Recenzija

Pošto u knjizi Teutino blago iz tehničkih razloga nije mogla da bude objavljena recenzija Božidara Stanišića, objavljujemo je ovdje.
***

KA IZVORIMA OSJEĆANJA I MIŠLJENJA
(recenzija zbirke Teutino blago)

*

Poetska zbirka “Teutino blago – izabrane i nove pjesme” Pavla Stanišića je djelo proisteklo iz autorovih dostignuća poetske i refleksivne zrelosti zasnovane na govoru koji spaja sva autorova vremena sadašnja i memoriju u jedinstven kompleks poetskog u nastojanju da se svaka od pjesama vrati svojim korijenima, poiesisu koji spaja misao, riječ i djelo. Ostvareno u širokom tematsko-motivskom dijapazonu, ovo djelo u svojoj sintezi izabranih prethodnih i novih pjesama obasjava svijet stvarnosti i intimni mikrokozmos pjesnikov drugom svjetlošću. Čitaocu ove knjige često se čini da se ta svjetlost javlja iz nekog svog, samoostvarenog izvora, čija ljepota nije ni u dekoru na koji su naviknute oči pjesnikovih savremenika, ni u retorici koja ugušuje i zaglušuje svijest i savjest, već u istini – subjektivnoj, dakako, koja je usud onih koji se poezije nisu odrekli ni kao čina, ni kao načina recepcije bitka, vlastitog i drugih. Još na početku svog pjesničkog puta i putovanja Pavle Stanišić se odricao masovnog ukusa i povišenog tona onomad, u ideološkom kontekstu jednog već bivšeg svijeta, a čini se i danas vladajućih u estradnom konceptu književnosti (ne samo u jednoj literaturi na periferiji evropskih, već i u svjetskom kontekstu), ostajući na osi poezije kao sublimnog govora koji vrijeme, prostore, stvari i bića uvodi u čin preobraženja koji nije izdaja njihove esencijalnosti. Vjerujem da je ovdje riječ, uopšte i konkretno, u biti pjevanja koje je mišljenje i sentiment pred suočenjem sa – koliko samo subjektivnom? – istinom da je većina ljudi ravnodušna i ne samo prema poeziji već i umjetnosti u kompleksu njenih pluralnih izričaja. Imperativ izlaska iz svake geometrije dogovorenog, težnja ka nalaženju iskaza na vertikali poetskih orijentacija u kojim rimovanje stvari postaje važnije od rimovanja riječi – sve to, nenametljivo i bez imperativa drugima, stiže drugima iz autorove poetske radionice. U svemu tome pjesnika, čini se, odredjuje, i to ne tek u (samo)ironiziranju dok označuje svijet (“prilično čiste svijesti i normalno tragične pameti”), jedna sasvim konkretna egzistencijska situacija (čitajmo: vrijeme uvijek-naše koje njemu ne pripada) u kojoj se njegov “pjev” situira “na olupini planete”. To je samo oznaka odnosa prema davno “izgubljenom alibiju”, onom za sve ono što je nestalo i otišlo u nepovrat svačijeg (i ničijeg?) vremena? Kao i svako pjesništvo koje se ne pokorava zahtjevima dnevnim, recimo od Ovidija pa do tzv. našeg danas, i ovo, Pavla Stanišića, ima svoj jeretički karakter, svoje dramatično nepristajanje na imperative epohe. (Možda je fenomen poezije i njenog stvaraoca danas, u svijetu koji se poezije odriče, pojava jednaka – lako ili teško? - zamislivoj situaciji posljednjeg zanatlije koji stvara svoj predmet sam, od početka do kraja, dakle u anahronizmu čiji je vlastiti stvaralac?) Osluskujući kakofoniju svijeta pjesnik, čini se, ne želi zatvoriti oči - ni ispred čega, ni ispred koga. Kao da je oslušnuo sve i potom, još davno-davno, upio misao onih koji su poeziju živjeli kao neprekidno probudjenje i onih pjesnika koji su smatrali da čovjek, kad jednom otvori oči, više ne može reći svijetu da. Svako da vratilo bi ga u opšte mišljenje, u kanon koji je ubica svega artističkog, u negiranje svega poetsko-spoznajnog kao mogućnosti otkrića druge i drugačije svjetlosti. Ni Pavle Stanišić “ne zna mudrosti što drugima gode” (Baljmont); i on u sebi ima spoznaju da “korak gomile nije ritam pjesme” (Borovski); i on sluti da poezija “stoji u tajni susreta” (Celan). Jeste, ova knjiga pjesama budi u nama vrela pod-sjećanja na veliko u poeziji i umjetnosti uopšte, njen govor nas tiho a uporno vraća ka izvorima osjećanja i mišljenja svijeta u konstantnom unakrsnom odnosu izmedju poetskog ja, svjetova vidljivih i svjetova prosanjanih.

*
Božidar Stanišić
***