"kultura" II

(nastavak)

Zaostalost ili sudbinska tragika

Ovaj put izvor žargonskog jezika, tih pouzdanih znakova autentičnosti, je prošlost i neukost. Tu, u prošlosti i neukosti, dakle, trebalo je prepoznati izgubljenu duhovnost, nacionalni identitet i utvrditi lozinke prepoznavanja u novim postkomunističkim utapanjima u velike društvene tokove otvorenog svijeta. Znak se mogao pronaći i u nekim nepravilnim jezičkim varijacijama, ukorijenjenim u prošlosti. Umjesto "svekoliki" dovoljno je reći "vaskoliki" i davna slučajna inverzija dobija vrijednost aktuelne lozinke. Tako govor postaje utočište nadolazećeg zla i predstavlja se kao spas naroda koji se našao na otvorenom moru bez kompasa i orijentacije. Krenuo je lako, bez razmišljanja, pošao je za izrazima koje je odnekud raspoznavao slabim pamćenjem. A vodiči su iz vremena starostavnih izvlačili stalno nove lozinke i puštali ih najčešće putem elektronskih medija, na koje se u horu odazivao narod, srljajući sve dublje za svojim vođama na duhovne stranputice, vjerujući da je na putu duhovne obnove. Čak smo bili došli i do obavezne ekavice, vještačke lozinke, koja, pokazalo se, nije bila dovoljno uvjerljiva.

Jezika kao argumenta posebnosti, "posvećenosti", pa samim tim i nacionalne isključivosti prihvatila su se i oba druga nacionalizma, od kojih se svaki identifikovao u suprotstavljanju ostalima, ali, vidjeli smo već, diktatori su saveznici i kad međusbno ratuju.

Tako se na čitavom zaraćenom prostoru u ovoj oblasti stvara ista Adornova situacija "... po želji elite koja tone, veliča se jeftinoća, srodno omladinskoj muzici, koja rado prati žargon i koja dopušta da je on prati. S jednakom revnošću istorijska zaostalost preliva se u osjećaj sudbinske tragike, kao nečega višeg, i to titra u nečujnoj identifikaciji arhaičnog i autentičnog..."

Doslovno - naša situacija. Ništa, dakle, novo u našim istorijskim sunovratima što nije u istoriji doživljeno i u nauci opisano.

(Nastaviće se, naravno)