PISMO

Časopis "Pismo" u Doboju

Prije izvjesnog vremena, zahvaljujući g. Vasji Stankoviću, stigao je i do mene stoti broj časopisa za svetsku književnost Pismo, čija je adresa i sada u Zemunu. Podsjetilo me to na davna vremena, kada se u dobojskom Književnom klubu sa nestrpljenjem iščekivao svaki broj ovog časopisa, na koji je bila pretplaćena Biblioteka i nekoliko članova Kluba, među kojima i moja malenkost. Preko Pisma, kojeg je pokrenuo i uređivao Raša Livada, upoznavali smo se sa aktuelnostima u svjetskoj književnosti i to od njegovog prvog broja. Raše Livade više nema, uređuje ga Božidar Zec, a i Pismo je unekoliko drukčije. U ovom broju  nisu samo najaktuelniji pisci i tekstovi, ima i onih koje smo odavno prestali smatrati modernima, tu je i Sartr, i Gijom Apoliner, i Aleksandar Blok... što svjedoči o tome da istinske književne vrijednosti traju i kada prestanu postojati pokreti koje su predstavljali. Ali ima i imena i tekstova, koje nismo imali priliku da čitamo u našim prevodima. Posebno me zainteresovala poezija Gintera Kunerta (1929), jednog od najznačajnijih njemačkih pisaca, a za ovaj put evo jedne od ovdje objavljenih njegovih pjesama, u prevodu pomenutog urednika, koja korespondira sa mnogim sudbinama naših ljudi, kao i našom tvrdnjom da smo svi izbjeglice. Pjesma Memorandum glasi:

Na oterane

ovog veka i takođe

prošlog veka mislim

gledajući s prozora

u daljinu

iz koje sam došao

usmeravan ovlašno

ponekad.