"kultura"

To su, dakle, te Banjalučke novine, u kojima sam objavljivao napise o našim kulturnim posrtanjima. Ne znam šta je danas s tim novinama, mislim da više ne izlaze, a posrtanja su još u toku, pa ćemo u narednim postovima donijeti još jedan od tih napisa.

... Dok traje obnova

Nikako nije slučajno da je pitanje duhovne obnove na isti način postavljeno kod sva tri zavađena, zaraćena, "usrećena" konstitutivna naroda. A nije slučajno ni to što su odgovori svih strana identični. Jasno, u ime naroda odgovorili su njihovi "organi" (politike, vlasti, države, entiteti, crkve...). Narod je, kao obično, slušao i ponavljao. I premda su upravo te nacionalne oligarhije uporno radile na otkrivanju, stvaranju i sukobljavanju što je moguće većih razlika među narodima, kako bi ih uspješno poveli u međusobne krvave obračune, na sva pitanja, pa i na ovo, imaju potpuno iste odgovore. Ali, "ne smije nas zavarati to što agresivne budale svakakve gluposti i s mržnjom govore jedna protiv druge", jer "dva diktatora koji međusobno ratuju - saveznici su..."

Bože, taj Đerđ Konrad, kojeg citiramo, znao je čak i to što mi, evo, s mukom, vrlo krvavo i dugo učimo na vlastitom iskustvu.

Jezik kao sredstvo nerazumijevanja

Prvi odgovor na pitanje duhovne obnove, i to nikako slučajno, odnosio se na jezik. Jezik, ili govor, je sredstvo sporazumijevanja, ali i nerazumijevanja, predstavljanja, ali i lažnog, identifikacije, "žargon autentičnosti", kako bi rekao Teodor Adorno:

"Fašizam nije bio puka zavjera, mada je bio i to, on je proizašao iz snažne tendencije društvenog razvoja. govor mu je zajamčio utočište. U njemu se naviruće zlo očitavalo kao spas."

Adorno je imao u vidu Njemačku u prvoj polovini ovog vijeka, u kojoj se, po njemu, govorilo, a još više pisalo, "plemenito", "žargonom autentičnosti kao lozinkom društvesne izabranosti". Tu lekciju smo, očito, doslovno ponovili i to još činimo.

"Pomoz Bog!" Zar to nije dovoljna lozinka za otkrivanje nacionalne i političke pripadnosti? Žargonski oblici, koji se kod nas, nažalost, i formalno ozakonjuju pouzdani su znak autentičnosti. "Đe si, đenerale?" Sve je jasno - i ko si i protiv koga si i "đe si".

(Biće nastavljeno)