biografikon - dodatak 3

I spomenici umiru

Ostavljajući svoje tragove među bezbrojnim tragovima prošlih, nastanjujemo prostore u kojima zaista nema mjesta nedostojnog suze. I svjedoci smo vremena koje mnoge od tih tragova briše pred našim očima. Nastojimo da ih prepoznamo, da im poruke otkrijemo, ne bismo li iz prošlosti shvatili nešto čime bismo objasnili neke detalje iz vlastite stvarnosti ili pročitali nešto što skriva budućnost. Ali, teško da ćemo saznati više od onoga što već naslućujemo o opštoj neminovnoj prolaznosti. 

Među mnogim tragovima koje čovjek svjesno ostavlja da bi produžio vlastito sjećanje su spomenici. Jedna generacija podiže spomenike onome što smatra značajnim, druga podiže svoje, a često i ruši prethodne, nastojeći da izbriše neka neprijatna sjećanja. Naravno da u tome nema uspjeha. Istorija nam je uvijek za petama. 

Ko se još sjeća da je u ovom gradu, koji se zove Doboj, bio nekada u njegovom parku spomenik caru Austrougarske monarhije, a kasnije, na istom postolju, kralju Jugoslavije? Danas, baš nikakvog traga. Na istim kamenim postoljima smjenjivale su se dinastije, države. Čudna igra. Ali, te igre su odnosile živote, mijenjale mnoge sudbine.

Danas je riječ o jednom od spomenika koje je samo vrijeme po nekoj svojoj logici i svojom neobičnom tehnikom samo izbrisalo.

Okupacija Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske (1878) i aneksija (1908) nailazili su na snažan otpor domaćeg stanovništva. Na samom ulazu u grad jedno mjesto je dugo nazivano Kod križa. Tim kamenim simbolom bilo je označeno mjesto pogibije austrougrskih vojnika prilikom ulaska u grad. Kasnije se pričalo da je taj simbol završio u temeljima jedne kuće tu podignute. A na jednom visu pored samog istaknutog brda Barakovac donedavno je stajao spomenik jednoj tu dočekanoj i nastradaloj četi. Dugo, vrlo dugo nakon tog događaja tu je iz Beča sa cvijećem dolazila rodbina nekih od poginulih mladića, koje je istorija Austrougarske monarhije i ovih prostora zuvijek izbrisala.

 Teško je, možda i nemoguće, razaznati njemački tekst na snimku načinjenom starim altixom dok je spomenik još bio u uspravnom položaju. Kasnije, osamdesetih godina prošlog vijeka, bilo ga je teško i pronaći palog u travu, korov i zaborav. A nekad se iz samog grada mogao razaznati njegov odsjaj kad bi ga dotaklo sa ove druge strane zalazeće sunce.

Zaborav, odnosno, vrijeme, guta sve, ne samo ljude, nego i kamene spomenike koje oni iza sebe ostavljaju. I spomenici umiru.