Feliks Pašić

Trenutno smo morali da nakratko prekinemo pauzu na blogu zbog tužne vijesti: U Beogradu je umro Feliks Pašić.

Sjetili smo se stihova iz jedne Feliksove pjesme pisane u Doboju 1958. godine.

Znam: tebi ću jednom reći svu svoju tugu
jednu beskrajnu bol darovaću rukama u stisak
čudno je možda samo toliko smo lutali u krugu
za ovaj bezriječni susret i pogled a ipak


izgleda da smo slični nama od davno prije
(ili je to samo varka zbog proljeća i zbog kiše)
kao i nekad čudimo se brezi što grane krije
i govorimo da nikad (zaista) nikad više


nećemo pružati ruke za bijelim oblakom u noći
i da nećemo lagati ljubav za neki bezbolni dodir
jer konačno treba jednom i nekud dalje poći
(ovako sve je tuga i sivi titravi nemir)
...

To je, dakle, odlomak iz pjesme koju je Feliks pisao 1958. godine, kada je u Doboju završio Gimnaziju. Uvijek je znao da „treba jednom i nekud dalje poći“ i sada je otišao najdalje gdje čovjek može da ode.
U Beogradu se održavaju komemoracije, mnogi javni radnici, pozorišni djelatnici, glumci, publicisti... opraštaju se od Feliksa Pašića, pozorišnog kritičara, novinara, publiciste, prevodioca.... Nigdje se ne pominje grad u kojem je odrastao, završio školu, bio član njegovog Kluba mladih pisaca, gdje je sa svojim profesorom Dušanom Pankovićem pokrenuo prvi gimnazijski literarni list „Koraci“... Ne pominje se Doboj.
Ali ovaj grad pamti Feliksa Pašića na najljepši način. Čuva i slike na kojima se prepoznaje Feliks sa članovima Kluba mladih pisaca pred jedno književno veče 1957. godine.

Neka ovo bude naš pozdrav Feliksu Pašiću, koji nas je i ovim teškim činom podsjetio na  vremena koja svakako treba pamtiti.