Evo me opet u onom davnom dobu u gradu koji se zvao isto kao i ovaj ovdje.
Prilazim lijepoj žutoj kući, koja će za pedesetak godina biti sinagoga. Tako tvrdi onaj poznati prorok zvjezdočatac, kojem niko ne vjeruje. „A šta ti je to sinagoga?“ ptaju ga, a on mudro odgovara da je to ono što će ova kuća jednom biti. A sada je tu neki važni organ vlasti, pa se ispred te kuće okupilo mnoštvo ljudi.
U prvim redovima su oficiri, pa frontovci, pa napredne žene, sve afežeovke i na kraju omladina, đaci uglavnom.
A na balkonu te kuće – uglednici. Ispred njih, uz samu balkonsku ogradu oficir sa uzdignutom rukom govori na sav glas: „Naši najbolji borci su ginuli oslobađajući Trst i Goricu...“ U okupljenoj masi neko zapjeva: „Trst, Gorica i Rijeka biće naši dovijeka!“ I svi prihvate. Zaori se Trnjak mahala, a iz mase se prolama promukao glas: „Život damo, Trst ne damo!“
Među uglednicima na balkonu je neobičan čovjek, malo stariji, ali pokrupan, u tamnom, ali prilično pogužvanom, a na mjestima i vidno flekavom, odijelu sa isto takvom bijelom košuljom i crnom leptir mašnom. „Ko je onaj?“ pitam i kažu mi da je to pozorišni umjetnik drug Marić, koji sa našim amaterima priprema pozorišnu predstavu za otvaranje doma kulture, ako uskoro bude završen.
U jednom trenutku drug Marić prilazi ogradi balkona, oficir govornik ga začuđeno gleda, a on širi ruke i snažnim baritonom počne da recituje:
„Deca smo slobode svete,
takmaci slvanoga Sparte,
iz trešnjevog smo topa neprijatelje tukli
i izazvali glasno divljenje Bonaparte!“
Pjesmu završava jednom žestokom psovkom, a masa viče: „Tako je! Tako je!“ „Trst je naš!“ „Život damo, Trst ne damo!“ Oficiri potežu pištolje i počnu da pucaju u vazduh. A stari umjetnik nestaje sa balkona, ili ga je neko unutra uvukao da ne ometa miting, ili mu je neki metak prozujao blizu ušiju.
Ne znam kako se to sa Trstom završilo U Beogradu sam čuo kako jedan huligan prijeti drugome: „Ako te samo jednom udarim, tri dana ćeš vikat: Trst je naš.“
A ovdje nije riječ o Trstu, nego o drugu Mariću. Ali o njemu – drugi put.
Sumnjivo mi je tvoje prećutkivanje umjetnikove sudbine. :) (Poslije nestanka sa balkona, nije teško pretpostaviti da je nestao i iz umjetnosti, iako su u Komitetu tada bili neki drugi drugovi i drugarice, za razliku od onih poslije)... U svakom slučaju, svojim prisjećanjem si dodao novu dimenziju davnašnjoj priči mog pokojnog oca o istom dogadjaju, koja mi još uvijek živo u sjećanju, i hvala ti na tome.
OdgovoriIzbrišiBiće o njemu govora, nije nesstao iz umjetnosti, premda je već bio pri kraju. Taj njegov nastup bio je mnogima toliko zanimljiv da su stihovi koje je izrecitovao ostali u pamćenju nas nekolicine. Ni poslije ni prije nisam ih nigdje ni čuo ni pročitao.
OdgovoriIzbriši