Intermeco (1)

Ovaj blog sam zamislio kao isključivo književnu reviju, ali, kako su književni tekstovi, naročito moji, često poteški, čini mi se da je takav postao i blog. Zato sam naumio da ga malo osvježim kakvom šalom, a od naše demokratije ništa šaljivije nisam vidio.

U DEMOKRATIJI

Nije lako u demokratiji. Sad to svi znamo. Lako je o demokratiji pričati priče, ono kako su je izmodali stari Grci i te stvari. A sad i Grci vide kako im je, i stari i mladi.

A kod nas je, ipak, sve drukčije, nigdje kao kod nas.

Nekad smo bili seljačka i radnička zemlja, ali više nismo, nema govora. Nema više seljaka. Gdje su, niko ne zna. Jeste, ima dosta farmera, pa nam država liči na farmu. A stoke smo uvijek imali. Ali, kupus i krompir nema više šanse na našim demokratskim plantažama, to ćemo da uvozimo iz Afrike i drugih susjednih zemalja. Mi uzgajamo karmelije i karanfiole. To u demokratiji dobro uspijeva.

A ni radnika živog sresti nećeš. Ili su nestali, ili nisu prijavljeni. A i što bi ih prijavljivali? Kažu da im to treba zbog penzije. E, pa neka se malo strpe, nismo još istrošili sve prednosti demokratije, biće, valjda, još koji manji rat, pa neka se malo bore za entitete ili kantone, kako hoće, ili za vijeće ministara, pa će i oni da zasluže penziju ili kakav dodatak u kešu.

A, izgleda, nema više ni naroda. Ništa više nije narodno. Zapravo, narodne su samo one kuhinje gdje se za sirotinju kuva čorbast grah bez mesa, koje u demokratiji uopšte nije zdravo. A ni omladinsko ništa nema, ni akcija, ni brigada, nema one naše djece da te njihov smijeh i vedrina zapljusnu kad prođu ulicom. Nema. Pojavili se sve sami tinejdžeri, pa je opasno ići i u školu, a kamoli iz škole. Ko ima takvu omladinu, nema šta da brine za budućnost, džaba mu se brinut. Nema više ni lake ni teške industrije, samo lake i teške droge. Bez toga se, kažu, ne može u Evropu, a mi, evo, već ostarismo pred njenim vratima. Pjevaju se Evropi i narodne pjesme uz šargiju i prangiju. Jedna ovako nekako počinje: "Ako nam ta ne otvoriš vrata, vratićemo se iza Karpata..." A šta nam drugo i preostaje, ako i tamo još ima mjesta za nužan smještaj.

I jezik nam se promijenio. Postali smo farmeri, tinejdžeri, menadžeri… Ne kaže se više: “Reci, brate, pošteno!”, nego: “Možete li to izložiti transparentnije…” Tako nekako. Dok smo mi raspravljali hoćemo li reći “konkurs” ili “natječaj”, uvedoše nam tendere, pa ko ponudi povoljnije uslove, može svima da da otkaze, a i to im je bolje nego da džaba rade.

Ali, ima i još boljih stvari. Uveli smo, na primjer, porodičnu medicinu, pa ako neko, ne daj bože, stigne u bolnicu, može porodica da mu donese kakav prekrivač, deku i slično, a i lijekove ako može negdje da mu kupi. Porodica je stub društva, nema šta. Uveli smo i bezbroj fakulteta, svi nešto studiraju, a šta, vidjeće se kad završe, sve zavisi od cijene.

Jest onaj Platon dobro govorio da je demokratija uređenje za bogove, a ko su bogovi, saznaćemo poslije izbora.

(Nastavak iz Evropske unije)