Cipele profesora Bartulovića
I, kao što obično biva u takvim situacijama, među građanima, odlučnim da bježe u brda, stvorile su se dvije struje. Jedna je bila za pravac gdje je uspon bio duži, ali mnogo blaži i nju su, kasnije se pričalo, brzo stigli njemački rafali. A mi smo krenuli drugim usponom, najtežim i, naizgled, najopasnijim.
Pored još nekih, s nama je bio profesor Bartulović, tako smo ga zvali, sa sinom mojih godina. Ne mogu imena da im se sjetim. A kasnije sam se interesovao za to prezime. Bio je neki pjesnik nadrealista, urednik Književnog juga, pa neki romanopisac sa Hvara, ali godine mi se nisu baš uklapale. A i naš profesor Bartulović je nosio sa sobom neku knjigu svojih pjesama, ali to nikoga nije zanimalo. Svi su gledali u nove velike zimske cipele, bakandže, koje je, zavezane pertlama, bio okačio preko ramena, dok je na nogama imao neke vrlo slabe, ljetnje, skoro potpuno iznošene. Govorio je da ćemo svi od tih njegovih cipela imati koristi kada ih gore u selima zamijeni za hranu. "To vaše prstenje", govorio je mojoj majci, "neće vrijediti ništa, ali cipele..." I bio je u pravu. Sjećam se da je naša majka dosta kasnije nudila gore nekima burmu za kilogram kukuruznog brašna i da nisu bili zadovoljni, pitali su ima li šta od odjeće ili obuće.
A uspon je bio težak. Brdo strmo, kamenito, golo. Pentrali smo se vrlo mučno, a morali smo da pazimo da ne pokrenemo neki kamen, i najmanji odron bi nas otkrio Nijemcima sa ona dva ostrvca ili drugima, sa velkog ratnog broda koji je uplovljavao. U jednom trenutku, ipak, meci su zazviždali oko nas. Krili smo se po slabašnim zaklonima, jer je i rastinje bilo takvo, poneki pelin, makija... Pričali su kasnije da bih ja uronio u neku takvu biljku i tako se čvrsto za nju držao da me, kad bi opasnost prošla, nisu od nje mogli odvojiti, da su jednom i kadulju zajedno sa mnom iščupali iz zemlje. A opasnost je prošla kad su sa broda ispustili dimnu zavjesu kako bi se njemački vojnici bezbijedno iskrcali na obalu.
Gore u brdima smo kasnije čuli da su partizani kod sela Ledenice opkolili jednu veću grupu njemačkih vojnika i da su im ovi sa mora krenuli u pomoć, a da smo baš mi bili na tom pravcu.
Teško, gotovo jedva, stigli smo do neke velike stijene, koju i danas dobro pamtim, jer nam je bila prvi pravi zaklon. Ali ni proviriti iza stijene nismo mogli. Nijemci, koji su se iskrcali sa broda, bili su već blizu ispod nas. Ometali su ih partizani otvarajući vatru sa vrha, ali ih nisu mogli zaustaviti, možda smo im i mi smetali. Bili smo bespomoćno zarobljeni. I tek noću je profesor Bartulović ispuzao iza stijene i otkrio kanal kojim smo mogli proći na drugu stranu i dalje prema vrhu brda. "Spaseni smo", šaptao je i svi smo kradom i polako otpuzali za njim. Zora nas je stigla visoko u brdima. Mislim da smo svi plakali.
Jedan od partizana, koji je s puškom ležao iza velikog kamena, uporno je gledao profesora Bartulovića, a onda mu se i obratio: "Pa, ti imaš dvoje cipele, a vidi u čemu ja ratujem." "Evo ti, druže", rekao je Bartulović i pružio mu cipele koje je s ogromnom mukom iznio na slobodu.
Nema komentara:
Objavi komentar