Priča

Zakrpa na vremenu

Samo krojač

sa kojim tiho razgovaram

ravnim bodom

reče mi da se svet oparao.

Dok se šivaća mašina

zlurado smeje.

Eva Lipska

(prema prevodu Biserke Rajčić)

Činilo mi se da se sve više udaljavamo od neke istine, koja je bila suština nas samih, u kojoj smo jedino mogli postojati onakvi kakvi smo u stvari bili. Bar sam joj ja bila toliko posvećena. Tako sam osjećala u nekim trenucima. Žagor u učionicama, kojima sam sada prilazila sa dnevnikom u ruci kroz dugi školski hodnik i neke male đačke ispovijesti, koje su do mene stizale, činili su me svjesnom da ovo vrijeme više pripada njima nego meni, da nisam uspjela da se potpuno zaboravim brigama zbog nediscipline, zbog toga što ne shvatju upotrebu pomoćnih glagola, zbog cijena na pijaci. Možda je to bilo i zbog toga što sam u ovim istim učionicama bila i učenik i profesor, pa su mi se ta dva vremena susretala svakodnevno na času, na hodniku, pa čak i po uglovima oko školske zgrade, ta dva neprijateljska vremena. Zoran mi je u tome mogao pomoći, ali on je žurio uporedo sa vremenom koje je teklo i ja ga nikako nisam mogla stići. Bila sam sama. A onda je došao naš nekadašnji, naš stari profesor da mi pomogne.

Držala sam čas u trećem ce i sasvim slučajno sam pogledala kroz prozor. Dok sam vidjela tog pognutog, sijedog starca, zagledanog u prozore naših učionica, bila sam sigurna da je to on. U to ni jednog trenutka nisam posumnjala.

Bio je vrlo star, pokreti koje je s vremena na vrijeme činio glavom izgledali su mi čudni i nepoznati, ali je to, ipak, bio on. Čak mi se činilo da je na njemu ono isto prugasto odijelo, ali sam mislila da je to nemoguće, jer prošlo je toliko godina. S prozora se vidjelo da nešto ima u desnom džepu kaputa i ja sam znala da je to jedno staro džepno izdanje Hamleta. Sastavni dio ličnosti profesora Smajića. Onaj praiskonski osmijeh na licu i Hamlet u desnom džepu.

Sjedila sam tamo gdje sada sjedi Gordana, u prvoj klupi do zida i dobro sam zapamtila taj osmijeh. Značio je nešto kao: „Sve je to divno, draga djeco, ali sve je i vrlo prolazno, vidjećete“. Tako sam ga razumjela i mislim da sam bila u pravu, premda se Zoran samo djelimično slagao sa mnom. On je tvrdio da taj osmijeh znači: „Sve je to lijepo, ali pokazaću ja vama!“ Muškarci su u tim godinama isuviše zaokupljeni sobom da bi priznali nešto dobro ili lijepo na drugom, naročito to nikada ne vide na svom profesoru. A ja sam to sasvim sigurno znala. Uostalom, sjedila sam u prvoj klupi, a Zoran uvijek u posljednjoj.

One noći kad sam dobila taj prvi poklon, upravo u trenutku kad mi je Zoran na uglu iza škole stavljao ovaj lančić sa četvrtastim privjeskom oko vrata, prošao je kraj nas profesor Smajić. Oborila sam pogled, ali sam, ipak, osjetila profesorov. Kao da me po licu dotakao stid, kao da me bolni plamen iznenada obuzeo i Zoran nikako nije mogao da shvati da te noći više nisam bila u stanju da se radujem. A ujutru, dok je ušao u razred, prvo je pogledao Zorana, a onda mene. Ipak, htjela sam da mu vidim oči, da saznam šta kažu. Tada mi se sasvim razgovijetno osmijehnuo: „Sve je to divno, drago dijete, ali sve je i vrlo prolazno, vidjećeš!“, a onda je iz desnog džepa izvdio Hamleta i počeo: „Ali, mir! Lijepa Ofelija! Vilo, molitvama pomeni sve mi grijehe!“

Nikada mi nije bilo jasno zašto tu knjigu uvijek nosi sa sobom. Jednom je naveče u školi nestalo svjetla upravo u trenutku kad nam je profesor Smajić počeo da čita onaj Hamletov monolog iz trećeg čina, ali on je nastavio da govori, kao da se ništa nije desilo, sve do druge scene, kada je svjetlo ponovo došlo. Znao je Hamleta napamet, a ipak ga je stalno nosio u džepu.

Profesor Smajić je stanovao u jednoj kućici na samom kraju našeg mjesta. I onda je već bio u poznijim godinama, ali nije imao porodicu i najčešće je šetao sam, obično naveče poslije nastave. Možda je zbog toga u džepu nosio Hamleta. A nosio ga je i kasnije kad je već bio u penziji, uporno, ovako isto kao što ja nosim ovaj lančić sa četvrtastim privjeskom.

Često je prekidao svoje izlaganje, posmatrao nas ispitivački i onda govorio: „Želio bih da mi vjerujete.“

Mislim da smo mu sve vjerovali, a ja sam vjerovala, ne samo ono što je govorio, vjerovala sam i onda kada smo devedeset druge čuli da je otišao onim autobusom „za razmjenu“, da će se jednoga dana svakako vratiti da nam još jednom potvrdi da je sve prolazno.

Kada je zvono zazvonilo, profesor Smajić je već bio odšetao do kraja školske zgrade, izgledao je mnogo manji nego što je onda bio, ali to je, besumnje, bio on. Premda je čas već bio završen, djeca su bila neuobičajeno mirna i, čini mi se, nekako zamišljena. Ne znam da li sam im tog časa govorila o Hamletu, ili, možda, čak i o sebi, ali prisustvo profesora Smajića ispod prozora osjećalo se u učionici.

Osim Zorana, u zbornici nije više bilo nikoga ko bi mogao poznavati profesora Smajića, sve su to bili neki novi ljudi pristigli iz nekih drugih krajeva. A sa Zoranom već mjesecima nisam govorila, od jedne bučne rasprave upravo o tim „preseljenjima“ i „razmjenama“. Ipak sam mu morala saopštiti to što sam vidjela kroz prozor. Napravio je samo neku grimasu kao da je nezainteresovan, uzeo dnevnik i otišao na čas, a ja sam ostala u zbornici sama sa profesorom ispod prozora.

Zoran je kasnije, očito, porazmislio o svemu i kada je završio sa nastavom, pokazao je više interresovanja za „taj slučaj“, kako je on nazvao povratak profesora Smajića i čak smo zajedno obišli čitavu školsku zgradu, pretražili hodnike, a Zoran je silazio i u podrum, ali našeg profesora književnosti nije bilo. Zoran je već bio počeo da sumnja da sam sve to ja izmislila da bih ga, navodno, podsjetila na „glupu prošlost“, ali me u posljednjem trenutku spasio školski portir, koji je potvrdio da je i on prepoznao profesora Smajića i vidio kako je ovaj otišao ulicom u pravcu željezničke stanice.

Do stanice smo skoro trčali i stigli u trenutku kada je voz polazio. Sa prozora jednog vagona, koji nam se upravo približavao, osmjehivao se profesor Smajić: „Sve je to divno, draga djeco, ali sve je i vrlo prolazno...“ Gledao je nekud iznad nas i u jednom trenutku, kao da je nekoga tamo negdje u daljini vidio, mahnuo je rukom. I ja sam htjela da mu mahnem, možda bi se okrenuo, možda bi nas prepoznao... ali to nisam učinila. A sigurna sam da bi za profesora Smajića mnogo značila naša lica i naše podignute ruke.

„Kome maše profesor?“ upitala sam Zorana, a on je odgovorio: „Sebi!“ „Da, sebi“, rekla sam, „svom životu. Ali u tom životu on vidi i nas. S nama je dijelio svoje, naše i Hamletove brige.“ „Više bih volio da nas je vidio ovdje na stanici“, rekao je Zoran. „Mnogo bi to njemu značilo, ali i meni. Volio bih da nas je vidio ovako zajedno, da vidi da smo ostali vjerni.“ „Čemu?“ „Ne znam. Možda njemu.“ Tada sam shvatila da Zoran, kao ono nekada davno, drži moju ruku i da zbog toga nisam imala snage, ili nisam htjela da je podignem, da mahnem profesoru Smajiću.

I od tada je prošlo podosta vremena. Neki koji su onda „razmijenjeni“ u međuvremenu su se vratili, ali mnogi se nikada vratiti neće. Profesora Smajića, međutim, više vidjeli nismo. Ipak, skoro svake večeri ovuda šetamo s njim. On nikada neće saznati šta je iznenadnim obilaskom naše škole uradio za nas onog dana. Mislim da nam je život promijenio.

A zašto ja sada sve ovo tebi pričam?

Vrijeme u kojem živimo počelo je da se cijepa, izderalo se po mnogim šavovima. Treba ga sastaviti, zakrpiti. Kako da nemamo mašinu za krpljenje vremena? Može to biti i ta mašina kojom pišeš. Eto, zapiši moju priču, neka to bude jedna mala zakrpa na tom vremenu i na mojoj duši.

...

Evo, zapisao sam tvoju priču. Možda će je negdje i tvoj profesor da pročita.

                                                                                                       Pavle Stanišić