Tihomirove priče (2)
(Veza: postovi od 17, 18, 19. februara i 12. maja 2010)
Druga priča (Sveto)
Naš Milutin Milenković, koji je godinama istraživao porijeklo i članove porodice Stanišić, dao mi je dvadesetak papirića sitno ištampanih, na kojima je napisao ono što je on saznao o pojedinim našim rođacima. Tako je na jednom od njih bilo ime Svete Stanišića. Pisalo je da je u mladosti bio bonvivan, lutao svijetom, najduže se zadržao u Švedskoj, ali se kasnije smirio, oženio Ksenijom i sada živi u Splitu. S obzirom na to, kako sam prijateljevanje sa Milenkovićem naglo prekinuo upravo zbog iznenadnog premještaja u Split, pomislio sam da ću bar ovog rođaka uhvatiti. Međutim, u telefonskom imeniku nije ga bilo, trebao sam poći u SUP pa ga potražiti. No dva, tri sata nije baš jednostavno naći i tako prolažahu dan po dan, ponekad bi na tu svoju obavezu i zaboravio, a onda se opet nje sjetio i tako prođe otprilike godina i ja ne nađoh adresu svog starijeg rođaka.
Imali smo običaj prije početka rasprava u sudu, gdje sam radio, skupiti se u jednoj maloj prostoriji u kojoj su se držale metle, spužve, deterdženti itd., te popiti kafu, za koje vrijeme se pričalo koješta, ponedjeljkom obavezno o Hajduku, drugim danima kako je kome šta palo na pamet, a jedna je daktilografkinja, Nataša se zvala, redovno otvarala „Slobodnu Dalmaciju“ i, dok bi mi pričali, prije svih rubrika otvarala osmrtnice i obavještavala nas prisutne ko je od nama poznatih umro dan prije. I tako jednog jutra, pita ona mene šta mi je Sveto Stanišić. Ih, bogamu, baš mi je krivo bilo.U potpisu: Njegova Ksenija. Ispričao sam ostalima sve ovo što sam gore napisao i počeo tražiti adresu. Pomoću jednoga zvali smo u SUP nekog šefa, čak ugovorili i dan kad bih ja došao (nije još bilo kompjutera), a ista ova Nataša će jedno jutro: „Evo, i Ksenija vam je umrla“. U potpisu: Prijatelji. Opet bez adrese.
I tako se rođaci ne sretoše.
Sveto Stanišić
OdgovoriIzbrišiOva Tihomirova priča ponukala me da po starim papirima potražim ovo ime, koje Tihomir nije pronašao u Splitu. I pronašao sam da je Sveto Stanišić bio sin Dušana Stanišića, koji je bio brat našeg djeda Rista. A u nekim bilješkama moga oca Slavka Stanišića, koje je zapisao u Sanskom Mostu 10. oktobra 1970. godine, pronašao sam i zapis o njegovom susretu sa Svetom u Sarajevu za vrijeme njihovog školovanja. Bila je, očito, velika neimaština i glad, što je bio rezultat tek završenog prvog svjetskog rata. A evo tog zapisa.
U konvikt je bio primljen i moj rođak Sveto Stanišić. On je došao iz Livna, pa iako je bio smješten u domu, i njega je mučila glad kao i mene. Jednom me vidio u hodniku kako jedem krišku hljeba namazanu marmeladom, što mi je u svom ormariću ostavio stariji brat Vojo. Sveto je zatražio da mu dam malo, a ja sam mu onako gladan odgovorio da o tome nema ni govora. Sveto je bio vrlo lijep i lijepo građen, pa me začudilo kad sam u njegovim očima vidio suze. Dogovorili smo se da mu dam samo malo a da će me on naučiti kako nikada više neću biti gladan, što je on tvrdio da sigurno zna. Dogovorili smo se da se nađemo u nedjelju poslije ručka, kada je on bio slobodan. Kad sam došao, Sveto je već bio spreman. Iz kuhinje je posudio šibicu, a u rukama je imao i veću praznu konzervu. Pravio se važan i nije htio da mi kaže šta će nam sve to i gdje idemo. Izašli smo iznad Sarajeva, gdje su se ukazivali pašnjaci i voćnjaci, ali Sveto nas je poveo u neku veliku pšenicu. Tu smo trgali klasove i tim napunili džepove, a onda smo otišli u jedan šumarak i zapalili vatru. Pšenicu smo onda pržili u onoj konzervi. Sa apetitom smo pojeli tu prženu pšenicu i zaista sad je moj problem gladi bio riješen sve dok ljudi nisu pšenicu požnjeli.
Kako sam kasnije čuo, Sveto je lutao svuda po svijetu, a onda se oženio jednom profesoricom Splićankom i sada živi u Splitu kao penzioner.
To je, dakle, način kako čovjek može da ne bude gladan. Radi tog saznanja dopunili smo ovim zapisom Tihomirovu lijepu priču.