Susret sa Božidarom

Evo još jednog susreta sa Božidarom Stanišićem, njegovim godišnjim dobima, koja ga stižu i tamo, u tom dalekom svijetu.

Božidar Stanišić

ČETIRI GODIŠNJA DOBA


      Postoje svakodnevne, sasvim obične stvari,
      koje su mnogima tajne.
                                    Miroslav Antić, Govor


Jedna terasa, blagi vjetrić kasnog ljeta, jedan sto,
na stolu boce piva, komadić sira, cigarete, pepeljara. Prijatelju moj,
ti slikaj, ja ćutanje ću biti, ništa više od kratkog ljudskog daha
u tvojem ovdje, u kojem sam gost i ja, zajedno sa našim tamo-tamo.
Koje nad jezerom lebdi u daljini, i šetačima dobrim:
nit nas vide, nit zapitkuju odakle smo ni kad smo došli,
ni zašto smo ovdje, danas neće čuti ni da drugačije izgovaramo
riječi, kao da su, dragi Bože, njihove samo kao i opomene: privatni posjed –
ne gazi travu, pažnja – opasan pas, ostavite slobodan prolaz,
prostor kontrolisan video kamerom. Iza linije vidika – gradovi,
u gradovima i uredi za strance: Tako to ide, od Adamovih vremena.

Evo, ćutim, moj prijatelj slika. On često silazi u dno duša,
na tom putu njega lica prate, mnoga-mnoga, i sutoni
dalekih otočja ciji pijesak vjetrom pomican
sapuće vodama snivanih azurnih mora, svjetlostima davnih zora,
sumracima daljina i sićušnim suncima sjećanja. Znam,
davno si pljunuo banalnosti u lice, divotama laži trenutka. I ukusu
pokornom većini. Koji je vaga svemu – i ljubavi, i vjeri,
i nadi? Na ovoj terasi nema te prodavnice, podjite dalje, vrli šetači!

Na jednoj strani platna – ne, nije varka! - proljeće, mlade zelene staze i
sfumato podnevnog vjetra. U sredini slike evo ljeta razbuktalog,
žita zriju. Na suhozidu, uz kuću neku - iz sna, gušter drijema.
Oblak bi užaren da se rasprsne nebom? Na drugoj strani –
ah, to oku je varka? – jesen već stiže. Možda i svijet izvan ove slike
smirenju korača? Bez žurbe? Silnici postaju ljudi? Morima ne brode
lađe očajnika? Sjenke jeseni doba iz nekad, ćute. U dubini –
vec zima se sprema. Sniježi, crne se ptice na granama golim.

Četiri godišnja doba?

Samo to? Ali, već odavno, nama je znano kako Gavran Istorije
nadlijeće svijet, nekim drugim očima sjen njegovu na zemlji,
na jedinoj, prepoznati znamo. I oslušnuti huj njegovih krila.

I dalje da ćutim?

Prijatelju, naslikaj školjku,
nad poljem zrelim, u njoj neka zašumi vasiona! Crvendaća,
samo jednog, ah jedinog uz one crne ptice.

I komadić hljeba, na snijegu.



                                                            Zugliano, jesen 2008