Mario Vargas Ljosa

                              NOBELOVA NAGRADA

Konačno, jedna zanimljiva vijest. Nobelovu nagradu za književnost

ove godine dobio je još jedan hispanoamerički pisac (pored Gabrijela Garsije Markesa) peruanski književnik Mario Vargas Ljosa. Podsjetilo me to na one sedamdesete, osamdesete godine (p.v.) kada smo tvrdili da su ovi pisci naši, ne bi mogli da objave ni jedno djelo. E, kad steknu svjetsku slavu, onda ih i mi slavimo. I, eto, došlo je vrijeme da proslavimo i Ljosu, koji je kod nas preveden poodavno, ali, nažalost, nije pobudio poseban interes naših književnih presuditelja.

U rukama mi je Nolitovo izdanje Ljosinog romana Rat za smak sveta iz 1986, pa najbolje što mogu ovim povodom da objavim je jedan odlomak iz ovog obimnog djela. Neka to bude detalj iz opisa glavne  ličnosti - Savetnika.

    Govorio je o običnim , a važnim stvarima, ne gledajući nikoga posebno među  svetom koji ga je okruživao ili, zapravo, gledajući zažagrenim očima kroz skup staraca, žena, muškaraca i dece, nekoga ili nešto što je samo on bio kadar da vidi. O stvarima shvatljivim, maglovito poznatim još od pamtiveka, koje bi čovek posisao s majčinim mlekom. O stvarima sadašnjim, opipljivim, svakidašnjim i nezaobilaznim, kao što su smak sveta i Strašni Sud, koji možda mogu nastupiti i pre nego što selo stigne da opet podigne srušenu kapelu. Šta bi se desilo ako bi Dobri Isus video napuštenost u kojoj su ostavili njegov dom? Šta bi rekao o postupku onih pastira koji, umesto da pomognu, siromahu prazne džepove i naplaćuju mu verske usluge? Da li se reč božja sme prodavati, zar ona ne mora da se daje besplatno?...   

    ...   Govedari i radnici iz unutrašnjosti slušali su ga ćutke, radoznali, zastrašeni, ganuti, a tako su ga slušali i robovi i oslobođenici iz šećerana na obali, i žene, i roditelji, i deca i jednih i drugih. Ponekad - ali, retko, jer su im njegova ozbiljnost, potmuli glas i mudrost ulivali strah - poneko bi ga prekinuo da raščisti kakvu nedoumicu. Da li će se ovaj vek završiti? Hoće li svet dočekati 1900-tu? On je odgovarao ne gledajući nikog, s mirnom sigurnošću i često u zagonetkama. Godine 1900. utrnuće svetlosti i počeće da pljušte zvezde. Ali, pre toga, zbiće se čudnovati događaji. Njegov glas je pratila tišina u kojoj se čulo pucketanje vatri i zujanje insekata koje su gutali plameni jezici, dok su meštani, zadržavajući dah, unapred naprezali pamćenje da bi se prisetili budućnosti...

   ... Godine 1898. namnožiće se šeširi, a ponestaće glava, a 1899. pocrveneće reke i jedna nova planeta zaparaće nebeski svod.

    Valja se, dakle, pripremiti. Treba obnoviti crkvu i groblje... te ovo vremena što je još ostalo valja posvetiti bitnom - duši. Zar će muškasrac ili  žena onamo da krenu u haljama, haljinama, s filcanim šeširima, cipelama na šniranje i svim vunenim i svilenim luksuznim stvarima kakve Dobri Isus na sebe nikad ne beše stavio?

       To je, dakle, jedan odlomak iz knjige koju je onda, davno, objavio Nolit, a prevela Jasna Bunjevac Sotelo. Sa tri tačke označio sam mjesta gdje sam izostavljao dijelove teksta.

***

  O ovoj nagradi saznao sam od Časlava Vasiljevića na facebook-u, a kasnije su me u to uvjerile i mnoge televizije. Pošto je jedna, umjesto Ljosine fotografije, objavila sliku ličnosti koja saopštava ko je dobitnik nagrade,  pronašao sam još jednu Ljosinu sliku, kako bismo se malo iskupili.