biografikon, 1

BIOGRAFIKON

Pavle Stanišić

Bivajući u raznim mjestima, bio sam u prilici da u mnogima od njih obiđem njihova groblja, jer sam, što je, mislim, uobičajeno, imao sklonost da vidim grobove bližnjih. A oni su sahranjvani tamo gdje bi se zatekli u trenucima velikog rastanka. To su uglavnom grobovi iz porodice moga oca, a ima ih u Trebinju, Sarajevu, Tuzli, Sanskom Mostu, Doboju, Beogradu... i ko zna gdje još. Otac moga oca sahranjen je u Trebinju, jedan očev brat ostao je koju godinu prije na tom istom groblju, drugi, Konstantin, u Tuzli, njegova majka sahrnjena je u Sarajevu, taj grob se vidio sa ulice, bio je pored same ograde groblja, a tu se negdje rastala sa životom i njegova sestra, teta Vera, za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, pa joj se ni za grob, ni za groblje ne zna. A njega smo sahranili u Sanskom Mostu, na brijegu pored grada. Ali, svi ti grobovi potiču od jednog vrlo starog groblja u Livnu, gdje su se dugo rađali i sahrnjivali mnogi koji su nosili ovo prezime.

I kada me danas neko upita odakle sam, imam utisak da me pita sa kojeg groblja dolazim.

A to je vrlo staro i dosta veliko groblje uz grad, ispod sela koje se zove Zastinje. Tu se mogu naći zapisi o tim ljudima i vremenu kada se život uklesavao u kamene nadgrobne spomenike.

Zahvaljujući majstoru Staniši tu je zapisana 1770. godina, istina, pisana slovnim znacima, kada se kao klesar potpisao na jednom spomeniku. Kasnije, 1794. godine, potpisan je i na grobu svoga oca Dragojla Lakićevića. A njegov grob (umro je 18. januara 1811) potpisuju njegovi sinovi Stanko i Bile. Uz njega je dosta kasnije pokopan i njegov unuk Niko Hadžistanišić, pošto je Stanišin sin Bile tu upisan 1841. godine kao Hadži Bile Stanišić. Na jednom spomeniku se kao klesar potpisuje Vid Staniša, najstariji Stanišin sin.

Pokoj

Staniši Lakićeviću

Ukopaše ga u crnu zemlju
i navališe na njega kamen cjelac

da se nose poljem lijevanjskim

Prošlo je tačno

dvije stotine godina

još ni jedan ne popušta

(Evropa za uspomenu, 2007)

Tim i drugim tragovima, na koje upućuje i Stipo Manđeralo opisujući ovo groblje u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine 1984. godine, može se saznati i o mnogim drugim podacima, o direktorima srpsko-pravoslavne škole u Livnu Konstantinu Stanišiću (1860), Mitru Stanišiću (1869), Jovi M. Stanišiću (1871), o Konstantinu (Kosti) Stanišiću, protojereju livanjskom od 1919. do 1941. godine. Od te godine, 1941, novih spomenika sa ovim prezimenom na tom groblju nema.

Prokleto Lijevno

Nebom tinjaju ognjišta

rijeke zalutale planinom

mačevi slijepi

brda ginu niz vidike

Prve zasjede ne čusmo

i ne vidjesmo

kako popadasmo dolinom i gorom

da po sebi sričemo ožiljke

Mic po mic kamen po kamen

skupljali smo godine i piljke

Na drugim zasjedama

ukaza se prokleto Lijevno

popadasmo po svojim nadama

po grudima po crnim mislima

piljci stasali u spomenike naših glava

Zadnji kamen ko će da išara

Sve je manje glava na vidiku

a sve šire polje

Ko svitanje

(Preživjele riječi, 2008)

(Nastavak slijedi)