Eno Džoa. I sad stoji na onom istom mjestu gdje sam ga ostavio one snježne noći. Kao da nigdje nije išao, premda je jutro, a i prošle su tolike godine. I decenije, valjda. A ni snijeg nije prestao da pada. Znao sam da ću ga baš tu naći. A i on kaže da me čeka i da je znao da ću baš tu doći. Kaže mi da sad moramo u „Mulen ruž“. To je, znate već, ona čitaonicaa u Donjoj mahali. Tu nas, kaže, čekaju Kasim Deraković, Branko Jovanović, Ljubiša Ivošević i još neki. Tu ćemo da završimo one naše razgovore o velikom pothvatu, našem listu za kulturu i literaturu. A ja njemu, opet, kažem da nemam para ni za čaj ni za kafu, da ni cigara nemam i da je najbolje da ih povedemo na gradinu, gdje se na čistom zraku o svemu možemo dogovoriti. „Imam ja, ne brini“, kaže on meni, a ja ga pitam odakle mu, jer u posljednje vrijeme uvijek ima bar za četiri cigare (jeste, prodaju se na komad) i za bar dvije duple kod Saliha u „Starom gradu“.
„Pa, evo, kad si navalio, sve ću da ti ispričam, premda znam da si ti komunista.“ Čuo je da sam ovih dana primljen u Kom. partiju u Beogradu, gdje sam studirao, i nije mu to nimalo simpatično. „Valjda me nećeš odati. Evo, ovako. Neki dan dođe mi jedan čovjek, da preda nekakvu molbu Opštini i donese pune džepove taksenih maraka. Nije ih, kaže, mogao zalijepiti, nemaju gdje da stanu. Načelnik mu, kaže rekao koliko takse treba, referent mu rekao isto toliko, a i ja sam, kaže, isto rekao i on donio i za mene, i za načelnika i za referenta. Zalijepim ja one načelnikove i poništim, a one moje i referentove vratim u trafici, gdje radi jedan momak iz moje sekcije. Ja njemu marke, on meni pare. Eto, odakle mi.“
„Grozno“, rekao sam. „Ja to ne mogu ni da slušam. Kad tako nešto čujem i to od prijatelja, dođe mi da se ubijem.“
„Nemoj sad, molim te, bar dok ne objavimo prvi broj.“
Prošlo je od tada skoro šest decenija, a prvi broj još nije objavljen. To me, izgleda, spasilo.
„Sad ne možeš ni da slušaš, a kod Saliha si mogao da popiješ podosta taksenih maraka sa državnim grbom i petokrakom...“
Ne znam kako smo stigli. Išli smo nizbrdo, a meni se ulica pela ispred nogu.
Do sada je svaka tvoja šetnja dobojskim sjenovitim ulicama, dragi Pavle, izazvala u meni buru sjećanja i uspomena, ali ova ne može proći i bez moje priče, da "okajem grijeh"; Možda i više od dvije decenije poslije tvog "bančenja" kada si, ni kriv, ni dužan, "propio" u društvu taksene marke sa grbom i petokrakom, nas trojica prijatelja dodjemo na ideju (u kafani) da uz lično učešće i dobrovoljne priloge naših prijatelja podignemo spomenik Stanku Rupi. Odmah smo izdvojili "lična sredstva" u vidu najkrupnije postojeće novčanice, i animirali, za početak, gazdu kafane u kojoj smo sjedili, poznatog ciciju, da i on da svoj prilog. Presudan momenat je bio taj, kada je "cicija", koji inače nije govorio sa komšijom kafedžijom, koji je takodje bio naš prijatelj, pristao da podje sa nama da ih pomirimo i ubijedimo komšiju, da podrži naš "projekat. Misija je uspjela sto posto, i nas trojica smo taj "uspjeh" - da pomirimo zavadjene gazde i komšije i dobijemo podršku i drugog kafedžije, u preostalim dobojskim kafanama te večeri slavili do sutradan ujutro, i razišli se bez ideja i - para u džepu.
OdgovoriIzbrišiMoja priča, dakle, pobuđuje tvoja sjećanja, a i ova tvoja - moja. Tako se prisjetih da smo i mi, jedno društvo starih školskih drugova, skupljali novac za jedan nadgrobni spomenik, jer smo mislili da nema ko da ga podigne, a kad smo otišli na groblje da vidimo mjesto gdje će biti podignut, vidjeli smo da spomenik
Izbrišiveć postoji. Šta misliš šta je bilo sa skupljenim prilozima?
Uz sav pijetet prema mrtvima i svakom obilježju posljednjeg počivališta preminulog, ne mogu od smijeha da odgovorim...
Izbriši