Vasiljevo groblje
Neobičnu osobinu skraćivanja vremena između događaja koji su prošli sticao sam postepeno dok se nisam navikao da ih tako posmatram. Približavam ih jedne drugima izostavljajući čitave decenije ili vjekove koji su ih dijelili, lišavajaći ih opravdanja njihovog vremena i zaborava. Taj način, popularno nazivan "filmskom brzinom", jer film je na to prinuđen dužinom svog trajanja, logično je uslovljen mojom svišću o trajanju vlastitog života, ali i zadovoljstvom koje doživljavam posmatrajući kako iz Stare ulice nestaju jedni, a dolaze drugi prolaznici, drukčije obučeni, ali po mnogo čemu drugom vrlo slični prvima. Dešava se da ovi drugi prekinu sasvim nevažan razgovor upravo na onom mjestu gdje su ga prekinuli i oni prvi, a bilo je slučajeva da ga upravo od iste misli i riječi nastave. Ipak, češće ih zatičem kako razgovor počinju od samog početka, odakle je započet bezbroj puta. Osluškujem govor prošlih. Prekidaju ih i stalno im u riječ upadaju ljudi koje upravo susrećem u Staroj ulici. Ponekad moram da opravdavam jedne drugima, da ublažavam ili objašnjavam poneke njihove isuviše nagle, "izletjele" riječi, da ih mirim, a uvijek unaprijed osjetim gdje će se razgovor prekinuti. Gledam kako se podižu nove zgrade i kako se gotovo istovremeno ruše, kako od uskih krivudavih puteljaka narastaju ulice, kako se pogrebi smjenjuju takvom brzinom da jasno vidim kako je to u stvari jedna ista povorka.
Kada sam čuo priču o Vasiljevom groblju, otišao sam tamo da je tom svojom neobičnom vještinom, ili, vjerovatnije je, manom, provjerim. A priča ide ovako.
Među potomcima staroga Vasilja, koji po njemu dobiše prezime, redovno su se smjenjivala imena Jovan i Ivan. Otac Ivan davao je svom sinu ime Jovan, a Jovan je svome sinu davao očevo ime. Tako su ova dva imena bila najčešća u brojnoj i bogatoj seoskoj porodici Vasilj. Vremenom su ta imena postala najčešća i na nevelikom klesanom kamenju u seoskom groblju. (Postupkom skraćivanja vremenskih intervala između događaja vidim kako ljudi iz ove porodice daju imena Jovan i Ivan nevelikim komadima klesanog kamena.)
Brojni potomci Vasiljevi raseliše se po bijelom svijetu, razniješe svoja imena, pogubiše ih, zaboraviše. Običaj se još čuvao samo u staroj, već sirotinjskoj seoskoj kući uz Vasiljevo groblje. U toj porodici u nekoliko posljednjih generacija muški potomak se iščekivao sa strepnjom i uvijek se dešavalo da se baš u zadnji čas, poslije petoro ili šestoro djece, rodi sin koji će da ponese svoje ime i da ga prenese do druge generacije.
"Šta će nam to?" upita jednog dana Jovan. "Osiromašismo zbog tih imena. Upropastiće nas."
"Nikoga ime nije upropastilo", reče Ivan. "Samo ljudi upropaštavaju imena. Nemoj da se kolebaš i da sumnjaš. Moje ime moraš predati kao što sam ja do tebe prenio ime svog oca. Tako će i tvoje ime otići dalje."
"Gdje će otići?"
Jovan se zagleda u svoje velike seljačke šake na stolu i učiniše mu se kao dva kamena znaka sa Vasiljevog groblja: IVAN VASILJ, JOVAN VASILJ.
"Gdje će otići?"
"Čovjek ne traje dugo. Samo ime od njega ostaje."
"Gdje?" upita Jovan još zagledan u kamena imena na svojim šakama.
Tog Ivana sahraniše sirotinjski u "narodnom" sanduku, koji poslije sahrane vratiše u šupu iza crkve da bi se mogao ponovo upotrebljavati. Umro je ne do-čekavši unuka sa svojim imenom.
"Jovane, sine, ostavljam ti svoje ime da ga spasiš. To je sve što imam da ti ostavim."
Očev ga savjet ponuka da već u poznim godinama dobije i deveto dijete, pa mu dade ime Ivanovo. Prođe godina od sahrane, a toliko je, kažu, potrebno da prođe da bi se humka slegla, pa da može da se uredi grob i postavi znak. Prođe i još jedna. Grob nekako urediše, ali kamen nisu smogli. Siromaštvo je bilo teže od kamena.
Ta misao zadesi posustalog Jovana usred groblja nasred ljetnog dana. A sunce na Vasiljevom groblju sja nesigurno, pa se i on osjeti još slabijim. Kuća je već sasvim trošna, krov se kruni kao klip kukuruza u seljačkoj šaci. Mali Ivan slab, bolešljiv, ko zna hoće li moći prenijeti njegovo ime. Krv se istanjila, istrošila se, kažu. Glas je sve slabiji, što dalje stiže, sve se slabije čuje, dok sasvim ne utihne, kao da u zemlju propadne. Ženska su djeca u sromaštvu kao bolest. A puna ih kuća. Žena izmorena, prerano ostarjela. Groblje sve veće, sve više postrojenih imena. Najteže je onima koji su na kraju. Posljednji. I zar je baš to njegova sudbina?
Ilija Grobar priđe mu sa leđa.
"Podigni ocu spomenik, Jovane. Od Boga je to zakon. Svo selo gleda u taj grob. Đavoli će te stići."
I đavoli ga stigoše. Nađoše ga u Petrovoj krčmi. Nije dao da se prazne rakijske čaše sklanjaju ispred njega, pa ih je ređao jednu uz drugu, pravio Vasiljevo groblje. Kad bi sve čaše bile postrojene, đavoli bi ih pobrkali. Pred očima su mu pomijerali spomenike, nikako nije mogao da ih dovede u red, cijelo Vasiljevo groblje plesalo je pred njim na plavom kockastom stolnjaku. "Ostavite me, đavoli!" povikao je, ali ga đavoli nisu ostavili, svaki čas spazio bi kako njihove sjene promiču između spomenika. Počeo ih je hvatati golim rukama, obarajući kamene grobljanske znake. Petar mu je pomogao da ustane od stola punog polomljenog stakla i da opere krvave dlanove. Petrova žena previ mu šake platnom od pocijepanih sudnih krpa. Izvedoše ga takvog iz krčme i pustiše ga u duboku seosku noć punu đavola. Ostavili su ga tek kad je stigao na Vasiljevo groblje. Pobjegoše od krstova, prosto nestadoše, a on je stajao sam nad Ivanovim grobom kao nadgrobni spomen.
Na jednom starom grobu ispred njega kamen se lako zaljulja, on mu pritrča da ga pridrži, ali kamen je već bio dobro iskošen i raskliman. Kad mu se unese u lice, Jovan pročita čitko uklesan zapis: IVAN VASILJ.
Koji Ivan?
Ali, na kamenu nisu bile označene nikakve godine niti drugi znaci. Prema mjestu koje je grob zauzimao, taj kamen bi mogao biti u petom koljenu unazad od posljednjeg, neoznačenog groba. Prekrstio se, iščupao kamen i prenio ga na kraj posljednjeg reda. Posrćući i spotičući se o razne predmete, grobove, stabla i živice, otrčao je u šupu iza svoje kuće, uzeo kramp i lopatu i kameni znak zasadio na grob svoga oca Ivana. Zora je već drhtala na Vasiljevom groblju kad je u još daljem redu ugledao isti takav spomenik sa svojim imenom. Taj se mnogo upornije držao svog groba, ali on ga ipak iščupa i zabaci na rame.
Kad ga žena ugleda na vratima sa starim nadgrobnikom na ramenu, poče glasno zapomagati kao da joj je sa velikim crvenim suncem smrt došla na vrata. Zamotanim šakama očistio je zemlju sa kamena i polako ga položio ispod svog kreveta.
"Kad umrem, svome sinu Ivanu ostavljam ovaj kamen. Neka mu se nađe."
Loza porodice Vasilj nije se brzo ugasila kako je Ivan slutio i, premda sam tu priču čuo u Staroj ulici od prošlih šetača, siguran sam da potomaka staroga Vasilja još ima. No, bez obzira na to, od onog groba kojeg je Jovan obilježio te noći, izrasla su još dva reda, dvije leje od po šesnaest kamenova. Međutim, lako je uočljivo da dugo nakon te noći nisu pravili nove nadgrobne spomenike nego su za obilježavanje novih grobova koristili stare sa odgovarajućim imenima.
Stojim oslonjen na trulu drvenu ogradu Vasiljevog groblja i pokušavam da ovu priču pogledam bez vremenskih intervala između pojedinih događaja i vidim kako kameni spomenici šetaju grobljem, kako mijenjaju mjesta. Neka šahovska igra kojom se zabavljaju Jovanovi đavoli.
Nema komentara:
Objavi komentar