3.3.09

polemika

Ne šaraj po mojim zgarištima
Posljednjih godina u nekim glasilima, u dobojskim novinama sa ambicioznim nazivom Vidici, na primjer, gospodin Vasilije Šajinović me napada za socijalizam i samoupravljanje, za bratstvo i jedinstvo, za predratno pozivanje naroda da ne ulaze u bratoubilačke ratove, a naročito mi zamjera što se ne izjašnjavam o svojoj nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti i stručnoj spremi!? Ti mu podaci o mojoj malenkosti nedostaju, a sve ostalo kao zna. Odnedavno se okomio i na moju nekadašnju kulturnu i informativnu djelatnost. U časopisu Značenja br. 64, od decembra 2008. godine, koji mi je, nažalost, tek ovih dana došao do ruku, prikazujući knjigu Doboj u dvadesetom stoljeću, piše:
"Kada se Pavle Stanišić, jedan od recenzenata knjige Doboj u dvadesetom stoljeću , poziva na Anatola Fransa i njegovo shvatanje da se bez prošlosti budućnost ne može graditi, potaknuti smo da ga sada zapitamo kada li je rečenu mudrost spoznao s obzirom na to da se ne sjećamo da je u vremenima kada je žario i palio dobojskom kulturnom i informativnom scenom pominjao temelje prošlosti na kojima se gradi budućnost! Čini nam se da je i rečeni ugledni Dobojlija prije pripadao generaciji koja se ponašala kao da sve počinje od njenog doba nego što je uvažavala prošlost i tradiciju."
Pored mnogih drugih primjedbi na moju ličnost, gospodin Šajinović se, dakle, ne sjeća da li sam se ja u "onim" vremenima pozivao na temelje prošlosti, na kojima se gradi budućnost, pa ne znam da li on to analizira knjigu Doboj u dvadesetom stoljeću ili moju ličnost u istom periodu. Ipak, odgovoriću mu, ne bi li se nekako prisjetio.
(Odgovor slijedi)

2.3.09

"kultura" VI

(nastavak)

Nekreativnost - garancija
lojalnosti
Skloni smo da istinski povjerujemo u ono što je pisao Ivan Klima "da su totalitarni sistemi bilo koje ideologije odbacivali modernu umjetnost i moderne humanističke nauke kao nerazumljive, iskvarene ili tuđe narodu" i da s razlogom posumnjamo da od takvih sitema nismo odmakli "bez obzira na ideologiju". Ili smo skloni totalitarizmima i antielitizmu po karakterološkim osobinama, što bi bilo još katastrofalnije. Ipak, mnogo je uputnije i lakše okriviti sistem, što se može braniti iskustvima i svih drugih naroda koji su kroz njega prošli. Mislimo da je, prije svega drugog, u pitanju kolektivni duh, koji takvi sistemi nose kao svoju imanentnu odredbu. A kolektivizam i kultura, umjetnosti posebno, kao i drugi oblici stvaralaštva, nikako međusobno ne korespondiraju i gotovo se isključuju.
Sliku ne slika kolektiv, on nije u stanju ni pjesmu da naiše. I svaka kreativnost je suštinski individualna.
Danas umjetnost nastoji da bitnim čovjekovim pitanjima priđe iz neočekivanih aspekata, da ih osvijetli naizgled nelogičnim pogledom, da ih dotakne ponekad i anotalnim zvukom, da istražuje, tražeći nove odgovore, kojima treba da se obogate duhovna iskustva čovjeka s kraja ovog milenijuma. I zar masa, zavedena političkim zahtjevima u lavirinte nacionalnog kolektiviteta, nedorasla ni najvišim ostvarenjima u svojoj kulturnoj tradiciji, koja se aktuelizuje samo radi toga da bi se zloupotrebila, može da učestvuje u eksperimentu koji se naziva moderna umjetnost? I zar je to potrebno?
Naravno, potrebno je. Potrebno je liderima, koji alibi za svoju kulturnu nepismenost nalaze u stavu mase, u njoj traže podršku za negativan odgovor na sve što im nije od neposrednog trenutnog materijalnog interesa. Tako svoju diktaturu predstavljaju kao diktaturu većine.
Uostalom, i kod Đerđa Lukača smo čitali: "U diktaturi tehničke nauke mogu biti razvijene, ali u njoj nema dobre književnosti, dobra književnost je protiv diktature."
Nije isključeno da je u ovome, ipak, presudan svjesni otpor prema svemu što je iznad spoznajnih mogućnosti vladajuće mase. Na neke od ovih motiva ukazala je Hana Arent u sjajnoj studiji "Porijeko totalitarizma", objavljenoj još 1951. u Americi:
"Dosljedan progon svih viših intelektualnih aktivnosti, koji vrše novi lideri masa, potiče iz njihove više nego prirodne mržnje prema svemu što nisu u stanju da shvate..." Ili: "Totalitarizam na vlasti sve prvorazredne talente, bez obzira na ubjeđenja, zamjenjuje blesanima i tikvanima čiji je nedostatak inteligencije i kreativnosti uvijek najbolja garancija njihove lojalnosti."
Istina, van ovih naših, materijalno i duhovno opustošenih, krjeva postoje i oni gdje čovjekov duh nesmetano otkriva nove spoznajne i izražajne prostore, ali oni su svakim danom sve dalji od nas i već su toliko daleko, "toliko daleko", kako bi rekao poljski lirik Zbignjev Bjenjkovski, "da osmijeh koji mi šalješ samo kao suza do mene stiže".
(Banjalučke novine, april 1999)

28.2.09

"kultura" V

(nastavak)
U carstvu "masovne kulture"
Nije nam tako daleka prošlost u kojoj je "elitizam" u kulturi smatran nazadnim, negativnim, trulim, opasnim... a u njenim demokratskijim periodima - nužnim zlom. Ali, uspostavljeno carstvo "masovne kulture" nije dalo druge rezultate osim onih čijem prmovisanju prisustvujemo.
Ako se baš ne pjeva uz gusle na nove nacional-rodoljubive teme (a i to se čini), onda se pišu (i objavljuju!) patriotski vučurevićevski stihovi. Ima još poznatijih imena u ovoj službi, koja su, istina, već odslužila, a po kojima bi se mogao nazvati ovaj nacionalno-romantičarski literarno-politički umjetnički pravac. Naš izbor je sasvim proizvoljan, ali, mislimo, tipičan. Ovom "pravcu" u literaturi u potpunosti odgovara savremeno guslanje i novokomponovano narodno i izvorno muziciranje, a u slikarstvu novi ikonopis - preslikavanje poznatih ikona starih majstora i "naiva", koja pretenduje da bude umjetnički izraz modernog čovjeka.
Nedavno smo bili u prilici da vidimo kako se orgnizuje nagradna igra (a nagrade su u suvom zlatu!) u čast svetog Save, prvog srpskog arhiepiskopa, koji se, kako se sjećamo, radi duhovnog života odrekao zlata zemaljskog, odbacio "carsku krunu i porfiru". Koliko će nagradna igra doprinijeti njegovoj časti, ili njegova čast igri? Ovo drugo je svakako vjerovatnije, pa čitav slučaj predstavlja samo ilustraciju zloupotrebe i religije i kulture u neke druge svrhe. Izvjesna agencija pseudoromantičarskog naziva "Luča" povodom Svetog Save organizuje koncert izvornih estradnih grupa! I sve one profane erotsko-sladunjave, melodramske "izvorne" banalnosti povodom obilježavanja dana prvog srpskog književnika, koji je prije devet vjekova pisao tako umno da ga ovi organizatori ni danas ne bi čitali da smo i svih pet stotina godina čekali da ga takvi, ili većina, shvate.
"Masovna kultura", koju je instalirao prošli sistem, tek sad se ostvaruje u punom sjaju. Ona "elitna" je toliko potisnuta da više nikome ne smeta.
(Nastavak je obavezan)

27.2.09

"kultura" IV

Možda je vrijeme da se vratimo onim Banjalučkim novinama iz prošlog vijeka. Tu smo se u još jednom napisu bavili "kulturom". A naslov njegov je parafraza Marksove fraze "diktatura vladajuće klase". Evo, dakle i tog napisa, naravno, u nastavcima.
Diktatura
vladajuće mase
Nemamo, zaista, nikakvog razloga da dovodimo u pitanje toliko upotrebljavanu misao da bez prošlosti budućnosti nema i ovih godina tako često korištenu priču o temeljima i krovovima, šta i na čemu stoji, šta treba prije graditi i slično.. Ali ne bez razloga čini nam se da tako uporno, nestručno, neukusno, često i neuko, vraćanje "temeljima naše duhovnosti" nimalo ne doprinosi budućnosti koju hoćemo nego i same temelje potkopava.
Politički kriteriji
Naša bogata kulturna tradicija zahtijeva da je znamo i poštujemo, sve naše kulturne nade i ambicije to pretpostavljaju. I to je dovoljno da temelji opstanu kao temelji za sve novo i sve više što ćemo na njima da podižemo. Danas tvrdimo: totalitarni režim, iz kojeg smo, navodno, izašli, zabranio nam je, dakle, i ukinuo, našu tradiciju. Gluposti. Ono što postoji, što jeste, ne ukida se zabranama. Politička volja je nemoćna pred duhovnim bogatstvom. Naravno, ako ga zaista posjedujemo. Čak i sa srednjevjekovnih lomača, istina je smogla snage da se iskaže onom jednostavnošću koju već vjekovima ponavljamo: "Ipak se okreće!" To je mogao, možda i morao, da izgovori čovjek koji je to znao. Onaj koji nije znao, ili nije htio da zna, dodavao je drva na lomaču. Ovih drugih je uvijek bivalo više, pa ove zlokobne vatre do danas osvjetljavaju sav srednjevjekovni mrak. Plamenovi su se dizali sa zemlje, koja se, ipak, okretala, a kažu da se i sada okreće. Znalci tvrde da u slučaju da se demokratski, većinom glasova odlučivalo o tome da li je zemlja okrugla, sigurno bismo i sada učili da je ravna kao ploča. Jer, u nauci, umjetnostima, kulturi... politički kriteriji nisu primjenljivi, mišljenje većine ovdje je beznačajno. Ali kad pokrenute "široke narodne mase" uzmu stvar u svoje ruke, uvijek se vraćamo na početak, na one istine koje je dosegla većina.
(Nastavak ubrzo slijedi)

24.2.09

takođe


A tu gore piše:


ŠTO VIŠE ZAKONI

STUPAJU NA SNAGU,

SNAGA

SVE VIŠE MALAKSAVA.


Kažu da je najviše dobrih zakona tamo gdje je mnogo loših običaja.

23.2.09

predah




Nakon ovih dužih i "težih" tekstova - mali predah uz naše aforizme u obliku u kojem su prije više od trideset godina objavljeni u Ježu.


20.2.09

jubilej


Ovaj moj napis objavljen je u Glasu komuna, Doboj 15. januara 1959. godine. Prošlo je, dakle, pola vijeka. O čemu smo tada mislili i pisali? To piše tu, ali, pošto je teško čitljivo sa ovog snimka, taj napis donosimo, evo, u cijelosti kako je tada davno objavljen.

***


TUŽNA HUMORESKA


GODIŠNJI IZVJEŠTAJ


Noć je siva kao i mnoge noći što prolaze ovim ulicama. Zašumi tiho u drvoredima, jedinim našim dobrim i nikad prežaljenim (jer je i kod njih decembar). Svjetla još gore u velikim kućama (onim do neba, dugo očekivanim).
- Šta rade tamo u ovo doba? pita neko.
- Sastavljaju godišnji izvještaj, - kažem ja. - Zar ne znaš da je decembar?
Čovjek me poprijeko pogleda (kao da sam ja izmislio stambenu krizu, ili još nešto gore, bože sačuvaj!). On osjeća da imam neki grijeh na duši i ja mu opraštam jer ima pravo. A opet mislim: Zašto bih ja bio grešnik kad nigdje nisam predložio nikakvu krizu, ni decembar, kad ni na jednom sastanku nisam glasao protiv ljeta i dobre ljetine? Samo sam u svom životu naljutio nekoliko ljudi i pocijepao nekoliko pari cipela. Ah, ovo naše doba atomsko (pardon: HIBRIDNO).
A čovjek ode psujući nešto. Oblaci nad njegovim cipelama zaprijetiše snijegom. I žao mi ga je nešto bilo. Htio sam da se vratim i da ga zamolim za izvinjenje. Još jedan grijeh na duši mojoj. Ni kriv ni dužan naljutih čovjeka ni kriva ni dužna. Osjetim potrebu da se nekome izjadam. Ali kome u ove magle naše i ulice puste? Ah, naši stari! Oni su išli popu da se ispovijedaju kad se napune grijehova. I sve prođe ko rukom odneseno. A mi sada? Mi u takvim prilikama sjednemo i sastavimo godišnji izvještaj. I sve prođe ko rukom odneseno. Tako sam i ja odlučio da napišem ovaj godišnji izvještaj. Jer čovjek griješi, grijehovi se nagomilavaju, a godina je ova posljednja bila baš nešto duga. Dakle, počeću nabrajanja i prebrojavanja po godišnjim dobima, jer mjesece ne razlikujem. (Poneki mi liči na maj, a ljudi odnose klupe iz parkova, poneki mi opet liči na decembar, a ljudi postavljaju klupe i na tvrđavu).

PROLJEĆE:

U našem gradu i mom ličnom životu proljeće znači park, a park, to su klupe (jer drveće, iako umire uspravno, sporo raste). Dakle, da prelistam po zapisnicima proljećnim. Čudo jedno: niko ove godine nije vodio zapisnike sastanaka. Ah, zlatno doba, kad je na svakoj klupi pisalo: "Ja volim Ljilju", "Ljilja voli Branu". Izgleda da je i ovdje odumro administrativni period. Za veliko čudo nađem samo jedan zapisnik, koji sam ja vodio još dok sam bio đak. I, da vidite, nimalo se toga ne stidim. Još pokazujem i nadležnima: -Vidite, to sam ja pisao. Može se ustanoviti grafologijom. A oni se čude: -Zar i toga ima? -Čega? pitam ja. -Ljubavi - kažu oni. A ja rastem kao robna kuća kraj puta i kažem: -Nema. To je još iz onog doba kad je u parku kraj ruža pisalo: "Gledaj me, ne diraj me!"
-Eh, - uzdišu nadležni, sjećajući se svojih slavnih dana, a meni oči zasuze zbog tolikog razumijevanja i saradnje na ovom polju, pa ne mogu a da ne viknem: Gdje je ovogodišnji bilans? Gje je ljubav naša obična, naša hibridna, ili bar ona stara - đačka? Kako se može doći do malo ljubavi? (pitam radi orijentacije u idućoj godini).
- Na kredit - odgovaraju nadležni. A ja im vjerujem, jer sam čuo da je jedan čovjek na kredit i škole izučio, i penziju stekao i uskoro će i umrijeti na kredit. Elem, ljeto stiglo bez proljeća, proljeće prošlo bez bilansa...

LJETO:

Izrasli kukuruzi. Nebo nabujalo. Rijeke ucaklile. Prašima nikla iz asfalta. Sjećam se - došao putnik jedan pred onaj naš zeleni kiosk (onaj glavni) pa pita gdje je centar grada! Neko mu iskreno reče da se baš nalazi u centru svijeta, a čovjek nešto opsova, dvaput pljunu i ode negdje prema Kupusiji. Ne zna onu: "Bolje vjerovati..." Sutradan opet vidjesmo tog čovjeka.
-Gdje je glavna plaža? pita on.
-Tamo gdje se niko ne kupa - kažemo mi. -A ne bismo ti preporučili da se kupaš ni na ovim sporednim.
-Zašto?
-Voda otrovna - kažemo mi. -Ribe crkavaju. Ljudima brkovi otpadaju. Samo su somovi i urođenici imuni.
I čovjek je gledao nas urođenike kako se kupamo, gladio svoje brkove, a Bosna, ciganka, čagrljala dolinom. Široka i mirna. Nema je u Komuni ovakve!
I prošlo ljeto sa dosta vrućih dana i još više grijehova. Ali iduće godine neće biti tako. Neće, bogami. (Ovo sam napisao da ne kršim red svih godišnjih izvještaja).

JESEN:

Tek kada je ljeto prošlo i podigla se sparina, mi vidjeli naš gdrad čudan kao dvorac iz bajke. Izrastao i protegao se u svim pravcima, a najviše u visinu. Nikle kuće kraj ulica. Proradio Dom kulture (pa se kultura širi po gradu kao krompirova zlatica po selu). Po ulicama zarzali motori (na razne načine obojeni, naprvljeni i nabavljeni!). Nadležni kažu da će iduće jeseni osvanuti još više čuda, a neki nenadležni pričaju da bi i u džamiju trebalo postaviti lift da se i hodža ko čovjek penje na munaru.
Stigla jesen i donijela osim noviteta i naše stare kiše. Ljudi počeli ubijati dane kako znaju i umiju. Na Čaršiji proradila "Ćinkvina". -Ljudi tamo idu kao u crkvu - reče neki religiozni elemenat.
I opet bi sve to lijepo bilo da mi možemo živjeti bez grijehova. Jedne večeri jesenje sreo sam dva mladića na krozou. Onako sami, pa opet ne mogu živjeti po principu mirne koegzistencije. Svađaju se kao da su na nekom važnom sastanku počasni gosti. I to sve zbog teške uvrede. Ovaj prvi nazvao drugog trećim staležom u savremenim uslovima, a on se uvrijedio i rekao da će ga tužiti ako ne prmijeni svoja shvatanja. Ej, ideologijo naša, živote naš, šta bismo mi bez tebe u ovim danima jesenjim?
I moj bilans jesenji bio bi skoro pozitivan. Samo sam otišao na desetak sastanaka, onako, konstruktivnih.

I ZIMA:

E, zima je nešto posebno. To je sveto doba i grijehova nema. Tada se pišu godišnji izvještaji. Na prvom snijegu se dobro očistimo od učinjenih grijehova, zapalimo svijeće za duše pametnih ideja, zavučemo se u sobe i ostavljamo grad sa zamrzlim česmama, ožalošćenim drvoredima...

A Bosna, ciganka, i dalje čagrlja dolinom. Skuplja i odnosi sve vrste otpadaka fabričkih i nefabričkih. Široka i mirna. Nema je u Komuni ovakve.

Bato Stanišić

(Glas komuna, 15. januar 1959)