Dobojskim sjenovitim ulicama (13)

A ja nikako da odem iz ovih davnih sokaka.  Kojim god krenem, naiđem na trag nekih nestalih dana. Ne znam gdje se silazi sa tih sjenovih ulica. Kao da izlaza nema.

Eno tamo, ispred hotela „Bosna“ nasipaju novu ulicu za naše nestrpljive korake i moja kasnija  sjećanja. A na terasi horela mlad čovjek. I pred njim na stolu dvije kafe.  Ma, jeste, ono je Milan Andrić. Sjajan novinar i šeret.

„Šta će ti dvije kafe, Milane?“

„Sjedi i ćuti. Sad će doći drug funkcioner. Rekao je da mu poručim kafu, a on se zadržao sa jednim gorim od sebe . Nego, reci ti meni kako se zovu ona ostrva, Borneo, Java...“

„Sumatra i Celebes“, dopunim ga ponosno.

„Svaka čast, a ja mislio da si se u školi provlačio preko protekcije.“

Evo, stiže i drug. Ma, nije on neki funkcioner, kako Milan kaže, samo se malo vinuo oko sindikata, tek malo, za probu, a ako se pokaže i dokaže, nigdje mu kraja neće biti. Tako to ide. U svakom slučaju, imaju ga u vidu. I meni kelner donosi kafu, a niko me nije ni pitao šta želim. Obožavam tu intimu koja cvjeta po gradu. Dovoljno je da ujutru na trafici bez ijedne riječi pružim deset dinara, cura mi daje novine koje čitam, cigare koje pušim, šibicu za svaki slučaj i vraća kusur, a kad vidi da na ruci nemam sat, kaže mi i koliko je tačno sati da slučajno negdje ne zakasnim. Ta intima je, evo, stigla i do kafane. Jer, ako sam već tu, a jutro je, zna se šta mi treba.

„Šta ima novo?“ pita drug, tek da nešto pita.

„Ma, mene“, kaže Milan, „najviše brinu ove jutrošnje vijesti.“

„Koje?“

„Zar nisi čuo da je Borneo podnio ostavku, a Sumatra abdicirala?“

„Ma, nemoj! Svašta. Nisam čuo. Juče sam kupio one žilete Park, mislim treba podržati našu proizvodnju, dosta mi finansiramo truli kapitalizam. Lijepi su ti naši žileti, nema govora, ali tupi, dva sata sam se brijao, ni jednu vijest nisam čuo. Dobro si mi rekao. Odoh u komitet da vidim, oni sigurno više znaju.“

„Šta radiš, bolan Milane, sad će svi znati da ga zavitlavaš?“

„Ne brini, i oni će se zabrinuti. Nego, znaš li ti da je pala vlada u Gvanami?“   

„Kako bih znao? Ja se brijem kuhinjskim nožem. A ne znam ni gdje je to.“

„Izabrali su, kažu, previše ministara, pa na prvom zasijedanju pukla grana i pala vlada.“

I dok se Milan na prvom jutarnjem suncu zabavlja svjetskom politikom, na glavni ulaz stiže Bajro, iznosi iz garderobe stolicu i kutiju – ormarić sa četkama i kremama i priprema se da čisti cipele nekome ko se na to odluči, a niko se nije odlučio ima već tri mjeseca. Ali, Bajro je tu.