BOŠKO JELIĆ / In memoriam

Bez prošlosti budućnosti nema. Ova parafraza davne misli Anatola Fransa pada mi na pamet dok razmišljam o rastanku sa našim kolegom i prijateljem Boškom Jelićem. Jer, u Doboju niko od zvaničnih i mjerodavnih nije ni pomislio da bi ovaj grad trebalo makar i simbolički da oda počast svom dugogodišnjem i istaknutom javnom radniku, da mu se javno zahvali makar na jednoj komemorativnoj sjednici. Zašto da Radio Doboj na prigodan način ne obilježi odlazak jednog od svojih osnivača, čijim je glasom prije više od četrdeset godina počeo emitovanje svojih programa? Da slučajno ovdje tih dana nije iz Kanade stigao nekadašnji kolega Mirko Jeleč, ni oproštajno slovo u ime Boškovih kolega ne bi imao ko da pročita. Na čemu grad misli da gradi svoju budućnost?

Ispraćaj iz Doboja bio je, ipak, dostojanstven. Pred velikim brojem starih (da ne kažem: pravih) Dobojlija Mirko Jeleč je dirljivo pročitao ove riječi:

                                       Dragi prijatelji,

Došao je tužni trenutak da ispratimo  Boška Jelića. Ovdje će ostati neizreciva tuga i bol njegovih najbližih, ali i brojnih prijatelja i onih koji su ga poznavali i cijenili.

Njegovim odlaskom dobojsko novinarstvo, koje je nekada bilo razvijeno i uvažavano, izgubilo je jednog od svojih najznačajnijih predstavnika. Bio je jedan od začetnika novinarstva u ovim krajevima. Predano je radio na osnivanju radija u Doboju i Radio-Doboj se prvi put objavio njegovim glasom. Značajno je doprinio pravovremenom i objektivnom informisanju. Začetnik je muzičke produkcije koja je doprinijela očuvanju tradicionalnog izvornog melosa.  

Kao izvještač Televizije Sarajevo sa vrlo velikog prostora dobojskog regiona od Save do Zenice bio je decenijama gotovo svake večeri u domovima skoro svih građana Bosne i Hercegovine. O svemu što se dešavalo značajno, i dobro i loše, izvještavao nas je Boško. U onim oskudnim vremenima, ispunjenim entuzijazmom  i samoprijegorom, bio je i urednik i novinar, a u početku i vozač i snimatelj. Njegov novinarski doprinos afirmaciji najpozitivnijih ljudskih i društvenih vrijednosti danas je nesumnjiv i nemjerljiv. Svojim radom doprinio je i dobojskom rukometnom TV turniru šampiona, kao i mnogim drugim vidovima razvoja ovog kraja.

Boško je bio i učenik i profesor u dobojskoj Gimnaziji, cijenjen i voljen od svojih školskih drugova, a kasnije i svojih učenika. Među svojim kolegama novinarima bio je poznat kao dobroćudni boem, vedrog duha i blage naravi, poznati dobojski Bata Bole.

Prošao je kroz sve nedaće svoga vremena. Dane djetinjstva proveo je u 2. svjetskom ratu u izbjeglištvu. Odrastao je u poslijeratnim oskudicama u dobojskim đačkim internatima. Ostao rano bez majke, bio je upućen da se sam snalazi u teškoćama rane mladosti. Ali je, i pored svega, nalazio snage da bude dobar učenik, kasnije student, da se bavi sportom i bude među prvim dobojskim stonoteniserima, a u svojim poznijim godinama i jedan od organizatora obnavljanja ovog sporta u Doboju.

I u nedavnim teškim i zloćudnim događanjima Boško je ostao vjeran zahtjevima svoje profesije i ličnih visokih moralnih principa, bez obzira na teškoće, koje je dostojanstveno podnosio.

Boško Jelić je u Doboj došao iz Dervente kao dječak nakon završene male mature i ostao u ovom gradu, evo, do kraja života. Danas se vraća u Derventu, a mi ga sa bolom, tugom i zahvalnošću ispraćamo u prošlost našeg grada, u njegova najljepša sjećanja.  

Doviđenja, Bata Bole. Neka ti je vječna slava i hvala. 

                                                         (Slika je preuzeta od Alekse Blagojevića)