Poezija, 14

Zvijezda nad ponorom


Uska varljiva nemirna staza
tek poneki stih
zaklon za pogled nad ponorom
duša u grmovima riječi
izraslim oko straha

Kako se dozvati sa onima
koji razbacani po danima i noćima
zovu


Osloboditi se sreće
objaviti se nad provaliljom
ostaviti glas vjetrovima
ili zaplakati


Radio javlja o teškoj situaciji
i televizija
utjehe i novine kasne
Kraj ili još jedno iskušenje
(na tom putu oznaka nema)


Govorili su o kružnom putovanju
a sada ćute
Potrošene zalihe


A prošlost stiže
tutnji
mjesečinastom krvlju svemira
koja se sliva niz kamenje i misli


Bježi luno luno luno
jer ako dođu cigani
napraviće od tvoga srca
đerdane i bijelo prstenje
čuje se vapaj pjesnika
koji nije uspio pobjeći


i zli glasi i zli dusi
oko rječitih grmova
i skamenjenog straha


Ti se prikradi
budi zvijezda nad ponorom
bježi u moju samoću
da te u njoj zaboravljam
sjaj po sjaj
riječ po riječ
ljekovita infuzija
kap po kap
red koraka red proplanaka


dok ne dođe sunce da mi tajne pretraži
da mi pretitra sne
i otvori provalije dana-udesa


Živi trag
u kamen zasađujem
da bi vrludava staza
bila turistička destinacija
koju će razgledati
digitalnim očima
skriveni iza crnih naočara
znatiželjni


Bježi luno luno luno
jer ako dođu


Sunce odrubljenog vrata zalazi
dovikuje iz Kruga Gijom
Ali to nije utjeha Apoliner
jer između sunca i tame
pitanja više i ne traže
svoje odrubljene odgovore


Ti se prikradi kao noć
da te u samoći pamtim
kap po kap
ispijajući svoju dušu
po zaboravljenim krčmama
opasnog svijeta


jer nije ovo ni šala ni zabava
ni ja ni nebo
ni uska staza
ni pjesma u kojoj opstajem
među ljudima-oblacima
i drugim argumentima
velike rasprave


Prikradi se tajnovitim putem
tragom istine
gdje su tišine od pamćenja dublje
životima i drugim pejzažima
tiho da se ne razbude
vjetrovi
po kojima pužem
pokušavajući da dohvatim istinu
riječima koje mi izmiču
i kojima se nevješto branim
optužen
za širenje glasina o sreći i potopu