biografikon, 3

(3. nastavak)


Lutajući među svojim kamenim precima u Livnu, jednom prilikom sam naišao na jedan neveliki kamen koji je, vrlo oštećen, pao u grmlje. Kad sam ga podigao, vidio sam na njemu jasno uklesano svoje ime i prezime. Pošto je vrijeme bilo izbrisalo tragove godina i drugih zapisa, pomislih da ga ponesem da mi pravi društvo na nekom drugom groblju. Ipak sam ga ostavio da dotrajava tu gdje je i ponikao.

Pozivajući se na prezime Lakićević, Manđeralo smatra da se tu radi o doseljinicima iz sjeverne Crne Gore. Ali u to je teško povjerovati. Prije svega, baš na tom livanjskom groblju to prezime se javlja i kao Lakišević, pa je teško utvrditi koja je verzija tačna. Ali, lična imena ne mogu potvrditi te teze. U tim crnogorskim krajevima nema imena Dragojlo, Manojlo, Bile... pa su te pretpostavke dosta nepouzdane.

O ženama iz tog livanjskog prezimena ostalo je malo tragova, što je rezultat njihovog položaja u patrijarhalnim uslovima, koji im nije omogućavao javne djelanosti. Ipak, na neke načine ponešto sam i o njima saznao, istina, neke manje značajne podatke privatne prirode. Jedna od njih, kao jedini preživjeli izdanak te porodice u gradu, udata za nekadašnjeg novinara Slavka Gotovca, nedavno je sahranjena u Livnu. Čuo sam da je sa ovog svijeta ispratio čitav grad. A jedna, mislim Julka, bila je žena nekadašnjeg bana Vrbaske banovine Bogoljuba Kujundžića. Usput, Danica je bila majka beogradskih glumaca Mire Stupice i Bore Todorovića.
A kad je o ženama već govor, evo i jedne slike Gospave Stanišić, majke moga oca, snimljene u Bihaću oko 1905. godine, premda smo njenu sliku već vidjeli na vjenčanju u Tuzli, međutim, slika drugih ženskih osoba ovih generacija nemamo.

Ali, ja sam na vrijeme pobjegao iz te stare kamene porodice i rodio se u mjestu Crkvice na planini Orjen iznad Boke, gdje je moj otac bio upućen na službu od strane poštanske Direkcije za južne krajeve iz Sarajeva. Tu se nalazio veliki garnizon vojske Kraljevine, pa su tu bili izgrađeni mnogi objekti, čak i hipodrom, a za pekaru se govorilo da je najveća na Balkanu. Mjesto je odmah uz more, a na 1000 metara nadmorske visine i bilo je poznato po najvećim atmosferskim padavinama u Evropi. Tako sam i ja tu pao.

Rodio sam se u pošti, pa sam svaku poštu kasnije smatrao zavičajem. I često sam se i služio mnogim tajnama ove službe. Morzeove znake naučio sam prije ovih kojima pišem, a pisma sam kasnije često primao na poste restante i pored adresa koje sam legalno imao. Nije to uvijek bilo zbog nekih velikih tajni nego zbog mog odnosa prema pošti kao domu.

O majčinoj porodici ovdje ništa ne govorim, jer njena je porodica vrlo mala. Imala je majku koja je umrla odmah nakon drugog svjetskog rata u Perastu, gdje je i sahranjena na nekom malom groblju, koje nisam uspio pronaći. Prilično je i rado pamtim, ali, ovo je, prije svega, pogled na ovu staru livanjsku porodicu, čiji se tragovi, i pored toga što su ih vrijeme i istorija uništavali, još drže i to ne samo na grobljima.

U ovim zabilješkama uglavnom sam se služio Manđeralovim radom Groblje u Zastinju kod Livna (zapisi na spomenicima do polovice XIX vijeka), ali postoji i druga literatura, pa eventualnim budućim istraživačima ostavljam ovdje neke naslove, koji ih, možda, mogu zanimati:
- Borivoje Ž. Milojević, Kupreško, Vukovsko, Ravno i Glamočko polje, Srpski etnografski zbornik naselja i poreklo stanovništva, knjiga 13, Beorad, 1923,
- Dušan J. Karanjac, Srpska konfesionalna osnovna škola u Livnu, Školski vjesnik, Sarajevo, 1909,
- Vladislav Skarić, Porijeklo pravoslavnoga naroda u sjeverozapadnoj Bosni, GZM, sv. XXX, Sarajevo 1918,
- Dr Dušan Lj. Kašić, Srpska pravoslavna crkva Uspenija presvete Bogorodice u Livnu, Livno, 1979,
- Spomenica srpskog pravoslavnog sveštenstva 1941 – 1945.
Naravno, moglo bi se naći još izvora, ali teško je povjerovati da bi i ovi mogli zainteresovati pažnju nekih budućih.

A ja, kako rekoh, padoh na Crkvice s drugim oborinskim padavinama godine 1936, ali već kroz dvije godine sletjesmo na more, u Risan, gdje je moj otac ponovo osvojio poštu.

I tu je kraj ovih mojih zapisa, koje sam nazvao biografikon, premda je ovo tek početak grafikona, koji možda nekad i nastavim. Za sada bi mu više odgovarao naziv biografit. Ali, i to, možda, nešto znači.

(KRAJ)