Pozorište (2)

Treće veče

Još jedno sadržajno i lijepo veče u Doboju, treće otkako ih brojimo, i ponovo u društvu Slađane Bukejlović i njenog Gradskog pozorišta. (Kako ovo posljednje samo zvuči!) Osmi mart je dočekan na dostojan način prema scenariju i u režiji ovog istinskog umjetnika neobične igre na tim daskama koje život znače.

U predstavi "100 lica - 100 priča" vidjeli smo zapravo jednu priču, priču o ženi u svim oblastima života i u svim vremenima. Revija likova i sudbina žena koje su učestvovale u mijenjanju svijeta u nauci, umjetnostima, politici... Te večeri bila je to jedna priča, jedna misao koju je autror scenarija zamislila da ispriča na vrlo originalan način, izvrsno postavila, a sve to isto tako izvrsno izvele članice njenog pozorišta.

Scenski aranžman je odisao elegantnim, gotovo baletskim mizanscenom u više zadivljujućih "živih" slika, projekcijom na platnu likova o kojima je riječ, ličnosti koje nam ispovijedaju svoju sudbinu i odgovarajućom muzičkom ilustracijom. Ansambl je bio na nivou zahtjeva i glasovnim mogućnostima, interpretacijama i transformacijama. Plesnom tačkom na saopštenu misao zaokružena je jedna duboka, ispričana istina.

Ipak, ne može se izbjeći utisak da je 100 priča isuviše. Mislimo da bi i desetak snažnih ženskih ličnosti odgovorilo temi. Izbjegli bi se i prigovori zašto je u predstavu uvedena neka ličnost, a ne neka druga, što se odnosi uglavnom na one koje su i sada aktuelne. Provjera vremena je, ipak, nezamjenjiv kriterij. Njemu treba ostaviti da presuđuje. A padalo nam je na pamet da je bio moguć i bogatiji audio sadržaj. Danas, na primjer, nije teško naći snimak na kojem svoje stilhove govori Desanka Maksimović, koja ih je upravo jednom prilikom i govorila u toj istoj sali, istina, prije pedesetak godina.

Ali, da ovim usputnim i sasvim proizvoljnim primjedbama ne skreneno pažnju sa osnovne impresije: i treće veče Slađane Bukejlović bilo je dostojno prepune sale.