Na radio-talasima prošlosti (1)

Premda kod nas ono što je prošlo sporo odlazi u prošlost, a možda upravo i zbog toga, s vremena na vrijeme objavićemo ovdje neke od komentara koje sam svojevremeno objavljivao na radiju Slobodna Evropa.

Dezerteri i profiteri

Mnogi ponekad i teško razumljivi događaji, koji se ovih dana dešavaju na političkoj sceni Republike Srpske (turneja predsjednika entiteta po njegovim politički još nedovoljno stabilizovanim istočnim i južnim krajevima, usmjerena uglavnom na osporavanje odluka Vlade i Skupštine, ili sasvim različita, ponekad nedovoljno jasna a često i vrlo providna, reagovanja na tzv. skupštinski incident, zapravo, jedan huliganski napad na poslanika bošnjačke nacionalnosti) učinili su da je tek jedva primjetno zabilježen vrlo značajan događaj: konačno usvajanje Zakona o amnestiji.

To je onaj zakon kojji je nedavno povučen iz skupštinske procedure pošto se ministar vojni izjasnio da na njega neže dati neophodnu saglasnost. Sada je prošao i tu prepreku, ali još nije dobio i tako

e neophodni potpis gospodina predsjednika. Jasno je o čemu se formalno radi: predsjednik opstruira rad Vlade i Skupštine, a ovaj Zakon, zapravo, njegove odredbe o amnestiranju od krivične odgovornosti takozvanih ratnih dezertera, posebno je za to pogodan. Tako se ponovo aktuelizira nacionalni mit kao ideologija, vješto se zloupotrebljava fabula o mrtvim herojima i preživjelim kukavicama, poznata priča o izdaji koja je jedini uzrok neostvarenih bolesnih političkih ambicija. Ratni dezerteri su dobra isprika za sve tragične promašaje zaslijepljenog nacionalizma, na njih se uvijek može pokazati prstom i skrenuti pažnja razočaranih i mnogih unesrećenih, ranjenih i poniženih, iza čijih se živih grudobrana odvijao proces akumulacije kapitala na balkanski način - kroz pljačku, šverc i razne vrste ratnog profiterstva, onih koji sada zamućenih pogleda zure u blještave izloge lokala njihovih idejnih vođa sa zvučnim, nimalo ratničkim, nazivima. Radi toga su dezerteri neophodni.

Ekstremnom nacionalizmu, kao i svim režimima sa totalitarnim ambicijama, postojanje neprijatelja je uslov opstanka. Mirovnim sporazumom izgubili su druge neprijatelje, još su im preostali - dezerteri, oni mnogi mladi ljudi koji su smogli hrabrosti i našli načina da im otkažu poslušnost i dobrovoljno krenuli mukotrpnim putevima izbjeglištva. Sada se vraćaju osiromašeni za nezavršene škole, za najljepše godine utrošene na brigu o pukom preživljavanju, za mnoge izgubljene ljubavi i prijateljstva. S njima, dakle, mirovnog sporazuma nema.

Zakon o amnestiji svakako će vrlo brzo i zvanično stupiti na snagu, ali kroz ove mučne procedure njegovog donošenja mnoge stvari postaju jasnije.

(3. mart 1999.)