Perast
Noćima smo se često budili, naročito kad bi se začuo neujednačeni zvuk stare motorne trabakule, kojom su odvozili taoce sa ovog u neki drugi svijet. Ko li noćas odlazi tim brodićem do stratišta na Mamuli ili negdje drugo? Tačno se znalo koliko će ih kada odvesti i zbog čega i koliko ih onda još preostaje. Tako smo sticali prva znanja iz više matematike. Mnoge žene su noćima strepile, a jutrom istresale svoje strepnje, tresući posteljinu kroz prozore i sa balkona, jer bilo je opasno prepričavati noćne strahove po danu. Ali, koga odvoze, nije se znalo. Dešavalo se da rodbina donese hranu za taoca kojeg je prethodne noći trabakula već odvezla na taj drugi, govorilo se, mnogo, mnogo ljepši svijet.
I kad se naš otac jednoga jutra pojavio pred našim vratima, nismo znali sa kojeg je svijeta stigao. "Otkud ti?" "Pa znate gdje sam bio." "Ali, kako?" "On me spasio", rekao je, pokazujući rukom na mene. "Ali moramo odmah da bježimo bilo gdje. Perast je najbliži."
Ne znam kakve smo veze imali sa Perastom, ali jedna stara gospođa nas je dovela do napuštene velike kuće Balovića, barokne palate iz 18. vijeka, pod kojom je isticao izvor slatke vode. Dala nam je toliki ključ da ga ja nisam mogao držati u jednoj ruci. Danas je ta zgrada malo dotjerana i izgleda ovako.
Perast je bio "mrtvi grad". Tako su ga neki pisci i nazivali, a i stvarno je bio. Mnogo velikih zgrada, mnogo palata, a dvije stotine stanovnika. Ni kafane, ni prodavnice, ni Italijana, tek poneki. Smjestili smo se u dijelu kuće koji nam je gospođa pokazala, a uskoro su i naše stvari stigle nekim meni nejasnim putevima. Uz visoki zid, kojim je iza kuće bilo ograđeno dvorište, otac je prislonio velike ljestve da bi, ako zatreba, mogao pobjeći u brda.
Upravo u toj kući nekad se odmarao Njegoš kao gost porodice Balović, u njoj je napisao jedinu ljubavnu pjesmu "Noć skuplja vijeka", a ja sam iz nje nastavio školovanje u II razredu kod učiteljice Marije, koju je zanimala samo tablica množenja.
Nema komentara:
Objavi komentar