Dobojskim sjenovitim ulicama (6)

Kad god prođem ovom ulicom ispod Juriškovca, začujem neobičan glas koji se javlja odozgo, sa Rajčinovca: RADIO-STANICA DOBOJ GLAVICA. PROGRAM ZA OMLADINSKE RADNE BRIGADE. Jeste, ono je taj brežuljak zvani Glavica. Na njemu su postavljene mnoge žice, stub sa zastavom, a program se emituje iz nevelike drvene barake podignute na sred Glavice. Nema radio-aparata, ali nisu ni potrebni, svuda gdje su brigade, postavljene su bandere sa zvučnicima. Ma, znam ja da se odatle ne emitiju nikavi radio-talasi, da je čitav taj sistem zapravo razglas. Ali, lijepo zvuči. Radio-stanica. A možda i griješim. Pored informacija o tome ko je prebacio normu, koja brigada je bila najbolja i kakvi su novi radni zadaci, često se čuje nešto nalik na reklame, a narod to zove parolama. MI GRADIMO PRUGU, PRUGA GRADI NAS! TRST JE NAŠ... Tako je i Salih Šumski , dok tjera krave na Ganin brijeg, počeo da viče svoje reklame: PRVI MAJ – DOBRO MLIJEKO. Viče on svakodnevno, bez obzira na datum. Na tom radiju nema muzike. Ponekad nešto odsvira ili otpjeva neki brigadir harmonikaš. Ali nedavno su došli po Ajšu, onu Ajšu što nije ni iz Gornjih ni iz Donjih Šušnjara, nego nekako sa međe. Ma, dobro se zna odakle je, ali sad je socijalizam i svi su ravnopravni. Kad za onih lijepih zlatnih jutara cure iz mahala stanu da peru pendžere, svaka cura pjeva svoju pjesmu, istina poistiha da jedna drugoj ne smetaju, i svaka pjeva lijepo da misliš da ne može ljepše. Ali, kad Ajša zapjeva, sve prstanu da joj pjesmu ne pokvare. Priča se da i ptice u Ankarama prestanu da pjevaju kad Ajša zapjeva. I došao komesar radio-stanice da kaže Ajši da je odlučeno da nešto brigadirima otpjeva preko radija. Komesar pita koju pjesmu zna, a Ajša kaže da zna svaku. „Znaš li neku o ovom našem socijalističkom vremenu?“ „Znam“, kaže Ajša, „Tri livade nidi lada nejma“. „To je više poljoprivredna, ali može“, složio se komesar. Pošto nema nikakve pratnje, Ajšino grlo mora biti savršeno, a to se postiže ispijanjem svježih kokošjih jaja. A toliko jaja nema u tri mahale, jer je emitovanje zakazano tek u nedjelju u deset. Nas su još smatrali djecom, pa smo imali pravo da se snalazimo kako znamo samo da Ajši svakodnevno obezbijedimo svježa jaja. I juče bi ta nedjelja. Komesar dođe sa džipom i odveze Ajšu, a mi svi, ko zna koliko nas je bilo, zakrčismo onu livadu iznad bolnice i brigadirskih baraka, a i mnogi brigadiri se okupiše oko bandera sa zvučnicima. Bilo je tu i flaša sa rakijom karabajićkom i pita, koje je ovaj put Suljaginica džabe dijelila. Kad odjednom sa svih zvučnika prolomi se Ajšin čist, podmazan glas. „Tri livade, nidi lada nejma!“ Puče jedna flaša o banderu, neki počeše podvriskivati, a Ajša - pjeva li, pjeva. Mislim da se do Rudanke čulo. A ona stara Mejra, što je stajala do mene, neočekivano me upita jesam li ja njena jaja krao za Ajšu. Priznao sam. „Vidim ja“, kaže Mejra, „dok ona moja grahorka zakokodače, eto tebe preko Avdagine tarabe, pa pravo pod magazu, gdje ona nosi. Ali, neka si, nejse, isplatilo se“.