Predgovor

Pošto je u reviji Sagarana, na koju smo vas uputili u prošlom postu, Božidarov predgovor dat samo na italijanskom, ovdje ga prenosimo i na našem jeziku.



Božidar Stanišić

Umjesto predgovora, crveno i žuto

                                              Riječ je prozor otvoren prema stvarnosti.
                                                                                      Zbignjev Herbert

Prošlog ljeta, nakon posljednjeg putovanja u Bosnu, često se vraćajući Evropi za uspomenu Pavla Stanišića, i kasnije, u jesen, Teutinom blagu, mislio sam ne samo njegove pjesme već i prvi susret sa njim, mojim starim prijateljem, nakon ’92. I njegovu emigraciju, od onih teško razumljivih: tu sam a kao da me nema, a u gradu koji je njegov, uprkos svemu; i moju, friulsku, što mi dugo već na neki balkon liči, s pogledom i na svijet čiji smo dio, Pavle i ja - možda zaista? – bili. Mogu li vjerovati da će neko, kasnije, mnogo kasnije, dati neki pouzdaniji odgovor da li smo, uopšte, postojali? U nekom vremenu u kojem će, možda, i poezija imati neku, barem sićušnu važnost – ne samo u Bosni, već i u svijetu koji se na poeziju i poetsko sve rjeđe poziva! A s poezijom i na smisao naših sudbina, puteva, odlazaka i povrataka?

Onog vrelog julskog dana 2009. asvalt se rastapao u Doboju, na podnevnoj jari – u pjesnikovom skromnom stanu, opet sam bio Pavlov gost. Stan, isti kao nekad, početkom osamdesetih, kada me je strpljivo i rado imao za gosta koji je časopisu Značenja, ciji je on bio urednik, donosio literarne eseje, poneku poeziju, likovne kritike i, prije svega, pregršti planova i namjera iz svoje male književne radionice. Imam, nakon svega, iskustava, svijetlih i dirljivih, o ponovnim susretima sa prijateljima, u Bosni i drugdje u prostorima o kojim je takozvani veliki svijet, po pisanim i nepisanom pravilima, saznavao samo o najgorem. Najljepši su bili oni susreti u kojim su mi stari prijatelji rekli, na početku, samo ah, ti si i razgovor bi potekao, kao da nikad nije ni bio prekinut. Tu smo, dakle… To su bile Pavlove prve riječi, nakon što sam ga dugo, uzaludno tražio na drugom kraju ulice.

Dakle, tamo gdje nas nema…

Bilo je lake ironije u tim njegovim riječima o jednoj množini, koja mu se otela – slučajno? – ne mareći što ću kroz sat-dva biti na putu prema zapadu (sa velikim i malim Z). On će ostati u svojoj emigraciji, ja na putu prema mojoj. Tada, a i kasnije, u prepisci koju vodimo i sada, ustaljenu po nekom svom skakutavo neurednom kalendaru, u kojoj se, bez osobitog reda, smjenjuju pozdravi, poneka misao, sjećanja…, u naš razgovor se uselila japanska jabuka, kaki. Da, napisao sam mu jednom da je moj prvi novembar, one – koliko nam daleke? - ’92, u Friuliju bio siv, sve je bilo sivo, u magli, bez sunca: i polja, i drveće, i kuće, i ptice, i… Samo su se crvenjeli kaki, u vrtovima. Kasnije, vraćaćemo se u našoj prepisci na jedno stablo kakija, puno plodova, u vrtu kuće u via Latisana 10, u Zuglianu, koji sam – u početku bez imalo namjere da ga učinim metaforom – postavio kao opredmećenje iznenađenja, novosti, kontrasta u literaturi i, uopšte, umjetnosti.

I Pavle je imao svoj kaki. Davno, u jednom vrtu, daleko.

U Risnu, u Boki kotorskoj; prije davnog preseljenja njegove porodice, u Bosnu, u grad Doboj. Poslaće mi i jedno kratko pismo, puno poezije govora stvari kojih vise nema, baš u vrijeme kad su se iznova crvenjeli kakiji u Friuliju. (Jedan, ogromne krošnje, nad jednim starim krovom, obilat nebrojenijim plodovima, imam u mojim prozorskim okvirima kao sliku koja i zatitra na vjetru i kiši.) Kad su doselili u Doboj, one davne zime, stan u pošti, gdje je bio zaposlen njegov otac, još nije bio slobodan za useljenje. Zato su sav namještaj ostavili neraspakovan. Tako je u ladicama kredenaca, stolova, komoda… koje su na polasku prema Bosni napunili raznim južnim i kontinentalnim voćem, ostalo zarobljeno cijelo jedno obilje mirisa i boja. Ali, na proljeće, kad su otvorili ladice!? Ah, kakvo čudo se razlilo njihovim novim obitavalištem! Među mirisima i bojama oslobođenih limunova i narandži, jabuka i krušaka iz nekad, pjesnik se i danas živo sjeća kakija, prezrelih.

I onog novembarskog dana, kad sam primio primjerak Teutinog blaga, dan je bio siv-siv. Jedini kontrast sivilu – jarkožuta kabanica naše poštarice i oni kaki, crveni-crveni, u prozorskim staklima. Istog dana, čitajući Pavlovu poeziju, na stranu žute i crvene boje u kontrastu, čini se svim sivilima ovog svijeta, pridružio sam i njegove pjesme.

Mada nevoljko ali zbog potrebe koju zahtijeva prilika prvog predstavljanja ove pregršti poezija Pavla Stanišića u prevodu na italijanski jezik, pokušavao sam napisati nešto-nalik-recenziji; eto, neka čitalac ima neki vodič, neka zna kojoj generaciji pjesnika modernog južnoslovenskog pjesništva pripada i zašto se javio kasno, kad nekih od pjesnika bez kojih je nemoguće misliti poeziju poslijeratne epohe (dakle, nakon drugog svjetskog rata, sto dajem na znanje jer mi imamo uvijek jedan više), medju kojim je i jedan Branko Miljković, nije više bilo medju živima ili su već dali sve najbolje od sebe.

Jeste, pokušavao sam, ali riječi su se spoticale same od sebe, osipao se rječnik kritičkih formulacija kao malter sa prestarjelih fasada, odnekud mi se rugala sjenka Svetog Avgustina, onog istog koji je mislio da zna šta je vrijeme sve dok ga neko ne bi upitao šta vrijeme jeste. I, tako, jedno ja – recenzent pro forme – reklo bi, možda, da u cijelosti svoje drugosti u odnosu na postojeći svijet Pavlova poezija je iskaz o postojanju dvije dinamike, koje, u svom suodnosu, postaju paralelne. I da poetsko i realno – preobraženi u svijet pjesme otpočinju svoj hod nepomirljivih stvari, kao što to čine snovno i opipljivo, upitnici i odsustvo upitnika.

Avaj, onaj duh-cvrčak tom ja kaže da treba oslušnuti nešto drugo-drugo.

Pa se, zato, tom ja čini da Baljmont šapuće o pjesniku koji “ne zna mudrosti što drugima gode”, da Borovski poručuje “da korak gomile nije ritam pjesme” a Celan podsjeća na slutnju da poezija stoji u “tajni susreta” . (A sve to, naravno, daleko je od vulgarnosti akademskih traganja za drugima u Pavlovoj poeziji. Kako tražiti one uvijek druge u poeziji pjesnika koji su svjesni istine da poetska svijest ne može biti apsolutna, niti takvom postati? Kako bi i mogla, ako je riječ o poetici koja podrazumijeva rađanje poezije u sjenkama postojećih stvari, velike istorije i golotinje svega egzistencijalne? U konfliktnosti svog pojedinačnog bića i opšteg postojanja svijeta ta poezija stoji kao slobodno postavljen putokaz svima koji se suprotstavljaju jednoznačnosti stvari i riječi, opštih istina i opšte logike. Njen logos izrasta iz drame sudara memorije i svih pjesnikovih prezenta. Ima u njoj i tragičnog osjećanja postojanja – kao da Unamunova sjenka koji put mine između stihova - ali, svejedno, ta poezija ostaje daleka svakom pesimizmu zbog pesimizma samog. Možda, kao takva, postoji da bi se začula kao glas tihe opomene o svemu što nas okružuje i svemu što je u nama? Ima, moj prijatelj pjesnik, i jednu čudnu sreću da je ostao tamo, gdje je je, još uvijek, jedan od jerusalima svijeta. )

Ko je to govorio? Ne, ne znam. Možda se kritik u meni razbuđen udružio sa onim ja koje se gnuša svake kritike koja raspolaže svojim izmima, svojim kartotekama za smještaj pjesnika, jednih u prašinu, drugih u antologije?

Ne znam. Kao što ne znam ni da li

          Možda Svemir pocinje

          odmah ispred vrata?

A ne znam ni da li su ta vrata kao sva druga. Samo jedno, možda, znam. Poezija, ona koja se otima definicijama iz akademskih polica za knjige, jeste kao kaki u sivilu kasnih jeseni kojim duša, ponekad, ne zamišlja kraj. I kao žuta kabanica poštara koji strpljivo dostavljaju poštu, na ovoj zemlji, balkonu što gleda prema Balkanu, i prema jednoj sićušnoj tački, balkonu mog prijatelja Pavla, koji, kao u jednoj njegovoj lirskoj priči, lebdi nad zemljom.

Zugliano, jednog novembarskog sutona 2009.