Jasmin Mehičić

U ovom tužnom vremenu osiromašenog duha, prepunom plagijata i niskih pobuda, do mene je stigla jedna pjesma, koja upravo o tome svjedoči. Autor je onaj nekadašnji pisac sjajne zbirke pjesama „Crna tipka“, objavljene u izdanju Književnog kluba „Ivo Andrić“.

BESPOMOĆNOST

Sve je počelo

onog momenta

kad smo misli

sklonili

van domašaja djece

Ove godine

lastavicae nisu došle

UZALUD MIJENJAM KANALE

Gnječim

tastaturu

Svuda

ista slika

priča

Tresu se tresu

prozorska okna

Pucaju

bubne opne

i jedni na druge

UZALUD MIJENJAM KANALE

Repetiraju

Zatvrači

Ljudi su

U zadnjem

Položaju

Izgubljeno

izbezumljeno

škrguću

Naprasno

Naprazno

zubima

UZALUD MIJENJAM KANALE

Prije

vremena

ispucan

šaržer

A NEPRIJATELJ?

Odmah tu

iza ugla

vreba

u glavi!

UZALUD MIJENJAM KANALE

Puščana zrna

ovaljuju zid

i traže traže

svoje mjesto

među ljudima

I dalje gnječim

 Tastaturu

Punim baterije

jer...

UZALUD MIJENJAM KANALE

Političari

sumanuto

grozničavo

traže izgovore

Artiljerija tuče

isturene položaje

Duž svih linija

razgraničenja

vadi se

vruć krompir

UZALUD MIJENJAM KANALE

A mušice

ko mušice

stalno nalaze

opravdanja

za promašaje

Laserom po zidu šaraju

Ispod šljema

pronalaze čeonu kost

ko da je tok sada

više uopšte važno

UZALUD MIJENJAM KANALE

Sve je manje

ljjudi

kojima

 vjerujem

Kroz ključaonicu

i dalje

proviruju

uplašena

uplakana

djeca

I ove godine

lastavice nisu došle

UZALUD MIJENJAM KANALE

Jasmin Mehičić

Dragi Jasmine, velika je tvoja bespomoćnost. Mislim stvarno na pjesmu koju si tako naslovio, ali, istina, ne samo na nju. Jer, tvoji stihovi su izvrsni, vrlo originalan i moderan pjesnički govor, ali... Šta to vrijedi kad smo svu pamet sklonili od nenadležnih, a nadležnima i ne treba. Prave misli se odvoze na reciklažu. Mjesta za parkiranje za njih nigdje nema. Ti, ipak, piši. Ništa čovjek ne zna. Jednoga dana kad nam se pamet vrati, za njih će biti mjesta i u glavama, koje sad prazne osmijehnute plove mutnim vodama.