samo one kuhinje gdje se za sirotinju kuva čorbast grah bez mesa, koje u demokratiji uopšte nije zdravo. A ni omladinsko ništa nema, ni akcija, ni brigada, nema one naše djece da te njihov smijeh i vedrina zapljusnu kad prođu ulicom. Nema. Pojavili se sve sami tinejdžeri, pa je opasno ići i u školu, a kamoli iz škole. Ko ima takvu omladinu, nema šta da brine za budućnost, džaba mu se brinut. Nema više ni lake ni teške industrije, samo lake i teške droge. Bez toga se, kažu, ne može u Evropu, a mi, evo, već ostarismo pred njenim vratima. Pjevaju se Evropi i narodne pjesme uz šargiju i prangiju. Jedna ovako nekako počinje: "Ako nam ta ne otvoriš vrata, vratićemo se iza Karpata..." A šta nam drugo i preostaje, ako i tamo još ima mjesta za nužan smještaj.

I jezik nam se promijenio. Postali smo farmeri, tinejdžeri, menadžeri… Ne kaže se više: “Reci, brate, pošteno!”, nego: “Možete li to izložiti transparentnije…” Tako nekako. Dok smo mi raspravljali hoćemo li reći “konkurs” ili “natječaj”, uvedoše nam tendere, pa ko ponudi povoljnije uslove, može svima da da otkaze, a i to im je bolje nego da džaba rade.

Ali, ima i još boljih stvari. Uveli smo, na primjer, porodičnu medicinu, pa ako neko, ne daj bože, stigne u bolnicu, može porodica da mu donese kakav prekrivač, deku i slično, a i lijekove ako može negdje da mu kupi. Porodica je stub društva, nema šta. Uveli smo i bezbroj fakulteta, svi nešto studiraju, a šta, vidjeće se kad završe, sve zavisi od cijene.

Jest onaj Platon dobro govorio da je demokratija uređenje za bogove, a ko su bogovi, saznaćemo poslije izbora.

(Nastavak iz Evropske unije)

Poezija, 44

Svirač

Svira na riječima
koje ovuda misli i vjetrovi pronose
i koje mu vječnost
između svjetlosti i tame došaptava
u akustičnoj duši
granici između neba i zemlje
nad strmim ivicama života
uz lažne labudove pjesme
radio i televiziju
skrivajući se iza prozorskog stakla
koje ga samo prividno odvaja
od kosmosa i djetinjstva
nad kojima kao suze proliva
vedra jutra i tajanstva noćna
svira na riječima svoju tišinu
ne opažajući opasne sjene
koje se sa svih strana prikradaju
njegovom snu

Poezija, 43

                                                      Tišina

                                                                    Povodom odlaska Vislave Šimborske


                                    Dok je na ispitu iz istorije ljudi
                                    Vislavi šaptao Bruhevalov majmun
                                    tihim zveckanjem lanca

                                    meni sad ona došaptava
                                    smisao neprisutnosti

                                    Svijet je ponovo na ispitu
                                    iz objektivnog postojanja
                                     
                                    terorist – on gleda
                                    a ja vadim svoj električni mozak
                                    Ipak ne mogu da se sjetim

                                    ali ne zamuckujem
                                    tišinu mi nevidljivi šaptač došaptava

Vislava Šimborska (2)

                        Epitaf

Tu leži starovremenska, zakopana duboko,

autorka nekoliko pesama. Večni pokoj

milostivo dala joj zemlja, mada truplo

nije spadalo ni u jednu književnu grupu.

Ali na grobu i nema ništa bolje

od ovih rima, repuha i sove. 

Prolazniče, izvadi iz tašne mozak električni

i na sudbinu Šimborske za časak pomisli.

Dva Bruhelova majmuna

Ovako izgleda moj maturski san:

u prozoru sede dva majmuna privezana lancem,

napolju se plavi nebo

i kupa se more.

Polažem iz istorije ljudi.

Mucam i nastavljam dalje.

Majmun zagledan u mene ironično sluša,

drugi tobože drema -

a kada posle pitanja nastaje ćutanje,

došaptava mi

tihim zveckanjem lanca

Pisanje biografije

Šta treba?

Treba napisati molbu

i uz molbu dodati biografiju.

Bez obzira na dužinu života,

biografija treba da bude kratka.

Obavezuje sažetost i selekcija činjenica.

Zamena predela adresama

i kolebljivih sećanja datumima.

Od svih ljubavi dovoljna je bračna,

                           a od dece samo rođena.

    Važnije je ko te zna, nego koga znaš.

Putovanja samo ako su u inostranstvo.

         Pripadnost nečemu, ali bez zašto.

                          Odlikovanja bez za šta.

...

Radije cena nego vrednost i naslov nego sadržina,

                        radije broj cipela nego kuda on ide,

                                                  onaj za koga te drže.

                     Uz to fotografija sa otkrivenim uhom.

            Računa se njegov oblik, ne ono što se čuje.

                                                                 Šta se čuje?

                          Treštanje mašina koje melju papir.

                                                                              (Prema prevodu Petra Vujičića)

Vislava Šimborska

Jednog od nedavno prošlih dana u Krakovu je u dubokoj starosti umrla Vislava Šimborska, pjesnikinja iz plejade sjajnih poljskih pjesnika prošlog i ovog vijeka.

Ostavila je poeziju kojoj ćemo se još dugo vraćati. Čitaoci dobojske Alternative bili su u prilici da u ovom listu još 1996. godine pročitaju poneku njenu pjesmu, između ostalih i ovu:

Terorist, on gleda

Bomba će eksplodirati u kafani u trinaest i dvadeset.

Sada je tek trinaest i šesnaest

Neki će još stići da uđu, 

Neki da izađu.

Terorist je već prešao na drugu stranu ulice.

Ta razdaljina štiti ga od svakog zla,

a prizor - kao u bioskopu:

Žena u žutom žaketu, ona ulazi,

Čovek s tamnim naočarima, on izlazi,

Mladići u farmerkama, oni razgovaraju, 

Trinaest i sedamnaest i četiri sekunda. 

Onaj niži ima sreće i seda na skuter, 

a onaj viši ulazi.

Trinaest i sedamnaest i četrdeset sekundi.

Devojka, ona ide, sa zelenom trakom u kosi.

Samo što je onaj autobus odjednom zaklanja.

Trinaest i osamnaest.

Nema više devojke.

Je li bila tako glupa i ušla, ili nije, 

to će se videti kad budu iznosili.

Trinaest i devetnaest,

Nekako niko ne ulazi.

Zato još izlazi jedan debeli ćelavi.

Ali eno, kao da nešto traži po džepovima i

u trinaest i dvadeset bez deseet sekundi

on se vraća po te svoje bedne rukavice.

Trinaest i dvadeset.

Vreme, kako se ono vuče.

Valja sada.

Još ne sada.

Da, sada.

Bomba, ona eksplodira.
                                               (Prema prevodu Petra Vujičića)

U pjesmi Pisanje biografije piše da je značajnije navesti koje odlikovanje si dobio nego za šta si ga dobio. Uvažavajuću ovu ironičnu poruku, ipak ćemo navesti da je 1996. godine Šimborska dobila Nobelovu nagradu. U nekom od narednih postova svakako ćemo ovdje postaviti još poneku pjesmu Vislave Šimborske. 

Aleksa Blagojević: MODNA PISTA Pavla Stanišića

Poezija, 42

Modna pista

Nisam siguran da sam po volji ovom sunčanom danu
misli mi pune osiromašenog uranijuma
kojim su me zasipali po prirodnim ljepotama
slobodi izražavanja i pamćenja
što mi otežava hod po mukama
dok čekam praskozorja
zaslužena tugom i odricanjem
od sebe i nada dalekih

Gleda me s visine
kako sitan neugledan gmižem obalama
uzburkanog vremena
koje prijeti da će me odvući na dno
gdje ću da istrunem
zajedno sa ostalim zanosnim utopijama

Gleda me kao jedini predmet svog interesovanja
i odlazeći bezobzirno mi pokazuje
začarani krug

Ako ga usput kiša rasplače
na rastanku će se začuti starinska pjesma
po strogim etičkim i metričkim pravilima
a ja ću ostati da i dalje gmižem
po krvavoj modnoj pisti
koju smo od života napravili

                                           ("Teutino blago")

Pavle Stanišić: O tome se radi

Pošto se ovi stihovi često obnavljaju na facebooku, gdje neki tvrde da bi se mogli i svakodnevno iščitavati, obnavljamo   i ovdje ovu obradu AB (Alekse Blagojevića)

Poezija, 41

U prošlom postu pozvali smo čitaoce na slovensku on-line reviju Locutio, gdje je objavljen ciklus pjesama Ponornice. Pošto veći broj pjesama na jednom mjestu izgleda pretežak, odlučili smo da skrenemo pažnju na jednu od tu objavljenih pjesama, koja na blogu nije ranije objavljivana, a čini nam se značajnom i zanimljivom.

Kraj svijeta

U mojoj glavi-domovini
tajnoj kovnici lažnog novca i bižuterije
lijepom zavičaju mnogih odnekug izbjeglih misli
snova i drugih mikroorganizama
i svega što bježi ispred
katastrofalnih svitanja
poplava zemljotresa
erupcija tajnih vulkana
ljubavnih i rodoljubivih
pobuna ratova nesvjestica
nesanica

Glava moja otadžbina
prostrani osunčani predjeli
koje sam dugo strpljivo za izbjegle nade
i razbuđene snove
skupljao po nevremenu
beznađu i bolu
sama
osmijehnuta na kraju svijeta

Locutio

Ponornice. Dakle,

http://www.locutio.si/avtorji.php?ID=771