Bilješka o Salihu

      Pošto je nedavno ostvario svoj san i stekao u Milanu zasluženu penziju, a u Doboju sačuvao stan, dobojski novinar Salih Begović je došao u Doboj da se malo opusti i odmori. Ali, sudbinu, očito ne razumijemo, pa je i smatramo slijepom. Kad se to nikako nije očekivalo, Salih je umro i sahranjen je u Doboju. Tim povodom izgovorene su mnoge lijepe riječi o Salihu novinaru, nekadašnjem učitelju, o njegovoj jednostavnosti, komunikativnosti, dobroti. A meni se nametnulo jedno sjećanje, koje sam, evo, i zapisao.

Salihova drva

      Nisam siguran da sada, nakon osamnaest godina, mogu i da se jasno sjetim onih dana u kojima je raspomamljeni primitivizam harao ovim krajevima koje smo do tada smatrali svojim. Teško ih je i zamisliti.

     

      Živimo u ovom istom stanu, na trećem spratu, ali bez vode, struje, grijanja, hrane, prijatelja... Sa ovog balkona gledam smrzle zaleđene grane borova i breza, snježne pahuljice koje prolijeću, kratere koje su oko zgrade napravile minobacačke granate, a s druge strane zgrade u pustoš glavne ulice, kojom najčešće niko i ništa ne prolazi. Jednoga jutra tom ulicom je protrčao divlji zec, istjeran ljudskim bjesnilom iz okolnih šuma, ali još veća pustoš bila je u našim dušama, po kojima je bilo razoreno sve što smo smatrali lijepim i značajnim.

      Ipak, hladnoću smo najteže podnosili. U stan smo odnekud, uz pomoć preostalih susjeda, dovukli neku staru peć, ali papir je slabo grijao, a i stolice koje smo s tugom i uz raznorazna sjećanja žrtvovali. Ponekad sam odlazio u gradski park i skupljao suve grančice za koji trenutak tople sreće, orošene suzama.

      A onoga jutra – buka neke mašine i ljudski glasovi ispod prozora. Sa strahom izlazim na balkon. Neki čovjek je dovezao traktor sa prikolicom punom drva. A na drvima - Salih. Pod ovu žalosnu vrbu izbacuje bukove cjepanice, stabla suvih šljiva, nagorjele grede... Izbacio je dosta tog neobičnog ogreva, a onda podigao oči prema meni, osmijehnuo mi se i doviknuo mi: „Ovo je tvoje!“ Onda je uzeo iz prikolice jednu sjekiru, i nju bacio na drva i dodao: „I ovo.“ Traktor je odmah produžio negdje sa ostatkom tereta, a prije onog tamo ugla Salih se još jednom okrenuo i mahnuo mi.

      Ostavio mi je drva ispod vrbe. Ali tim traktorom dovezao mi je i mnogo više, nadu koja nas je napuštala, nadu u ljude.

      Ne znam kako je Salih došao do traktora, do traktoriste i drva. Tih dana, kao pripadnik naroda koji ovdje nije bio na vlasti, nije smio slobodno ni da se kreće gradom. Na samom početku tog očaja iz tog razloga je bio i fizički maltretiran. I kako se baš mene sjetio?

      Kasnije, kada je dolazio iz Italije, gdje je našao spas, vrlo rijetko smo to pominjali, pričali smo o tome kako je otišao, kako se tamo snalazio i samo sam ga jednom upitao odakle mu one nagorjele grede. „Ah, sa moje kuće u selu, koja je onda zapaljena...“

      Uz Salihova drva proveli smo ovdje mnoge hladne i puste dane i noći, a mene i sada griju.