Vila "Bosna" III

(Nastavak)


OTAC:
(Prilazi Onome, dovodeći majku.)
Gospodine, molim vas.

ONAJ:
Šta sad ti hoćeš?

OTAC:
Otkup.

ONAJ:
O, otkup! Imaš nešto za otkup? Da vidim.

MAJKA:
Da otkupimo djevojku.

ONAJ:
A! Humanost! Lažna humanost. A vi? Vi ćete da letite?

OTAC:
Da.

ONAJ:
Da vidim šta imate.

MAJKA:
(Skida prsten, gleda ga. Za sebe:)
"Da ti donosi sreću. Sreću kroz ćitav život..."

ONAJ:
(Uzima joj prsten iz ruke, gleda ga, odmjerava mu težinu na dlanu.)
Zlato, je li?

OTAC:
Najfinije. Ja sam ga kupio.

ONAJ:
Ti ga kupio! Onda ste vi bogati kad ste kupovali takve gluposti.

MAJKA:
Bili smo srećni i bogati. Srećni i bogati smo bili.

ONAJ:
Prihvata se. Otkup se prihvata. Djevojka će izaći iz ove kuće na vrijeme. (Gleda na sat.) Možda malo i prije vremena. Je li pošteno?
(Djevojci:) Jesi li srećna, lutko? Pogledaj! (Pokazuje joj prsten.) Vidi šta su ti dali ljudi dobre volje. Ljudi dobre volje! Ha, ha, ha. To su za tebe dali, za tvoj život. Ali ono što su doživjele sve poštene djevojke, moraćeš i ti da probaš. (Pokušava da joj skine jaknu.)

OTAC:
Molim vas, kad smo dali otkup, mi smo računali i na... Ovaj...

ONAJ:
Na šta ste računali? Na silovanje?

OTAC:
Da.

ONAJ:
Ne znaš ni da kažeš. Ili se stidiš. Stidi se! Stidi se dripac. Poštenjačina! A ne stidiš se da klečiš ovdje za svoj prljavi život. To se ne stidiš. Uostalom, kako hoćeš, možeš da je otkupiš i od silovanja. Zašto ne?

OTAC:
Kako? Zar nije dovoljno?

ONAJ:
Ako ti više odgovara, da silujem nju? (Pokazuje na majku.) Ili i jednu i drugu. Kako hoćeš, ti odluči.

DJEVOJKA:
Ostavi ženu na miru. Kako te nije stid? Nikoga ti nećeš da siluješ. Ja to znam da radim i za novac, pa mogu i za život. Neće mi biti prvi put. (Skida jaknu i baca je na pod.)
Hajde, skidaj se i ti! Brže! Ne podnosim uniformu, žulja me. Pa, i to će biti silovanje, jer te ne podnosim.

ONAJ:
Je li? Želiš nekog drugog?

DJEVOJKA:
Sasvim drugog.

ONAJ:
Je li? Možda ga i ja znam.

DJEVOJKA:
Znaš, znaš i to vrlo dobro. A i on zna tebe i neće ti ovo oprostiti.
(Odsutno:) Bio je plav, nježan... blag. Kao nesigurni proljećni trag sunca. (Gleda u Onog.)
Imao je takvu kosu, padala mu je po čelu. Godinama sam ga gledala sve dok nisam odrasla uz tu sliku. On to nije znao. Gledala sam ga s prozora kad je dva puta dnevno prelazio preko drvenog mosta. Uvijek sam. Uvijek zamišljen.

ONAJ:
(Začuđeno:) Preko drvenog mosta? Dva puta?
(S pažnjom i čuđenjem prati njenu priču.)

DJEVOJKA:
"To je najtužniji, a možda baš zbog toga i najdraži dječak", rekla sam Vesni. "Tako bih voljela da mu pomognem... da ga obradujem." Jednom smo odlučile da mu pošaljemo anonimnu čestitku za Novu godinu.

ONAJ:
Lažeš. Izmišljaš, Kako se zove? Kaži. Ali, ne! Kaži samo prvo slovo.

DJEVOJKA:
Sjećaš li se, M? Napisale smo: "Pogledaj oko sebe..." "Pogledaj oko sebe i vidjećeš da nisi baš tako usamljen kako ti se čini. Ako iduće godine budeš srećan onoliko koliko ti to mi želimo, i mi ćemo biti srećne."

ONAJ:
(Stoji nepmičan, ispada mu puška iz ruke.)
Nije tačno. Sve je to izmišljeno. Nije tačno.

DJEVOJKA:
(Publici:) Sve je istina, kad vam kažem. To je taj. Dva puta dnevno je prelazio preko drvenog mosta. Pitajte ga poslije ove predstave. Vidjećete.
Jednom smo se čak i susreli. I plesali smo. Gostovalo je "Bijelo dugme".

ONAJ:
Nije tačno. Nikada ovdje nije gostovalo...

DJEVOJKA:
Bila sam u crvenoj haljini...

ONAJ:
Nije tačno. U plavoj.

DJEVOJKA:
Da. U plavoj.

VLASNIK:
(Uznemireno:) Gospodine! Gospodine Onaj!

DJEVOJKA:
Eto, dobio si prsten za moj život. Kao da sam ti ga ja poklonila. Je li?

VLASNIK:
Gospodine!

DJEVOJKA:
Zar to nije dosta? Još treba da me siluješ pred ovolikim svijetom. (Pokazuje na publiku.) Pred ovim nesrećnim zarobljenicima.

VLASNIK:
(Panično:) Gospoddine, zaboga! Koliko je sati?

ONAJ:
(Trgne se. Pogleda na sat. Onda u publiku. Ponovo na sat. Ponovo u publiku.)
Vrijeme stoji! Već dugo vrijeme stoji.

VLASNIK:
Budalo, sat ti je stao.

ONAJ:
(Ponovo pogleda na sat, zatim ga primakne do uha. Osluškuje.)
Vrijeme je stalo.

OTAC:
Kako? Vrijeme stoji?

VLASNIK:
Tišina. Ovo je jedinstvena prilika da slušamo kako vrijeme stoji.

MAJKA:
Sad je neko prošao gore. Gore neko boravi svake noći.

VLASNIK:
I svakog dana, gospođo majko. Ali vi danju obično niste tu. Ništa ne brinite. To je pisac. Pisac drame.

OTAC:
Pisac drame? Kakve drame?

VLASNIK:
Ove drame, gospodine. Ove drame. Ovo je drama. Niste znali? Sigurno je on zaustavio vrijeme dok smisli kako da ovo razriješi.

MAJKA:
Znači, ovo je pozorišna predstava?

VLASNIK:
Znači. Sve ovo što se dešava je obična pozorišna predstava.

MAJKA:
Hvala ti, bože. Ovo je, znači, samo pozorišna predstava. A ja sam, ja sam mislila da se ovo uistinu dešava. A sve je samo ružan san tog gore pisca. (Ocu:) Razumiješ li? Sve je ovo predstava.

VLASNIK:
Obična predstava.

MAJKA:
Obična? (Zamišljeno:) A gdje je naš sin?

DJEVOJKA:
Sad je neko prošao stepeništem.

VLASNIK:
Ne pričajte gluposti. To je pisac. Rekao sam već.
(Majci:) A zašto vi to mene pitate? Sami ste rekli da je na spisku.

MAJKA:
Kako? Ako je ovo samo predstava... Pisac je to tako zamislio. Ali to nije stvarnost.

VLASNIK:
Pisac zapisuje samo ono što mu vi kažete. On ne izmišlja. Jeste, ovo je predstava, ali vaš sin je na spisku.

MAJKA:
Šta se ovo dešava? Pa, ja sam ga vidjela.
Vidjela sam ga sa prozora. Skoro svakog dana ga vidim. A noću mi se javlja telefonom.

VLASNIK:
Gluposti! Sve same gluposti! I, otvoreno da vam kažem, svi se ovdje ponašate očajno glupo. Šta ste napravili od ove predstave! Kakvi ste vi to ljudi? Slabići, mekušci, nitkovi... Ovdje su potrebne jake, karakterne ličnosti, koje će da nose dramu. (Djevojci:) Pogledajte samo šta ste vi uradili. Kad je zaplet išao ka kulminaciji, vi ste ubili glavnu ličnost. (Pokazuje na Onog.)

DJEVOJKA:
Ja?

VLASNIK:
Ubili ste ga smišljeno, hladnokrvo, anđeoski čisto.

DJEVOJKA:
(Drma Onog, vuče ga za rukav...) Šta je vama? Tvrdite da sam ubila čovjeka koji je živ.

VLASNIK:
Za dramu je mrtav, gospođice anđele. Ubili ste ga tako jeftinom, sladunjavom pričom. On više nije ličnost. (Odmahne rukom prema Onom, koji stoji nepomičnan, nezainteresovan.)

DJEVOJKA:
Bože, šta sam uradila!

OTAC:
A šta vi ovdje izigravate? Presuditelja? Svjesnu žrtvu? Bijedna uloga.Vrlo bijedna. Niko i ne zna otkad postoji ova ruševina, a vi se sad javljate kao vlasnik.

VLASNIK:
Sad joj je najteže, gospodine oče. Sad su joj odbrojani trenuci i zato se baš sad javljam. Uostalom, ja sam je kupio. Ja sam pošteno platio...

MAJKA:
Ima stvari koje se ne mogu kupiti.

VLASNIK:
Ma, nemojte? I vi, znači, nešto znate.

OTAC:
To što ste vi pošteno (ironično) platili, to vam daje pravo da se muvate ovuda s tim bijednim namještajem. Ali, vila nije vaša. Uvjerićete se u to dok ponovo počne da teče vrijeme. A i kakva je ovo vila?

VLASNIK:
A, vi? Kakav ste vi otac? Kad su mobilisali vaše dijete, niste pošli s njim da ga podržavate u vašoj svetoj (ironično) borbi. Mnogi očevi su tako postupili, mnogi su tako i živote izgubili. A, vi? Vi se vučete po mojoj vili i još tvrdite da nije moja. Da nije, možda, vaša? I ne sviđa vam se, kažete?

OTAC:
Oprostite, ali ja ne dozvoljavam. Ja sam pošten čovjek.

VLASNIK:
Samarićanin. Jel' te? Dobrotvor? Dajete posljednje što ima vaša supruga da, navodno, spasite djevojku. Vi nekog da spasite? Vi, zapravo, samo plaćate da ne bi pred vama bila silovana. Vaša bolesna podsvjesna ljubomora. Ništa drugo. Sažaljenje prema samome sebi. Zbog toga što vi to niste u stanju da uradite. A i njoj i njemu i ovoj publici pokušavate da uskratite neslućeno zadovoljstvo.

OTAC:
Da nije, možda, i vama?

VLASNIK:
Pa, i meni, ako hoćete. I meni kao vlasniku.

MAJKA:
Kao vlasniku? Čega? Da niste, možda, kupili i ljude?

OTAC:
I anđele? Da nije ovo vaš privatni anđeo?

VLASNIK:
Vas sigurno nisam kupio. Niti bih. A anđeli ovdje ne dolijeću zbog vas nego zbog mene. Ja se ne krijem kao vi. A znate ko se krije? Onaj koga traže đavoli. Taj se skriva po tuđim vilama.

OTAC:
A zašto bi zbog mene dolazili i anđeli i đavoli? Ja nisam na samrti.

VLASNIK:
Mislite? (Smije se.) Svaki čovjek je na samrti. Svaki čovjek u svakom trenutku je na samrti.

ONAJ:
Prestanite! Prestanite! (Smirenije:) Za ovu nesreću nije kriv ovaj jadnik (pokazuje na vlasnika) , ni vi, kukavice bijedne (pokazuje na majku i oca), ni ona (pokazuje na djevojku). Ni ja nisam đavo. Za ovo je kriv on. On! On je sve ovo smislio. On vodi spiskove onih koji su nestali i onih koji će nestati. On planira dizanje u vazduh ove ruševine, (vlasniku:) on tebe šalje na onaj svijet, pravi od tebe budalu, a od mene idiota i razbojnka.

VLASNIK:
Ko?

ONAJ:
(Pokazuje rukom gore.) Đavo.

MAJKA:
Pisac?

ONAJ:
Pisac. Treba ubiti pisca ako hoćemo da izađemo iz ovog zla.

VLASNK:
(Sa zaprepaštenjem.) Ubiti? Pisca ubiti?

MAJKA:
Ubiti.

OTAC:
Treba ga ubiti.

DJEVOJKA:
On je izmislio rat, pljačku, ubistva, silovanja... Treba ubiti pisca.

OTAC:
On je izmislio nas. Izmislio je mene, bijednka i ništavnu kukavicu. Evo, ovdje je moja supruga, koja me najbolje zna, pa neka kaže jesam li ja takav. Kaži, slobodno kaži.

MAJKA:
(Skrušeno:) Jesi, dragi.

OTAC:
Ti ne znaš šta govoriš. Gladna si, isuviše si gladna. Ni ova jadna djevojka nije kurva.

DJEVOJKA:
(Sliježe ramenima. Snebivajući se:) Pa, sad... Nisam ni anđeo. Ali, to se njega ne tiče. To je moj lični izbor.

MAJKA:
(Uzbuđeno:) Neko hvata za kvaku! Pogledajte!

DJEVOJKA:
Pisac! To je on! (Dohvata pušku i dodaje je Onom.) Pucaj!

ONAJ:
(Odbacuje pušku.) Ne! Ja - ne!

MAJKA:
(Nespretno ponovo dodaje pušku Onom.) Pucajte u đavola! On je pisac. Pucajte i spasite nas.

(Onaj uzima pušku, ispaljuje kratak rafal u pravcu vrata i baca pušku na pod.)

VLASNIK:
Pogođen je. Vidite li crveni trak ispod vrata? Pogođen je.

MAJKA:
To su kapi sunca. Tako sunce zalazi posljednji put.(Ocu:) Hajde, otvori vrata da vidimo.

OTAC:
Ja - ne. Ne mogu.

ONAJ:
(Gleda na sat.) Ljudi! Vrijeme više ne stoji. Pisac je, znači, živ.
(Sa radio-telefona, kojeg Onaj ponovo uzima u ruke, čuje se:)

Onaj, javi se! Onaj, javi se!
(Onaj baca napravu na pod, ali iz nje se ponovo čuje isti glas:)
Onaj, javi gdje se nalaziš!
(Tišina. Djevojka i vlasnik gledaju u aparat na podu, ali mu ne prilaze. Glas:)
Štapin je potpaljen. Za koji minut napuštena kuća odletiće u vazduh. Onaj, javi gdje se nalaziš. Pokret je prema pavcu Sjever. Pravac Sjever.
Prostoriju postepeno ispunjava dim.)

VLASNIK:
Izlazite! Izlazite! Spasavajte se! ... Molim vas.
(Niko se ne pomijera.)
Molim vas. Ostavite me da makar jednom budem sam u svojoj kući.
Idite! Idite!

MAJKA:
(Iz tame.) Sine moj, bježi! Bježi! Bježi što dalje!

ONAJ:
(Djevojci.) Idi. Požuri!

DJEVOJKA:
Gdje? Zašto?

ONAJ:
Izlazi odavde! Gubi se!

DJEVOJKA:
(Prilazi mu koketno.) Ne želim.

VLASNIK:
(Prilazi Onom i dodaje mu radio-telefon.) Javi snajperisti da ne puca. Javi mu.

ONAJ:
(Uzima napravu.) Ovaj, javi se. Zove Onaj. Ovaj, javi se!
A, ne. Pokvario se. Ne radi.

VLASNIK:
(Ustaje, uzima vješalicu, kišobran, tranzistor. Teatralno:)
Kad nećete vi da ostavite mene, ostaviću ja vas. Pokušaću, pa šta bude. Taj snajperista izgleda više i nije tamo gdje je bio, a i ako jeste, svako ponekad promaši. Doviđenja, gospodo. I pored svega, bilo mi je prijatno. Srećan put.
(Izlazi, ali se sa vrata vraća i dovikne im, pokazujući gore:) Vidjećemo se... jednoga dana.

***


POST SCRIPTUM

(Ostaci porušene kuće. Vješalica sa kišobranom. Vlasnik piše komadom nagorjelog drveta po kartonu, okrenutom poleđinom prema publici.)

VLASNIK:
(Publici:) Znači, ipak je promašio. Kako se meni čini, vidi se to na meni. Zar ne? Znao sam da svako nekada mora da promaši. Ali, da bi čovjek bio promašen, treba mu hrabrosti. A ja sam je imao. Otkud mi, pojma nemam. U stvari, nikada nisam znao da sam hrabar. Mislio sam da sam neizlječiva kukavica. I svi su tako mislili. Šta mi bi, ne znam. Kada sam izlazio, vjerujte, ni pognuo se nisam. Evo, ovako sam išao. Vidite, ovako! (Demonstrira.) Tačno ovako. Oči u oči sa snajperistom. Ovako. A i njima sam lijepo govorio da izađu. Uostalom, čuli ste. Da su oni izašli, ja bih ostao. To je moj princip. Ali oni su sami izabrali svoj put. Usput i moj. I sad, neka im bude.
A bio sam odlučio da odletim s tom kućom. Jesam, stvarno. Kad vam kažem. Ali, priznaćete, ja sam ipak nešto drugo. Ja sam delikatan, imam istančan ukus, ja sam esteta. Pa, ne mogu ja na tako dalek put sa onakvim društvom. Vidjeli ste, uostalom. I šta mi je drugo preostalo nego da napišem ovu dramu, koju ste maločas vidjeli. Da, da, dobro ste čuli. Ja sam pisac. Nisam vam tako izgledao, a? Znate, morao sam da se pretvaram, nisam smio dozvoliti da me otkriju. Vidjeli ste šta bi oni uradili sa piscem. Vlasnicima zavide, mrze ih, ali ih i cijene. A pisca bi jednostavno - ubili. Zato sam se izdavao za vlasnika one ruševine. Vidite šta je ostalo od nje? Sad nije ni ruševina. Kao i ja. S pravom su me pokojnici pitali čega sam vlasnik. Čega? Zapravo, kao i svi drugi, svoje drame. Svoje lične drame. Da, i ovog tranzistora, nisam ga zaboravio.

(Uključuje tranzistor. Muzika. Npr.:"Kad zima poslije svega dođe / i vojnička me muka prođe,/ bole grudi balkanske..." Dolaze djevojka i Onaj pjevajući istu pjesmu, zastaju kod vlasnika, koji i dalje piše.)

ONAJ:
Oprostite, znate li gdje se nalazi vila "Bosna"?

VLASNIK:
Ovdje.

ONAJ:
Gdje?

VLASNIK:
Pa, zaboga, ovdje. Evo, ovdje! (Pokazuje rukama po vazduhu oko sebe.) Tu je, kao što se vidi, sa kompletnim namještajem.

DJEVOJKA:
A da, možda, niste vi vlasnik?

VLASNIK:
Anđele! To ste vi! Onaj!

(Razdragani, smiju se, grle, tapšu... zajedno pjevaju uz muziku sa tranzstora.)

Srećan sam što vas vidim. Zaista sam srećan. Vjerujte.

ONAJ:
Pa, sad... Čuli smo već. Sve smo čuli šta si ovdje maločas govorio ovim ljudima.

DJEVOJKA:
(Zagleda u karton po kojem vlasnik piše. Smije se.)
Mislite da će vam ponovo uspjeti ista prevara?

(Vlasnik zbunjen, djevojka i Onaj nastavljaju da pjevaju.)

VLASNIK:
(Gasi tranzistor.) Čekajte! Pa, zar vi niste... Zar niste...

ONAJ:
Jesmo.

VLASNIK:
(Nesigurno.) Kako? Ovaj...

ONAJ:
Jesmo, jesmo. Poginuli smo.

DJEVOJKA:
Odletjeli smo... Onako kako ste vi zamislili.

VLASNIK:
Ma, nemojte? Žao mi je. Zaista mi je žao. Pa, otkud onda ja s vama? Onda sam i ja na nebu?

ONAJ:
Sve je, čovječe, na nebu, sve... Čak i zemaljska kugla.

DJEVOJKA:
Da, sve se ovo dešava na nebu.

VLASNIK:
(Publici:) Znači, nije promašio.

ONAJ:
Promašio je, promašio. Bio mu je to prvi promašaj.

VLASNIK:
Promašio? Kako? Pa, jeste li vi ovdje ili niste?

DJEVOJKA:
Kako sad vi ne razumijete? Sami ste tvrdili da je ovo samo pozorišna predstava. Mi smo samo glumili one koje ste vi izmislili.

(Upadaju otac i majka. Veseli.)

MAJKA:
Znači, ipak je ono bila samo predstava! Obična predstava.

VLASNIK:
Evo srećnih roditelja. Znate da sam vas poželio. Nedostajali ste mi.

OTAC:
Od nas zaista niko nije srećniji otkad smo čuli da je ono bila samo predstava.

VLASNIK:
(Zabrinuto.) Jeste, to je bila predstava, ali gdje je onda vila "Bosna"?

ONAJ:
Evo je ovdje! Sam si rekao.

OTAC:
Ma, kakava vila! Kome je sad do nekakve stare kućerine!

VLASNIK:
Nemojte tako, gospodine oče. Ja sam, ipak, vlasnik. Izborio sam se za to kad je bilo najteže i sasvim se uživio u tu ulogu. Nije to baš jednostavno.
(Kači na vješalicu ispisani karton: PLAC NA PRODAJU i sjeda ispod vješalice.)

MAJKA:
A gdje je moj sin?
Da. Gdje je moj sin?
(Vlasniku.) Znate li vi nešto o njemu? Vi ste pisali...
(Vlasnik i ostali obaraju poglede.)
(Publici:) Znate li vi? Gdje je?
(Muzika. "Sanjarenje", npr.)


KRAJ