Posljednji krompir
Pamtim sleđeno polje i hladni suton koji se hvata po kamenim visovima uokolo. Umor i hladnoća. Hoćemo li stići? Bilo gdje? Samo da već jednom stignemo. Odjednom vjetar koji mi duva u lice donosi miris dima, vatre, miris topline, nade. "Ovo znači da smo na pravom putu", govori neko. A ja put nigdje ne vidim, ali negdje ispred nas je toplo, tako bi se reklo po vjetru. Njušeći vjetrove po tim pustim krajevima, pronalazili smo sela sa ognjištima i ljudskim glasovima oko njih. I tako smo te večeri pronašli Dragalj.
Mala kuća i na sred kuće - vatra. Oko nje ukućani i partizani. U drugoj manjoj sobi je krevet. Jedan jedini u cijeloj kući. Komandir kaže: "Noćas će u krevet djeca. I o tome nema rasprava." Moja sestra, mali Bartulović i ja. Mi smo djeca. "Dobar je", kažem ja. "Nije čudo što je komandir", kaže mali Bartulović.
A ujutru neki od ukućana motikom prekopao smrzle leje velikokg bivšeg krompirišta, pa mi, djeca, a i poneko od njih, rujemo prstima po hladnoj zemlji, tražimo da nije zaostala neka krtola, da se nije sakrila kad su ih iz zemlje vadili. "Evo je!" "Evo još jedna!" Nakupili smo punu korpu koju su nam dali. A onda ručak. Svi, osim partizana koji su već negdje bili otišli, jedu kuvani krompir, a donijeli su odnekud i malo soli.
Kakva svečanost! Samo mali Bartulović i ja stojimo sa strane, dok se za nas ne ukaže mjesto pored lonca. Ipak, moja majka nam donosi jednu šerpu s krompirima. I mi jedemo grabeći rukama krompir iz šerpe, brzo, halapljivo, a meni se stalno čini da on to radi brže. A kad sam jednom pružio ruku, shvatio sam da je u šerpi posljednji krompir, ali da je tu i njegova ruka. Istovremeno je to shvatio i on i povukao svoju ruku. Pogledao me tugaljivim, ali prisnim osmijehom, punim dubokog dječijeg razumijevanja. Taj osmijeh nikada neću zaboraviti. Povukao sam se i ja i krompir je ostao u šerpi.
Tog jutra su Bartulovići otišli preko mnogih visokih brda, daleko, u Konavle, gdje su imali rodbinu.
A ja sam taj njegov tugaljivi, a prisni osmijeh nad posljednjim krompirom dugo nosio ovim svijetom, dok ga jednoga dana deset godina kasnije nisam prepoznao u Beogradu na licu mršavog plavog mladića koji je na stanici čekao tramvaj. Prepoznao je i on mene. "Ti si! Znao sam da ću te sresti!" "A i ti si to. I ja sam znao." "Nekako sam završio gimnaziju i rado bih upisao pravo, ali neću moći da studiram, stalno sam na nekim liječenjima, i sad idem..." "Ali, zašto?" "Još onda sam se razbolio, jedno teško oboljenje kostiju, koje zahtijeva dugo i uporno liječenje. A imaš li ti posljedica od onog našeg ratovanja?" "Za sada samo u duši". "Ma, ni to nije baš bezazleno..."
Užasavajuća buka velikog grada odnijela je mog bezimenog prijatelja, malog Bartulovića. Kad je krenuo prema tramvaju, učinilo mi se da hramlje. I ja sam osjetio težinu u hodu. Nevoljno i teško sam koračao osunčanim, bučnim, preširokim svijetom. "Ja imam posljedice i u duši i u kostima, a samo mi kosti liječe, duša nikoga ne zanima." Pratile su me te njegove riječi. Posumnjao sam i u sebe. Da li smo mi još sposobni da trčimo po ovom životu? Uz najveće životne teškoće mi smo se davno jednom uzverali... Nisam ga upitao ni gdje živi, ni šta je sa profesorom Bartulovićem... "Vidjećemo se mi još koji put", rekao mi je. A nikad se više vidjeli nismo.
IZ KOMENTARA SA FACEBOOK-A
OdgovoriIzbrišiĐORĐO VASIĆ:
Premda volim cjelokupni Biografikon, evo nekoliko mjesta kojima sam se nekoliko puta vracao fasciniran njihovom ljepotom ( da podijelim sa ostalim 'sljedbenicima'):
Kad je krenuo prema tramvaju, učinilo mi se da hramlje. I ja sam osjetio težinu u hodu. Nevoljno i teško sam koračao osunčanim, bučnim, preširokim svijetom. "Ja imam posljedice i u duši i u kostima, a samo mi kosti liječe, duša nikoga ne za...nima." Pratile su me te njegove riječi. Posumnjao sam i u sebe. Da li smo mi još sposobni da trčimo po ovom životu?
-----------------------
Pričali su kasnije da bih ja uronio u neku takvu biljku i tako se čvrsto za nju držao da me, kad bi opasnost prošla, nisu od nje mogli odvojiti, da su jednom i kadulju zajedno sa mnom iščupali iz zemlje.'
_______________
Debeli stari zidovi ulivali su povjerenje i sigurnost. Mir je tu izranjao iz samih dubina istorije.
Kroz istoriju treba da ideš pognut, da se šunjaš oko njenih ćoškova, zaključio sam, premda sam to saznanje kasnije često zaboravljao.
____________
Tačno se znalo koliko će ih kada odvesti i zbog čega i koliko ih onda još preostaje. Tako smo sticali prva znanja iz više matematike. Mnoge žene su noćima strepile, a jutrom istresale svoje strepnje, tresući posteljinu kroz prozore i sa balkona, jer bilo je opasno prepričavati noćne strahove po danu.
_____________
Nedjeljom škola nije radila, pa taj dan u sedmici nismo voljeli, jer smo se već bili privikli da jedemo skoro svakog dana.
__________
Ali ubrzo smo spoznali da u istoriji ovih krajeva nema sigurnog skrovišta da bi se na miru odsanjao jedan ljudski vijek. Pravo iz dječjih radosti i igara ulazili smo upravo u istoriju. Počinjao je drugi svjetski rat.
Fausta Marianovic: Odabrali ste bas one dijelove na koje sam se i ja vracala vise puta.:)
Pavle Stanisic: Izbor ovih detalja je zaista vrlo ozbiljan, vrlo analitičan, pokrenuo je i mene na razmišljanje, pa sam zaključio da oni upravo otkrivaju neku i meni skrivenu misao. Možda ovo stvarno ima nekog smisla. Ko zna! U svakom slučaju, dirljiv je taj napor koji ste u ta "otkrića" uložili.
prije nekoliko sekundi · Sviđa mi seNe sviđa mi se.