Dobojskim sjenovitim ulicama (11)

A u našoj kafani – čitaonici „Mulen ruž“ zadimljena polutama, Premda je dan, jedna sijalica sa oniskog plafona rasipa žućkastu tugu. Ali je toplo. Nasred prostorije velika furuna od metalnog bureta. Tutnji. Oko nje stolovi sa plavim kariranim stolnjacima. Za stolovima i oko furune najviše je prozeblih staraca koji su se vratili iz ratova, ima ih i iz onog prvog, došli da se zgriju uz kafu i poneku škrtu promuklu riječ. A za stolom sasvim u uglu puše se čajevi iz staklenih čaša, naše društo bučno raspravlja, pominje se Jesenjin i „Kafanska Moskva“, Majakovski, Blok, „Ja sam već i lik tvoj u teškom okviru vlastitom rukom sklonio sa stola...“, Branko citira Lorku, „Kad umrem, ostavite prozor otvoren...“ Ali naš dolazak ih prekida, unosi hladnoću i druge teme. Džo je već polovinu rukopisa prekucao, kaže. „A ja sam smislio naziv lista“, kaže Kasim. „Zvaće se PARALELE.“ Paralele. A zašto? Je li to dovoljan razlog što lijepo zvuči, kako kaže Kasim?

Brzo pronalazimo ozbiljan razlog. Pa, on je sadržan u već pripremljenom prvom broju. Naslov uvodnika na prvoj strani je „Džems Din je živ“. Ovaj mladi glumac je nedavno poginuo, ali je i ovdje još živ protest koji je označio kao predstavnik mladih i gnjevnih, nezadovoljnih. I mi smo mladi, ali i gnjevni, nezadovoljni svijetom u kojem smo se našli. Iste misli istovremeno teku različitim prostorima na planeti. Paralelno. Dakle, PARALELE! A i čitav broj je izraz nezadovoljstva nas, mladih i gnjevnih. Pola jedne strane zauzima Kasimova poema „Crni ples“ („Ne postoje za nas devojke ni ruže, / noći nam crnom maramom mašu...“), cijelu jednu stranu zauzima Džoova priča „Blata ima više“), pa Brankove elegične pjesme o zasjenjenom, zajesenjenom zavičaju, pa Ljubišina priča o prosjacima, koju, istina, još nije napisao, ali koju nam svakodnevno priča i kojom smo svi oduševljeni. I, evo, i danas obećava da će je do sutra predati Džou na prekucavanje.

Ah, ta ideja (još se ne može nazvati pričom) često me prati. Gotovo svakodnevno su mi na umu ta dva prosjaka. Sjede zajedno na istom raskršću sa ispruženim rukama. Često promrzli, često gladni. Jedan od njih, onaj mlađi pruža ruku prema ozbiljnom, lijepo odjevenom čovjeku, koji, kad to primijeti, samo odmahne rukom, a onda se okrene i dovikne mu: „Novac se mora zaraditi, prijatelju!“ Njih dvojica se samo žalosno zgledaju. „Ne mora da da, ali ne mora ni da vrijeđa“, tiho prozbori povrjeđeni prosjak. „Ništa on ne zna o meni i ne može da razumije zašto molim za milost.“ Stari prosjak ga pogleda, potapša ga po ramenu i došapnu mu: „Nemoj da se brineš. Ja tebe razumijem.“ Mladi prosjak je uskoro nestao iz grada i kad je prošlo izvjesno vrijeme, vratio se kao bogat, lijepo odjeven i krenuo je odmah prema raskršću, a u džepu je držao smortak poveće sume novca, koji će da da prosjaku kojeg tamo nađe. Kad je stigao, vidio je da tamo sjedi onaj isti stari prosjak. Ovaj ga, kad je prolazio pored njega, nije prepoznao, samo je ispružo ruku. U trenutku kad je mladi prosjak htio da izvadi pripremljeni smotak, ote mu se prezriv uzvik: „Novac se mora zaraditi, prijatelju!“ U istom trenutku primijeti da ga je stari prosjak prepoznao osmijehom prepunim suza. Prošao je, ali i njemu krenuše suze. „Zašto sam ovako postupio? Šta mi je bilo? Pa, ja to nikako nisam htio. Šta to upravlja mojim postupcima?“ Razmišljajući tako ugleda kantu za otpatke, u koju spusti sav novac koji je nervozno u džepu izgužvao.

Da, i to, i mnogi drugi pripremljeni tekstovi bili su naš protest protiv svijeta, kojeg smo zatekli nehumanog, neobjašnjivog, punog bola, punog suza i nerazumijevanja.

„Ma, donesi i njemu čaj“, viknu Džo, misleći na mene, jer sam ga već jednom odbio.

„Zašto nećeš da popiješ čaj? pita me Kasim. „Popij čaj, ugrijaćeš se, sav si poplavio.“

„Neće“, kaže Džo, „zato što je komunista“.

„Baš oni ne piju čaj?“ pitao je Branko.

„Ne piju ni kafu“, kaže Džo. „Ali siguran sam da ovo neće odbiti“, reče i izvadi u novinski papir zamotane nekolike cigarete.“

I ja sam znao da to odbiti neću.