Dobojskim sjenovitim ulicama (5)

Ako ćete sa Usore u centar grada, najbolje vam je prugom. A to, gdje je centar, pa zna se, tamo gdje je željeznička stanica, apoteka, brijačnica, slastičarna, hotel „Balkan“, kafana „Putnik“, restoran „Interkontinental“, to jest, menza, Zemaljski magazin ili, popularnije, „Zema“, a tamo malo dalje je i Gradsko nabavno preduzeće – Granap, i Foto „Gena“... Ja uvijek idem prugom, s praga na prag, a ponekad i po šini, koliko uspijevam da održim ravnotežu. U ovim Unrinim crveno-bijelim cipelama, koje su dosta zakasnile i stigle kad je već prošla zima, mogu po šinama da pređem čitavu tu razdaljinu od Dradskog i njegovog zamka u borovima do stare stanice.

Znate tog starog Dradskog koji ima visoko i dobro ograđen voćnjak skoro do Bosne? Ne znam otkud mu takvo voće, tako velike i tako plave šljive, pa kruške kajzerice i jeribasme, jabuke... Nema ni najvaspitanijeg djeteta koje može da im odoli. Ali, tamo iza zida – čeka on. Rijetko je kad odsutan. Ima jednu veliku debelu svesku sa tvrdim koricama u koju upisuje svakog izgrednika kojeg uhvati. Ime i prezime, očevo ime, razred, voćka na kojoj je uhvaćen i datum. Ne znam šta će s tom knjigom, ali niko ne voli da bude zapisan. Svako bi više volio da ga izvuče za uši nego da ga zapisuje. Slušao sam kako žene pričaju o nekom nevaljalom djetetu, koje se prije upisalo kod Dradskog nego u školu.

A ovo sa moje desne strane, pa, ne može se baš reći da je ulica, tačnije bi se moglo opisati kao jedan dug raskvašen i blatnjav put, po kojem se, ipak, ide, prođe čak i poneki kamion sa robom za Žitokombinat. Sad tim putem prolazi gospodin Skutari na biciklu. Ide sa Usore, gdje ima nekoga, mislim brata, do centra grada, a odatle će ispod parka do svoje kuće u Barama. Uvijek je elegantno obučen, sada je u krem odijelu u dvije nijanse. Sako mu je tamniji, a pantalone svjetlije. Poznat je po tome što ni za najhladnijih zima ne nosi zimski kaput, jer nije se zdravo previše utopljavati, a tijelo treba privići na sve uslove. Na manžetnama pantalona ima vrlo lijepe velike metalne štipaljke da mu koja nogavica ne bi zapala između zupčanika i lanca i da se ne bi umazala uljem kojim su ovi dijelovi bicikla uredno zaštićeni. Evo i kamion prolazi pored njega i gospodin Skutari silazi sa bicikla i obraća se meni, jer nema kome drugome: „Pogledaj koliko me pošpricao, idiot jedan. Upropastio mi je odijelo.“ I ja gledam, a on mi pokazuje dvije nevelike vlažne tačke na pantalonama i jednu malo veću fleku na sakou, a ni on ni ja ne primjećujemo da je mene taj kamion skoro okupao od pete do glave, premda sam ja na pruzi, ali, ipak, mnogo bliže velikoj blatnoj lokvi kroz koju je protutnjao.

A s lijeve strane, bliže meni, neobičan prizor. Ispred niskih dugačkih zgrada postrojeni starci „po veličini“ u tamnocrvenim odijelima od grubog podebelog platna. Tu su donedavno bile omladinske brigade, a sada je dom staraca, koji treba da se preseli na Vilu, pošto će ovdje biti đački dom, a uskoro će i gimnazija da se preseli u novu zgradu koja se gradi u budućem Novom Doboju, tamo na Dželaludinovim njivama, odmah iza kuće Muharema Habibovića.

Prošao sam već i nasip za buduću glavnu ulicu, približavam se, dakle, centru i vidim drugi stroj sa svoje desne strane. Ti vojnici u iznošenim i prljavim uniformama, koji sa limenkama za hranu u rukama stoje u redu ispred ručne pumpe za vodu na sred dvorišta, koje je uokvireno niskim zgradama sličnim onim iz staračkog doma, su njemački vojnici zarobljeni prilikom oslobađanja grada. Šta još ovdje čekaju? Ko bi to mogao da zna! Priča se da ni njih niko nigdje ne čeka, pa im se ne žuri. Takav je rat, odnosno, život.