Povratak poeziji, 4

Kiša


Noć je u zori umivaoniku ogledalu
na zidu u sapunici ljubavi
misao pretura isti šljunak koji voda rastače u
krajnjem ishodu
otresam pepeo cigarete u keramičku urnu
dok kiša pada po provinciji
“na surom dalekom pontu
gde borje stoletno krasi” moju mladost
Tu sam mjerenja radi

***

Nikakve intimnosti sa sobom prije isteka
skrij se ispod bojlera
ugledaj se nasmijan u televizijskom ekranu
ne misli na ulicu koja ti je pusta obećana
na vrača u neizbježnoj bolničkoj noći
iza toplog hladnjaka odakle se ne vidi ništa
kiša koja pada noć koja tinja bez obzira na oči
ugrušak tuge koji luta njenim krvotokom
i ima svoju nevolju da se zaustavi
Kucaj tačno i do isteka
ne smišljaj drugi razlog svoj
plašeći se crva osuđenog na svoje vrijeme tvoju glavu
ni noći koja se razbuktava na vrhu žileta super silver

***
u zbijegu iza zvona električnog zvonca na vratima
iza prozorskog stakla po kojem se hvata očajna samoća
dok kiša pada
iz ogledala odlaze prijatelji
malo svjetlosti po zidu iza leđa
malo zlobe oko usana sreće u uglovima stakla

***
Svjetlost obriši mokrom krpom
vrati lik svoj nebu
koje brižno bdi nad televizijskim antenama
i bunarima provincijskim

***
Otresam se u keramičku urnu
i kucam svoje izgubljeno vrijeme
dok kisne prostor izvan sna

***
Dolje na svetom trotoaru
uz lokvu iz koje mačka liže svoj
nedostižni crni lik
polažem glavu suvih otpadaka
dok mi još traje svjetlost

vraćam ti izobličenu sliku
kojom me ciklično
svakih 360 najuspjelijih poraza
opisuje tvoja sjena
na ovom slučajnom mjestu
po strogim zakonima sitnih iluzija
bezutješno uvjerenog u princip nevjerovatnoće
Surova prinudo smisla

***
Nakon kiše koja danima nije prestajala
(tako je počinjao roman i tako svaki put počinje
u svijesti na kojoj se već providi crna poleđina)
lokva sunca