Priča 5.

Skloništa Vidojeva

   Ulicama otiču uznemireni koraci, iznošeni osmijesi, zabasali pozdravi. Vedra tama, po kojoj se skrivamo, počinje da blijedi. Spušta li se noć ili dan? Stiže li nas sunce, ili nam radost zalazi? Razdanjuju se lica, oblačna, suva pocijepana, maske na lobanjama. Vide li oni mene, ili samo meni sviće ova noć? Ta jata šašavo vijoglavih pogleda, te ovlašom izazvane oči očito me mnogo radosnije naslućuju i to im je snaga. Ona je u mojoj radosti, koju sam za njih, kao što bi i oni za mene, navukao preko vilica i očnih duplji. Nije moguće da ne vidite koliko su se šeširi i osmijesi nakrivili pod čvrsto simetričnim pravim balkonima. Izderaše se o sitne lažne radosti. Izgleda ne postoji riječ koja može uozbiljiti čovjeka onoliko bar koliko su mu zabrinute kuće i garaže.

   Na ulici smo u vedroj tami, koja nam ponekad blijedi. A šta nam preostaje nego da se radujemo suncu, i oblaku, koji nas polako spaljuju? Šta bismo bez tog žalobnog osmijeha u sred ulice, krematorijuma, ispod samog sunca? Šta bismo bez vesele lagane tame, koja mene, evo, napušta? U mom pogledu jvalja se vid: nebo nam je za petama!

   Koračao sam tako za nebom i suncem, koje je svuda unaokolo izgaralo po gradu. Išao sam prema groblju. Žurio sam nogama i pameću da stignem na svuda po gradu objavljeno zakopavanje moga druga iz djetinjstva
Vidosava Markovića.

   Tako su vidno naivni ovi sunčani trenuci po uglovima zapuštenim kao osmijesi po našim tamnim pogledima. Onaj žuti tračak, što nam se kroz pukotine na daskama u dušu uvlači, isto bi se tako bolećivo raznježen sramežljivo osmjehivao po našim lijepim lobanjama i melanholično naslućivao nejasne tople predjele tišina. Progoni nas kroz oba ova života, ovaj u nama i ovaj oko nas, svuda stiže da nas zaškaklji i usred dana i usred noći, u ovoj veseloj tami kroz koju se naivnim obećanjima i milovoljnim nadanjima dodirujemo. A koliko smo se voljeli i vjerovali! Umire tako čovjek polako u svojim naivnostima, ljubavima, prođe

kao onaj sunčani tračak ulicom i dušom, naivno, tugaljivo, kao Vidoje, kao dan.

   Naselje sunca. Četvrtasti balkoni, istrgnuti iz čvrste betonske mase, sjajna stakla na prozorima koji se uznose jedan preko drugog da uhvate sjaj nebeski i tišine zvjezdane. Jedno od onih naselja koja je u ovom gradu projektovao inženjer Vidosav Marković. Sjene njegovih uspravnih zdanja postaju sve više javne što je više plačnog crvenila u prozorima i očima.

   Gazio sam kroz sjene zgrada i ljudskih prilika, duboko pod nebom, sitan i neprimjetan, pognutog kostura i lobanje žurio sam na sahranu, pun sumnje u sve što je postojalo i u sam dan, koji se nejak i kratkog isprekidanog daha stišavao u očima i koracima prolaznika. Većina ih je tekla u istom pravcu kao i ja. Svi žure, mislio sam, na sahranu crtača kuća i gradova, koji je tuda često tiho proticao, uvijek sa škiljavim pogledom preko svojih betonskih crteža, ili ispred svojih umornih koraka.

   Molio me da odem na obli brežuljak. Da pogledam njegovu vikendicu. Iza posljednjih kuća puteljkom udesno, na brijegu ispod dvije breze. Na njegovom stolu bilo je bezbroj projekata tih tupavih kućica sa ravnim i kosim krovovima, sa terasama iznad zapada ili istoka, sa ponekim asimetričnim prozorčićem i sve sam ih razgledao, a i na brdima oko grada nagledao se tih naivnih zanosa mnogih tužnih ljudi da izmijene kuće, pošto sami nisu znali da se mijenjaju.

   Šta će to tebi, Vidoje? Napravio si pola grada onako kako si htio. Baš tako sam ga i onda pitao. Govorio je da želi da pobjegne od gradskog jutra i večeri, od prijatelja i neprijatelja, od susreta, pozdrava, osmijeha... “Hoću da imam mjesto gdje ću da budem onakakv kakav jesam, ni razdražen, ni umoran, ni odmoran, ni osmijehnut... Sjećaš li se naše šupe? Zidana između debelih drvenih greda nejednakim i raznobojnim komadima cigala od srušenog fabričkog dimnjaka... Često smo u nju bježali, kad god bi nam to palo na pamet. Pamtiš li crnu prašinu od uglja, naše disanje i raznokrake tagove sunca, koji su nas dozivali kao da su bili nestvarno daleki. Tako smo znali tu da se skrijemo, premda nismo razaznavali od čega, nije nam ni bilo važno.”

   Govorio sam mu da znam da je njegova vikendica najljepša, da je to i razumljivo. Ali, nikada nisam otišao da je vidim. Nagledao sam se tih naivnih crteža oko grada. Sve su bile preozbiljne da bi se u njih bježalo, sve su imale kupatila, garaže i televizijske antene na krovovima. Znao sam da je Vidojeva najljepše riješena i nije me zanimalo skrivanje u vikendicu.
   Teško se mi možemo bilo gdje sakriti. Puni smo glasova koji nas dozivaju i unesemo ih sa sobom u sva skrovišta. Skriveni samo jedino u ovoj tami uličnoj, iza iskrivljenih osmijeha i zabasalih pozdrava, iza lakih prevrtljivih radosti. Smrt je, možda, samo tako ozbiljna kao djetinjstvo. Možda je zbog toga i Vidoje tako iznenada napustio ovu igru, kao da se naljutio. Predaleko je pobjegao, nikome ne pada na pamet ni jednom da ga zovne.
   Žurio sam na sahranu. Dnevno vidjelo je sve više izmicalo mojim očima i koracima. Možda sam i trčao. U jednom trenutku osjetio sam se sam.
   Ni koraka po mojim premorenim mislima, ni gradske buke, na koju sam, ispostavilo se, dugo bio oslonjen. Tihi drhtaj u svim mojim nadama i zaboravima javio se kao strah od iznenadne neobične slobode. Ni čovjekolikih sjena, ni naivnih sunčanih drhtanja, ni zapuštenih pogleda, ni krivih šešira i osmijeha, ni Vidojevih betonskih crteža, pa ni grobova, ni sprovoda...
   Bože, gdje sam ovo pobjegao?
   Tršave grane nekih vitkih stabala napadale su mi nesviknuti vid. Kroz njih se moglo dohvatiti istinito i pravo čitavo crveno sunce, zastalo na planini.
   Stajao sam pust i nejasan uz dvije isto takve breze na oblom brežuljku. Na nekoliko koraka ispred mene bila je naša šupa iz djetinjstva sazidana od nejednakih raznobojnih cigala i debelih drvenih greda.
Bolno i polako, sa pritajenim nemirom u sjećanju i savijesti prilazim njenom nesigurnom miru. Znam da ću u toj kućici zateći bosog dječaka Vidoja Markovića kako prljave ruke i suzne oči grije na jednom zalutalom plamu zalazećeg sunca.