Dobojskim sjenovitim ulicama (8)

Eh, taj drug Marić! Mnoge neobičnosti je unio u ovaj grad. Otkako je penzionisan u crnogorskom Narodnom pozorištu, putuje po raznim krajevima i radi sa pozorišnim amaterima. Ovdje je stigao iz Tuzle. Neko ga je tamo pronašao, a ovdje je bio vrlo potreban. Pripremala se velika predstava. Otkako je stigao, u željezničkoj sali se više ne održavaju igranke. Probe "Gospođe ministarke" su svake večeri. A u toj sali je i poveći crni kožni kauč, na kojem drug Marić stanuje. Pored kauča su uvijek dvije zatvorene flaše. U jednoj je neko nepoznato žestoko piće, a u drugoj kaže da je voda, ali mu malo ko vjeruje. Na jednoj stolici uz kauč je dobro pohaban crni kofer, a preko njega dobar zimski krombi kaput, takođe crn.

Ovih dana iskrsla je još jedna neobičnost u vezi sa drugom Marićem. Širom grada pojavile su se obavijesti ispisane prelijepim svečanim rukopisom na sjajnom bijelom papiru, kojima je drug Marić obavještavao javnost da upravo proslavlja pedeset godina umjetničkog rada i da poklone prima, naravno, u željezničkoj sali, ali samo od 10 do 12 sati. Kako sam saznao od onog načelnika iz komšiluka, u Opštinu je stiglo pismo iz kabineta predsjednika države sa istim obavještenjem i pitanjem da li drug Tito treba da uputi delegaciju sa poklonima. I, kako mi ovaj reče, zaključili su da ne treba, ali da treba Opština da mu nešto pokloni. Nakon duge rasprave, odlučili su da drugu Mariću pokone bonove za ručak u gradskoj menzi i to za mjesec dana. Doručak je otpao jer umjetnik kasno ustaje, a kad je večera, uvijek su probe.

Sala je završena, predstava je pripremljena, drug Marić je prezadovoljan, tvrdi da sa boljim ansamblom nije radio. Ali, onda – razboli se Zdenka, nosdilac glavne uloge i to tako da sigurno za mjesec dana ne može na scenu. „Ja mogu da igram Otela, pa i Hamleta, ako baš treba, ali gospođu ministarku, vala, ne mogu!“ vikao je ogorčeni drug Marić, dok se nije sjetio svoje davne supruge, primadone Crnogorskog pozorišta. Naravno, nije imao novaca za velike telefonske razgovore i telegrame, ali sve je riješeno u Opštini, službeno i efikasno.

I danas vidim kako dvadesetak dobojskih amatera stoje na željezničkoj stanici čekajući voz sa svojom novom gospođom ministarkom. Eno pred njima i druga Marića sa leptir mašnom i buketom raznobojnih ruža, koje su amateri nabavili u Barama, na Usori i u parku. Primadona sa elegantnim naporom silazi sa voza, drug Marić joj teatralno ljubi ruku i predaje cvijeće. Predstava može da počne.