Elegantni, vrlo ozbiljni, skoro zabrinuti čovjek crne zalizane kose, kratkih crnih brkova, u tamnom odijelu, bijeloj košulji sa crvenom kravatom izlazi iz parka, prelazi prašnjavu ulicu i preko širokog školskog dvorišta ide prema ulazu u veliku zgradu, na kojoj se crne krupna slova DRŽAVNA REALNA GIMNAZIJA. E, to je Šefik Bešlagić, direktor Gimnazije. Kasnije će biti direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Sarajevu i baviće se istraživanjem i tumačenjem starih nadgrobnih spomenika, naročito stećaka, a sada je direktor ove škole i svi mu se sklanjaju s puta da bi mogao nesmetano da prođe, premda se on nikome ne obraća i prolazi zamišljen, kao zagledan u nešto svima nepoznato. Kada se naša profesorica esha i književnosti Zora Crnilović, ortodoksni komunista, vratila odavde u Beograd, napisala je jedan mali roman, pun njenih uglavnom nepovoljnih utisaka iz Doboja, u kojem je direktora Bešlagića nazvala salonskim komunistom. Pisala je ona i o bjelogardijskim emigrantima Klavdiji i Igoru Meljnickom, koji u maloj kući na brežuljku ispod Donjih šušnjara, u kojoj stanuju, priređuju u zimske večeri čajanke, na kojima se uz samovar pjevaju i sviraju aristokratske i buržoaske romanse, dok radni narod gradi porušenu zemlju. Ali, ovdje je riječ o salonskom komunisti, koji je upravo ušao u školu.
A eno i mene među mnogom djecom kod drvenog crkvenog zvonika nedaleko od škole. Svi, čak i oni najviši, bezuspješno pokušavaju da dohvate konopac, koji visi odozgo. Pitaju me mogu li ga ja dohvatiti. Odmah im pokažem da mogu, zaskočim se i uhvatim se za konopac. Zvono je zazvonilo tako silno da se tog zvuka dugo nisam mogao osloboditi. Sva su se djeca razbježala, a mene je s tog konopca skinuo crkvenjak i odveo pravo kod direktora.
Salonski komunista je odmah otpustio crkvenjaka i rekao da će on to da sredi i da se to više neće dešavati, a onda je mene vrlo pažljivo saslušao o svim detaljima tog incidenta. Posebno interesovanje pokazao je za činjenicu da sam odnedavno u toj školi, da nijedno od te djece ne poznajem i da nisam znao da je konopac u vezi sa zvonom. Tada sam prvi put vidio da se osmijehnuo direktor Bešlagić. Bio je to, istina, suzdržan, upravo salonski osmijeh, ali prosto nevjerovatan za uvijek preozbiljnog direktora. Obratio mi se vrlo prisno. Rekao mi je da me mora kazniti kako bi i svi ostali znali da im to nije dozvoljeno, a da ja nikada više ne radim ono na šta me drugi nagovaraju, nego samo ono što ja smatram da treba da radim.
Taj savjet mi je često kasnije padao na pamet, ali nisam siguran da sam ga se uvijek pridržavao.
Sutra je podvornik Salko nosio knjigu po svim razredima. Na času bi se prekidala nastava i nastavnik bi naglas čitao obavještenje iz knjige, kojim su svi učenici i nastavnici obaviješteni da sam ja kažnjen ukorom direktora zato što sam zvonio. U mom razredu mnogi su se zgražali i prezrivo me razgledali, a ja sam cijelo vrijeme vidio samo onaj salonski osmijeh direktora Bešlagića.
Da, i sad ga ponekad vidim. Negdje sam davno zapisao da osmijesi ne umiru, da se samo prenose sa lica na lice.
A jesi bio nestasan hahaha
OdgovoriIzbrišiDivno je ovo tvoje sjecanje.
A gdje je bila zgrada Drzavne realne gimnazije u Doboju? Je li na mjesu gdje je danas Gimnazija?
Ne. To je ona zgrada u kojoj si i ti pohađala Medicinsku školu.
OdgovoriIzbriši